Fotografi svih zemalja naoružajte se...

Povremeno se među starim stvarima pronađe kakav stari fotoaparat koji je namijenjen snimanju na staklene fotografske ploče, ili pak čitave foto-arhive koje se sastoje samo od staklenih negativa.

Stakleni negativ, odnosno staklena foto-ploča, je tanka staklena ploča izrezana na određenu dimenziju (ima ih od vrlo minijaturnih do vrlo velikih), na koju je navučen foto-osjetljivi sloj, koji je zatim snimljen i razvijen, a nakon čega je na staklu ostala slika u negativu. Iz te slike se kontaktnim kopiranjem ili povećavanjem može napraviti neograničen broj "pozitiva". U današnje vrijeme ih je čak moguće i skenirati.

Stakleni negativi dominirali su od sredine 19. stoljeća pa sve do početka 20. stoljeća; nakon izuma i masovne upotrebe filma, staklene ploče su se počele sve manje koristiti. Danas se više ne koriste, osim od strane pojedinih entuzijasta.

Postoje dva glavna načina na koja se snimalo na staklene ploče, a razlikuju se po vrsti fotoosjetljivog sloja koji se koristio:

Mokri kolodijski postupak

Mokri kolodijski postupak je prvi koji se pojavio i koji je zamijenio tzv. "talbotipiju" (zvanu još i "kalotipija"; gdje se kao nosač negativa umjesto stakla koristio papir).

Jedan od glavnih problema ovog postupka bio je taj što je sve procese stvaranja slike, od oslojavanja staklene ploče fotoosjetljivim kolodijskim slojem, preko snimanja, do razvijanja, trebalo obaviti dok je ploča još bila mokra. To je u najboljem slučaju iznosilo 10-ak minuta, vrlo često i manje.

Zbog toga su fotografi, ako su radili na terenu, morali sa sobom vući kompletni prijenosni foto-studio (tamnu komoru i sve potrebne kemikalije) kako bi na licu mjesta mogli sve obaviti.

Isto tako, jedan od problema predstavljalo je to što je mokri kolodij (kao i njegovi prethodnici - "dagerotipija" i "talbotipija") bio osjetljiv samo na plavo svjetlo, tako da su fotografije često ispadale "nerealne" (npr. plavo nebo s oblacima ili plavi "karirani" stolnjak na slikama uvijek ispadaju jednolično bijeli, dok je odjeća, iako zapravo šarena ili živih boja, na slikama često ispadala crna).

Bilo je pokušaja i da se napravi tzv. "suhi kolodij", a neki od tih pokušaja su čak bili i uspješni. Suhi kolodij je, za razliku od mokrog, omogućavao da se na staklenu ploču snima satima pa čak i danima nakon što je ploča oslojena fotoosjetljivim slojem, dokle god je još bila "vlažna"; iako je s te strane bio praktičniji od mokrog kolodija, suhi kolodij je bio dosta "sporiji" u smislu da ga je trebalo duže eksponirati.

Suhe fotografske ploče

Suhe fotografske ploče pojavile su se kasnije, krajem 19. stoljeća, a umjesto mokrog kolodijskog sloja koristile su sloj na bazi želatine i zapravo se ne razlikuju mnogo od fotografskog filma (zapravo samo u toliko da je fotoosjetljiva emulzija na bazi želatine, umjesto na celuloidnom filmu, navučena na staklenu ploču).

Za razliku od kolodijskih ploča koje su bile osjetljive samo na plavo svjetlo, kasnije su ove ploče bile osjetljive na plavo i zeleno svjetlo (tzv. ortokromatske), pa su davale malo bolju i realniju reprodukciju tonova.

Inače, upravo iz vremena staklenih fotografskih ploča dolazi i onaj stereotipni prikaz fotografa s velikom kamerom na tronožcu (koja ima mijeh), velikom crnom krpom i bljeskalicom koja "eksplodira" (u to doba tada su se koristile "bljeskalice" koje su kao gorivo koristile magnezijev prah koji izgara vrlo blještavim plamenom).

Štoviše, stakleni negativi predstavljali su ogromnu prekretnicu u fotografiji u odnosu na ranije fotografske postupke, jer su, za razliku od "talbotipije"/"kalotipije", omogućili vrlo visoku oštrinu i detalje, a za razliku od "dagerotipije" (koja je omogućavala visoke detalje, ali samo jedan vrlo osjetljiv primjerak), neograničeno umnožavanje kopija. Uz to, bili su stabilan arhivski medij, a neki primjerci očuvanih staklenih negativa stari su i više od 150 godina. 

Tko god se bavi digitalnom fotografijom zna koliko su važne memorijske kartice. Ono što je film za klasičnu "analognu" fotografiju, to je memorijska kartica za digitalnu fotografiju - medij na koji se pohranjuju snimljene slike, ali i videozapisi.

Danas se u fotografskom (i videografskom) svijetu najčešće koriste tri vrste, odnosno tri formata memorijskih kartica: CompactFlash (CF), SD kartice i microSD kartice.

CompactFlash ili CF kartice dimenzija su približno 43 × 36 mm te su se dugo smatrale profesionalnim standardom, zbog svoje robusnosti i pouzdanosti. Još uvijek se koriste u starijim profesionalnim DSLR fotoaparatima.

SD kartice su dimenzija su oko 32 × 24 mm i danas su najrašireniji format. Koriste se u velikom broju fotoaparata, kamera, dronova, ali i u mnogim drugim elektroničkim uređajima. Zahvaljujući različitim podverzijama (SD, SDHC, SDXC), omogućuju velik kapacitet i visoke brzine zapisivanja.

microSD kartice su zapravo "smanjene" SD kartice, dimenzija svega 15 × 11 mm. Najčešće se koriste u akcijskim kamerama (npr. GoPro i tome slično), pametnim mobitelima i dronovima.

Većina proizvođača fotoaparata, kamera i drugih uređaja za snimanje koji se danas mogu naći na tržištu koristi jedan od ova tri formata.

No postoje, ili su postojali, i drugi formati kartica koji su danas vrlo rijetki ili potpuno zastarjeli te se više ne proizvode - bilo zato što je proizvođač u nekom trenutku prešao na "standardne" CF ili SD kartice, bilo zato što se ugasila tvrtka koja ih je proizvodila.

Jedan primjer toga je Olympus i njegov xD-Picture Card format, koji je bio popularan početkom 2000-ih, ali je s vremenom napušten. Iako još uvijek ima u opticaju kamera koje koriste ovu vrstu kartica, na tržištu je nove kartice gotovo nemoguće pronaći.

Sreća je u tome što danas postoje razni adapteri za memorijske kartice. Najčešći su adapteri koji omogućuju korištenje microSD kartica u SD utorima, a nešto rjeđe i u CF utorima. Takvi adapteri su jednostavni, povoljni i često jedino praktično rješenje za starije uređaje. Čak postoje i adapteri koji omogućuju korištenje SD ili microSD kartica u uređajima koji su izvorno koristili rjeđe i danas zastarjele formate kartica (poput npr. xD-Picture Card formata).

Iako upotreba adaptera ponekad ima svojih ograničenja (u brzini zapisa ili kompatibilnosti), u praksi, za nuždu, može biti sasvim upotrebljiva opcija.

