Fotografi svih zemalja naoružajte se...

Osobe koje iz entuzijazma i interesa fotografiraju razna prijevozna sredstva nerijetko su prve nevine žrtve koje, "iz sigurnosnih razloga", dolaze na udar sigurnosnih službi.

Bilo da se radi o trainspotterima (ljudima koji snimaju vlakove), planespotterima (ljudima koji fotografiraju avione), shipspotterima (ljudima koji fotografiraju brodove) ili drugim sličnim „spotterima“, nerijetko se događa da ih sigurnosne službe tretiraju kao potencijalnu prijetnju. Kao glavno opravdanje za takav pristup gotovo se uvijek navodi - borba protiv terorizma.

Takav odnos prema fotografima posebno je postao izražen nakon terorističkih napada početkom 21. stoljeća (New York i London), kada su u atmosferi općeg straha i nesigurnosti ljudi s fotoaparatima  automatski od strane "mjerodavnih službi sigurnosti" proglašeni sumnjivima, odnosno potencijalnim teroristima.

Zbog toga, dotični fotografi, dok se bave svojim hobijem, često imaju susrete sa organima reda, i moraju trpjeti izmišljanje nepostojećih zabrana, prijetnje uhićenjem ako po zapovijedi policije ili zaštitara ne izbrišu fotografije ili unište film, pa sve do bezrazložnih zadržavanja i privođenja pod često besmislenim, pa čak i smiješnim optužbama.

Poseban je problem činjenica da takve zabrane često uopće ne postoje u zakonu, nego se svode na proizvoljna tumačenja pojedinih zaštitara ili službenika. Fotografima se tako ponekad tvrdi da je fotografiranje "zabranjeno iz sigurnosnih razloga", iako se nalaze na javnom prostoru gdje takva zabrana zapravo ne postoji.

No zanimljivo je da upravo oni koji svim silama pokušavaju spriječiti snimanje raznih vozila, te provode bezrazložnu represiju nad ljudima koji se samo bave svojim hobijem, u slučaju bilo kakve ozbiljnije nesreće prvo (kojeg li apsurda!) pitaju građane, a među njima i spottere,  je li možda netko snimio događaj, kako bi se snimka mogla iskoristiti u istrazi.

Samo kao mali podsjetnik:

• Prilikom pada leta Air France 4590 (Concorde) postoji fotografija polijetanja na kojoj se vidi motor u plamenu, a postoji i video snimka koju je sasvim slučajno snimio jedan promatrač.

• Nakon pada leta Japan Airlines 123 jedna amaterska fotografija, iako snimljena iz velike udaljenosti, pokazala da je uzrok nesreće bio lom repnog stabilizatora.

• Kod pada leta American Airlines 191, koji se srušio odmah nakon polijetanja, jedan je čovjek snimio avion trenutak prije pada. Na fotografiji se jasno vidi da mu je otpao jedan motor.

U svim tim slučajevima fotografije i video snimke znatno su pomogle istražiteljima u ranim fazama istrage. A štoviše, nisu imale nikakve veze sa izazivanjem tih nesreća.

Zaključak?

Policiji, zaštitarima i svima ostalima koji brinu o sigurnosti vlakova, aviona, brodova i drugih prijevoznih sredstava daleko bi bilo korisnije da vrijeme troše na temeljite kontrole putnika i prtljage, umjesto da "iz sigurnosnih razloga" maltretiraju ljude s fotoaparatima koji stoje na vidikovcima, uz piste, na kolodvorima ili pokraj pruge.

Naime, u gotovo svim slučajevima otmica, podmetanja bombi i sličnih terorističkih napada odgovorni su bili upravo oni koji su se ukrcali u prijevozno sredstvo i sa sobom unijeli oružje ili eksploziv - a ne fotografi koji su stajali sa strane i pritiskali okidače na fotoaparatima.

Štoviše, budući da redovito borave u blizini aerodroma, željezničkih pruga i luka, često su upravo spotteri bili u mogućnosti dojaviti sigurnosnim službama neobične situacije, tehničke probleme ili sumnjivo ponašanje, a čime su su u nekim slučajevima čak doprinjeli sigurnosti.

Iako svoje radove objavljujem "na kapaljku", evo jedan video slideshow sa nekim mojim uličnim fotografijama, nastalim unatrag zadnjih 20 godina...

U današnje doba društvenih mreža i GDPR-a, velik broj ljudi još uvijek ne zna neke osnovne stvari. Jedna od njih je i razlika između objave neke fotografije i komercijalne upotrebe te iste fotografije.

Objava je davanje fotografije na uvid javnosti.

To može biti putem društvenih mreža (kao što su npr. Instagram, Facebook…), on-line portfolija ili tiskovina (novine, časopisi i slične informativne publikacije), i ne znači ništa više od toga da se drugim ljudima, odnosno javnosti, omogući da vide tu fotografiju.

Komercijalna upotreba je iskorištavanje fotografije u svrhu zarade.

To je slučaj kada se fotografija koristi za promociju nečega - nekog događaja, proizvoda ili usluge - ili kada se koristi kao proizvod sam po sebi (npr. razglednice, plakati i slično).

Komercijalna upotreba je uvijek objava.
Objava nije nužno komercijalna upotreba.

Ljudi koji ne znaju (ili ne žele znati) razliku između objave i komercijalne upotrebe, uključujući razne dušebrižnike, pa čak i pojedine "GDPR eksperte", najčešće se pozivaju na GDPR kao izgovor.

Vrlo se često od takvih može čuti: "Ne smiješ objaviti tu fotografiju! To je osobni podatak! Ljudi na njoj imaju pravo na privatnost! Moraš imati pisanu dozvolu! Moraš cenzurirati lice!", uz poveću količinu drame i prijetnji sudskim tužbama, a ponekad i nasiljem.

Fotografija osobe doista može biti osobni podatak prema GDPR-u ako je osoba na njoj prepoznatljiva (pogotovo ako je prate i podaci poput imena i prezimena osobe i sličnih podataka). Međutim, to ne znači da je svaka objava fotografije neke osobe automatski zabranjena bez pristanka. GDPR dopušta obradu osobnih podataka i bez pristanka ako za to postoji druga pravna osnova, kao što su legitimni interes, sloboda izražavanja ili umjetničko i novinarsko djelovanje.

Važno je razumjeti i to da ljudi koji se nalaze na javnom mjestu u pravilu ne mogu očekivati istu razinu privatnosti kao u privatnom prostoru.

Upravo zato u najvećem broju slučajeva nije potreban model release (potpisani pristanak osobe na fotografiji) kada se radi isključivo o objavi dokumentarne ili ulične fotografije - u takvim situacijama često prevladava pravo na slobodu umjetnosti, umjetničkog izražavanja i informiranja javnosti.

S druge strane, model release je gotovo uvijek obavezan ako se radi o komercijalnoj upotrebi fotografije, odnosno kada se nečiji lik koristi za promociju proizvoda, usluge ili događaja. U takvim slučajevima osoba na fotografiji mora dati izričit pristanak da se njezin lik koristi u marketinške ili promotivne svrhe.

Tko čuva čuvare?

Ovo se pitanje s pravom postavlja u svim situacijama kada oni koji bi trebali održavati red i mir - policija i zaštitari - svojim postupcima čine upravo suprotno. Drugim riječima, kada sami izazivaju ili dodatno potiču napetost u nekoj situaciji, ponekad i u nadi da će doći do nereda. Razlog za takvo ponašanje često je vrlo banalan: stvoriti si "posao" i pokušati uvjeriti sebe i druge da se time zapravo smanjuje kriminalitet i povećava sigurnost.

Policajci i zaštitari bi se tijekom obnašanja službene dužnosti - a svakako i izvan službe - trebali strogo pridržavati zakona koje štite, provode i koji im daju određene ovlasti. No u praksi stvari ponekad nisu onakve kakvima bi trebale biti.

Kao što u svakom žitu ima kukolja, tako i u policiji i zaštitarskim službama postoje pojedinci koji smatraju da su, samim time što nose uniformu, njihove odluke iznad zakona, a oni sami nedodirljivi. Upravo takvi pojedinci često i sami provociraju situacije u kojima, kako bi se narodski reklo "zaj***vaju nekoga zato što mogu, a ne zato što je to stvarno potrebno".

Prekoračenje ovlasti službenih osoba može uključivati čitav niz postupaka: od provokacija, verbalnog zastrašivanja i prijetnji nasiljem, preko bezrazložnog uhićenja (odnosno privođenja nasumce odabrane osobe samo da bi se nekoga uhitilo), pa sve do uporabe fizičke sile i drugih sredstava prisile kada to nije potrebno za samoobranu ili privođenje. U takvim slučajevima često dolazi do prekoračenja nužne obrane, a ponekad i do otvorenog fizičkog zlostavljanja osoba koje uopće ne predstavljaju ugrozu niti pružaju otpor.

