Fotografi svih zemalja naoružajte se...

U današne vrijeme je jako moderno spominjati ljudska prava, jednakost spolova, s posebnim naglaskom na borbu protiv šovinizma, seksizma i diskriminacije po spolu.

No, kada se govori o fotografiji i fotografiranju, može se uočiti poprilična nejednakost i razlika u kriterijima, jer se potpuno ista stvar, odnosno radnja, tumači posve drugačije, ovisno o tome fotografira li muškarac ili žena.

Evo samo nekoliko primjera:

Ako muškarac fotografira ženski akt, često se mogu čuti osude i opaske kako je to "pretvaranje žene u seksualni objekt" i "iskorištavanje njezina tijela".
Ako žena fotografira ženski akt, to odjednom nije problem, već je to "emancipacija" i "istraživanje ženstvenosti".

Ako muškarac fotografira muški akt, na to se gleda s čuđenjem i nerijetko se raspravlja o njegovim seksualnim sklonostima.
Ako žena fotografira muški akt, to se smatra "hrabrošću" ili "umjetničkom slobodom".

Ako muškarac na javnom mjestu ili događaju uperi fotoaparat u smjeru djece, odmah se diže alarm jer ga se smatra mogućim predatorom i voajerom.
Ako potpuno istu stvar učini žena, na nju se gotovo uopće ne obraća pažnja.

Ako muškarac na nekoj izložbi ili javnom fotografskom izlaganju izrazi emocionalnost ili sumnju u vlastiti rad, odmah ga se smatra "neprofesionalnim", "nezrelim" ili "slabićem".
Ako žena učini potpuno isto, odjednom je to "izraz njezinih autentičnih emocija" i "inspirativnost".

Moglo bi se navesti još mnogo sličnih primjera...

Svi ti primjeri zapravo pokazuju da, unatoč retorici o "jednakosti spolova" i "borbi protiv seksizma", društvo i dalje gleda isključivo spol fotografa i sve stereotipe koji ga prate. A to zapravo pokazuje da je ta deklarativna borba protiv seksizma - paradoksalno - seksizam, ali s obrnutim predznakom.

Jako puno ljudi danas ima neki hobi kojim ispunjavaju svoje slobodno vrijeme. Neki čak imaju i više hobija kojima se bave istovremeno, bilo da se radi o nekoj vrsti umjetnosti, sporta, kolekcionarstva ili sličnih aktivnosti.

Međutim, u društvu probleme često predstavljaju oni koji nemaju baš nikakve hobije, odnosno čiji su "hobiji" zabadanje u tuđe živote, poslove i hobije, te koji na sve imaju neki "pametni komentar". Istovremeno, najčešće vrlo malo znaju o onome što komentiraju, jer su njihova "znanja" uglavnom bazirana na predrasudama, stereotipima i snobovsko-malograđanskoj potrebi da ostave dojam vlastite "pameti" i "važnosti".

Na primjer:

Kada se netko ozbiljnije amaterski bavi fotografijom, jer voli vizualnu umjetnost, estetiku i stvaralački rad, sigurno će prije ili kasnije naletjeti na nekoga kome su svi fotografi "paparazzi", "voajeri" ili "potencijalni teroristi", te morati slušati gomilu pametovanja o (ne)legalnosti i društvenoj (ne)prihvatljivosti snimanja. Istovremeno, krajnji domet tih kritičara je okinuti selfie mobitelom za sakupljanje lajkova na društvenim mrežama.

Kada se netko aktivno bavi sviranjem nekog instrumenta, jer voli glazbu i želi aktivno sudjelovati u njenom stvaranju, sigurno će naići na nekoga tko to smatra "proizvodnjom buke" i "maltretiranjem susjeda". Ti kritičari, koji su valjda uvjereni da vrhunski glazbenici nikada nisu vježbali kod kuće, sami nisu u stanju primiti ni jedan instrument u ruke, a njihov krajnji domet je puštanje glazbe s YouTube-a.

Kada se netko bavi sakupljanjem i čitanjem stripova, legitimnog oblika umjetnosti, često naiđe na nekoga tko tvrdi da je "nenormalno da odrasla osoba čita stripove", jer su po njima "crtarije za djecu", a odrasli koji ih čitaju su "infantilni likovi nesposobni za čitanje ozbiljnih knjiga". Takvi kritičari očito ne mogu pojmiti da je mnogo stripova inspirirano ozbiljnom literaturom, ili da su sami stripovi poslužili kao inspiracija za igrane filmove.

Kada se netko bavi planinarenjem, jer želi fizičku aktivnost, boravak u prirodi i bijeg od urbanog stresa, prije ili kasnije će naići na nekoga tko to smatra "besposličarenjem". Takvi kritičari od vlastitog buljenja u mobitel ne vide nikakvu "konkretnu korist" od šetanja po planini. Njihov krajnji domet je gledanje putopisnih vlogova na YouTubeu ili Facebooku.

