IQ vs BBQ

Dogodi mi se da ujutro uz kavu uzmem mobitel samo da vidim što ima novo. Ono, pet minuta.
Dvadesetak minuta poslije znam da se netko posvađao u Zagrebu, da se nešto dogodilo u Americi, pogledao sam čovjeka kako popravlja traktor u Kanadi i saznao zašto je neka žena koju nikad nisam vidio prestala razgovarati sa šogoricom.
Ono zbog čega sam uzeo mobitel?
Nemam pojma.
Australija ovih dana pokušava napraviti nešto zanimljivo. Društvene mreže trebale bi korisniku ponuditi izbor: želiš li da ti sadržaj slaže algoritam ili želiš gledati ljude i autore koje si sam odlučio pratiti.
Na papiru sitnica.
Negdje u postavkama još jedan gumb koji će pola ljudi preskočiti jer nitko normalan ne čita sve postavke.
Ali pitanje iza tog gumba mi je zanimljivo.
Tko mi zapravo slaže jutro?
Instagramov Adam Mosseri kaže da feed bez algoritma možda ne bi bio tako krasan kako zvuči. Ako sve ide samo kronološki, zatrpat će nas oni koji najviše objavljuju. Brendovi, profesionalni proizvođači sadržaja i svi oni ljudi za koje čovjek ponekad ozbiljno posumnja da spavaju s mobitelom u ruci.
Vjerojatno čovjek dijelom ima pravo.
Algoritam radi nešto korisno. Među milijunima gluposti pokušava pronaći baš one gluposti koje će zanimati mene.
Tu negdje počinje problem.
Jer ono što mene zanima i ono što algoritam smatra zanimanjem nisu uvijek ista stvar.
Mene može zanimati dobar tekst.
Njega zanima jesam li ostao.
Ako me neka glupost dovoljno iznervira da pročitam sto pedeset komentara, algoritam neće zaključiti: „Vedranu se ovo gadi, maknimo mu to.“
Zaključit će otprilike: „Aha. Ovaj je zagrizao.“
I sutra - evo još.
Ako pogledam video do kraja samo zato što ne mogu vjerovati koliko je besmislen, također sam dao vrlo jasan signal.
Ako se vratim vidjeti što je jedan potpuni neznanac odgovorio drugom potpunom neznancu oko stvari koja ni jednom ni drugom neće promijeniti život, sustav je ponovno nešto naučio o meni.
Možda više nego što bih želio priznati.
Nigdje nisam kliknuo: „Dajte mi još ljudi koji me živciraju.“
Nisam ni morao.
Pokazao sam.
Prije interneta barem smo otprilike znali tko nam bira što ćemo gledati. Urednik je složio novine. Netko je odredio redoslijed vijesti na televiziji. Mogao si se slagati ili ne slagati, ali znao si da postoji čovjek koji je rekao: ovo ide prvo, ovo drugo, ovo ne ide.
Danas sjedim sam, skrolam svojim prstom i sve izgleda potpuno moje.
Ja sam otvorio.
Ja sam kliknuo.
Ja sam ostao.
A negdje iza toga sustav uredno pamti da sam se na videu s medvjedom zadržao tri sekunde duže nego na tekstu o ekonomiji.
I možda je zaključio da sam čovjek za medvjede.
Što, doduše, nije najgori zaključak koji je internet ikada donio o meni.