Iako je posao policajaca i zaštitara često vrlo stresan te uključuje rizik i rad pod velikim pritiskom, "gubljenje živaca" ni po jednom zakonu nije opravdan razlog za primjenu policijskih ovlasti. Štoviše, upravo takvo stanje često dovodi do njihovog prekoračenja. Ako netko prečesto pod pritiskom gubi kontrolu nad sobom, logično je postaviti pitanje što osoba s takvim problemima kontrole impulsa uopće radi u policijskoj ili zaštitarskoj službi. Takva osoba, naime, predstavlja potencijalnu opasnost za okolinu.

Na prosvjedima i sličnim događajima visokog rizika (npr. na nogometnim utakmicama) policija redovito snima situaciju vlastitim kamerama kako bi kasnije lakše identificirala eventualne izgrednike. No čini se da u trenutku kada akcija započne, snimanje često prestaje. Slična je situacija i s nadzornim kamerama na javnim mjestima: kada dođe do navodnog prekoračenja ovlasti, nerijetko se naknadno utvrdi da je baš tada ključna kamera bila "pokvarena" ili "isključena zbog održavanja".

Zbog toga je često jedini pouzdan način dokumentiranja takvih situacija snimka koju napravi slučajni prolaznik ili novinar fotoaparatom ili video kamerom. Štoviše, čini se da se stegovni postupci protiv službenih osoba pokreću gotovo isključivo u slučajevima kada postoji video snimka incidenta koja procuri u javnost i kada događaj završi u medijima.

Takva situacija dovela je do toga da se u nekim državama, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, povremeno pojavljuju inicijative iz policijskih krugova za donošenje zakona koji bi snimanje policijskog postupanja i policijskih službenika proglasili kaznenim djelom, a kao službeni razlog najčešće se navodi "njihova sigurnost". No stvarni motiv često je pokušaj sprječavanja građana da dokumentiraju eventualna prekoračenja ovlasti, te istovremeno potencijalna kriminalizacija što većeg broja ljudi.

Evo samo par poznatijih slučajeva prekoračenja ovlasti koji su zabilježeni kamerom i za koje javnost vrlo vjerojatno nikada ne bi ni saznala da snimke nisu postojale:

• U Velikoj Britaniji zabilježen je incident u kojem je tijekom prosvjeda prolaznik, na putu kući, prolazio pokraj policijskog kordona. Jedan policajac udario ga je s leđa i srušio na tlo bez ikakvog vidljivog razloga. Riječ je o slučaju Iana Tomlinsona, koji je nekoliko minuta nakon toga preminuo.

• U Hrvatskoj je na jednom prosvjedu policija uhitila fotoreportera agencije AFP. Na video snimci drugog snimatelja vidi se kako policajac reporteru govori da "smeta", dok drugi policajac prijeti snimatelju uhićenjem ako se ne makne. Kasnije je službeno objašnjenje policije glasilo da je reporter uhićen "radi vlastite sigurnosti".

Posljednjih godina počelo se događati i to da se pojedini policajci, zaštitari ili druge službene osobe, u nastojanju da obeshrabre ili spriječe snimanje svojih postupanja, pozivaju na GDPR (Opću uredbu o zaštiti podataka). Pri tome tvrde kako je njihovo snimanje "protuzakonito" jer se radi o "osobnim podacima", iako za to nema pravne osnove, jer po samom GDPR-u i sudskoj praksi, postoji legitiman javni interes za dokumentiranje postupanja službenih osoba.

U nekim državama su čak uvedeni tzv. "bodycamovi", odnosno kamere koje policijski i drugi službenici nose na uniformi i koje snimaju njihova postupanja, kako bi snimka pružila objektivan zapis događaja koji može zaštititi i građane od eventualnog prekoračenja ovlasti, ali i same policajce od neutemeljenih optužbi. Iako su iskustva pokazala da sama činjenica da se događaj snima često dovodi do smirivanja situacije i profesionalnijeg ponašanja svih uključenih strana, stvarna  učinkovitost takvog sustava može biti upitna ako službenik može samostalno odlučiti kada će uključiti ili isključiti kameru, a što opet otvara prostor za eventualnu manipulaciju.

Upravo zato video snimke i fotografije koje snime prolaznici, novinari ili drugi svjedoci događaja, često predstavljaju jedan od rijetkih načina na koji javnost može dobiti objektivan uvid u ono što se doista dogodilo. U vremenu kada gotovo svatko u džepu nosi pametni telefon s kamerom, mogućnost dokumentiranja spornih situacija postala je važan oblik društvene kontrole nad službenicima institucija koji raspolažu značajnim ovlastima.

Fascinantna je jedna pojava koja se povremeno događa na blogovima...

Postoje ljudi koji dođu na tuđi blog i, umjesto da jednostavno produže dalje ako im se sadržaj ne sviđa, osjete se toliko važnima i prozvanima da se krenu u komentarima buniti, kritizirati, histerizirati, provocirati i seruckati u obilnim količinama... Čak do te mjere da počnu samoinicijativno davati savjete i upute kako i o čemu bi autor trebao pisati, što (ne) bi trebao objavljivati i, valjda, kako bi trebao razmišljati i ponašati se na vlastitom blogu, da bi to njihovoj preosjetljivoj egotriperskoj dušici bilo po volji.

Maltene kao da su dobili mandat za uređivanje tuđeg bloga.

Nije čudo da se nakon toga dogodi jedna sasvim logična stvar - da autoru bloga takvo nametljivo i iritantno ponašanje u jednom trenutku jednostavno dosadi i blokira ih.

Međutim, tada nastaje obrat.

Odjednom više nije problem onaj tko je uporno dolazio prigovarati, prodikovati, provocirati, docirati i gurati nos tamo gdje ga nitko nije zvao. Ne. Problem je, naravno, autor koji se usudio pritisnuti "block".

A povrh svega, najbolji tragikomični dio je to što blokirani, ako i sam piše blog, nakon toga vrlo često na svom blogu proziva autora koji ga je blokirao, u stilu: "Kme, kme, blokirao me!"

Slijede lamentacije, racionalizacije, psihološke analize, karakteriziranja i sve ostalo čime se situacija može prikazati tako da blokirani ispadne što veća žrtva i pridobije što više publike i suosjećanja.

Zbog situacije koju je, da stvar bude još tragikomičnija, sam izazvao.

Jer nekima je očito teško shvatiti jednu prilično jednostavnu stvar - blokiranje napornih, iritantnih i zajedljivih komentatora na vlastitom blogu, kao i eventualno brisanje njihovih komentara, nije "cenzura", nekakva "urota protiv slobode govora", "pokazatelj da je autor bloga kreten" i tome slično.

To se zove moderiranje vlastitog prostora.

Jer tuđi blog nije javni poligon za vježbanje nečijih egotripova, frustracija i pokušaja svađanja. Niti je autor dužan trpjeti nekoga samo zato što je taj netko zaključio da ima pravo doći na tuđi prostor, zatrpavati prostor za komentare svojim (nerjetko kilometarskim) palamuđenjima i određivati što bi vlasnik tog prostora u svojem prostoru trebao raditi.

Ali unatoč tome, pojedini blokirani komentatori se nerijetko ponašaju kao da im je činom blokiranja netko oduzeo temeljno ljudsko pravo na egzistenciju. A ne tek mogućnost da idu na tuđi blog i tamo nekoga iritiraju.

Osnovna funkcija medija bi trebala biti objektivno informiranje građana o bitnim stvarima koje utječu na njihove svakodnevne živote - o ekonomiji i gospodarstvu, novim ili izmijenjenim zakonima, poreznim reformama, političkim odlukama, radu institucija, tragičnim događajima ili stvarnim društvenim problemima.

Informirani građani u stanju su donositi razumne odluke i smisleno sudjelovati u svakodnevnom i  javnom životu.

Međutim, unatrag zadnjih petnaestak-dvadesetak godina primjetan je trend da se u mainstream medijima sve manje i manje prikazuju takve vijesti, a sve više i više potpuno trivijalni i antiintelektualni sadržaji.

Danas je dovoljno otvoriti bilo koji veći mainstream internetski portal i pogledati naslovnicu - uz tek poneku ozbiljniju vijest, čitatelje uglavnom dočeka poplava trivijalnosti - galerije fotografija s društvenih mreža, tračevi i nagađanja o poznatima, pseudo-znanstveno-psihološki članci o banalnostima, te beskonačne "šokantne" ili "nevjerojatne" priče i "novinske patke" o pojedinim ljudima ili događajima koje zapravo niti ikoga zanimaju, niti imaju stvarnu važnost za društvo.

