Fotografi svih zemalja naoružajte se...

Povremeno se među starim stvarima pronađe kakav stari fotoaparat koji je namijenjen snimanju na staklene fotografske ploče, ili pak čitave foto-arhive koje se sastoje samo od staklenih negativa.

Stakleni negativ, odnosno staklena foto-ploča, je tanka staklena ploča izrezana na određenu dimenziju (ima ih od vrlo minijaturnih do vrlo velikih), na koju je navučen foto-osjetljivi sloj, koji je zatim snimljen i razvijen, a nakon čega je na staklu ostala slika u negativu. Iz te slike se kontaktnim kopiranjem ili povećavanjem može napraviti neograničen broj "pozitiva". U današnje vrijeme ih je čak moguće i skenirati.

Stakleni negativi dominirali su od sredine 19. stoljeća pa sve do početka 20. stoljeća; nakon izuma i masovne upotrebe filma, staklene ploče su se počele sve manje koristiti. Danas se više ne koriste, osim od strane pojedinih entuzijasta.

Postoje dva glavna načina na koja se snimalo na staklene ploče, a razlikuju se po vrsti fotoosjetljivog sloja koji se koristio:

Mokri kolodijski postupak

Mokri kolodijski postupak je prvi koji se pojavio i koji je zamijenio tzv. "talbotipiju" (zvanu još i "kalotipija"; gdje se kao nosač negativa umjesto stakla koristio papir).

Jedan od glavnih problema ovog postupka bio je taj što je sve procese stvaranja slike, od oslojavanja staklene ploče fotoosjetljivim kolodijskim slojem, preko snimanja, do razvijanja, trebalo obaviti dok je ploča još bila mokra. To je u najboljem slučaju iznosilo 10-ak minuta, vrlo često i manje.

Zbog toga su fotografi, ako su radili na terenu, morali sa sobom vući kompletni prijenosni foto-studio (tamnu komoru i sve potrebne kemikalije) kako bi na licu mjesta mogli sve obaviti.

Isto tako, jedan od problema predstavljalo je to što je mokri kolodij (kao i njegovi prethodnici - "dagerotipija" i "talbotipija") bio osjetljiv samo na plavo svjetlo, tako da su fotografije često ispadale "nerealne" (npr. plavo nebo s oblacima ili plavi "karirani" stolnjak na slikama uvijek ispadaju jednolično bijeli, dok je odjeća, iako zapravo šarena ili živih boja, na slikama često ispadala crna).

Bilo je pokušaja i da se napravi tzv. "suhi kolodij", a neki od tih pokušaja su čak bili i uspješni. Suhi kolodij je, za razliku od mokrog, omogućavao da se na staklenu ploču snima satima pa čak i danima nakon što je ploča oslojena fotoosjetljivim slojem, dokle god je još bila "vlažna"; iako je s te strane bio praktičniji od mokrog kolodija, suhi kolodij je bio dosta "sporiji" u smislu da ga je trebalo duže eksponirati.

Suhe fotografske ploče

Suhe fotografske ploče pojavile su se kasnije, krajem 19. stoljeća, a umjesto mokrog kolodijskog sloja koristile su sloj na bazi želatine i zapravo se ne razlikuju mnogo od fotografskog filma (zapravo samo u toliko da je fotoosjetljiva emulzija na bazi želatine, umjesto na celuloidnom filmu, navučena na staklenu ploču).

Za razliku od kolodijskih ploča koje su bile osjetljive samo na plavo svjetlo, kasnije su ove ploče bile osjetljive na plavo i zeleno svjetlo (tzv. ortokromatske), pa su davale malo bolju i realniju reprodukciju tonova.

Inače, upravo iz vremena staklenih fotografskih ploča dolazi i onaj stereotipni prikaz fotografa s velikom kamerom na tronožcu (koja ima mijeh), velikom crnom krpom i bljeskalicom koja "eksplodira" (u to doba tada su se koristile "bljeskalice" koje su kao gorivo koristile magnezijev prah koji izgara vrlo blještavim plamenom).

Štoviše, stakleni negativi predstavljali su ogromnu prekretnicu u fotografiji u odnosu na ranije fotografske postupke, jer su, za razliku od "talbotipije"/"kalotipije", omogućili vrlo visoku oštrinu i detalje, a za razliku od "dagerotipije" (koja je omogućavala visoke detalje, ali samo jedan vrlo osjetljiv primjerak), neograničeno umnožavanje kopija. Uz to, bili su stabilan arhivski medij, a neki primjerci očuvanih staklenih negativa stari su i više od 150 godina. 

 Kako se danas pojavljuju nove generacije mladih i nadobudnih fotografa koji su svoje prve prave fotografske korake napravili sa digitalijom, pa najčešće nemaju nikakvih iskustva sa snimanjem na film, možda nije na odmet spomenuti po čemu se filmovi razlikuju.

Najbitnije razlike su format i vrsta filma.

Format označava dimenzije filma, odnosno dimenzije snimljene slike na njemu. Najčešće korišteni formati fotografskih filmova koji se koriste u fotoaparatima su:

135 - film u zatvorenoj roli, širine 35mm, sa obostranom perforacijom. Format slike je najčešće 36x24mm, iako postoje (malobrojni) aparati koji snimaju u kvadratnom formatu 24x24mm ili "poluformatu" 18x24mm. Ovaj film, poznat još kao "Leica format", danas je najmasovnije korišten fotografski film.