 Kako se danas pojavljuju nove generacije mladih i nadobudnih fotografa koji su svoje prve prave fotografske korake napravili sa digitalijom, pa najčešće nemaju nikakvih iskustva sa snimanjem na film, možda nije na odmet spomenuti po čemu se filmovi razlikuju.

Najbitnije razlike su format i vrsta filma.

Format označava dimenzije filma, odnosno dimenzije snimljene slike na njemu. Najčešće korišteni formati fotografskih filmova koji se koriste u fotoaparatima su:

135 - film u zatvorenoj roli, širine 35mm, sa obostranom perforacijom. Format slike je najčešće 36x24mm, iako postoje (malobrojni) aparati koji snimaju u kvadratnom formatu 24x24mm ili "poluformatu" 18x24mm. Ovaj film, poznat još kao "Leica format", danas je najmasovnije korišten fotografski film.

120 - film u roli, širine 60mm, bez perforacije, sa zaštitnom papirnom trakom. Format slike je najčešće 6x6cm, iako postoje kamere koje snimaju u formatima 4,5x6cm, 6x7cm i 6x9cm. Ovaj film, poznt još i kao "srednji format" je prvi put proizveden 1901. godine, a proizvodi se još i danas.

220 - film u roli, identičan filmu 120, ali dvostruko dulji. Noviji aparati za 120 film zahvaljujući odgovarajućoj konstrukciji mogu bez problema koristiti i 220.

127 - film u roli, širine 46mm, bez perforacije, sa zaštitnom papirnom trakom. Daje slike dimenzija 3x4 ili 4x4 ili 6x4 cm. Prvi put proizveden 1912., ali ga je danas gotovo nemoguće pronaći.

110 - film u plastičnoj kazetici, širine 16mm sa jednostranom perforacijom. Veličina negativa je 13x17mm. Prvi put proizveden 1972. godine. Proizvodnja je prekinuta 2008. no još ga se povremeno može naći.

126 - film u plastičnoj kazetici, širine 35mm sa jednostranom perforacijom. Daje ekspozicije veličine 28x28mm. Prvi put proizveden 1963. godine, jedno vrijeme vrlo popularan film za jeftine aparate. Svojevrsna preteča filma 110. Proizvodnja je prekinuta 2007. no još uvjek ga se može povremeno naći, uglavnom na internetskim rasprodajama.

Osim po formatu (tj. dimenzijama i načinu pakiranja filma), filmovi se razlikuju i po načinu na koji prikazuju (tj. reproduciraju) snimljenu sliku. Najčešći su crno bijeli negativ filmovi te kolor negativ i dijapozitiv filmovi.

Crno bijeli negativ filmovi - ono što je u stvarnosti svijetlo, na filmu će biti tamno, i obratno. Izgled crno-bijelog negativa nakon razvijanja filma:

Kolor negativ filmovi - kod kolor negativ filmova slika će biti prikazana slično kao i kod crno bijelih negativ filmova, jedino što će, s obzirom da daju sliku u boji, prikazivati komplementarnu (suprotnu) boju od one koja je u stvarnosti. Izgled kolor negativa nakon razvijanja filma:

Kolor dijapozitiv filmovi - slika na filmu je identična slici u stvarnosti. Izgled dijapozitiv filma nakon razvijanja filma:

Bitno je još posebno napomenuti da se svaka od ovih navedenih vrsta filmova razvija na drugačiji način, zbog drugačijeg sastava i broja slojeva fotoosjetljive emulzije, a razvijanje filma u pogrešnim kemikalijama će samo nepovratno uništiti film.

Postoje ljudi koji, čim izađe novi model fotoaparata ili objektiva, prodaju svoj "stari" aparat ili objektiv, i trče u trgovinu kako bi kupili najnoviji. Na stranu i to što velik broj takvih ljudi samtra da "mora imati najnoviji i najskuplji model aparata ili objektiva" ili će se u suprotnom u najmanju ruku dogoditi "smak svijeta", često nisu svijesni da takvim načinom kupovanja zapravo najčešće vrlo efikasno - bacaju novac.

Postoji nekoliko vrlo konkretnih razloga zbog čega kupovina najnovijeg modela aparata ili objektiva, odmah čim se pojavi na tržištu, pogotovo ako se već posjeduje prethodni model, nije baš dobra stvar...

1. Svrhovitost - Ako novi model aparata u odnosu na prethodni (odnosno onaj kojeg se već posjeduje i koji je sasvim funkcionalan) ne predstavlja značajan i osjetan napredak po pitanju funkcionalnosti i kvalitete, onda ga se zapravo uopće ni ne isplati kupovati. Pogotovo ako se ta razlika između "starog" i novog modela svodi na 2 dodatne funkcije koje se zapravo neće nikada koristiti i par megapixela više. Ili, ako se radi o objektivu, da nova verzija objektiva ima malo bolju stabilizaciju i 0,02sek. brži autofokus, ali sama razlika uopće nije primjetna na snimljenim fotografijama.

2. Cijena - Početna cijena po kojoj se novi modeli prodaju čim se pojave na tržištu, obično značajno padne nakon pola godine do godinu dana. Tako npr. aparat koji je, čim se pojavio na tržištu koštao 1000€, nakon godnu dana više ne košta toliko već parsto eura manje, a što i nije zanemariva cifra. Štoviše za tu razliku u cijeni se nerijetko može kupiti još neki komad dodatne opreme (npr. dodatne baterije, grip, filteri, torba isl.)

3. "Dječje bolesti" - Povremeno se događa da neki novi model, čak i onaj razvikanog proizvođača, u početku pati od tzv. dječjih bolesti, tj. grešaka i defekata koji su se javili u serijskoj proizvodnji, i koji se otkriju i uoče tek kada je aparat već na tržištu, a što zna rezultirati frustracijama korisnika jer novi aparati ne rade baš kako bi trebali, bilo da se radi o mehaničkim nesavršenostima, bilo da se radi o manjkavom softweru, zbog čega novi aparat pod garancijom mora u servis.

Édouard Boubat (1923. - 1999.) bio je francuski fotograf. Smatra se jednim od najvažnijih predstavnika francuske humanističke fotografije 20. stoljeća.

Poznata je ona priča o "vlasniku dvije krave" koje ilustriraju različite političke sustave. Slična stvar se može ilustrirati i sa fotoaparatima... a ide otprilike ovako:

Socijalizam:
Imaš dva fotoaparata. 
Jedan pokloniš susjedu koji nema niti jedan.

Komunizam:
Imaš dva fotoaparata.
Država ti uzme oba i daje ti politički podobne fotografije.

Fašizam:
Imaš dva fotoaparata.
Država ti uzme oba, a tebe strijelja.

Totalitarizam:
Imaš dva fotoaparata.
Država ti određuje što, gdje, kako, kada i kojim aparatom smiješ snimati.

Liberalizam:
Imaš dva fotoaparata. 
Svaka šuša ti određuje što, gdje, kako, zašto i kojim aparatom ne smiješ snimati.

Feudalizam:
Imaš dva fotoaparata, koji zapravo nisu tvoji. 
Onaj čiji su aparati, uzima sve snimljene fotografije i zaradu.