Sličan trend se vidi i na televiziji. Televizijske emisije koje su nekada imale intelektualnu i obrazovnu funkciju, te kulturnu komponentu, sve više se guraju u kasne noćne termine ili se potpuno uklanjaju iz programa. Umjesto njih, u udarnim terminima se emitiraju razne reality emisije i "talent showovi", uz pokoju tv-seriju čiji su zapleti, sadržaj i kulturološki značaj na razini priča za osnovnoškolski uzrast.

Kvalitetni medijski sadržaji kojima se pokušava objasniti prirodu, znanost, povijest, gospodarstvo, ekonomiju ili svakodnevna društvena zbivanja zamijenjeni su programom koji ima svrhu biti lako probavljiv i emocionalno stimulativan, bez ikakve stvarne informativne, intelektualne ili kulturne komponente.

Iz toga se može vidjeti da u današnjim medijima forma postaje važnija od sadržaja, a spektakl i senzacionalizam važniji od činjenica i važnih relevantnih informacija.

Naime, istraživački tekstovi ili emisije, detaljne analize društvenih zbivanja i slične, iole kompleksnije teme, zahtijevaju vrijeme, novac i angažman novinara, ali i određenu koncentraciju te intelektualni rad čitatelja ili gledatelja. S druge strane, trivijalni sadržaji od novinara često ne zahtijevaju ni da napuste redakciju, jer sve izvore za "vijesti" nalaze na internetu i društvenim mrežama, a od publike se traži tek refleksni klik na zagonetni naslov.

Štoviše, na digitalnim platformama se danas vrednuju samo potencijalni "klikovi", jer oni znače gledanost, a veća gledanost znači i veću zaradu, dok je sama smislenost sadržaja algoritmima zapravo totalno nebitna.

U takvom medijskom okruženju važnija "vijest" često bude što je neka političarka odjenula, i je li njena haljina u skladu s torbicom i cipelama, a ne kakvu je političku odluku donijela, za koji zakon glasala, i kakav to u konačnici ima utjecaj na društvo.

Ili se pak događa da se npr. neka teška prometna nesreća, u seriji senzacionalnih članaka (u maniri medijskog cirkusa) secira do totalno nebitnih detalja, pa više uopće ne bude važno što se zapravo dogodilo, kada, kako i zašto, te koliko je ljudi stradalo, već je bitnije koje boje je bila majica vozača i što su žrtve nesreće jele za doručak.

Posebna kategorija u čitavoj priči su "vijesti" o "influencerima" - osobama koje putem društvenih mreža privlače pozornost na sebe, a što onda mediji potenciraju dajući im medijski prostor na način da od njihovih objava stvaraju "senzacionalne vijesti" - o tome što je netko od njih jeo, pio, gdje je bio, što je "pametno" poručio pratiteljima i javnosti, i je li se posvađao s nekim drugim "influencerom".

Uz sve to, pravog zabavnog i humorističnog sadržaja gotovo više ni nema. Satira, inteligentna komedija i drugi oblici humora sve su rjeđi, često i zbog dušebrižnog opreza da se neka "manjinska" ili "ugrožena" skupina slučajno ne bi osjetila "uvrijeđenom" i "obespravljenom". Posljedica je svojevrsna praznina u medijskom prostoru koja se sve češće popunjava najjeftinijim oblikom senzacionalizma i infotainmenta.

Društvo koje je konstantno izloženo takvom banalnom i antiintelektualnom medijskom sadržaju kojim se sustavno zatrpava medijski prostor (do mjere da istiskuje relevantne vijesti) postupno se navikava na gluposti i površnost, a kritičko razmišljanje i racionalno djelovanje postaju nepoželjni, te polako ustupaju mjesto impulzivnim emotivnim reakcijama, senzacijama i drami. Publika koja je u stanju samo reagirati na senzacionalističke medijske podražaje, ali ne i razmišljati, pretvara se u populaciju koja nije u stanju sama riješiti ni najjednostavnije životne i egzistencijalne probleme.

U današne vrijeme je jako moderno spominjati ljudska prava, jednakost spolova, s posebnim naglaskom na borbu protiv šovinizma, seksizma i diskriminacije po spolu.

No, kada se govori o fotografiji i fotografiranju, može se uočiti poprilična nejednakost i razlika u kriterijima, jer se potpuno ista stvar, odnosno radnja, tumači posve drugačije, ovisno o tome fotografira li muškarac ili žena.

Evo samo nekoliko primjera:

Ako muškarac fotografira ženski akt, često se mogu čuti osude i opaske kako je to "pretvaranje žene u seksualni objekt" i "iskorištavanje njezina tijela".
Ako žena fotografira ženski akt, to odjednom nije problem, već je to "emancipacija" i "istraživanje ženstvenosti".

Ako muškarac fotografira muški akt, na to se gleda s čuđenjem i nerijetko se raspravlja o njegovim seksualnim sklonostima.
Ako žena fotografira muški akt, to se smatra "hrabrošću" ili "umjetničkom slobodom".

Ako muškarac na javnom mjestu ili događaju uperi fotoaparat u smjeru djece, odmah se diže alarm jer ga se smatra mogućim predatorom i voajerom.
Ako potpuno istu stvar učini žena, na nju se gotovo uopće ne obraća pažnja.

Ako muškarac na nekoj izložbi ili javnom fotografskom izlaganju izrazi emocionalnost ili sumnju u vlastiti rad, odmah ga se smatra "neprofesionalnim", "nezrelim" ili "slabićem".
Ako žena učini potpuno isto, odjednom je to "izraz njezinih autentičnih emocija" i "inspirativnost".

Moglo bi se navesti još mnogo sličnih primjera...

Svi ti primjeri zapravo pokazuju da, unatoč retorici o "jednakosti spolova" i "borbi protiv seksizma", društvo i dalje gleda isključivo spol fotografa i sve stereotipe koji ga prate. A to zapravo pokazuje da je ta deklarativna borba protiv seksizma - paradoksalno - seksizam, ali s obrnutim predznakom.

Početkom 2000-ih godina, kada je digitalna fotografija postala široko dostupna narodnim masama, mnogi su predviđali potpuni nestanak klasične, "analogne" filmske fotografije. U usporedbi sa fotografiranjem na film, digitalija je bila brža, jeftinija i praktičnija, jer je odmah bilo moguće vidjeti rezultate snimanja, bez potrebe za čekanjem kao što je to kod razvijanja filma.

Međutim, kroz povijest se već događalo da pojava nove tehnologije nije nužno značila nestanak i potpuno odbacivanje stare; kao što pojava televizije nije ugasila radio, tako ni pojava digitalne fotografije nije u potpunosti izgurala film. Uvijek je postojao (relativno mali) broj fotografa koji su i dalje snimali na film, ili su paralelno koristili i film i digitaliju.

No u posljednjih nekoliko godina događa se prava mala renesansa fotografskog filma.

Iako su veliki proizvođači tijekom prethodnih desetljeća značajno smanjili ponudu filmova, pa čak i prekinuli proizvodnju nekih filmova koji su prije bili vrlo popularni, interes za klasičnu filmsku fotografiju i potražnja za filmom ponovno raste. I to osobito među mlađim generacijama koje su uglavnom odrastale na digitalnoj fotografiji, u kontekstu "pametnih telefona" i društvenih mreža.

Kako započeti s fotografijom na film?

Za one koji se žele okušati u fotografiranja na film, postoji nekoliko relativno jednostavnih načina za početak.

Prvi i najjednostavniji način je kupnja jednokratnog fotoaparata na film. Dostupni su u većini bolje opremljenih trgovina foto-opreme. Jednostavni su za korištenje jer ne zahtijevaju gotovo nikakvo tehničko predznanje - aparat dolazi napunjen filmom (najčešće 24 ili 36 snimaka), te ima fiksni objektiv i unaprijed podešene postavke ekspozicije. Nakon što se film ispuca, aparat se nosi u foto-studio na razvijanje filma.

Drugi način je iskopati stari analogni fotoaparat iz ormara, podruma ili tavana. Ako je aparat ispravan, jedini trošak je kupnja filma i njegovo razvijanje. Potrebno je i malo učenja teorije kako bi se razumjelo što je blenda, ekspozicija i ISO osjetljivost, no s obzirom na dostupnost literature, internetskih vodiča i video-tutoriala, to ne bi trebao biti problem.

Treća opcija je kupnja rabljenog analognog fotoaparata putem oglasnika ili specijaliziranih trgovina, ili čak na nekom sajmu. Stariji, potpuno mehanički modeli često su povoljniji i vrlo izdržljivi. Noviji aparati, s baterijama, elektronikom i automatiziranim namatanjem filma, znaju biti osjetno skuplji, ali nude veću udobnost korištenja.