Kada se netko bavi, primjerice, sakupljanjem džepnih noževa, što je također legitimni hobi, bilo radi estetike, funkcionalnosti ili povijesnog značaja, prije ili kasnije naići će na nekoga tko ga zbog toga smatra "potencijalnim nasilnikom" ili "ubojicom", jer noževe doživljava isključivo kao oružje, a ne kao alat, zahvaljujući stereotipima iz loših akcijskih filmova i ponekoj budali koja maše nožem ne bi li si time produžila muškost.

Kada se netko bavi vrtlarenjem i hortikulturom, jer ga to opušta i omogućuje mu kontakt s prirodom te zadovoljstvo kada vidi rezultate svog rada, prije ili kasnije naići će na nekoga tko to proglasi "hobijem za penziće". Istovremeno, ti kritičari se žale  da su im začini, povrće ili cvijeće na tržnici "preskupi".

Moglo bi se nabrojati još mnoštvo drugih hobija i reakcija takvih "znalaca" na njih.

Na kraju, važno je reći da bagateliziranje i omalovažavanje tuđih hobija gotovo ništa ne govori o samom hobiju ili osobi koja ga prakticira. Često, međutim, otkriva puno o kritičaru koji omalovažava. Štoviše, takvi stavovi, koji ponekad prelaze u žestoka zadirkivanja, nastaju iz jednostavnog razloga: kritičar ni ne pokušava razumjeti smisao i svrhu nečijeg hobija. Takvo ponašanje može ozbiljno narušiti odnose, pa čak dovesti i do pucanja prijateljstava.

Dok s jedne strane, kako roditelji, tako i razni dušebrižnički nastrojeni "eksperti za zaštitu djece" u svojim javnim istupima urlaju o privatnosti i sigurnosti djece, te maltene pozivaju na linč svakoga tko nedgdje, na nekom javnom mjestu (gdje privatnosti nema, zato se i zove javno mjesto!!) uperi kameru u smjeru djece, pravdajući to "zaštitom djece (od svih mogućih opasnosti)", a birokrati jednako tako nameću "zaštitnu" cenzuru lica u medijima, s druge strane malotko zapravo vodi brigu o tome što sami roditelji objavljuju na društvenim mrežama, odnosno platformama za objavu fotografija i videa (kao što su TikTok, Instagram, Facebook, YouTube...).

Apologetima koji odobravaju roditeljske objave fotografija i videa djece najčešće je jedino mjerilo "prihvatljivosti" neke snimke je li snimku snimio i objavio roditelj (što im je "prihvatljivo") ili neki stranac (što im je "apsolutno neprihvatljivo", "opasno"...isl.), nesvjesni da roditelji svojim objavama na svojim internetskim društvenomrežnim profilima serviraju daleko više osobnih podataka o djeci, i daleko više narušavaju djetetovu privatnost, nego što to može netko tko negdje na ulici ili nekom javnom događanju uhvati neko dijete u kadar, u smislu nekakve normalne ulične ili dokumentarno-reporterske fotografije.

No ono što je posebno zabrinjavajuće i neshvatljivo da ti isti apologeti ponekad ne vide problem ni u tome da roditelji sami stavljaju na društvenomrežne stranice i video servise čak i vrlo privatne snimke kupanja i mijenjanja pelena ili općenito snimaka na kojoj su im djeca (polu)gola, dok istovremeno jako drame oko fotografiranja i videosnimanja grupnih slika u vrtiću ili školi, priredbi ili sportskih utakmica na kojima sudjeluju djeca, ili kad je u pitanju neka ulična i dokumentarna fotografija, a djeca koja budu uhvaćena u kadar su "zakopčana do grla." Ili se žestoko zgražaju i pjene ako negdje osvane neka umjetnička umjetnička fotografija nekog golišavog djeteta.

Preponosni roditelji, koji boluju od "sharenting" sindroma i pretjerano su željni pažnje drugih, pa za to privlačenje pažnje koriste vlastitu djecu, pokušavajući na druge ostaviti dojam, često nisu nimalo svijesni koliko svojim objavama na internet zapravo serviraju svu silu osobnih podataka svoje djece - od toga da na njihovom profilu već stoji njihovo ime i prezime ili neki "username" preko kojeg se ono može otkriti, pa do toga da u objavama istovare svu silu drugih podataka o sebi i svojoj djeci: od toga kako im se djeca zovu, gdje žive, u kojem gradu.... uz to objavljene fotografije ili videi rođendana i otkirvaju koliko im djeca imaju godina. Fotografije ispred vrtića ili škole odaju javnosti u koju školu ili vrtić njihovo dijete ide. Ista stvar je i sa fotografijama i videima sa drugih aktivnosti kojima se djeca bave, kao što su npr. sport, ples, glazba ili slične aktivnosti.

Uz to, objave fotografija i video klipova koji su snimljeni u stanu ili kući, ne samo da itekako narušavaju privatnost, jer je stan privatni prostor, (za razliku od ulice ili trga, koji su javni prostori), nego uz sve to daju na uvid javnosti i raspored prostorija u kući ili stanu, te njihov sadržaj, odnosno što se sve i gdje u stanu nalazi (a što pak može biti itekako interesantno potencijalnim provalnicima, pogotovo u situacijama kada se netko ima potrebu, uz to što eksponiraju svoju djecu, i razbacivati svojim luksuzom.