Kapitalizam:
Imaš dva fotoaparata. 
Prodaš jedan da kupiš foto-printer.
Živiš od zarade na fotografskim uslugama.

Klasična Birokracija:
Imaš dva fotoaparata. 
Država ti uzme oba.
Jednog uništi, a drugim štanca besmislene fotografije koje zatim cenzurira.

EU Birokracija:
Imaš dva fotoaparata. 
Ne smiješ ih koristiti ako nisu usklađeni sa EU direktivama o usklađenosti i upotrebi fotoaparata, i za to nemaš sve odgovarajuće certifikate.

HR Birokracija:
Imaš dva fotoaparata. 
Država ti na jedan od njih nametne porez. 
Da bi platio taj porez, moraš prodati oba aparata, i nakon toga si još uvijek dužan državi.

Starijim generacijama kratica ONO i DSZ dobro je poznata. Nekad je značila "Općenarodna obrana i društvena samozaštita". Podrazumijevala je znanje, disciplinu i odgovornost - osobito u kriznim situacijama.

No u današnje vrijeme ta ista kratica označava nešto sasvim drugačije:
Općenarodno obmanjivanje i društveno samozaglupljivanje.

Zašto?

Zato što nikada prije nije bilo toliko lako dostupnih izvora relevantnih informacija, a istovremeno se sve češće susrećemo s dezinformiranošću, nedisciplinom, neodgovornošću i općenitim padom razine kritičkog razmišljanja. I svakoga dana, čini se, situacija po tom pitanju ide u lošijem smjeru.

Općenarodno obmanjivanje

Današnji medijski prostor, novine i televizija, sve manje služe informiranju i edukaciji. Sve češće služe popunjavanju praznog prostora između beskonačnih reklama - jednako tako površnim sadržajem.

Relevantne i korisne vijesti, kao i informativno-edukativni sadržaji, sve češće ustupaju mjesto trivijalnim temama koje ili rijetko koga doista zanimaju, ili se složenije teme pojednostavljuju do razine na kojoj njihovo razumijevanje ne zahtijeva ozbiljniji intelektualni napor. Takvi sadržaji pretvaraju se u tzv. infotainment - plitku zabavu za ubijanje dosade, a ne priliku za stvarno informiranje ili učenje.

Svoj doprinos tome svakako su dale i društvene mreže, gdje je često teško pronaći smislen sadržaj, a mjerilo vrijednosti nerijetko postaju broj pratitelja, lajkova i pohvalnih komentara - što je taj broj veći, to se sadržaj i osoba koja ga je objavila doživljavaju kao "važniji", "pametniji" i "relevantniji" - čak i kada se radi o nebulozama i dezinformacijama.

Štoviše, na društvenim mrežama sve češće dominiraju tzv. "autori digitalnog sadržaja" - "influenceri", razni dušebrižnici i "stručnjaci opće prakse" - ljudi koji često nemaju dovoljno stvarnog iskustva ili znanja, a svejedno "stručno" objašnjavaju drugima kako treba živjeti, raditi ili razmišljati. Uz čestu dozu dramatizacije i pretjerivanja u situacijama koje su uglavnom samo njima "uznemirujuće" ili "problematične".

I dok tako sebe i druge uvjeravaju da su "važni i korisni za društvo", u stvarnosti zapravo samo  zadovoljavaju vlastitu potrebu za pažnjom.

Naravno, tu su još i komentari ispod objava - prostor u kojem svatko može iznijeti mišljenje bez ikakve obaveze da pritom zna o čemu govori, i bez preuzimanja odgovornosti za napisano i eventualno širenje dezinformacija.

Društveno samozaglupljivanje

Danas gotovo svi imaju "pametne telefone". No često se zaboravlja da je i najnapredniji uređaj, od kojih su mnogi pogonjeni i umjetnom inteligencijom, u pogrešnim rukama samo skupa i beskorisna nakupina čipova.

Pametni telefon može - uz malo mentalnog napora - odgovoriti na gotovo svako pitanje i pomoći u rješavanju mnogih svakodnevnih problema. No mnogi ga i dalje najčešće koriste za gubljenje vremena - beskonačno scrollanje, gledanje uglavnom površnih videa na TikToku, Facebooku i sličnim platformama, opsesivno provjeravanje lajkova i uspoređivanje vlastitog života s tuđim "dostignućima".

Manji broj ljudi koristi mobitel kao praktičan alat - npr. da provjeri vozni red, pronađe zaobilaznu rutu ili brzo dođe do nekih drugih korisnih informacija. Često je važnije pratiti što je trend na Instagramu ili TikToku i kako snimiti još jedan "story" ili niz selfija te provjeravati koliko su "lajkova" dobili.

U nekim slučajevima ide se toliko daleko da djecu više odgajaju ekrani nego roditelji koji su im prerano dali mobitele u ruke.

I onda se događa da neke osnovne životne vještine - pogotovo kod mlađih generacija - postaju neočekivano zahtjevne. Sve je više djece koja zbog pretjeranog vremena pred ekranima imaju poteškoća s osnovnim radnjama poput pravilnog držanja olovke, listanja knjige ili očitavanja analognog sata. A neke kompleksnije motoričke, intelektualne i socijalne vještine ne treba ni spominjati...

U konačnici, događa se da tehnologija više ne služi čovjeku, već čovjek sve češće služi tehnologiji - ponekad do razine ovisnosti koja postupno narušava kognitivne i intelektualne sposobnosti.

Obrada digitalne fotografije u nekom od programa za obradu, najčešće "Photoshopu", može se usporediti s razvijanjem klasične filmske fotografije u tamnoj komori. Ona služi tome da bi se u konačnici dobila slika željenog izgleda.

Jednako kao što se nekada u tamnoj komori moglo upropastiti analognu fotografiju tijekom razvijanja, i to na više načina (predugo ili prekratko razvijanje, upotreba papira pogrešne gradacije, kriva temperatura kemikalija i sl.), tako se i digitalna fotografija može upropastiti nepravilnom obradom na računalu. Kod manje iskusnih autora česte su tzv. početničke greške prilikom obrade slika u "Photoshopu", koje se uglavnom mogu svesti na premalo ili previše obrade.

Ovo su neke od najčešćih početničkih "fotošoperskih" grešaka:

Neobrađivanje slike

Korištenje slike onakve kakva je izašla iz aparata. Pojedinci koji zaziru od obrade slike u "Photoshopu" često ne razumiju da je neobrađena slika tek poluproizvod, osobito ako je snimljena u RAW formatu. Uvjereni da se slika ne smije obrađivati, kao rezultat takve "filozofije" često dobivaju fotografije s nedovoljnim kontrastom, ispranim bojama, pogrešnim balansom bijele boje, neravnim horizontom ili neželjenim detaljima u kadru. Sve su to stvari koje se u većini slučajeva mogu jednostavno ispraviti obradom.