Živim danas dosta daleko od gradske buke. Do mene nema ni asfalta kako treba, ali internet radi sasvim uredno. Mogu sjediti usred tišine, negdje na planini, i za manje od minute završiti usred svađe ljudi udaljenih tisuću kilometara.
To mi je uvijek pomalo smiješno.
Trebalo mi je tristo kilometara da dođem do mira, a onda ga sam pokvarim palcem.
I nitko me nije tjerao.
Zato mi je ova australska ideja zanimljiva, čak i ako većina ljudi na kraju ostavi algoritam uključen.
Barem te netko pita.
Hoćeš gledati ono što si sam izabrao ili ono što smo mi procijenili da bi ti danas moglo sjesti?
Možda bih i ja ostavio algoritam.
Vrlo vjerojatno bih.
Preko njega sam otkrio glazbu koju inače ne bih čuo, autore za koje nisam znao, zanimljive ljude, knjige, dokumentarce i hrpu sasvim korisnih stvari.
Dakle, ne bih ga baš odmah bacio niz planinu.
Ali postoji jedna sitnica koja mi je sve zanimljivija.
Dvije osobe danas mogu otvoriti istu društvenu mrežu i vidjeti praktički dva različita planeta.
Jednome izgleda da svi pričaju o ratu.
Drugome da cijeli svijet raspravlja o prehrani.
Trećemu su svi bijesni na vladu.
Četvrtome čovječanstvo očito više nema većih problema osim mačaka koje padaju s ormara.
I svatko nakon pola sata ima sasvim pristojan osjećaj da zna što se „danas priča“.
Tu se lako malo zeznemo.
Jer moj feed nije svijet.
On je više nešto kao konobar koji me već dobro poznaje.
Prvi put me pita što ću popiti.
Deseti put već stavlja isto na stol čim me vidi na vratima.
A nakon nekoliko godina možda više ni ne znam jesam li to još uvijek htio ili sam samo prestao naručivati nešto drugo.
Najbolji dio cijele priče je što smo na to pristali gotovo bez otpora.
Da mi svako jutro pred kuću dođe čovjek kojeg nikad nisam upoznao i kaže:
„Vedrane, danas sam ti odabrao vijesti, glazbu, nekoliko ljudi koji će te razveseliti i trojicu koji će te iznervirati.“
vjerojatno bih ga nakon trećeg jutra pitao tko ga je poslao.
Kad to napravi aplikacija, kažemo da je personalizirana.
I još nam je drago kad dobro pogodi.
Meni također.
Zato mi je i glupo glumiti da je tehnologija nekakav zlikovac, a mi nedužne žrtve.
Vrlo rado joj pomažemo.
Svaki zastoj palca je mali glas.
Svaki klik isto.
A kad nas dobro upozna, još joj se čudimo kako zna.
Australci će možda uskoro moći cijelu stvar barem malo vratiti unatrag.
Baš me zanima koliko će ljudi to stvarno napraviti.
Još više me zanima nešto drugo.
Kad bi mi sutra netko potpuno obrisao feed i rekao: „Evo, Vedrane, kreni ispočetka. Sam izaberi što želiš gledati.“
Koliko bih od svega što mi danas svaki dan dolazi pred oči ponovno izabrao?
Za ponešto znam.
Za ponešto baš i nisam siguran.
A za nekoliko stvari prilično sam siguran da bih se zapitao: čekaj malo, tko je ovoga uopće pustio unutra?