Općenito zaboravljaju da se na internet ne bi trebalo stavljati ništa što se inače ne bi pokazivalo nepoznatim osobama, te da svi oni koji su na listi prijatelja, mogu sve ono što su o svojoj djeci ikad objavili na Facebooku ili nekom drugom društvenomrežnom servisu, bez problema proslijediti dalje drugima, bez obzira bilo to iz dobrih ili loših namjera... A kada su u pitanju društvenomrežni profili koji su otvoreni za javnost (a ne samo za prijatelje), to sve može učiniti doslovno bilo tko!!

S druge strane, kada se radi o nekoj uličnoj ili dokumentarnoj fotografiji s javnog mjesta ili događanja, nikome na čelu ne pišu ni ime, ni prezime, ni dob, ni adresa stanovanja...

I na kraju, kada roditelji vlastitoj djeci daju pametne telefone oboružane kamerama i pristupom internetu, a što je danas postala uobičajena stvar u sve ranijoj dobi,... koliko ono roditelja zaista provjerava što i koga sve njihova djeca snimaju, te kamo i kome to šalju, te sa kime se dopisuju?

Nedavno se u jednoj javnoj zagrebačkoj kvartovskoj Facebook grupi pojavila objava u kojoj je jedna žena podijelila nekoliko fotografija tamnoputog muškarca kako sjedi na klupi i drži mobitel u ruci. U opisu objave autorica tvrdi kako "Pakistanac sjedi ispred vrtića i snima malu djecu mobitelom."

Na tim njenim objavljenim fotografijama se vidi samo muškarac na klupi s mobitelom u ruci. Ne vidi se vrtić. Ne vide se djeca. Ne vidi se ekran njegovog mobitela. Ne vidi se ništa što bi potvrdilo takvu optužbu. Nameće se i pitanje po čemu zna da je baš Pakistanac, a ne neke druge nacionalnosti? (screenshot objave)

Ispod objave su se u komentarima brzo stvorila dva tabora.

U prvom taboru su se našli oni koji su odmah, samo na temelju tih fotografija i njene tvrdnje, počeli pisati kako bi oni njega razbili, istukli, masakrirali, deportirali itd... ukratko - linčovali.

U drugom taboru su se našli oni koji su postavili racionalna pitanja: "Zašto nije odmah pozvala policiju?", "Kako može biti sigurna što čovjek radi, i da li uopće snima, ako nije vidjela ekran njegovog mobitela?" i tome slično... I dok su njeni odgovori bili u stilu da je "sigurna da on snima djecu zbog načina na koji drži mobitel", te da je pobjegao kad je počela vikati na njega, predstavljajući to kao "dokaz njegove krivice", pojedinci koji su stali na njenu stranu optužili su skeptike iz drugog tabora da "brane pedofile" i da su "isti kao oni".

Autorica objave je kasnije onemogućila komentiranje. No posebno je zanimljivo da, dok s jedne strane tom objavom pokušava ostaviti dojam brige i zaštitnice djece, na svome Facebook profilu u profilnoj i naslovnoj slici ima javno dostupne fotografije svoje vlastite djece.

Ovo je zapravo školski primjer kako se NE postupa u takvim sumnjivim situacijama!

Ne prijavljuje se Facebooku i društvenim mrežama, i ne traži se sud ili podrška od komentatora. Prijavljuje se policiji. Ako postoji stvarna sumnja na neko kazneno djelo, jedini ispravan način je prijava nadležnim institucijama, a ne javno prozivanje putem društvenih mreža, bez stvarnih dokaza, samo na temelju vlastite interpretacije viđenog. Policija je tu da istraži, prikupi eventualne dokaze, i ako treba zadrži i privede sumnjive osobe.

Štoviše, ovakve objave po Facebooku i društvenim mrežama, ako se ustanovi da su neosnovane, mogu rezultirati prijavama protiv autora takvih objava - od klevete, pozivanja na nasilje, pa do zahtjeva za odštetom zbog narušavanja časti i ugleda.

Primjera radi, može se navesti jedan slučaj gdje je žena proglasila muškarca "manijakom koji snima njenu djecu", da bi se kasnije ustanovilo da je čovjek snimao selfie isped plakata sa Darth Vaderom dok su njena djeca stajala ispred njega. Unatoč kasnijoj ispravci, ovaj je dobivao prijetnje smrću.

‘Creep’ Shamed for Taking Photo of Kids Was Actually Snapping a Selfie with Darth Vader

Slična situacija se dogodila i kad je i jedna poznata glumica prije nekoliko godina verbalno napala i putem svojeg društvenomrežnog profila proglasila manijakom jednog (tamnoputog) fotografa jer je u javnom parku fotografirao dječju nogometnu utakmicu.

Hilary Duff Calls Photographer ‘Creep’ for Shooting Her Kid’s Football Game.

Ovakvi primjeri jasno pokazuju koliko opasno može biti ako se odmah povjeruje paušalno iznesenim optužbama bez stvarnih dokaza.