Presnimavanje preko originala

Originali se ne diraju. Nikada se ne snima preko originalne datoteke fotografije, tj. one koja je izašla iz aparata. Svaka "dotjerana verzija" obavezno se sprema kao nova datoteka naredbom "save as..." ili "spremi kao...", te se na njoj dalje rade sve naknadne promjene. Original mora ostati "sirov" jer omogućuje da se, u slučaju potrebe, krene ispočetka – bilo ako se u obradi nešto pogriješi, bilo ako se želi imati više verzija iste fotografije. U krajnjem slučaju, izvorna datoteka može poslužiti i kao dokaz autorstva.
Vjerovanje monitoru

Pretpostavka da slika u stvarnosti, kada se ispiše na papir, izgleda jednako kao na monitoru česta je pogreška i recept za razočaranje, osobito ako monitor nije kalibriran. Oni koji se ravnaju isključivo prema prikazu na ekranu često se iznenade kada boje, svjetlina i kontrast na ispisu ne odgovaraju onome što su vidjeli na monitoru. Boje mogu biti pomaknute, a ispis često ispadne pretaman. Prilikom obrade korisno je ravnati se po histogramu, pod uvjetom da ga se zna pravilno protumačiti.

Pretjerani kontrast

Mnogi početnici vole "automatske" opcije obrade, poput naredbi "auto levels" ili "auto contrast", uvjereni da su time postigli najbolji rezultat jer slika na prvi pogled djeluje dojmljivije. No takve opcije često dovode do gubitka detalja u najtamnijim i najsvjetlijim dijelovima fotografije, kao i do smanjenja kvalitete međutonova. Prilikom podešavanja kontrasta, svjetline i zasićenosti boja korisno je oslanjati se na histogram i raditi ručne prilagodbe. Ponekad problem nije u svjetlini ili kontrastu, već u nepravilno podešenim srednjim tonovima.

Nerazlikovanje RGB i CMYK sustava boja

Kod kolor fotografija RGB i CMYK predstavljaju dva različita načina miješanja boja. Fotoaparati snimaju u RGB modu, a i monitori prikazuju sliku u RGB sustavu. Međutim, za profesionalni tisak često je potreban CMYK zapis. Ako se fotografija šalje u tiskaru, potrebno je provjeriti tehničke zahtjeve i po potrebi pripremiti datoteku u odgovarajućem formatu boja. Nerazumijevanje razlike između ova dva sustava može dovesti do neželjenih promjena u bojama prilikom ispisa.

Crno-bijela konverzija

Kod pretvaranja kolor fotografije u crno-bijelu, česta je praksa jednostavno prebacivanje slike u "grayscale" ili korištenje opcije "desaturate". Iako takav postupak funkcionira, daje vrlo ograničenu kontrolu nad konačnim rezultatom. Mnogo bolji pristup je korištenje alata poput "channel mixer" ili "gradient map", koji omogućuju preciznije upravljanje tonalitetom i kontrastom pojedinih boja u crno-bijeloj verziji.

Pretjerano izrezivanje i povećavanje

Ova praksa ponekad se naziva i "mesarenje" – iz fotografije se izrezuje mali detalj, a zatim se taj izrez pokušava povećati na dimenzije originala. Problem je u tome što pri velikim povećanjima slika gubi oštrinu i detalje jer računalo mora interpolacijom nadomjestiti piksele koji ne postoje. Što je povećanje veće, to je gubitak kvalitete izraženiji.

Pretjerano izoštravanje

Oštrina je poželjna, ali samo do određene granice. Zbog prirode fotoaparata, objektiva ili nestabilnosti prilikom snimanja, fotografije ponekad mogu djelovati blago mutno, pa se naknadno izoštravaju. No pretjerano izoštravanje, odnosno "šarpanje", može dovesti do pojave neželjenih obruba oko objekata, tzv. halo efekata, te pojačavanja šuma i zrnatosti na slici.

Ubacivanje "umjetničkih" filtera

Korištenjem raznih "kreativnih" filtera neki autori pokušavaju fotografiji dati umjetnički dojam. Međutim, filter sam po sebi ne može nadoknaditi nedostatke u kompoziciji, svjetlu ili ideji. Pretjerana i nekritična upotreba efekata često rezultira suprotnim učinkom i odvlači pažnju od same fotografije.

Zaključak

Obrada fotografije je završna faza fotografskog procesa. Kao što su fotografi u doba filma oblikovali sliku u tamnoj komori, tako se danas završni izgled digitalne fotografije oblikuje na računalu. Razlika između manje i više iskusnog autora ne leži u samom korištenju alata, nego u razumijevanju i mjeri. Cilj obrade nije pokazati što sve program za obradu može, već naglasiti ono što fotografija već nosi u sebi.

Zašto je fotografiranje kao seks?...

• Više se nauči samim prakticiranjem nego razgovaranjem i čitanjem o tome.
• Ponekad zna biti izuzetno stimulativno, uzbudljivo i zadovoljavajuće.
• Uzrokuje ovisnost; kad se jednom krene, teško se zaustaviti.
• Uvijek sa aparatom koji imaš dugo vremena dobivaš bolje rezultate.
• Kad (slika) ispadne dobro, onda je dobro, a kad ispadne loše, opet nije sasvim loše.
• Često držanje i dizanje fotoaparata jača podlaktice.
• Postoje posebni klubovi, za koje većina drugih ljudi ne zna da postoje.
• Brže (fotkanje) ne znači uvijek i bolje (fotografije).
• Uz upotrebu dodatnih pomagala, zna biti zanimljivije.
• Može se prakticirati u raznim položajima tijela.

...i zašto je bolje od seksa?

• Snimanjem se ne može dobiti spolno prenosive bolesti.
• Ne smatra se preverznim ako često mijenjaš fotoaparate.
• Sasvim je normalno fotografirati s nekoliko fotoaparata istovremeno.
• Grupno fotografiranje je sasvim normalna pojava.
• Nije protuzakonito snimati fotoaparatom mlađim od 18 godina.
• Nitko neće zanovijetati oko toga da se cijeli život koristi samo jedan fotoaparat.
• Kupovanje literature i posebnih pomagala ne izaziva čudne poglede okoline.
• Fotoaparat se ne uvrijedi ako s prijateljima uz pivo pričaš što si radio.

Ponekad se događa i da fotografi prosvjeduju. Najčešće onda kada zakoni i propisi počnu ozbiljno zadirati u njihovo pravo da fotografiraju, objavljuju i štite vlastite fotografije. Razlozi mogu biti različiti -  od zaštite autorskog prava, preko rada policije i njezinih ovlasti, pa do nekog nedorečenog ili preopširnog zakona koji obično fotografiranje počne tretirati kao potencijalnu sigurnosnu prijetnju.

Fotografima tada često ne preostaje ništa drugo osim izaći na ulicu ili na neki drugi način reći ili pokazati što misle.

Ovo je pet poznatijih slučajeva u kojima su fotografi ili organizirano prosvjedovali ili na drugi kreativan način branili svoja prava:

1. London, 2010. - "I’m a Photographer, Not a Terrorist!"

Dana 23. siječnja 2010. više od 2000 profesionalnih i amaterskih fotografa okupilo se na londonskom Trafalgar Squareu i organiziralo masovno fotografiranje kako bi pokazali da je fotografiranje na javnom mjestu sasvim legitimna aktivnost.