120 - film u roli, širine 60mm, bez perforacije, sa zaštitnom papirnom trakom. Format slike je najčešće 6x6cm, iako postoje kamere koje snimaju u formatima 4,5x6cm, 6x7cm i 6x9cm. Ovaj film, poznt još i kao "srednji format" je prvi put proizveden 1901. godine, a proizvodi se još i danas.

220 - film u roli, identičan filmu 120, ali dvostruko dulji. Noviji aparati za 120 film zahvaljujući odgovarajućoj konstrukciji mogu bez problema koristiti i 220.

127 - film u roli, širine 46mm, bez perforacije, sa zaštitnom papirnom trakom. Daje slike dimenzija 3x4 ili 4x4 ili 6x4 cm. Prvi put proizveden 1912., ali ga je danas gotovo nemoguće pronaći.

110 - film u plastičnoj kazetici, širine 16mm sa jednostranom perforacijom. Veličina negativa je 13x17mm. Prvi put proizveden 1972. godine. Proizvodnja je prekinuta 2008. no još ga se povremeno može naći.

126 - film u plastičnoj kazetici, širine 35mm sa jednostranom perforacijom. Daje ekspozicije veličine 28x28mm. Prvi put proizveden 1963. godine, jedno vrijeme vrlo popularan film za jeftine aparate. Svojevrsna preteča filma 110. Proizvodnja je prekinuta 2007. no još uvjek ga se može povremeno naći, uglavnom na internetskim rasprodajama.

Osim po formatu (tj. dimenzijama i načinu pakiranja filma), filmovi se razlikuju i po načinu na koji prikazuju (tj. reproduciraju) snimljenu sliku. Najčešći su crno bijeli negativ filmovi te kolor negativ i dijapozitiv filmovi.

Crno bijeli negativ filmovi - ono što je u stvarnosti svijetlo, na filmu će biti tamno, i obratno. Izgled crno-bijelog negativa nakon razvijanja filma:

Kolor negativ filmovi - kod kolor negativ filmova slika će biti prikazana slično kao i kod crno bijelih negativ filmova, jedino što će, s obzirom da daju sliku u boji, prikazivati komplementarnu (suprotnu) boju od one koja je u stvarnosti. Izgled kolor negativa nakon razvijanja filma:

Kolor dijapozitiv filmovi - slika na filmu je identična slici u stvarnosti. Izgled dijapozitiv filma nakon razvijanja filma:

Bitno je još posebno napomenuti da se svaka od ovih navedenih vrsta filmova razvija na drugačiji način, zbog drugačijeg sastava i broja slojeva fotoosjetljive emulzije, a razvijanje filma u pogrešnim kemikalijama će samo nepovratno uništiti film.

Obrada digitalne fotografije u nekom od programa za obradu, najčešće "Photoshopu", može se usporediti s razvijanjem klasične filmske fotografije u tamnoj komori. Ona služi tome da bi se u konačnici dobila slika željenog izgleda.

Jednako kao što se nekada u tamnoj komori moglo upropastiti analognu fotografiju tijekom razvijanja, i to na više načina (predugo ili prekratko razvijanje, upotreba papira pogrešne gradacije, kriva temperatura kemikalija i sl.), tako se i digitalna fotografija može upropastiti nepravilnom obradom na računalu. Kod manje iskusnih autora česte su tzv. početničke greške prilikom obrade slika u "Photoshopu", koje se uglavnom mogu svesti na premalo ili previše obrade.

Ovo su neke od najčešćih početničkih "fotošoperskih" grešaka:

Neobrađivanje slike

Korištenje slike onakve kakva je izašla iz aparata. Pojedinci koji zaziru od obrade slike u "Photoshopu" često ne razumiju da je neobrađena slika tek poluproizvod, osobito ako je snimljena u RAW formatu. Uvjereni da se slika ne smije obrađivati, kao rezultat takve "filozofije" često dobivaju fotografije s nedovoljnim kontrastom, ispranim bojama, pogrešnim balansom bijele boje, neravnim horizontom ili neželjenim detaljima u kadru. Sve su to stvari koje se u većini slučajeva mogu jednostavno ispraviti obradom.

Presnimavanje preko originala

Originali se ne diraju. Nikada se ne snima preko originalne datoteke fotografije, tj. one koja je izašla iz aparata. Svaka "dotjerana verzija" obavezno se sprema kao nova datoteka naredbom "save as..." ili "spremi kao...", te se na njoj dalje rade sve naknadne promjene. Original mora ostati "sirov" jer omogućuje da se, u slučaju potrebe, krene ispočetka – bilo ako se u obradi nešto pogriješi, bilo ako se želi imati više verzija iste fotografije. U krajnjem slučaju, izvorna datoteka može poslužiti i kao dokaz autorstva.
Vjerovanje monitoru

Pretpostavka da slika u stvarnosti, kada se ispiše na papir, izgleda jednako kao na monitoru česta je pogreška i recept za razočaranje, osobito ako monitor nije kalibriran. Oni koji se ravnaju isključivo prema prikazu na ekranu često se iznenade kada boje, svjetlina i kontrast na ispisu ne odgovaraju onome što su vidjeli na monitoru. Boje mogu biti pomaknute, a ispis često ispadne pretaman. Prilikom obrade korisno je ravnati se po histogramu, pod uvjetom da ga se zna pravilno protumačiti.