Izbor filma

Nekome tko nikada nije snimao na film, velik izbor filmova može djelovati prilično zbunjujuće. Različiti filmovi nude različite reprodukcije boja, kontrast, osjetljivost na svijetlo i zrnatost. Također postoji izbor između kolor i crno-bijelog filma, kao i između negativa i dijapozitiva.

Razlike između filmova bi se najlakše mogle usporediti sa "umjetničkim filterima" na pametnim telefonima, iako kod filmova te razlike nisu toliko jako izražene.

Za početnike je preporučljivo odabrati dvije do tri vrste filma i koristiti ih kontinuirano. Na taj način lakše je upoznati njihove tonalne karakteristike i prilikom snimanja postići konzistentnije rezultate.

Film u digitalnom dobu

Za razliku od digitalije koja omogućava brzinu, praktički neograničen broj snimaka (uvjetovan samo veličinom memorije), ali i brisanje loših fotografija, kod snimanja na film potreban je potpuno drugačiji način razmišljanja i pristupa fotografiranju.

Kada postoji ograničennje od 12, 24 ili 36 snimaka, bez mogućnosti brisanja, i gdje postoji realan trošak po svakom okidanju, to neizostavno natjera fotografa da vodi puno više računa o odabiru motiva, kompoziciji kadra, izboru kuta snimanja, svijetlu, i samom trenutku okidanja, a što na kraju može rezultirati samo većim brojem dobrih snimaka.

Uz to, u današnjem digitalnom svijetu, u kojem je moguće pomoću AI tehnologije stvoriti slike koje je gotovo nemoguće razlikovati od autentičnih fotografija, filmska fotografija postaje i svojevrsni dokaz autentičnosti, jer su filmski negativ ili dijapozitiv fizički zapis svjetla. Za razliku od digitalnog zapisa digitalne slike.

Jako puno ljudi danas ima neki hobi kojim ispunjavaju svoje slobodno vrijeme. Neki čak imaju i više hobija kojima se bave istovremeno, bilo da se radi o nekoj vrsti umjetnosti, sporta, kolekcionarstva ili sličnih aktivnosti.

Međutim, u društvu probleme često predstavljaju oni koji nemaju baš nikakve hobije, odnosno čiji su "hobiji" zabadanje u tuđe živote, poslove i hobije, te koji na sve imaju neki "pametni komentar". Istovremeno, najčešće vrlo malo znaju o onome što komentiraju, jer su njihova "znanja" uglavnom bazirana na predrasudama, stereotipima i snobovsko-malograđanskoj potrebi da ostave dojam vlastite "pameti" i "važnosti".

Na primjer:

Kada se netko ozbiljnije amaterski bavi fotografijom, jer voli vizualnu umjetnost, estetiku i stvaralački rad, sigurno će prije ili kasnije naletjeti na nekoga kome su svi fotografi "paparazzi", "voajeri" ili "potencijalni teroristi", te morati slušati gomilu pametovanja o (ne)legalnosti i društvenoj (ne)prihvatljivosti snimanja. Istovremeno, krajnji domet tih kritičara je okinuti selfie mobitelom za sakupljanje lajkova na društvenim mrežama.

Kada se netko aktivno bavi sviranjem nekog instrumenta, jer voli glazbu i želi aktivno sudjelovati u njenom stvaranju, sigurno će naići na nekoga tko to smatra "proizvodnjom buke" i "maltretiranjem susjeda". Ti kritičari, koji su valjda uvjereni da vrhunski glazbenici nikada nisu vježbali kod kuće, sami nisu u stanju primiti ni jedan instrument u ruke, a njihov krajnji domet je puštanje glazbe s YouTube-a.

Kada se netko bavi sakupljanjem i čitanjem stripova, legitimnog oblika umjetnosti, često naiđe na nekoga tko tvrdi da je "nenormalno da odrasla osoba čita stripove", jer su po njima "crtarije za djecu", a odrasli koji ih čitaju su "infantilni likovi nesposobni za čitanje ozbiljnih knjiga". Takvi kritičari očito ne mogu pojmiti da je mnogo stripova inspirirano ozbiljnom literaturom, ili da su sami stripovi poslužili kao inspiracija za igrane filmove.

Kada se netko bavi planinarenjem, jer želi fizičku aktivnost, boravak u prirodi i bijeg od urbanog stresa, prije ili kasnije će naići na nekoga tko to smatra "besposličarenjem". Takvi kritičari od vlastitog buljenja u mobitel ne vide nikakvu "konkretnu korist" od šetanja po planini. Njihov krajnji domet je gledanje putopisnih vlogova na YouTubeu ili Facebooku.

Kada se netko bavi, primjerice, sakupljanjem džepnih noževa, što je također legitimni hobi, bilo radi estetike, funkcionalnosti ili povijesnog značaja, prije ili kasnije naići će na nekoga tko ga zbog toga smatra "potencijalnim nasilnikom" ili "ubojicom", jer noževe doživljava isključivo kao oružje, a ne kao alat, zahvaljujući stereotipima iz loših akcijskih filmova i ponekoj budali koja maše nožem ne bi li si time produžila muškost.

Kada se netko bavi vrtlarenjem i hortikulturom, jer ga to opušta i omogućuje mu kontakt s prirodom te zadovoljstvo kada vidi rezultate svog rada, prije ili kasnije naići će na nekoga tko to proglasi "hobijem za penziće". Istovremeno, ti kritičari se žale  da su im začini, povrće ili cvijeće na tržnici "preskupi".

Moglo bi se nabrojati još mnoštvo drugih hobija i reakcija takvih "znalaca" na njih.

Na kraju, važno je reći da bagateliziranje i omalovažavanje tuđih hobija gotovo ništa ne govori o samom hobiju ili osobi koja ga prakticira. Često, međutim, otkriva puno o kritičaru koji omalovažava. Štoviše, takvi stavovi, koji ponekad prelaze u žestoka zadirkivanja, nastaju iz jednostavnog razloga: kritičar ni ne pokušava razumjeti smisao i svrhu nečijeg hobija. Takvo ponašanje može ozbiljno narušiti odnose, pa čak dovesti i do pucanja prijateljstava.

Đuro Janeković (1912. - 1989.) bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih fotografa 20. stoljeća. Proslavio se 1930-ih godina, bilježeći prizore svakodnevice, uličnog života i društvene stvarnosti Zagreba. Njegov rad smatra se važnim doprinosom razvoju moderne fotografije u Hrvatskoj. 

Netko je, koristeći pomoć AI tehnologije, stvorio open-source klonove Photoshopa, Lightrooma i drugih Adobeovih aplikacija, pod nazivom ArtCraft.

Someone Rebuilt Free, Open-Source Versions of Photoshop, Premiere, and Lightroom Using AI
 

Svatko tko barem povremeno prati društvene mreže, a osobito razne kvartovske Facebook grupe, neminovno je naletio na ovu pojavu: fotografija ili video snimljeni s prozora, balkona ili “onako usput u prolazu”, popraćeno nizom “mudrosti” o tome što se radi krivo, što se ne radi, tko je nesposoban i kako je sve to, naravno, "pranje novca".

Riječ je o posebnoj vrsti ljudi - prozorsko-balkonsko-birtijskim "stručnjacima" - samozvanim ekspertima za sve tuđe poslove, osobito za one poslove koje sami u životu nikada nisu radili.

To su ljudi koji su duboko uvjereni da "sve znaju bolje" - kako treba asfaltirati, kositi, kopati, popravljati, čistiti snijeg, organizirati promet, odvoziti otpad, voditi grad i državu. Radnici su po njima redovito “neznalice” i “neradnici”, njihovi šefovi "budale sa kupljenim diplomama", a ako netko nešto ipak radi onda to "radi krivo".

Svojstveno im je da imaju nevjerojatno puno slobodnog vremena, toliko da satima mogu stajati na balkonu, visiti na prozoru ili sjediti u birtiji, zabadati u tuđi rad, brojati učinak i brojno stanje radnika, i onda o svemu tome temeljito “filozofirati” po društvenim mrežama. Količina tog slobodnog vremena često savršeno objašnjava i količinu njihovog pametovanja.

Svojstvena im je neprekidna kuknjava, lamentiranje i prigovaranje čim se za to pruži prilika.

Kada se ne radi, tada je kuknjava u stilu "Zašto se ne radi?", "Kako to da nitko ništa ne poduzima?", "Kada misle asfaltirati cestu", "Kada misle pokositi travu?", "Zašto nisu odvezli smeće?", "Za što mi plaćamo porez?"