Photographers Protest UK Terror Laws

Naime, u Velikoj Britaniji fotografi su godinama upozoravali na policijsko zaustavljanje i pretraživanje ljudi koji fotografiraju na javnim mjestima, temeljem Section 44 Terrorism Acta 2000, koji je policiji omogućavao zaustavljanje i pretraživanje ljudi bez konkretne sumnje.Uglavnom zbog uobičajenog vjerovanja da "svi teroristi snimaju prije napada", pa je prema tome "svatko sa fotoaparatom mogući terorist".

Inače, samo jedanaest dana prije tog prosvjeda, Europski sud za ljudska prava donio je presudu protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zaključivši da su sporne policijske ovlasti bile preširoke i nedovoljno zaštićene od proizvoljne primjene.

2. London, 2009. – Fotografiranje Scotland Yarda

16. veljače 2009., na dan stupanja odredbe na snagu Section 76 Counter-Terrorism Acta 2008, koji je propisao kazneno djelo prikupljanja ili objavljivanja informacija o policajcima, pripadnicima vojske i obavještajnih službi ako bi one mogle biti korisne teroristima, uz kaznu do deset godina zatvora, fotografi i fotoreporteri su organizirali prosvjed ispred New Scotland Yarda.

Mon. 16th Feb. 09, Metropolitan Police HQ, New Scotland Yard

Naime, fotografi i novinarske organizacije strahovali su da bi se ta zakonska odredba mogla koristiti protiv fotografa i fotoreportera koji fotografiraju policajce tijekom njihova rada. Stotine fotografa ondje su demonstrativno fotografirale zgradu Scotland Yarda, policajce i jedni druge.

Prosvjed je privukao pažnju javnosti i dodatno otvorio pitanje granice između stvarnih protuterorističkih mjera, i slobodnog fotografskog i novinarskog rada.

3. Europski parlament, 2015. - Borba sa slobodu panorame

U Europskom parlamentu se 2015. vodila  asprava o tzv. "Freedom of Panorama", odnosno pravu da se fotografiraju i objavljuju fotografije zgrada, spomenika i svih drugih autorskim pravom zaštićenih djela koja se trajno nalaze na javnim mjestima. Posebno je sporan bio prijedlog prema kojem bi komercijalna uporaba takvih fotografija mogla biti ograničena.

Alert: Freedom of Panorama Under Threat in Europe

Fotografi, Wikimedia i druge organizacije pokrenuli su peticiju i kampanju #SaveFoP, upozoravajući da bi takva promjena mogla značajno otežati fotografiranje i korištenje fotografija javnog prostora. Zanimljivo je da je to bio primjer prosvjeda koji se nije odvijao na ulici, nego kroz javnu kampanju i pritisak na europske zakonodavce. Europski parlament je na kraju odbacio prijedlog ograničenja.

4. Beograd, 2016. - Mehanički rad ili autorsko djelo?

U Srbiji se 2016. otvorilo pitanje pravne zaštite fotografija i kriterija prema kojima se fotografija smatra autorskim djelom. Predloženo je autentično tumačenje Zakona o autorskom i srodnim pravima koje je, prema tumačenju fotografa, moglo dovesti do toga da dio fotografija ostane bez odgovarajuće autorskopravne zaštite.
Fotografi i fotoreporteri zbog toga su 26. siječnja 2016. organizirali prosvjed u Beogradu. Oko stotinu njih okupilo se u parku preko puta Skupštine Srbije, a dio fotografa tom je prilikom rezao i uništavao vlastite fotografije.

Protest fotoreportera i fotografa

Poruka je bila prilično jasna - fotografija nije tek rezultat pukog mehaničkog pritiska na okidač, nego autorsko djelo koje nastaje autorovim izborom motiva, kadra, trenutk i svjetla, te kao takvo treba biti zaštićeno autorskim pravom.

5. Seoul, 2016. - Dan kada su fotografi spustili fotoaparate

23. studenoga 2016. u Seulu, na dan potpisivanja sporazuma o vojnoj sigurnosti između Južne Koreje i Japana, fotoreporterima je bilo onemogućeno fotografiranje same ceremonije, uz izliku da će fotografije napraviti  službeni fotografi ministarstva obrane.

Zbog toga su fotoreporteri odlučili bojkotirati događaj. Štoviše, kada je japanski veleposlanik stigao u Ministarstvo obrane, fotografi su se postavili uz prolaz, ali su fotoaparate položili  na pod i prekrižili ruke.

Photojournalists Lay Down Their DSLRs as a Protest in South Korea

Na taj način su fotoreporteri pokazali da, ako im nije dopušteno da sami dokumentiraju događaj, mogu odlučiti i da ga uopće ne fotografiraju.

Časopis "Polet" bio je tjednik tadašnjeg Saveza socijalističke omladine Hrvatske iz Zagreba. Bio je značajan po tome što je za razliku od drugih sličnih, uglavnom suhoparnih časopisa, fotografija u njemu bila prilično zastupljena, a zbog čega je bio vrlo popularan među mladima. Kroz njegovu redakciju je prošlo mnogo fotografa koji su kasnije ostvarili zapažene fotografske i umjetničke karijere.

Facebook forenzičari su ljudi koji na temelju jedne fotografije ili videa neke nesreće objavljene na Facebooku, s potpunom sigurnošću tvrde da znaju što se dogodilo, kako se dogodilo i zašto se dogodilo, te tko su izravni i neizravni krivci. I to sve prije nego što je očevid završio, a službena istraga tog događaja uopće započela.

Bez obzira radi li se o snimci prometne nesreće, požara, terorističkog napada ili nekog sličnog događaja, njihovi zaključci su "nepogrešivi", "nepobitni" i "konačni". Nebitne su im bilo kakve dodatne informacije ili mogućnost da fotografija ili video ne prikazuju cijelu situaciju.

Problem s Facebook forenzičarima nije samo u tome što vrlo često griješe, već i u tome što zbog pretjerane samouvjerenosti ne znaju da nemaju dovoljno informacija za bilo kakve zaključke, ali se svejedno ponašaju kao da sve znaju bolje od istražitelja na terenu.

Jedna fotografija ili video snimka bez šireg konteksta i dodatnih informacija dotičnima je temelj za čitav niz pogrešnih zaključaka, lažnih optužbi i besmislenih teorija, a identičan obrazac ponavlja se gotovo nakon svakog većeg incidenta: požara, eksplozije, urušavanja ili prometne nesreće. Najbitnije im je da što prije pronađu "krivca".

Primjera se može navesti bezbroj...

Najbanalniji primjer je kada automobil upadne u rupu na cesti na kojoj se izvode neki radovi (npr. radovi na obnovi tramvajskih tračnica). Fotografija koja prikazuje automobil u rupi dovoljna im je da zaključe kako "rupa i radovi nisu bili označeni", da "nema znakova" i da je "netko nesposoban". Nema veze što fotografija ne prikazuje širu zonu radova, znakove pedeset metara ranije, čunjeve oko rupe i privremenu regulaciju prometa. Ono što nije u kadru, za njih "ne postoji". Nikada im ne može biti kriv vozač koji gleda u mobitel, vozi napamet ili je naprosto na trenutak bio nepažljiv zbog razgovora sa suvozačem.