Pretjerani kontrast

Mnogi početnici vole "automatske" opcije obrade, poput naredbi "auto levels" ili "auto contrast", uvjereni da su time postigli najbolji rezultat jer slika na prvi pogled djeluje dojmljivije. No takve opcije često dovode do gubitka detalja u najtamnijim i najsvjetlijim dijelovima fotografije, kao i do smanjenja kvalitete međutonova. Prilikom podešavanja kontrasta, svjetline i zasićenosti boja korisno je oslanjati se na histogram i raditi ručne prilagodbe. Ponekad problem nije u svjetlini ili kontrastu, već u nepravilno podešenim srednjim tonovima.

Nerazlikovanje RGB i CMYK sustava boja

Kod kolor fotografija RGB i CMYK predstavljaju dva različita načina miješanja boja. Fotoaparati snimaju u RGB modu, a i monitori prikazuju sliku u RGB sustavu. Međutim, za profesionalni tisak često je potreban CMYK zapis. Ako se fotografija šalje u tiskaru, potrebno je provjeriti tehničke zahtjeve i po potrebi pripremiti datoteku u odgovarajućem formatu boja. Nerazumijevanje razlike između ova dva sustava može dovesti do neželjenih promjena u bojama prilikom ispisa.

Crno-bijela konverzija

Kod pretvaranja kolor fotografije u crno-bijelu, česta je praksa jednostavno prebacivanje slike u "grayscale" ili korištenje opcije "desaturate". Iako takav postupak funkcionira, daje vrlo ograničenu kontrolu nad konačnim rezultatom. Mnogo bolji pristup je korištenje alata poput "channel mixer" ili "gradient map", koji omogućuju preciznije upravljanje tonalitetom i kontrastom pojedinih boja u crno-bijeloj verziji.

Pretjerano izrezivanje i povećavanje

Ova praksa ponekad se naziva i "mesarenje" – iz fotografije se izrezuje mali detalj, a zatim se taj izrez pokušava povećati na dimenzije originala. Problem je u tome što pri velikim povećanjima slika gubi oštrinu i detalje jer računalo mora interpolacijom nadomjestiti piksele koji ne postoje. Što je povećanje veće, to je gubitak kvalitete izraženiji.

Pretjerano izoštravanje

Oštrina je poželjna, ali samo do određene granice. Zbog prirode fotoaparata, objektiva ili nestabilnosti prilikom snimanja, fotografije ponekad mogu djelovati blago mutno, pa se naknadno izoštravaju. No pretjerano izoštravanje, odnosno "šarpanje", može dovesti do pojave neželjenih obruba oko objekata, tzv. halo efekata, te pojačavanja šuma i zrnatosti na slici.

Ubacivanje "umjetničkih" filtera

Korištenjem raznih "kreativnih" filtera neki autori pokušavaju fotografiji dati umjetnički dojam. Međutim, filter sam po sebi ne može nadoknaditi nedostatke u kompoziciji, svjetlu ili ideji. Pretjerana i nekritična upotreba efekata često rezultira suprotnim učinkom i odvlači pažnju od same fotografije.

Zaključak

Obrada fotografije je završna faza fotografskog procesa. Kao što su fotografi u doba filma oblikovali sliku u tamnoj komori, tako se danas završni izgled digitalne fotografije oblikuje na računalu. Razlika između manje i više iskusnog autora ne leži u samom korištenju alata, nego u razumijevanju i mjeri. Cilj obrade nije pokazati što sve program za obradu može, već naglasiti ono što fotografija već nosi u sebi.

5 najčešćih mitova u koje ljudi vjeruju o tome "što je najbitnije da bi se snimalo dobre fotografije":

Mit #1
Potrebna je skupa "profesionalna" oprema
Nije. Dobru fotografiju definira prevnstveno njen kadar, sadržaj i kompozicija, a ne oprema kojom je snimljena. Moguće je sasvim prosječnom opremom stvarati prava remek-djela. S druge strane, moguće je najskupljim fotoaparatom na svijetu snimati negledljivo smeće. Bit je u fotografu i njegovoj sposobnosti, a ne u samoj opremi.

Mit #2
Potrebno je živjeti u velikom gradu
Nije. I mali gradovi, pa čak i sela (uključujući i razne "vukojebine") znaju biti nepresušan izvor fotografskih motiva. Štoviše, ponekad je čak lakše pronalaziti fotografske motive u takvim malim sredinama, nego u velikim gradovima.

Mit #3
Potrebno je mnogo putovati
Nije. Dobre fotografije je moguće snimati i po vlastitom susjedstvu ili kvartu. Na otvorenom ili u zatvorenom prostoru. Moguće je stvarati fotografska remekdjela čak i u vlastitoj kuhinji, dvorištu ili podrumu! Bitno je samo imati predodžbu što se zapravo želi snimati.

Mit #4
Potrebno je završiti fotografske škole, tečajeve, radionice
Nije potrebno. Završena škola nije nikakva garancija kvalitete fotografskog rada. Štoviše, u fotografiji se može biti i samouk, samo moraju postojati volja i trud. Štoviše, ima potpuno samoukih fotografa koji rade vrhunske fotografije, jednako kao što ima školovanih fotografa sa završenom akademijom koji ne znaju složiti suvisli kadar.