Kada se radi, opet kuknjava, u stilu: "Zašto baš sad?", "Zašto baš to, a ne nešto drugo?", "Zašto ovako, a ne onako?", "Zašto ih je (samo/čak) toliko na gradilištu?", "Ja bih sam to završio za dva dana.", "Japanci/Kinezi/Nijemci bi to puno brže i kvalitetnije napravili."...

Ako se netko od njih ipak udostoji sići s prozora, balkona ili izaći iz birtije, to je samo da bi radnicima glumio nadzor ili poslovođu. Tada gotovo uvijek slijedi nametljivo stajanje uz radnike, zapitkivanje, davanje "uputa" i "pametnih savjeta" koje nitko nije tražio, objašnjavanje kako bi se "to trebalo drukčije, brže ili pametnije” napraviti, ili pak nekakvo izvoljevanje da se napravi nešto mimo naloga kojeg radnici imaju.

Kada im radnici, koji su prvi su na udaru takvih samozvanih "eksperata" koji im uglavnom samo ometaju i usporavaju posao, jasnim tonom kažu da smetaju i da se maknu, ti "stručnjaci” ili postanu agresivni ili pak uvrijeđeno lamentiraju na Facebooku kako su ih "otjerali", "bili bezobrazni" i kako "se njima ništa ne smije reći".

Posebna podvrsta tih "stručnjaka" su oni koji se hvataju za floskule o noćnom radu! Naravno, samo do trenutka kada bi se nešto stvarno radilo noću pod njihovim prozorom - tada bi prvi zvali policiju zbog buke.

U stvarnosti, nije problem što se radi i kada se radi, zapravo im smeta svako narušavanje vlastite komocije: prašina, vibracije, buka, neugodni mirisi, ili zaobilazak zone radova … sve im je to "nepodnošljivo maltretiranje", ako im remeti komociju gledanja televizije, beskonačnog skrolanja po Facebooku, ili pak zahtjeva od njih da malo "protegnu noge" zbog nemogućnosti hodanja u ravnoj liniji, ili zato što ne mogu parkirati točno ispred svojeg ulaza.

Kada je sve gotovo i napravljeno, tek tada nastupa kreativna faza cijepidlačenja i izmišljanja "problema" i "nedostataka", ne zato što objektivno postoje ozbiljne greške, nego zato što se konačan rezultat nekog posla ne uklapa u fiks-ideju koju su ti samozvani stručnjaci složili u vlastitoj glavi... pa se onda može čuti kuknjava u stilu "Radovi su trajali predugo", "Asfalt je krive nijanse", "Šahtovi nisu savršeno ravni", "Ne sviđa im se nova regulacija prometa”, "Trava je prekratka", "Cesta je previše posoljena'"... Pritom im je potpuno nepoznat koncept da oni koji rade ponekad mogu i pogriješiti, dok oni koji nikad ne griješe, u pravilu ne rade ništa.

No ono što je svima njima zajedničko jest da su izuzetno hrabri, glasni i pametni na društvenim mrežama, ali uglavnom potpuno pasivni i inertni u stvarnom životu. Kad bi trebalo nešto konkretno poduzeti - prijaviti neki komunalni problem nadležnim službama, poslati prijavu, nazvati, urgirati - ne poduzimaju ništa uz objašnjenje da "to nije njihov posao" i da bi "službe to trebale same znati". No po toj njihovoj logici, ne bi trebalo zvati vatrogasce kada gori kuća ili auto, niti hitnu pomoć kada se netko sruši na cesti - jer bi, eto, hitne službe to "trebale same znati".

No sve ovo zapravo nije priča o asfaltu, travi, smeću, snijegu ili šahtovima, već o mentalitetu ljudi koji žele rezultate bez ikakvog radnog procesa i savršeni red bez ikakvog sudjelovanja i osobne odgovornosti. To su ljudi koji zapravo ne žele biti odgovorni građani, nego prekomotna gotovanska publika - i to ona najglasnija, najnezadovoljnija i društveno najbeskorisnija.

Jer dokle god im je jedini doprinos zajednici snimka s balkona i status pun sraćkanja po radnicima komunalnih službi, uz povremeno glumljenje "stručnjaka” ili "žrtve", problem neće biti ni radnici, ni radovi, ni službe, već upravo oni – prozorsko-balkonsko-birtijski “stručnjaci” za koje je sve uvijek krivo, i za koje su svi nesposobni i neznalice - osim njih.

Danas se svako malo može čuti pojam "nulta tolerancija". Tim pojmom, koji jako gordo zvuči, uglavnom se rado razbacuju razni funkcioneri i njihovi sljedbenici kada god žele ostaviti dojam strogoće, važnosti i učinkovitosti u vezi funkcije koju obavljaju i stvari na koju bi se ta "nulta tolerancija" trebala odnositi. Smatraju kako je "nulta tolerancija" i njene metode, univerzalni i zajamčeno uspješni recept prevencije za sve (neuniverzalne) probleme.

Međutim, "nulta tolerancija" je sve drugo samo ne ono što se njome propagira, i najčešće ne rješava probleme nego ih samo dodatno stvara. Iako na prvi pogled mnogim (naivnim) ljudima "nulta tolerancija" djeluje obećavajuće i "zaštitnički", zapravo, kada se malo bolje promotri, dotična više nalikuje na represiju u nekoj totalitarnoj policijskoj državi.

Što je zapravo "nulta tolerancija"? Metoda pomoću koje se na potpuno jednak način, bez iznimke, tretira sve nepoželjne stvari i pojave, kao i stvari i pojave koje iole nalikuju na nepoželjne, bez obzira na njihov stvarni značaj, intenzitet, opasnost i sve ostale okolnosti koje ih prate. Drugim riječima, ne sagledava se svaka situacija zasebno, već se na sve primjenjuje jedan "univerzalni recept", a koji svijet doslovno dijeli na crno-bijeli ekstrem, bez gradacije između.

Naravno, da bi se svaka situacija sagledala zasebno, potreban je određeni intelektualni rad. No "nultom tolerancijom" se taj "vrlo naporni" intelektualni dio posla efikasno izbjegava. Štoviše, sa "nultom tolerancijom" gotovo su redovite vrlo pretjerane reakcije na zapravo potpuno minorne i beznačajne stvari, a kojima se zapravo tlače nedužni ljudi. Štoviše, sama reakcija "nulte tolerancije" često bude veći problem od same akcije na koju se odnosi.

Evo samo nekoliko primjera "nulte tolerancije" na djelu (iako bi se takvih primjera moglo navesti masu):

Nulta tolerancija na oružje

U Amerci, zemlji u kojoj svaki drugi odrasli građanin posjeduje neko oružje, pa čak i više od nekoliko komada, postoje mjesta koja su proglašena "zonama bez oružja" (tzv. "gun free zones"). Zbog vjerovanja kako će to osigurati da na tim mjestima nema nasilja ni ubojstava. Naravno, te gun free zone su uglavnom vrtići i škole (osnovne i srednje). Često na tim mjestima, na ulazu stoji i znak koji o tome obavještava sve prolaznike da ju unošenje bilo kavog oružja u zgradu zabranjeno (no zapravo služi indirektno i kao poziv kriminalcima "dođite slobodno i upucajte koga god želite jer ne postoji šansa da netko uzvrati vatrom u samoobrani.")

No u ime te "nulte tolerancije na oružje", događalo se da su djeca vrtićima i školama bivala kažnjavana supenzijama i izbacivanjem zbog sitnica, kao npr. jer su donjeli sa sobom igračke ili privjeske koji su svojim oblikom izgledali poput oružja, iako se radilo o potpuno bezopasnim komadima plastike, ili zato što su samo oponašali zvukove pucanja iz vatrenog oružja. Bilo je i slučajeva da su školarci kažneni jer su se igrali imitacijama oružja (koje ne ispaljuje prave metke već plastične kuglice), i to ne u školi, već u svome vlastitom dvorištu!

No je li ta praksa stvarno spriječila luđake da u škole unesu pravo oružje i načine pokolj? Nije. Samo je u većini slučajeva rezultiralo maltretiranjem normalnih učenika "u ime sigurnosti". Zbog beznačajnih stvari.

Štoviše, svaki slučaj pucnjave u nekoj školi najčešće postane cause celebre za razno razne anti-gun dušebrižnike (koji, usput rečeno o oružju uglavnom nemaju pojma) i njihove pokušaje da demagogijom proguraju retsriktivne zakone o oružju, te na taj način naprave represiju svih onih ljudi koji legalno posjeduju oružje zbog samoobrane, lova ili sporta, i nikad nisu prekršili zakone. Tu su svakako i medijski cirkusi; mediji, u svrhu demonizacije oružja, revno javljaju o takvimpucnjavama u školama, no rjetko, ako uopće, spominju slučajeve gdje netko tko legalno posjeduje oružje u samoobrani upuca opasnog kriminalca. Čak kada se to dogodi, novinari često postave pitanje da li je stvarno trebalo pucati u kriminalca.