Također, ono što je fascinantno jest da ti isti Facebook forenzičari često rezoniraju na način da što je događaj veći i tragičniji, to su njihovi zaključci brži i jednostavniji, jer smatraju da velika katastrofa mora imati jednako velik i spektakularan uzrok. U stvarnosti je ponekad uzrok nečega ogromnog nešto sasvim maleno i banalno.

Pa tako, po njima, uzrok velikog požara ne može biti neispravna električna instalacija ili nečija nepažnja (npr. bačen opušak), već isključivo namjerno podmetanje i prevara osiguranja.

Isto tako, kada vide sliku nekakvog urušavanja ceste, po njima uzrok ne mogu biti podzemne vode i tektonski poremećaji, već se to dogodilo isključivo zato što je "loše napravljeno" ili "nije održavano".

Kada se dogodio teroristički napad na redakciju Charlie Hebdo, ti isti Facebook forenzičari su na temelju nekoliko videa i fotografija odmah zaključili da je sve "lažno", "false flag" i "režirano", jer su oni na slikama i videima "uočili nelogičnosti", a koje su zapravo bile samo rezultat njihovih interpretacija proizašlih iz neznanja.

I da se dalje ne nabraja...

Općenito, svim Facebook forenzičarima zajedničko je uvjerenje da su u razjašnjavanju nesreća i sličnih situacija "pametniji od svih ostalih", pogotovo od profesionalnih istražitelja i vještaka kojima je to posao i koji na terenu imaju pristup dokazima, svjedocima i kompletnim informacijama. A svaku informaciju koja ne potvrđuje njihove teorije, kao i rezultati službene istrage, unaprijed se proglašavaju "lažima", "zataškavanjem" ili nekakvom "urotom".

5 najčešćih mitova u koje ljudi vjeruju o tome "što je najbitnije da bi se snimalo dobre fotografije":

Mit #1
Potrebna je skupa "profesionalna" oprema
Nije. Dobru fotografiju definira prevnstveno njen kadar, sadržaj i kompozicija, a ne oprema kojom je snimljena. Moguće je sasvim prosječnom opremom stvarati prava remek-djela. S druge strane, moguće je najskupljim fotoaparatom na svijetu snimati negledljivo smeće. Bit je u fotografu i njegovoj sposobnosti, a ne u samoj opremi.

Mit #2
Potrebno je živjeti u velikom gradu
Nije. I mali gradovi, pa čak i sela (uključujući i razne "vukojebine") znaju biti nepresušan izvor fotografskih motiva. Štoviše, ponekad je čak lakše pronalaziti fotografske motive u takvim malim sredinama, nego u velikim gradovima.

Mit #3
Potrebno je mnogo putovati
Nije. Dobre fotografije je moguće snimati i po vlastitom susjedstvu ili kvartu. Na otvorenom ili u zatvorenom prostoru. Moguće je stvarati fotografska remekdjela čak i u vlastitoj kuhinji, dvorištu ili podrumu! Bitno je samo imati predodžbu što se zapravo želi snimati.

Mit #4
Potrebno je završiti fotografske škole, tečajeve, radionice
Nije potrebno. Završena škola nije nikakva garancija kvalitete fotografskog rada. Štoviše, u fotografiji se može biti i samouk, samo moraju postojati volja i trud. Štoviše, ima potpuno samoukih fotografa koji rade vrhunske fotografije, jednako kao što ima školovanih fotografa sa završenom akademijom koji ne znaju složiti suvisli kadar.

Mit #5
Potrebno je svaku fotku obrađivati da bi bila dobra
Nije potrebno. Kad se spominje photoshop, većina ljudi pod time podrazumjeva velike zahvate sa snimkama poput retuširanja, "peglanja", fotomontaže, nabrijavanja boja i sličnoga. Ako je već iz aparata snimka dobra, sva "obrada" se svodi samo na popravak kontrasta.

Za one koji ne znaju, snobovi su uglavnom egotriperaši koji glume nekakvu "elitu", misleći da su zbog svojih osobina (npr. financije, obrazovanje, porijeklo) ili društvenog statusa "posebniji" i "važniji" od drugih. Smatraju da bi im se svi trebali diviti, bezpogovorno ispunjavati svaki njihov zahtjev, te neupitno prihvaćati i uvažavati sve njihove "nepogrešive" stavove i mišljenja, dok sami s visoka gledaju na okolinu.

S druge strane, malograđani su ljudi koji se stalno pokušavaju dokazati da su "bolji", "važniji" ili barem da "nisu lošiji" od drugih, a to uglavnom rade kroz materijalne stvari, kao što su skupe ili vidljive nabavke (skupo ljetovanje, skupi auto, markirana odjeća itd.), prvenstveno kako bi na druge ostavili dojam i izazvali "divljenje".

Te dvije negativne ljudske osobine vrlo često idu ruku pod ruku, no posebno je žalosno što, osim u svakodnevici, ove osobine mogu biti prisutne i u svijetu kulture i umjetnosti, gdje bi se očekivala veća razina kulturnosti, kolegijalnosti i međusobnog poštovanja. Nažalost, snobizam i malograđanština postoje i u svijetu fotografije.

To je najviše vidljivo u situacijama kada neki fotografi patroniziraju i gledaju s visoka na sve one koje zbog nečega smatraju "manje vrijednim", "manje uspješnim" ili "manje sposobnim" fotografima od sebe, dok se istovremeno "guraju" svaki put kad imaju priliku za samopromociju, iz prostog razloga kako bi pokazali svoju "važnost".

Evo nekoliko primjera...

Neki akademski obrazovani fotografi s visoka gledaju na sve one koji nemaju akademsko obrazovanje ili općenito formalno fotografsko obrazovanje, čak i u situacijama kada su ti "neobrazovani amateri" u stvarnosti sposobni svojom kvalitetom radova debelo nadmašiti "akademski obrazovane" koji nisu u stanju složiti suvisli kadar.

Također ima fotografa koji se naprosto vole hvaliti time kako poznaju druge "velike i važne fotografe", te smatraju da su zbog toga "bolji" i "važniji" od onih fotografa koji ih ne poznaju. Bez obzira na (ne)kvalitetu svojeg rada.

Postoje i fotografi koji, ako dobiju neku nagradu na nekom fotografskom natječaju, a ponekad čak i dovoljno velik broj lajkova i pratitelja na svojim društveno-mrežnim profilima, odjednom sebe smatraju "najboljim fotografima u svemiru i okolici", te nastoje svim silama nametnuti to mišljenje drugima.

Uz to, pojedinci često imaju potrebu istaknuti se najnovijom i najskupljom opremom, uvjereni da je upravo to ono što ih čini "posebnima", zaboravljajući pri tome da dobra i skupa oprema nije garancija kvalitete fotografije. Netko tko ima najnoviju Leicu ili Hasselblad, a nije u stanju složiti smisleni kadar, lako može biti nadmašen od nekog "nevažnog amatera" koji koristi Prakticu ili Zenit.

Svima njima je zajedničko to što druge fotografe uglavnom ne gledaju kao kolege, već ih vide kao "manje vrijednu konkurenciju". Uz to često nemaju ni najmanju volju pomoći početnicima, a kamoli što više od toga, uglavnom iz straha da ih kasnije ovi ne bi nadmašili. Ponekad čak izbjegavaju druženje s njima jer "nisu dostojni njihovog društva", čime često počinju stvarati odbojnost već samom svojom pojavom.