Tijekom pandemije odselio sam iz Rijeke. Nekih tristo kilometara dalje, na selo. Kad kažem selo, to još uvijek zvuči pitomije nego što jest. Do mene jedva vodi cesta, a na nekim mjestima cesta je više stvar dogovora nego činjenice. Nakon nekog vremena shvatio sam da terenac ovdje nije nikakav luksuz ni poza. Jednostavno je korisno imati auto koji se neće uvrijediti čim nestane asfalt.
Nisam otišao s nekim velikim životnim planom. Nije bilo onog filmskog trenutka u kojem čovjek pogleda grad posljednji put, duboko udahne i krene tražiti sebe. Preselio sam se, ostao i s vremenom shvatio da mi ovakav život odgovara puno više nego što sam očekivao.
Prvo zbog mira.
Baš mira.
Kad cijeli život provedeš u gradu, navikneš na buku koju više ni ne primjećuješ. Auto negdje prolazi, netko zatvara vrata, nešto radi, netko nešto buši, susjed pomiče stolac, motor prolazi ulicom. Sve to postane pozadina.
Ovdje pozadine uglavnom nema.
Tek sam ovdje počeo primjećivati koliko tišina ima svojih zvukova. Vjetar kroz drveće, kišu po krovu, ptice, nešto što navečer prođe kroz šumu i za što ponekad odlučim da je bolje da ne znam što je.
A nekad nema ni toga.
Najmirniji mir koji sam ikada čuo.
Zimi cijela priča ode još malo dalje. Kad stisne prava planinska zima, zna se dogoditi da po dva mjeseca uopće ne siđem s planine. Snijeg napravi svoje, dan je kratak, a čovjek vrlo brzo prestane brojati koliko je dana prošlo otkad je zadnji put bio negdje gdje postoji semafor.
Tada se život malo skupi. Kuća, vatra, hrana, pisanje, vrijeme vani. Pogledaš prognozu više iz navike jer ionako nećeš nikamo.
U Rijeci bi mi pomisao da dva mjeseca praktički ne idem nikamo nekad zvučala prilično sumorno. Ovdje mi se dogodi da tek naknadno shvatim koliko je vremena prošlo.
Rijeka mi nije nestala iz života. Tamo su mi djeca, prijatelji i ljudi koje znam desetljećima. Odem uglavnom dva puta godišnje. Obiđem svoje, sjednem na kavu, prođem poznatim ulicama, vidim more, čujem govor koji mi je u uhu od djetinjstva.
Lijepo mi je doći.
Nakon nekoliko dana lijepo mi je i otići.
Valjda je to najbolji znak da sam ovdje stvarno napravio dom.
Pomalo je smiješno koliko sam se fizički udaljio od grada, a koliko sam istodobno ostao povezan sa svime.
Internet ovdje radi bez problema.
Cesta do kuće ponekad jedva zaslužuje to ime, ali mogu razgovarati s nekim u Americi, poslati rukopis na drugi kraj svijeta, objaviti poglavlje romana, pratiti što se događa u Rijeci, poslušati novi album, pogledati film, raditi i istraživati kao da sjedim usred grada.
Ako baš poželim, mogu se posvađati i s čovjekom kojeg nikada u životu nisam vidio.
Civilizacija, dakle, stiže i bez asfalta.
Ponekad stigne i brže od dostave.
Meni je najvažnije što ovdje mogu pisati. Puno pišem, a za to mi očito treba više tišine nego što sam nekada mislio. Ima dana kada provedem sate za računalom, napravim nekoliko stranica, navečer ih pročitam i pola pobrišem. Sasvim normalan radni dan.
Kad mi je dosta, ustanem i izađem.
Nema posebnog plana kamo idem. Nekad samo hodam. Nekad sjednem vani. Nekad gledam šumu. Nekad ne radim ništa i ne osjećam potrebu da to opravdam.
To mi je također trebalo neko vrijeme.
Navikli smo popunjavati svaku prazninu. Ako pet minuta ništa ne radimo, posegnemo za mobitelom. Ako čekamo, gledamo nešto. Ako nam je dosadno, odmah tražimo lijek.
Ovdje sam ponovno otkrio da čovjek sasvim pristojno može nekoliko minuta samo sjediti.
I preživjeti.
Naravno, nisam se pretvorio u pustinjaka koji živi bez tehnologije i meditira uz potok. Te priče slobodno možemo ostaviti Instagramu.
Volim tehnologiju. Cijeli život sam uz nju i bez interneta bi mi ovakav život bio puno teži, možda i nemoguć. On mi omogućuje da budem ovdje, radim što radim i ostanem povezan s ljudima koji su mi važni.
Samo sam valjda s vremenom promijenio redoslijed stvari.
Prije je svijet stalno dolazio do mene. Ovdje češće ja odlučujem kada ću do njega.
Naravno da to ne uspije uvijek.
Dovoljno je uzeti mobitel i u roku od nekoliko minuta mogu saznati što se događa na drugom kraju planeta, što misli neki političar, zašto se ljudi svađaju oko nečega za što jučer nisam ni znao da postoji i što je čovjek kojeg nisam vidio dvadeset godina ručao.
Ponekad je korisno.
Ponekad čovjek samo potroši pola sata života i nema pojma gdje je otišlo.
Ali izađem van i sve se nekako brzo vrati na svoje mjesto.
Vjerojatno zato ovdje više osjećam razliku između stvari koje su stvarno blizu i onih koje samo izgledaju blizu zato što su na telefonu.
Kad odem u Rijeku, prvih dana uživam u svemu što mi je nedostajalo. Ljudi, razgovori, more, kava, poznata mjesta. Grad ima energiju koju ovdje nema i drago mi je da postoji.
Onda nakon nekoliko dana počnem misliti na povratak.
Ponovno tristo kilometara. Zadnji dio nešto sporije. Asfalt nestane, cesta se suzi i negdje usput nestane i osjećaj da nekamo moram stići u točno određeno vrijeme.
Dođem kući, iznesem stvari i otvorim vrata.
Ako je zima, prvo provjerim vatru. Ako nije, uglavnom izađem van na par minuta.
Internet radi. Telefon radi. Svijet je još uvijek dostupan.
Ali ovdje ga ne čujem ako ga sam ne pustim unutra.
Meni je to, izgleda, sasvim dovoljno.