Nulta tolerancija na nasilje

Slično poput "nulte tolerancije" na oružje, u školama se provodi i "nulta tolerancija" na nasilje. Kad god se dogodi nekakvo "natezanje" među učenicima, makar i sasvim beznačajno, bez ikakvih ozlijeda, odmah se alarmiraju ravnatelji, pedagozi, roditelji, socijalne službe, policija, a učenika se najčešće suspendira sa nastave.

Uz to, kad se tako dogodi da se dvojica zbog nečega potuku, upravo zbog "nulte tolerancije na nasilje" događa se da ne biva kažnjen samo napadač/izazivač, nego i onaj koji se odlučio braniti. Izjednačavaju se napadač i žrtva. Sve zbog naivnog vjerovanja da je provocirani/napadnuti trebao to "ignorirati". Lakše reći nego učiniti, jer nemaju svi jednaku razinu tolerancije na frustraciju. Iako se kaže da pametniji popušta, ne može pametni popuštati onoliko koliko su budale u stanju zategnuti. Samo to "mjerodavnima" očito nije jasno.

Pogotovo u slučajevima bullyinga, tako često ispadne više kriv onaj tko, nakon što više nemože trpiti maltretiranje, odvali šamar tlačitelju, a ne sam tlačitelj. Iako svi "mjerodavni" redovito rješenje vide u tome da bi maltretirani trebao svako maltretiranje prijaviti učiteljima, to često rezultira samo time da se "tužibabu" još više maltretira.

Štoviše, kod nas se zadnjih godina žestoko provodi kampanja "škola bez nasilja", a što između ostaloga uključuje i dekoriranje škola pločicama "ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje". No je li to spriječilo prave slučajeve nasilja? Nije. Je li rezultiralo time da se u relativno beznačajnim slučajevima djeca i roditeji imaju posla sa socijalnim službama? Itekako.

Štoviše, došlo se do toga da se danas napadnuti uopće ne smije fizički braniti, bez obzira što mu se događalo, jer u suprotnom on automatski postaje "nasilnik".

Nulta tolerancija na zlostavljanje djece

Svim "velikim zaštitnicima djece" opasnost za djecu predstavlja sve živo i neživo što bi po nekim njihovim shvaćanjima dijete na neki način moglo ugroziti, čak i kada je vjerojatnost za to nikakva; dotični zbog paranoje i prebujne mašte, u svakom dodiru, pogledu, fotografiranju, bez razlike vide nekakvo "(seksualno) zlostavljanje".

Tako je čovjeku koji zaustavlja promet pored škole odjednom bilo zabranjeno davati "high five" učenicima u prolazu, jer su se neki pobunili da je "nedopustivo da im netko dira djecu" - maltene čovjeka koji se brine da im djecu ne zgazi auto počeli gledati kao nekakvog "zlostavljača". Jedna je učenica dobila kaznu zbog toga što je - zagrlila kolegu. Nekoj staroj ženi su zaštitari zbog "prevencije" zabranili snimati prazan bazen. A vrhunac svega su škole koje su čak zabranile roditeljima fotografiranje školskih događaja u kojima sudjeluju učenici (njihova djeca), i na taj način efikasno onemogućili djeci da imaju uspomene iz djetinjstva.

No da li sve to spriječava da se razni bolesnici i dalje na ovaj ili onaj način (fizički ili seksualno) iživljavaju na djeci? Ne. Da li su zahvaljujući tome, zbog beznačajnih stvari maltretirani i kriminalizirani zapravo potpuno bezopasni ljudi? Itekako.

Zaključak

"Nultom tolerancijom" se uglavnom vole razbacivati nesposobnjakovići. Njome se koriste kako bi skrenuli pažnju ljudi sa njihove nesposobnosti da rješavaju prave probleme, na način da se revno bave nebitnima, jer nebitnih ima puno više, a one prave ne samo da nisu u stanju riješiti, nego se često ni ne trude. Uz to, time sami sebi zapravo izmišljaju posao, što kod naivnih širokih narodnih masa to ostavljaju dojam da "rade nešto što povećava sigurnost svih".

Zanimljivo je da se još nitko nije sjetio uvesti "nultu toleranciju" na idiotizam... Možda iz jedinog razloga što je "nulta tolerancija" čini se upravo njegov produkt.

Sergej Mihajlovič Prokudin-Gorski (31. 8. 1863. - 27. 9. 1944.), bio je ruski kemičar i fotograf. Pionir fotogafije u boji.

Početkom 20. stoljeća patentirao je svoju vlastitu tehniku izrade dijapozitiva u boji, snimanjem brzog niza od tri monokromatske slike kroz crveni, zeleni, i plavi filter. Kasnije bi se projekcijom te tri slike dobila vjerna reprodukcija u boji. Takav postupak snimanja omogućavao je snimanje samo više-manje statičnih prizora, i zahtjevao od fotografiranih ljudi da budu vrlo mirni s obzirom na trajanje ekspozcije potrebno da bi se snimile tri slike.

Između 1909. i 1915. godine. putovao je po tadašnjem Ruskom carstvu i snimio preko dvije tisuće fotografija.

Čini se da je s vremena na vrijeme potrebno ponoviti koja je poanta postojanja ovog bloga. To nije samo radi svega onoga lijepoga vezanog za fotografiju, već i radi onog ružnog. Jer i jedne i druge stvari postoje, koliko god se možda nekome o ružnim stvarima ne dalo čitati, ili ih je teško prihvatiti.

Jer kad se počne pisati o problemima koji pogađaju fotografe, vrlo brzo se može čuti kako "mi fotografi previše kukamo", kako se "stalno nešto bunimo", "umišljamo" itd... A jedan od problema jest što se fotografe često ukalupljuje u stereotipe da su "voajeri", "teroristi" ili "predatori (svih mogućih vrsta)".

Naime, kada se nekoga zbog profesije ili ozbiljnog hobija, samo zbog pojedinih medijski razvikanih slučajeva kriminala i zloupotrebe, konstantno ukalupljuje u neki negativni stereotip, postoje dvije mogućnosti.

Prva mogućnost je ignorirati i ne poduzimati ništa, a što onda uglavnom vodi do toga da izostanak reakcije kod kritičara ostavi dojam da mogu bez posljedica i dalje maltretirati, kritizirati ili na druge načine tlačiti, i servirati svoje demagogije.

Druga mogućnost je suprotstaviti se dotičnima i bez lažne političke korektnosti, a ponekad i bez dlake na jeziku, pokušati objasniti dotičnima kako stvari zapravo stoje, upravo iz perspektive nekoga tko se bavi tom strukom ili hobijem.

Naime, koliko god to nekome bilo neshvatljivo jer se ne bavi ozbiljno fotografijom, fotografi danas itekako imaju problema gdje god da se pojave.

Na nekoj zabavi, iako se svi masovno fotografiraju mobitelima, jedino će onome s pravim fotoaparatom netko početi seruckati, da "ne smije snimati", "da je nefotogeničan" i "tko zna gdje bi te slike mogle završiti", iako su sve one ostale slike snimljene mobitelima već na Fejsu, Instaču ili kruže WhatsAppom, Viberom i Telegramom.

Isto tako, zbog slučajeva zloupotrebe fotografije od strane zlostavljača djece, dio populacije razvio je popriličnu averziju prema svima s pravim fotoaparatom u blizini djece. Čak i kad osoba ništa ne snima, sama prisutnost fotoaparata može postati razlog za sumnju, glasna dobacivanja i komentiranja, pa i povod za fizičko razračunavanje.

Uz to, ne treba zaboraviti koliko se danas i od strane "mjerodavnih" u zadnje vrijeme nameće sva sila raznih zakona, uredbi i pravilnika koje bi deklarativno trebale spriječiti sva zla koja mogu proizaći iz fotografiranja, ali koje fotografi vrlo teško mogu ispoštovati jer se te granice stalno pomiču - od toga da su npr. u UK maltene proglašeni potencijalnim teroristima, pa do toga da je ono što je nekada bilo sasvim normalna pojava - fotografiranje djece u školama na školskim priredbama i grupnim razrednim fotografijama - pretvoreno maltene u birokratsko-sigurnosni problem visokog rizika. O GDPR-u i njegovim (pre)slobodnim birokratskim tumačenjima ne treba ni pričati.