Na kraju, da se ne bi krivo shvatilo, nisu svi fotografi takvi. Postoji mnogo onih koji poštuju rad drugih, dijele iskustva i savjete te nastoje fotografsku zajednicu učiniti boljom, i shvaćaju da kvaliteta fotografije nije u skupoj opremi ili posjedovanju diplome, već u talentu i kreativnosti.

1. Ne postoji organizacija na razini države koja bi zastupala i štitila sve fotografe

Iako postoji nekoliko organizacija u smislu strukovnih i umjetničkih udruga (poput npr. udruge fotoreportera, ULUPUH-a isl.) te mnogobrojni fotografski klubovi, ne postoji niti jedna krovna organizacija na razini čitave države koja bi svim fotografima, bilo amaterima bilo profesionalcima, pružala i pravnu zaštitu u slučaju narušavanja njihovih prava, te se aktivno borila protiv birokratske tiranije prema fotografima koja u zadnje vrijeme (kako u ostatku EU tako i kod nas) uzima sve više maha.

2. Ne postoje kvalitetni domaći fotografski časopisi

Trenutno u Hrvatskoj ne postoji časopis koji se bavi isključivo umjetničkim i estetskim aspektom fotografije, u smislu prezentacije fotografija raznih autora, bez suvišnih tehnikalija i sličnih kompliciranja. Moguće da dio problema možda leži u činjenici da je Hrvatska malo tržište za takvu vrstu specjaliziranog časopisa, no s druge strane, možda je tržište premalo upravo zbog toga što se kod nas fotografija u zadnje vrijeme jako malo cijeni kao ozbiljna umjetnost. 

3. Ne postoje kvalitetni domaći fotografski portali

Unazad nekoliko godina nekoliko fotografskih portala se ugasilo, a oni koji još uvijek egzistiraju su u najboljem slučaju na razini mediokriteta. Do relevantnih i kvalitetnih informacija iz svijeta fotografije je vrlo teško doći. 

4. Ne postoji muzej fotografije

Ne postoji muzej koji bi bio tematski vezan isključivo za fotografiju. Postoji nekoliko kolekcija, arhiva, zaklada i muzeja specijaliziranih za pojedine žanrove fotografije (npr. Arhiv Tošo Dabac ili Muzej ratne fotografije). No ispada da u zemlji koja ima muzeje svega i svačega, ponekad i prilično bizarne, ne postoji opći tematski muzej koji bi sustavno čuvao, proučavao i izlagao radove svih značajnih i relevantnih fotografa. Muzej koji bi imao stalni postav o povijesti i tehnologiji fotografije te omogućavao redovito održavanje fotografskih izložbi - kako ozbiljnih profesionalnih fotografa, tako i naprednih amatera.

5. Ne postoji kvalitetno fotografsko obrazovanje

Bilo da se radi o srednjoškolskom školovanju za fotografe, ili smjeru kamere na akademiji, mogu se čuti razne priče da se tamo uopće ne potiče razvoj nečijeg fotografskog talenta, već se se od polaznika zahtjeva da se "ukalupe" u zadanu šablonu koja je ili propisana školskim programom ili (samo)voljom mentora. A takav pristup svodi i srednju školu i akademiju na "kulturne ustanove za zaglupljivanje prirodnih genija". S druge strane, te iste škole antitalentima nerijetko daju lažan osjećaj nadmoći da su "veliki umjetnici", jer su završetkom školovanja uspjeli zadovoljiti propisanu formu. 

6. "Fotograf je fotografu vuk"

Umjesto toga da se fotografi međusobno doživljavaju kao kolege, te jedni druge podržavaju i međusobno se pomažu, kod nas se puno češće događa egotriperaška kompetitivnost, te se fotografi gledaju kao najljući neprijatelji. Pogotovo se takve stvari mogu vidjeti od strane onih koji su "akademski obrazovani" i onih koji "profesionalni fotografi", u odnosu na "neobrazovane amatere", pogotovo ako bi ti vrlo ozbiljni amateri, unatoč tome što nisu akademski obrazovani, samo zahvaljujući talentu, entuzijazmu i upornosti naprave zapaženiju (kako domaću tako i međunardonu) fotografsku karijeru od nekog "akademski obrazovanog". 

7. Medijsko promoviranje mediokriteta

Dok se u medijima, novinama i internteskim portalima izdašno forsiraju "vijesti" o kojekakvim "influenceri(ca)ma" upitne društvene važnosti i talenta (a koji štancaju selfije kao na traci), te fotografskim mediokritetima koji se više furaju na stil nego na stvarni talent, sposobnosti i kvalitetu svojih fotografskih radova, vrhunske fotografe se rijetko kada spominje, ako uopće! Čak štoviše, o njima se više piše nakon što umru nego za njihova života. 

8. Zakonska regulativa o fotografiji je jedna velika siva zona

Iako u domaćim zakonima postoje zakonski članci koji se direktno bave fotografijom i foografiranjem, a neke od tih odredbi su vrlo egzaktne, postoje i one koje su toliko neodređene i opće da ih svaka šuša može tumačiti na svoj (uglavnom restriktivni) način. To pak rezultira da zakone "stručno" tumači birokracija upitne kompetencije, a popriličan broj ljudi koji se ne bavi fotografijom se uglavnom oslanja na rekla-kazala dezinformacije i urbane mitove koji se tiču (i)legalnosti fotografiranja i snimanja, pogotovo na javnim mjestima. 

9. Hipertrofija (anti)fotografske birokracije

Danas se, zahvaljujući kojekakvim EU direktivama i uredbama i kaotičnom domaćem zakonodavstvu, fotografijom bavi birokracija, a od fotografa se zahtjeva da se bave birokracijom umjesto fotografijom. Pri tome se praktički, od strane birokrata, svako snimanje zabranjuje i/ili proglašava "opasnim" ili "narušavanjem tuđih prava" ako se ne ispoštuje od birokratskog aparata nametnuta birokratska procedura (čitaj. gubljenje vremena na papirologiju i kojekave "dozvole", "privole" i "provjere").

10. Podcjenjivanje fotografskog posla

I dok nekim zemljama postoje, kod nas ne postoje nikakvi propisi o fotografskim tarifama - nije propisano koliko fotograf koji zarađuje od svojih fotografskih usluga smije tražiti za svoj rad i radove, odnosno koliko su oni koji žele za nešto angažiraati fotografa i koristiti njegove fotografije dužni minimalno honorirati njegov rad! Pa se danas cifre kreću od astronomskih, koje traže "fotografske face" za bilo kakvo (pa čak i bezvezno snimanje), pa do mizernih ponuda koje nude neki koji "traže nekoga da im pofotka nešto", ali mu umjesto u novcu namjeravaju "platiti" u "promociji" ili "referencom u životopisu".

Vivian Maier (1926. - 2009.) bila je američka dadilja koja je u slobodno vrijeme fotoaparatom bilježila svakodnevni život grada. Ogromna arhiva filmova i fotografija otkrivena je tek nakon njene smrti, i danas je priznata kao jedna od najvažnijih autorica američke ulične fotografije 20. stoljeća. 