Zovem se Vedran Mlakar. Pišem knjige, sviram, cijeli sam život na ovaj ili onaj način vezan uz tehnologiju i imam naviku provjeriti stvari još jednom čak i kad sam prilično siguran da znam odgovor. Vjerojatno je negdje iz toga nastao i ovaj blog. Živimo u čudnom vremenu. U džepu nosimo uređaj preko kojeg možemo doći do gotovo svega što je čovječanstvo zapisalo, razgovaramo s umjetnom inteligencijom, gledamo događaje s drugog kraja planeta dok se još događaju. Onda otvorimo komentare ispod vijesti.

I civilizacijski napredak odjednom izgleda malo manje uredno.

IQ vs BBQ bavit će se upravo tim prostorom.

IQ je razum, znatiželja, provjera, sumnja, pokušaj da razumijemo nešto prije nego o tome donesemo konačan sud.

BBQ je vatra. Ona stara, plemenska. Potreba da se brzo svrstamo, da naši budu naši bez puno pitanja, da protivnička strana bude dovoljno jednostavna da je možemo prezirati bez grižnje savjesti.

Danas se te vatre često pale ekranom. Ponekad, nažalost, još uvijek gorivom. I bilo bi vrlo zgodno kada bi BBQ uvijek pripadao nekim drugim ljudima. Onima koji ništa ne razumiju, glasaju pogrešno, čitaju pogrešne novine ili navijaju za pogrešnu zastavu.

Nije baš tako.

Uhvatim i sebe kako prvo reagiram, a tek poslije razmišljam. Valjda je to jedan od razloga zbog kojih mi je ova tema zanimljiva.

Ovdje ću pisati o društvu, politici, ratovima, tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, medijima, knjigama, pisanju, Rijeci i ljudskom ponašanju. Vjerojatno će se s vremenom pojaviti još ponešto što sada nisam predvidio. Povod može biti velika svjetska vijest. Može biti jedna rečenica političara, novi AI alat, nešto iz knjige ili razgovor za stolom.

Imam svoje stavove i oni će se vidjeti.

Ali pokušat ću paziti na razliku između onoga što znam, onoga što zaključujem i onoga u što samo vjerujem. Ako postoji činjenica koju mogu provjeriti, provjerit ću je. Ako nisam siguran, radije ću to napisati nego popuniti rupu samopouzdanjem. Ne planiram svaki dan proizvoditi mišljenje o nečemu. Internet već sasvim dobro stoji s količinom mišljenja.

Plan je otprilike jedan ozbiljniji tekst tjedno. Kada postoji razlog. A gdje će ovaj blog završiti, nemam pojma. A nemam pojma ni koliko smo zapravo daleko stigli od plemenske vatre.