A i više je nego očito da ima ljudi onih koji smatraju da bi fotografi trebali šutjeti i trpjeti, ili se praviti da nemaju problema. A uz to fascinantno je da kada im se pokuša postojanje nekog problema objasniti na pristojan način, to se uglavnom ignorira i ne doživljava, ali se zato itekako dobro "čuje" kad nekom fotografu pukne film, pa nekog egotriperskog dušebrižnika ili paranoika izdašno pošalje "u rodno mjesto" ili mu direktno kaže da je idiot.

I na koncu, to što se poneki fotografi pobune zbog toga što netko tlači fotografe, omalovažava fotografiju i robuje negativnim predrasudama i stereotipima, nije "kuknjava" ni  "kmečanje", već obrana struke. Jednako kao što bi vrlo slično reagirao svatko drugi kada bi njegova struka bila na isto takvom udaru nečijih negativnih stereotipa i dušebrižnih tendencija. Uglavnom od strane onih koji tu struku nikad nisu ozbiljnije radili ili je nisu radili uopće.

Objavljeni su ovogodišnji finalisti natječaja The Nikon Comedy Wildlife Awards, za smiješne fotografije prirode...

33 Hilarious Photos From the Nikon Comedy Wildlife Awards

Dok s jedne strane, kako roditelji, tako i razni dušebrižnički nastrojeni "eksperti za zaštitu djece" u svojim javnim istupima urlaju o privatnosti i sigurnosti djece, te maltene pozivaju na linč svakoga tko nedgdje, na nekom javnom mjestu (gdje privatnosti nema, zato se i zove javno mjesto!!) uperi kameru u smjeru djece, pravdajući to "zaštitom djece (od svih mogućih opasnosti)", a birokrati jednako tako nameću "zaštitnu" cenzuru lica u medijima, s druge strane malotko zapravo vodi brigu o tome što sami roditelji objavljuju na društvenim mrežama, odnosno platformama za objavu fotografija i videa (kao što su TikTok, Instagram, Facebook, YouTube...).

Apologetima koji odobravaju roditeljske objave fotografija i videa djece najčešće je jedino mjerilo "prihvatljivosti" neke snimke je li snimku snimio i objavio roditelj (što im je "prihvatljivo") ili neki stranac (što im je "apsolutno neprihvatljivo", "opasno"...isl.), nesvjesni da roditelji svojim objavama na svojim internetskim društvenomrežnim profilima serviraju daleko više osobnih podataka o djeci, i daleko više narušavaju djetetovu privatnost, nego što to može netko tko negdje na ulici ili nekom javnom događanju uhvati neko dijete u kadar, u smislu nekakve normalne ulične ili dokumentarno-reporterske fotografije.

No ono što je posebno zabrinjavajuće i neshvatljivo da ti isti apologeti ponekad ne vide problem ni u tome da roditelji sami stavljaju na društvenomrežne stranice i video servise čak i vrlo privatne snimke kupanja i mijenjanja pelena ili općenito snimaka na kojoj su im djeca (polu)gola, dok istovremeno jako drame oko fotografiranja i videosnimanja grupnih slika u vrtiću ili školi, priredbi ili sportskih utakmica na kojima sudjeluju djeca, ili kad je u pitanju neka ulična i dokumentarna fotografija, a djeca koja budu uhvaćena u kadar su "zakopčana do grla." Ili se žestoko zgražaju i pjene ako negdje osvane neka umjetnička umjetnička fotografija nekog golišavog djeteta.

Preponosni roditelji, koji boluju od "sharenting" sindroma i pretjerano su željni pažnje drugih, pa za to privlačenje pažnje koriste vlastitu djecu, pokušavajući na druge ostaviti dojam, često nisu nimalo svijesni koliko svojim objavama na internet zapravo serviraju svu silu osobnih podataka svoje djece - od toga da na njihovom profilu već stoji njihovo ime i prezime ili neki "username" preko kojeg se ono može otkriti, pa do toga da u objavama istovare svu silu drugih podataka o sebi i svojoj djeci: od toga kako im se djeca zovu, gdje žive, u kojem gradu.... uz to objavljene fotografije ili videi rođendana i otkirvaju koliko im djeca imaju godina. Fotografije ispred vrtića ili škole odaju javnosti u koju školu ili vrtić njihovo dijete ide. Ista stvar je i sa fotografijama i videima sa drugih aktivnosti kojima se djeca bave, kao što su npr. sport, ples, glazba ili slične aktivnosti.

Uz to, objave fotografija i video klipova koji su snimljeni u stanu ili kući, ne samo da itekako narušavaju privatnost, jer je stan privatni prostor, (za razliku od ulice ili trga, koji su javni prostori), nego uz sve to daju na uvid javnosti i raspored prostorija u kući ili stanu, te njihov sadržaj, odnosno što se sve i gdje u stanu nalazi (a što pak može biti itekako interesantno potencijalnim provalnicima, pogotovo u situacijama kada se netko ima potrebu, uz to što eksponiraju svoju djecu, i razbacivati svojim luksuzom.

Općenito zaboravljaju da se na internet ne bi trebalo stavljati ništa što se inače ne bi pokazivalo nepoznatim osobama, te da svi oni koji su na listi prijatelja, mogu sve ono što su o svojoj djeci ikad objavili na Facebooku ili nekom drugom društvenomrežnom servisu, bez problema proslijediti dalje drugima, bez obzira bilo to iz dobrih ili loših namjera... A kada su u pitanju društvenomrežni profili koji su otvoreni za javnost (a ne samo za prijatelje), to sve može učiniti doslovno bilo tko!!

S druge strane, kada se radi o nekoj uličnoj ili dokumentarnoj fotografiji s javnog mjesta ili događanja, nikome na čelu ne pišu ni ime, ni prezime, ni dob, ni adresa stanovanja...

I na kraju, kada roditelji vlastitoj djeci daju pametne telefone oboružane kamerama i pristupom internetu, a što je danas postala uobičajena stvar u sve ranijoj dobi,... koliko ono roditelja zaista provjerava što i koga sve njihova djeca snimaju, te kamo i kome to šalju, te sa kime se dopisuju?

Svaku sliku (fotografiju ili video) definira prvenstveno ono što je u kadru, a ne tko je, gdje, kada i čime to snimio! No da bi se to shvatilo i o tome vodilo račnuna, potrebna je inteligencija i mentalni rad, koji idiotima nedostaju.

Danas, u ovo moderno doba sijanja panike i paranoje ima onih koji su negdje od nekoga čuli ili negdje pročitali da seksualno zlostavljanje djece ima neke veze sa snimanjem djece, ali su preglupi da bi shvatili kakve veze i na kakve točno snimke i snimanja se to odnosi. Ili drugim riječima, ne znaju, ili nisu u stanju shvatiti razliku između normalnih fotografija i pornografije, pa se pjene, prijete ili zahtjevaju zabrane i cenzuru čim negdje vide da netko objavi neku sliku na kojoj ima djece, ili uperi u smjeru djece neku spravu za snimanje.

Prosto rečeno - samo je***o retardirani idiot nije u stanju razlikovati snimku koja prikazuje odijeveno dijete kako npr. stoji i pozira fotografu, trči za golubovima, napucava loptu, gura kolica, vodi psa, nosi školsku torbu, sudjeluje u školskoj predstavi, igra se u parku, penje se na drvo, bere cvijeće, hoda na rukama, pleše na muziku uličnog svirača isl. ... od voajerske snimke golog djeteta rašrenih nogu i vidljivih spolnih organa u krupnom planu, snimke spolnog općenja vidljivo maloljetnih osoba, ili još gore, snimke koja prikazuje dijete kojemu odrasla osoba u usta, čmar ili spolni organ gura ili svoje spolovilo ili neki falusoidni predmet!

U istoj kategoriji intelektualne potkapacitiranosti je svatko tko ne razlikuje situaciju kada netko snima odijeveno dijete kako npr. stoji i pozira fotografu, trči za golubovima, napucava loptu, gura kolica, vodi psa, nosi školsku torbu, sudjeluje u školskoj predstavi, igra se u parku, penje se na drvo, bere cvijeće, hoda na rukama, pleše na muziku uličnog svirača isl... od situacije u kojoj postoji mogućnost da možda snima voajerske snimke gole djece rašrenih nogu i vidljivih spolnih organa, npr. na nekoj plaži, bazenu ili sličnoj lokaciji.

Štoviše, s obzirom da samo pereverzan um vidi perverziju gdje je nema, svatko tko vidi bilo što "pornografsko", "perverzno" ili "opasno" u snimci koja prikazuje odijeveno dijete kako npr. stoji i pozira fotografu, trči za golubovima, napucava loptu, gura kolica, vodi psa, nosi školsku torbu, sudjeluje u školskoj predstavi, igra se u parku, penje se na drvo, bere cvijeće, hoda na rukama, pleše na muziku uličnog svirača isl... trebao bi hitno kod psihijatra!