Mit #5
Potrebno je svaku fotku obrađivati da bi bila dobra
Nije potrebno. Kad se spominje photoshop, većina ljudi pod time podrazumjeva velike zahvate sa snimkama poput retuširanja, "peglanja", fotomontaže, nabrijavanja boja i sličnoga. Ako je već iz aparata snimka dobra, sva "obrada" se svodi samo na popravak kontrasta.

Svaki fotograf, pogotovo onaj ozbiljniji, ima neki svoj specifičan način rada, bez obzira radi li se o izboru opreme, fotografskih motiva ili obrade snimljenih slika. To je između ostaloga i način po čemu se ozbiljni fotografi međusobno razlikuju - njihov način rada je ujedno i svojevrsni "autorski potpis" po kojem s vremenom postane prepoznatljiv.

Štoviše svi veliki fotografi su bili poznati po nečemu što su radili drugačije od ostalih. Međutim, njihov način rada su kasnije mnogi pokušavali kopirati, pri tome tvrdeći da "to tako mora biti ili u suprotnom fotografija nikako nije dobra". Upravo tu i nastaje problem kada neki fotograf svoj način rada pokušava dogmatski nametnuti drugim fotografima kao "jedini ispravan i fotografski prihvatljiv", čak ponekad i na način da izravno ili neizravno obezvrijeđuje sve druge načine rada. Tako se često može dogoditi svojevrsno sukobljavanje fotografa oko toga čiji je način rada bolji, i čije su fotke "vrijednije" zbog načina na koji su dobivene. Može se čak reći da zapravo svaki fotograf ima svoj način rada koji je nekom drugom fotografu "loš" i "neprihvatljiv."

"Jedina prava crno-bijela fotografija je samo ona na film"

Postoje oni koji tvrde kako je samo filmska fotografija na crno bijeli film prava fotografija. Bez obzira što digitalni aparati također bilježe sliku i što današnja razina obrade koja se može postići u programima za obradu slike može postići gotovo istovjetan izgled. Osim toga, crno-bijela fotografija je crno bijela fotografija - fotografija koja se sastoji od crnog, bijelog i niza sivih tonova između. Kako je ona postignuta, manje bitno. Prosječnog promatrača zanima prvenstveno ono što vidi. 

"Smije se kadrirati samo u tražilu aparata"

Postoje oni koji tvrde kako svaku fotografiju treba dobiti direktno "iz tražila fotoaparata", i kako je bilo kakvo naknadno kadriranje (tj. izrezivanje) "zabranjeno". Svakako da treba u samom trenutku snimanja pokušati dobiti što bolji kadar, no nekima je očito "ispod časti" napraviti izrez fotografije te su sposobni odbaciti inače savršeno dobru fotografiju samo iz razloga što je ili nešto nepoželjno uletjelo uz rub kadra (i tako "upropastilo" sliku), ili su predaleko pa zbog "prekratkog" objektiva ne mogu izdvojiti točan kadar kakv žele, ili im se slučajno dogodilo da horizont nije ravan.... isl.

"Ako nema pozadinske zamućenosti slika nije dobra"

Bokeh, DOF ili kako već nazivali pozadinsku zamućenost na slikama u nekim situacijama i žanrovima fotografije je itekako poželjna. No u drugima nije. Izuzetno koristan za portrete, no za uličnu i dokumentarnu fotografiju uglavnom suvišan. Iako ga je na slikama ugodno gledati jer pomaže da se izdvoji glavni objekt na slici, ni u kojem slučaju njegov izostanak nije uvijet zbog kojeg slika automatski nije dobra.

"Photoshop se ne smije koristiti"

Photoshop (ili bilo koji drugi program za obradu) je za digitalnu fotografiju isto ono što je tamna komora za filmsku fotografiju. Uz jedinu razliku što se za rad u tamnoj komori troše sati ili dani, dok se u Photoshopu željeno dobije za nekoliko sekundi. Osim toga, i kod filmske fotografije, vrsta upotrebljenog filma i kemikalija za razvijanje je također svojevrsna obrada.

"Digitalno se mora snimati u RAW formatu"

Iako RAW ima svoje prednosti u odnosu na JPEG format, po pitanju dinamičkog raspona i mogućnosti naknadne obrade, dobro snimljena snimka u JPEG formatu zahtjeva puno manje postprodukcijskih zahvata, a što zna biti itekako korisno u situacijama kada se u kratkom vremenu mora snimiti, obraditi i isporučiti velik broj fotografija.

"Za dobre fotografije potrebna je skupa oprema"

Za dobre fotografije je prvenstveno potrebna dobra fotografska vještina. Oprema je samo alat. Iako je sa skupom i kvalitetnijom opremom ponekad lakše snimati, to ne znači da su snimke nastale nekvalitetnijom i lošjom opremom automatski loše, ili da je loš fotograf. Čak naprotiv. Ponekad bolji fotografski posao napravi netko jeftinom Prakticom, nego skupom Leicom.

Ovo su samo neke od češćih budalaština, a ima ih još mnogo. No kako god se okrene, svakog prosječnog promatrača na kraju zanima samo ono što vidi na gotovoj slici. Sam proces kako je ona dobivena ili koliko se, zbog načina na koji je dobivena, fotograf zbog nje osjeća "ponosno", takvom promatraču ne znači puno.

Velika je razlika između kolekcionarstva i pukog gomilanja stvari, a mnogi ne znaju razliku.

Razlika je prvenstveno u pristupu i namjeri.