Svaki fotograf, pogotovo onaj ozbiljniji, ima neki svoj specifičan način rada, bez obzira radi li se o izboru opreme, fotografskih motiva ili obrade snimljenih slika. To je između ostaloga i način po čemu se ozbiljni fotografi međusobno razlikuju - njihov način rada je ujedno i svojevrsni "autorski potpis" po kojem s vremenom postane prepoznatljiv.

Štoviše svi veliki fotografi su bili poznati po nečemu što su radili drugačije od ostalih. Međutim, njihov način rada su kasnije mnogi pokušavali kopirati, pri tome tvrdeći da "to tako mora biti ili u suprotnom fotografija nikako nije dobra". Upravo tu i nastaje problem kada neki fotograf svoj način rada pokušava dogmatski nametnuti drugim fotografima kao "jedini ispravan i fotografski prihvatljiv", čak ponekad i na način da izravno ili neizravno obezvrijeđuje sve druge načine rada. Tako se često može dogoditi svojevrsno sukobljavanje fotografa oko toga čiji je način rada bolji, i čije su fotke "vrijednije" zbog načina na koji su dobivene. Može se čak reći da zapravo svaki fotograf ima svoj način rada koji je nekom drugom fotografu "loš" i "neprihvatljiv."

"Jedina prava crno-bijela fotografija je samo ona na film"

Postoje oni koji tvrde kako je samo filmska fotografija na crno bijeli film prava fotografija. Bez obzira što digitalni aparati također bilježe sliku i što današnja razina obrade koja se može postići u programima za obradu slike može postići gotovo istovjetan izgled. Osim toga, crno-bijela fotografija je crno bijela fotografija - fotografija koja se sastoji od crnog, bijelog i niza sivih tonova između. Kako je ona postignuta, manje bitno. Prosječnog promatrača zanima prvenstveno ono što vidi. 

"Smije se kadrirati samo u tražilu aparata"

Postoje oni koji tvrde kako svaku fotografiju treba dobiti direktno "iz tražila fotoaparata", i kako je bilo kakvo naknadno kadriranje (tj. izrezivanje) "zabranjeno". Svakako da treba u samom trenutku snimanja pokušati dobiti što bolji kadar, no nekima je očito "ispod časti" napraviti izrez fotografije te su sposobni odbaciti inače savršeno dobru fotografiju samo iz razloga što je ili nešto nepoželjno uletjelo uz rub kadra (i tako "upropastilo" sliku), ili su predaleko pa zbog "prekratkog" objektiva ne mogu izdvojiti točan kadar kakv žele, ili im se slučajno dogodilo da horizont nije ravan.... isl.

"Ako nema pozadinske zamućenosti slika nije dobra"

Bokeh, DOF ili kako već nazivali pozadinsku zamućenost na slikama u nekim situacijama i žanrovima fotografije je itekako poželjna. No u drugima nije. Izuzetno koristan za portrete, no za uličnu i dokumentarnu fotografiju uglavnom suvišan. Iako ga je na slikama ugodno gledati jer pomaže da se izdvoji glavni objekt na slici, ni u kojem slučaju njegov izostanak nije uvijet zbog kojeg slika automatski nije dobra.

"Photoshop se ne smije koristiti"

Photoshop (ili bilo koji drugi program za obradu) je za digitalnu fotografiju isto ono što je tamna komora za filmsku fotografiju. Uz jedinu razliku što se za rad u tamnoj komori troše sati ili dani, dok se u Photoshopu željeno dobije za nekoliko sekundi. Osim toga, i kod filmske fotografije, vrsta upotrebljenog filma i kemikalija za razvijanje je također svojevrsna obrada.

"Digitalno se mora snimati u RAW formatu"

Iako RAW ima svoje prednosti u odnosu na JPEG format, po pitanju dinamičkog raspona i mogućnosti naknadne obrade, dobro snimljena snimka u JPEG formatu zahtjeva puno manje postprodukcijskih zahvata, a što zna biti itekako korisno u situacijama kada se u kratkom vremenu mora snimiti, obraditi i isporučiti velik broj fotografija.

"Za dobre fotografije potrebna je skupa oprema"

Za dobre fotografije je prvenstveno potrebna dobra fotografska vještina. Oprema je samo alat. Iako je sa skupom i kvalitetnijom opremom ponekad lakše snimati, to ne znači da su snimke nastale nekvalitetnijom i lošjom opremom automatski loše, ili da je loš fotograf. Čak naprotiv. Ponekad bolji fotografski posao napravi netko jeftinom Prakticom, nego skupom Leicom.

Ovo su samo neke od češćih budalaština, a ima ih još mnogo. No kako god se okrene, svakog prosječnog promatrača na kraju zanima samo ono što vidi na gotovoj slici. Sam proces kako je ona dobivena ili koliko se, zbog načina na koji je dobivena, fotograf zbog nje osjeća "ponosno", takvom promatraču ne znači puno.

Kako javljaju mediji, Američka fotoreporterka lista The Washington Post, Heidi Levine, brutalno je napadnuta i pretučena u petak, 16. listopada 2026., dok je izvještavala o berbi maslina na okupiranoj Zapadnoj obali. Napad su izvršili maskirani izraelski doseljenici koji su, okružili su palestinske farmere i novinare, nakon čega su 63-godišnju fotoreporterku oborili na tlo, te je cipelarili i udarali palicama.

Israeli settlers attack Palestinians and Washington Post photographer in West Bank

Washington Post Photographer Severely Beaten by Masked Settlers in the West Bank

Velika je razlika između kolekcionarstva i pukog gomilanja stvari, a mnogi ne znaju razliku.

Razlika je prvenstveno u pristupu i namjeri.

Kolekcionarstvo podrazumijeva plansko sakupljanje predmeta s određenom svrhom i vrijednošću, bilo povijesnom, tehničkom, praktičnom ili sentimentalnom. U fotografiji, to znači nabavku fotoaparata, objektiva ili ostale opreme koja ima ili specifičnu svrhu ili povjesni značaj.

Gomilanje je uglavnom impulzivno nabavljanje stvari bez ikakvog plana ili svrhe, i bez razmišljanja o njihovoj stvarnoj uporabnoj ili povjesnoj vrijednosti. U kontekstu fotografije, to su fotoaparati i foto-oprema koji ne služe ničemu, već samo zauzimaju prostor i skupljaju prašinu, a često se povezuju sa tzv. "sindromom gomilanja opreme".

Ovo inače nije specifično samo za fotografiju. Potpuno isto vrijedi i za mnoge druge hobije kao što su npr. sakupljanje stripova, poštanskih markica, akcijskih figurica, video igara, zippo upaljača ili noževa...

Iako mnogi kolekcionare smatraju čudacima zbog njihove strasti prema sakupljanju stvari, zapravo su pravi čudaci upravo oni koji impulzivno gomilaju predmete bez svrhe. U psihologiji, takvo ponašanje naziva se "hoarding", a osim impulzivnog nakupljanja bez plana i svrhe, karakterizira ga i nemogućnost bacanja starih, istrošenih i beskorisnih stvari.