Naime, upravo zbog takvih ljudi probleme (od hajki po Facebooku pa do fizičkog nasilja) su ponekad imali i sami roditelji koji su snimali vlastitu (odijevenu) djecu kako npr. stoje i poziraju fotografu, trče za golubovima, napucavaju loptu, guraju kolica, vode psa, nose školske torbe, sudjeluju u školskoj predstavi, igraju se u parku, penju se na drvo, beru cvijeće, hodaju na rukama, plešu na muziku uličnog svirača isl... ili ljudi koji su se samo zatekli blizu djece, a čak nisu ni snimali djecu već nešto sasvim drugo!

I na kraju, svi koji se ne slažu sa tekstom, slobodno neka odgovore na pitanje što je "pornografsko" ili "opasno" u slijedećim fotogafijama? FOTO 1, FOTO 2, FOTO 3, FOTO 4, FOTO 5

Pojam "sharenting" dolazi od kombinacije engleskih riječi "sharing" (dijeljenje) i "parenting" (roditeljstvo), a odnosi se na pojavu gdje preponosni roditelji daju u javnost putem društvenih mreža gomilu informacija o privatnom životu svojeg djeteta, uglavnom u obliku fotografija i video zapisa, zbog osjećaja pretjeranog ponosa, potrebe da se privlači pažnja na sebe i svoje dijete, te pokušaja ostavljanja dojma na okolinu kako su oni "najsavršeniji roditelji koji su ikada postojali", a nijhovo dijete "najljepše", "najpametnije", "najsavršenije" i "najnaprednije" dijete na svijetu i okolici.

Uz to, takvi "sharenting" roditelji zapravo nisu svijesni da na takav način sami narušavaju djetetovu privatnost preko svake mjere, a paradoksalno je da upravo takvi koji s jedne strane redovito serviraju na instagram, facebook ili internet općenito svaki tenutak djetetovog privatnog života koji se događa u privatnosti unutar četiri zida (od toga što je jelo, što je pilo, gdje je bilo, sa čime se igralo, itd..), s druge strane histeriziraju, urlaju, prijete zvanjem policije ili se čak fizički razračunavaju, ako se dogodi da negdje na nekom javnom mjestu (gdje privatnosti nema!) netko njih i/ili njihovo dijete uhvati u kadar fotoaparatom, ili ako vide da je netko negdje nešto takvo objavio.

Također, zanimljivo je i koliko takvi roditelji troše vremena za naslikavanja, te a više brinu o tome da oni i njihovo dijete ispadnu savršeno na svakoj fotki za Instagram, umjesto da sa djetetom provode vrijeme i djetetu pruže kvalitetni odgoj kojim bi ga pripremili za život, odrastanje, te mu ukazali da ima i daleko važnijih stvari od naslikavanja selfija i lijepog izgleda. (Današnje generacije mladih čini se znaju sve o snimanju selfija, ali imaju prilično problema kad teba napraviti neku jednostavnu stvar npr. napraviti sendvič, promijeniti žarulju ili oprati veš, bez uputa s YouTuba, op.a.).

Apologeti takve sharenting prakse uglavnom se hvataju za floskule tipa da "roditelji na takav način pokazuju brigu i ljubav prema djeci", te da "rodititelji imaju kontrolu nad time što su objavili", a zaboravljaju da se svaki na internetu i društvenim mrežama objavljeni podatak i podijeljenu fotografiju ili video može bez problema, i bez njihovog znanja i "kontrole", dijeliti dalje, te čak u onim ekstremnijim slučajevima i zloupotrebljavati na više od nekoliko načina, a uslijed čega djeca mogu itekako ispaštati; lako može dogoditi da dijete jednog dana ima i neugodnosti, bude izloženo poruzi vršnjaka i okoline, ili se u onim rijetkim ekstremnim slučajevima mogu dogoditi i puno gore stvari (od krađe identiteta, bullyinga, pa sve do otmica i zlostavljanja).

Naravno, to ne znači da se ne bi smjelo baš ništa objavljvati, ali je velika razlika ako se radi o nečemu što se dogodilo na javnome mjestu, pa (je) javnost ionako ima(la) uvid u to, dokle god su snimke u domeni neke normalne dokumentaristike ili umjetnosti (poput npr. poziranja pored nekog spomenika ili zgrade, dječje igre, sujelovanja u nekoj predstavi za javnost ili jednostavno tek interesantni slučajni prolaznici u gomili drugih ljudi).

Glavno mjerilo bi trebalo biti, a i uvijek je bilo, da se na internet ne objavljuje ono što se ne bi davalo na uvid potpuno nepoznatim osobama. No kod različitih ljudi, su i različiti kriteriji, ali kod nekih, zbog pretjeranog ponosa i želje za pažnjom i lajkovima, očito previše labavi. Pogotovo kada se radi o poznatim osobama i "velikim zvijezdama"...

Nedavno se u jednoj javnoj zagrebačkoj kvartovskoj Facebook grupi pojavila objava u kojoj je jedna žena podijelila nekoliko fotografija tamnoputog muškarca kako sjedi na klupi i drži mobitel u ruci. U opisu objave autorica tvrdi kako "Pakistanac sjedi ispred vrtića i snima malu djecu mobitelom."

Na tim njenim objavljenim fotografijama se vidi samo muškarac na klupi s mobitelom u ruci. Ne vidi se vrtić. Ne vide se djeca. Ne vidi se ekran njegovog mobitela. Ne vidi se ništa što bi potvrdilo takvu optužbu. Nameće se i pitanje po čemu zna da je baš Pakistanac, a ne neke druge nacionalnosti? (screenshot objave)

Ispod objave su se u komentarima brzo stvorila dva tabora.

U prvom taboru su se našli oni koji su odmah, samo na temelju tih fotografija i njene tvrdnje, počeli pisati kako bi oni njega razbili, istukli, masakrirali, deportirali itd... ukratko - linčovali.

U drugom taboru su se našli oni koji su postavili racionalna pitanja: "Zašto nije odmah pozvala policiju?", "Kako može biti sigurna što čovjek radi, i da li uopće snima, ako nije vidjela ekran njegovog mobitela?" i tome slično... I dok su njeni odgovori bili u stilu da je "sigurna da on snima djecu zbog načina na koji drži mobitel", te da je pobjegao kad je počela vikati na njega, predstavljajući to kao "dokaz njegove krivice", pojedinci koji su stali na njenu stranu optužili su skeptike iz drugog tabora da "brane pedofile" i da su "isti kao oni".

Autorica objave je kasnije onemogućila komentiranje. No posebno je zanimljivo da, dok s jedne strane tom objavom pokušava ostaviti dojam brige i zaštitnice djece, na svome Facebook profilu u profilnoj i naslovnoj slici ima javno dostupne fotografije svoje vlastite djece.

Ovo je zapravo školski primjer kako se NE postupa u takvim sumnjivim situacijama!

Ne prijavljuje se Facebooku i društvenim mrežama, i ne traži se sud ili podrška od komentatora. Prijavljuje se policiji. Ako postoji stvarna sumnja na neko kazneno djelo, jedini ispravan način je prijava nadležnim institucijama, a ne javno prozivanje putem društvenih mreža, bez stvarnih dokaza, samo na temelju vlastite interpretacije viđenog. Policija je tu da istraži, prikupi eventualne dokaze, i ako treba zadrži i privede sumnjive osobe.

Štoviše, ovakve objave po Facebooku i društvenim mrežama, ako se ustanovi da su neosnovane, mogu rezultirati prijavama protiv autora takvih objava - od klevete, pozivanja na nasilje, pa do zahtjeva za odštetom zbog narušavanja časti i ugleda.

Primjera radi, može se navesti jedan slučaj gdje je žena proglasila muškarca "manijakom koji snima njenu djecu", da bi se kasnije ustanovilo da je čovjek snimao selfie isped plakata sa Darth Vaderom dok su njena djeca stajala ispred njega. Unatoč kasnijoj ispravci, ovaj je dobivao prijetnje smrću.

‘Creep’ Shamed for Taking Photo of Kids Was Actually Snapping a Selfie with Darth Vader

Slična situacija se dogodila i kad je i jedna poznata glumica prije nekoliko godina verbalno napala i putem svojeg društvenomrežnog profila proglasila manijakom jednog (tamnoputog) fotografa jer je u javnom parku fotografirao dječju nogometnu utakmicu.

Hilary Duff Calls Photographer ‘Creep’ for Shooting Her Kid’s Football Game.

Ovakvi primjeri jasno pokazuju koliko opasno može biti ako se odmah povjeruje paušalno iznesenim optužbama bez stvarnih dokaza.