Kolekcionarstvo podrazumijeva plansko sakupljanje predmeta s određenom svrhom i vrijednošću, bilo povijesnom, tehničkom, praktičnom ili sentimentalnom. U fotografiji, to znači nabavku fotoaparata, objektiva ili ostale opreme koja ima ili specifičnu svrhu ili povjesni značaj.

Gomilanje je uglavnom impulzivno nabavljanje stvari bez ikakvog plana ili svrhe, i bez razmišljanja o njihovoj stvarnoj uporabnoj ili povjesnoj vrijednosti. U kontekstu fotografije, to su fotoaparati i foto-oprema koji ne služe ničemu, već samo zauzimaju prostor i skupljaju prašinu, a često se povezuju sa tzv. "sindromom gomilanja opreme".

Ovo inače nije specifično samo za fotografiju. Potpuno isto vrijedi i za mnoge druge hobije kao što su npr. sakupljanje stripova, poštanskih markica, akcijskih figurica, video igara, zippo upaljača ili noževa...

Iako mnogi kolekcionare smatraju čudacima zbog njihove strasti prema sakupljanju stvari, zapravo su pravi čudaci upravo oni koji impulzivno gomilaju predmete bez svrhe. U psihologiji, takvo ponašanje naziva se "hoarding", a osim impulzivnog nakupljanja bez plana i svrhe, karakterizira ga i nemogućnost bacanja starih, istrošenih i beskorisnih stvari.

U današnje doba društvenih mreža i GDPR-a, velik broj ljudi još uvijek ne zna neke osnovne stvari. Jedna od njih je i razlika između objave neke fotografije i komercijalne upotrebe te iste fotografije.

Objava je davanje fotografije na uvid javnosti.

To može biti putem društvenih mreža (kao što su npr. Instagram, Facebook…), on-line portfolija ili tiskovina (novine, časopisi i slične informativne publikacije), i ne znači ništa više od toga da se drugim ljudima, odnosno javnosti, omogući da vide tu fotografiju.

Komercijalna upotreba je iskorištavanje fotografije u svrhu zarade.

To je slučaj kada se fotografija koristi za promociju nečega - nekog događaja, proizvoda ili usluge - ili kada se koristi kao proizvod sam po sebi (npr. razglednice, plakati i slično).

Komercijalna upotreba je uvijek objava.
Objava nije nužno komercijalna upotreba.

Ljudi koji ne znaju (ili ne žele znati) razliku između objave i komercijalne upotrebe, uključujući razne dušebrižnike, pa čak i pojedine "GDPR eksperte", najčešće se pozivaju na GDPR kao izgovor.

Vrlo se često od takvih može čuti: "Ne smiješ objaviti tu fotografiju! To je osobni podatak! Ljudi na njoj imaju pravo na privatnost! Moraš imati pisanu dozvolu! Moraš cenzurirati lice!", uz poveću količinu drame i prijetnji sudskim tužbama, a ponekad i nasiljem.

Fotografija osobe doista može biti osobni podatak prema GDPR-u ako je osoba na njoj prepoznatljiva (pogotovo ako je prate i podaci poput imena i prezimena osobe i sličnih podataka). Međutim, to ne znači da je svaka objava fotografije neke osobe automatski zabranjena bez pristanka. GDPR dopušta obradu osobnih podataka i bez pristanka ako za to postoji druga pravna osnova, kao što su legitimni interes, sloboda izražavanja ili umjetničko i novinarsko djelovanje.

Važno je razumjeti i to da ljudi koji se nalaze na javnom mjestu u pravilu ne mogu očekivati istu razinu privatnosti kao u privatnom prostoru.

Upravo zato u najvećem broju slučajeva nije potreban model release (potpisani pristanak osobe na fotografiji) kada se radi isključivo o objavi dokumentarne ili ulične fotografije - u takvim situacijama često prevladava pravo na slobodu umjetnosti, umjetničkog izražavanja i informiranja javnosti.

S druge strane, model release je gotovo uvijek obavezan ako se radi o komercijalnoj upotrebi fotografije, odnosno kada se nečiji lik koristi za promociju proizvoda, usluge ili događaja. U takvim slučajevima osoba na fotografiji mora dati izričit pristanak da se njezin lik koristi u marketinške ili promotivne svrhe.

Početkom 2000-ih godina, kada je digitalna fotografija postala široko dostupna narodnim masama, mnogi su predviđali potpuni nestanak klasične, "analogne" filmske fotografije. U usporedbi sa fotografiranjem na film, digitalija je bila brža, jeftinija i praktičnija, jer je odmah bilo moguće vidjeti rezultate snimanja, bez potrebe za čekanjem kao što je to kod razvijanja filma.

Međutim, kroz povijest se već događalo da pojava nove tehnologije nije nužno značila nestanak i potpuno odbacivanje stare; kao što pojava televizije nije ugasila radio, tako ni pojava digitalne fotografije nije u potpunosti izgurala film. Uvijek je postojao (relativno mali) broj fotografa koji su i dalje snimali na film, ili su paralelno koristili i film i digitaliju.

No u posljednjih nekoliko godina događa se prava mala renesansa fotografskog filma.

Iako su veliki proizvođači tijekom prethodnih desetljeća značajno smanjili ponudu filmova, pa čak i prekinuli proizvodnju nekih filmova koji su prije bili vrlo popularni, interes za klasičnu filmsku fotografiju i potražnja za filmom ponovno raste. I to osobito među mlađim generacijama koje su uglavnom odrastale na digitalnoj fotografiji, u kontekstu "pametnih telefona" i društvenih mreža.

Kako započeti s fotografijom na film?

Za one koji se žele okušati u fotografiranja na film, postoji nekoliko relativno jednostavnih načina za početak.

Prvi i najjednostavniji način je kupnja jednokratnog fotoaparata na film. Dostupni su u većini bolje opremljenih trgovina foto-opreme. Jednostavni su za korištenje jer ne zahtijevaju gotovo nikakvo tehničko predznanje - aparat dolazi napunjen filmom (najčešće 24 ili 36 snimaka), te ima fiksni objektiv i unaprijed podešene postavke ekspozicije. Nakon što se film ispuca, aparat se nosi u foto-studio na razvijanje filma.

Drugi način je iskopati stari analogni fotoaparat iz ormara, podruma ili tavana. Ako je aparat ispravan, jedini trošak je kupnja filma i njegovo razvijanje. Potrebno je i malo učenja teorije kako bi se razumjelo što je blenda, ekspozicija i ISO osjetljivost, no s obzirom na dostupnost literature, internetskih vodiča i video-tutoriala, to ne bi trebao biti problem.

Treća opcija je kupnja rabljenog analognog fotoaparata putem oglasnika ili specijaliziranih trgovina, ili čak na nekom sajmu. Stariji, potpuno mehanički modeli često su povoljniji i vrlo izdržljivi. Noviji aparati, s baterijama, elektronikom i automatiziranim namatanjem filma, znaju biti osjetno skuplji, ali nude veću udobnost korištenja.

Izbor filma

Nekome tko nikada nije snimao na film, velik izbor filmova može djelovati prilično zbunjujuće. Različiti filmovi nude različite reprodukcije boja, kontrast, osjetljivost na svijetlo i zrnatost. Također postoji izbor između kolor i crno-bijelog filma, kao i između negativa i dijapozitiva.

Razlike između filmova bi se najlakše mogle usporediti sa "umjetničkim filterima" na pametnim telefonima, iako kod filmova te razlike nisu toliko jako izražene.

Za početnike je preporučljivo odabrati dvije do tri vrste filma i koristiti ih kontinuirano. Na taj način lakše je upoznati njihove tonalne karakteristike i prilikom snimanja postići konzistentnije rezultate.

Film u digitalnom dobu

Za razliku od digitalije koja omogućava brzinu, praktički neograničen broj snimaka (uvjetovan samo veličinom memorije), ali i brisanje loših fotografija, kod snimanja na film potreban je potpuno drugačiji način razmišljanja i pristupa fotografiranju.

Kada postoji ograničennje od 12, 24 ili 36 snimaka, bez mogućnosti brisanja, i gdje postoji realan trošak po svakom okidanju, to neizostavno natjera fotografa da vodi puno više računa o odabiru motiva, kompoziciji kadra, izboru kuta snimanja, svijetlu, i samom trenutku okidanja, a što na kraju može rezultirati samo većim brojem dobrih snimaka.

Uz to, u današnjem digitalnom svijetu, u kojem je moguće pomoću AI tehnologije stvoriti slike koje je gotovo nemoguće razlikovati od autentičnih fotografija, filmska fotografija postaje i svojevrsni dokaz autentičnosti, jer su filmski negativ ili dijapozitiv fizički zapis svjetla. Za razliku od digitalnog zapisa digitalne slike.

Svaku sliku (fotografiju ili video) definira prvenstveno ono što je u kadru, a ne tko je, gdje, kada i čime to snimio! No da bi se to shvatilo i o tome vodilo račnuna, potrebna je inteligencija i mentalni rad, koji idiotima nedostaju.

Danas, u ovo moderno doba sijanja panike i paranoje ima onih koji su negdje od nekoga čuli ili negdje pročitali da seksualno zlostavljanje djece ima neke veze sa snimanjem djece, ali su preglupi da bi shvatili kakve veze i na kakve točno snimke i snimanja se to odnosi. Ili drugim riječima, ne znaju, ili nisu u stanju shvatiti razliku između normalnih fotografija i pornografije, pa se pjene, prijete ili zahtjevaju zabrane i cenzuru čim negdje vide da netko objavi neku sliku na kojoj ima djece, ili uperi u smjeru djece neku spravu za snimanje.

Prosto rečeno - samo je***o retardirani idiot nije u stanju razlikovati snimku koja prikazuje odijeveno dijete kako npr. stoji i pozira fotografu, trči za golubovima, napucava loptu, gura kolica, vodi psa, nosi školsku torbu, sudjeluje u školskoj predstavi, igra se u parku, penje se na drvo, bere cvijeće, hoda na rukama, pleše na muziku uličnog svirača isl. ... od voajerske snimke golog djeteta rašrenih nogu i vidljivih spolnih organa u krupnom planu, snimke spolnog općenja vidljivo maloljetnih osoba, ili još gore, snimke koja prikazuje dijete kojemu odrasla osoba u usta, čmar ili spolni organ gura ili svoje spolovilo ili neki falusoidni predmet!

U istoj kategoriji intelektualne potkapacitiranosti je svatko tko ne razlikuje situaciju kada netko snima odijeveno dijete kako npr. stoji i pozira fotografu, trči za golubovima, napucava loptu, gura kolica, vodi psa, nosi školsku torbu, sudjeluje u školskoj predstavi, igra se u parku, penje se na drvo, bere cvijeće, hoda na rukama, pleše na muziku uličnog svirača isl... od situacije u kojoj postoji mogućnost da možda snima voajerske snimke gole djece rašrenih nogu i vidljivih spolnih organa, npr. na nekoj plaži, bazenu ili sličnoj lokaciji.

Štoviše, s obzirom da samo pereverzan um vidi perverziju gdje je nema, svatko tko vidi bilo što "pornografsko", "perverzno" ili "opasno" u snimci koja prikazuje odijeveno dijete kako npr. stoji i pozira fotografu, trči za golubovima, napucava loptu, gura kolica, vodi psa, nosi školsku torbu, sudjeluje u školskoj predstavi, igra se u parku, penje se na drvo, bere cvijeće, hoda na rukama, pleše na muziku uličnog svirača isl... trebao bi hitno kod psihijatra!

Naime, upravo zbog takvih ljudi probleme (od hajki po Facebooku pa do fizičkog nasilja) su ponekad imali i sami roditelji koji su snimali vlastitu (odijevenu) djecu kako npr. stoje i poziraju fotografu, trče za golubovima, napucavaju loptu, guraju kolica, vode psa, nose školske torbe, sudjeluju u školskoj predstavi, igraju se u parku, penju se na drvo, beru cvijeće, hodaju na rukama, plešu na muziku uličnog svirača isl... ili ljudi koji su se samo zatekli blizu djece, a čak nisu ni snimali djecu već nešto sasvim drugo!

I na kraju, svi koji se ne slažu sa tekstom, slobodno neka odgovore na pitanje što je "pornografsko" ili "opasno" u slijedećim fotogafijama? FOTO 1, FOTO 2, FOTO 3, FOTO 4, FOTO 5

Postoji jedno vrlo jednostavno pravilo za sve one koje je strah ili kojima smeta da ih netko negdje ne uhvati objektivom svojeg fotoaparata:

Ako ne želite da vas netko snimi, nemojte na sebe privlačiti pozornost!

Poanta ulične i dokumentarne fotografije prvenstvno je zabilježiti neka neobična bića, stvari, pojave i situacije. Nešto što se ne viđa baš svaki dan, ili nešto što je moguće snimiti samo jednom i nikad više.

Primjeri takvih interesa uličnih i dokumentarnih fotografa su vrlo često...:

- neobično odjeveni ili uređeni ljudi - npr. netko tko izgledom znatno iskače od prosjeka, bilo kričavom odjećom, neobičnom frizurom i nečim sličnim. Ili pak suprotno, da tamo gdje su svi neobično odjeveni, netko bude odjeven vrlo konvencionalno pa na taj način iskače iz gomile.

- ljudi u neobičnim pozama ili na neobičnim mjestima - npr. radnik kojemu samo glava viri iz šahta dok oko njega prolaze ljudi, sakupljač boca kojem samo noge vire iz kontejnera, čovjek koji peca ribu u šahtu (jer je ispod zapravo potok) i tome slično.

- ljudi koji nose neobične predmete ili voze neobična vozila - npr. kad netko nosi preko ramena obješenu svinjsku polovicu, lutku na napuhavanje u obliku žene, vozi bicikl pretovaren praznim bocama ili se od kiše štiti lavorom na glavi umjesto kišobranom,...

- neobične domaće životinje ili domaće životinje na neuobičajenim mjestima - npr. kad netko na povodcu umjesto psa vodi mačku, svinju, ovcu, tvora, vjevericu ili nešto slično. Ili pak ak mu pas, mačka ili slična životinja viri iz džepa, cekera, ili mu neka ptica sjedi na glavi...

- stvari koje se vide možda jednom u životu - npr. građevinski radovi na uređenju neke ulice, arheološka iskapanja u vlastitom dvorištu, ili kakva prirodna katastrofa i elementarna nepogoda...

- ekstremni slučajevi - poput onoga da npr. čovjek hoda gol po cesti ili izvodi neki "umjetnički" performans, djevojka koja se u toplessu sunča u gradskom parku, par koji usred bijela dana spolno opći u gradskoj fontani...

No osim neobičnih stvari, interes fotografa može biti i netko sasvim "običan", možda netko sasvim "običan" predstavlja "inventar" određenog dijela grada, ili pak ima interesantan "karakteran" izraz lica, ili se možda baš našao na mjestu gdje svojom pojavom nadopunjuje pejzaž ili monumentalnost nekog komada arhitekture... Jer ulična i dokumentarna fotografija ne traže savršenstvo, nego priču, a ona se uvijek skriva ondje gdje nešto odstupa od svakodnevice.
 

Danas se sve češće može vidjeti kako se pojedinci jako uznemire i naljute kada im nešto izazove nelagodu ili naruši komociju. Većina njih smatra da je njihova osobna i emotivna reakcija na nešto ujedno automatski i mjerilo (ne)ispravnosti, (ne)prihvatljivosti), pa čak i (ne)legalnosti toga što im je izazvalo nelagodu.

U fotografskom kontekstu to se odnosi na situacije kada netko na javnom mjestu primijeti da je nečija kamera uperena u njegovom smjeru “a da ga nije pitao”. U tom trenutku dio ljudi automatski zaključuje da je učinjeno nešto pogrešno, pa čak i protuzakonito.

Problem se javlja što ti ljudi često ne razlikuju dva pojma -  nelagodu i nelegalnost.

Nelagoda je subjektivna emocionalna reakcija. No ta emocija sama po sebi nije nekakva "pravna osnova" po kojoj bi se svi ostali morali ravnati. Činjenica da se nekome nešto ne sviđa, te da toj osobi izaziva nelagodu, frustraciju ili osjećaj gubitka kontrole, ne znači da je to što je izazvalo nelagodu automatski nelegalno.

Nelegalnost je jasno definirana zakonima, pravilnicima i ostalim propisima. Ona je objektivna kategorija. Ne ovisi o tome kako se netko osjeća, već o tome krši li se konkretna zakonska norma koja nešto propisuje kao zabranjeno.

Štoviše, upravo su zakoni ti koji određuju gdje je fotografiranje dopušteno, gdje nije, što se smije objavljivati, a što zadire u nečija prava. Sviđalo se to nekome ili ne, pravni okvir postoji neovisno o emocijama pojedinaca.

Problem nastaje upravo kada pojedinci ne razumiju da osobna nelagoda nije mjerilo zakonitosti, niti dokaz da mu je učinjena nekakva nepravda ili šteta, pa to onda nelagodu koriste kao opravdanje za agresiju, odnosno umišljeno pravo na oduzimanje ili oštećivanje opreme, prijetnje, vrijeđanje ili fizički napad.

Inače, javni prostor po svojoj prirodi podrazumijeva prisutnost drugih ljudi, pogleda i mogućnosti da se netko negdje zatekne u kadru nečije sprave za snimanje. Štoviše, ulična i dokmentarna fotografija služi za dokumentiranje stvarnosti na javnim mjestima, a što uključuje i ljude. 

Dio ljudi, koji su negdje čuli za pojam paparazzo, znaju tek da taj pojam ima neke veze sa fotografima, ali ne točno i kakve veze, pa su skloni svakog fotografa, fotoreportera ili općenito snimatelja koji ima pravi "profesionalni" fotoaparat nazivati paparazzo.

Čini se da je takvim ljudima preteško shvatiti da pojam paparazzo označava isključivo fotografa koji konstantno i agresivno progoni svoj objekt snimanja, uglavnom neku poznatu osobu (glumca, pjevača, političara isl...).

Uz to, pojam paparazzo je danas za većinu fotografa uglavnom pogrdan, i većina ga doživljava kao svojevrsnu uvredu - kada ih netko nazove paparazzom, uglavnom to dožive kao pokušaj provociranja, zadirkivanja, ili ponekad kao indikaciju da možda imaju posla sa nekime tko patološki mrzi fotografe.

Osim shvaćanja te definicije, dotičnima je često pretežak intelektualni rad dokučiti razliku između načina rada fotoreportera i paparazza.

Fotoreporteri su vezani za neku medijsku ili fotoreporterski agenciju, i idu, uglavnom po zadatku, na neku lokaciju ili neko događanje kako bi snimili nekoga ili nešto, te ispostavili snimljeni materijal toj istoj medijskoj ili fotoreporterskoj agenciji.

Paparazzi su uglavnom freelanceri koji kreću po vlastitom nahođenju, uglavnom "kampiraju" po mjestima gdje žive ili se kreću i viđaju poznate ličnosti, te ih vrebaju, ili čak i progone, sa ciljem da ih snime, čak i u nekoj nezgodnoj, kompromitirajućoj ili previše privatnoj situaciji ili pozi, a svoje fotografije nude ili žutom tisku ili onome tko ponudi najviše.

Na kraju, svi oni fotografi koji nisu fotoreporteri, već snimaju za svoje osobne turističke, hobističke i umjetničke potrebe - nisu paparazzi!

Kada se spomene OnlyFans, većina ljudi odmah pomisli na pornografski sadržaj. To nije slučajno jer je ta platforma postala poznata upravo zbog kreatora sadržaja koji svojim pretplatnicima nude  erotski i seksualno eksplicitni sadržaj.

No, OnlyFans zapravo nije zamišljen kao isključivo pornografska platforma. 

U svojoj osnovi, OnlyFans je zamišljen kao platforma na kojoj kreatori sadržaja svojim pratiteljima, odnosno pretplatnicima, mogu ponuditi sadržaj koji su sami stvorili, a koji je dostupan isključivo uz pretplatu.

Drugim riječima, ideja je jednostavna: kreator objavljuje sadržaj, a korisnici plaćaju pristup tom sadržaju.

A taj sadržaj može biti gotovo bilo što - od raznih tutoriala i edukativnih materijala, životnih savjeta, preko fitnessa, glazbe i drugih oblika umjetnosti, putopisnih vlogova, zabavnih sadržaja i sličnog. Ne nužno samo pornografija.

Na primjer, fitness trener možre koristiti platformu za objavljivanje programa treninga i dodatnih savjeta o vježbanju i prehrani. Glazbenik može ponuditi tutoriale o sviranju nekog instrumenta. Fotograf može davati instrukcije o obradi fotografija, načinima snimanja ili prenositi uživo neki photosession.  

Poanta je da kreatori sadržaja ne moraju nužno imati milijune pratitelja i nadati se da će im zarada dolaziti od oglasa koji se pojavljuju prije ili tijekom videa, kao što je slučaj s mnogim besplatnim servisima poput YouTubea. U teoriji, dovoljno je imati manju skupinu ljudi koja je spremna platiti za gledanje sadržaja koji ih zanima.