Fotografi svih zemalja naoružajte se...

Kako javljaju mediji, Američka fotoreporterka lista The Washington Post, Heidi Levine, brutalno je napadnuta i pretučena u petak, 16. listopada 2026., dok je izvještavala o berbi maslina na okupiranoj Zapadnoj obali. Napad su izvršili maskirani izraelski doseljenici koji su, okružili su palestinske farmere i novinare, nakon čega su 63-godišnju fotoreporterku oborili na tlo, te je cipelarili i udarali palicama.

Israeli settlers attack Palestinians and Washington Post photographer in West Bank

Washington Post Photographer Severely Beaten by Masked Settlers in the West Bank

Osobe koje iz entuzijazma i interesa fotografiraju razna prijevozna sredstva nerijetko su prve nevine žrtve koje, "iz sigurnosnih razloga", dolaze na udar sigurnosnih službi.

Bilo da se radi o trainspotterima (ljudima koji snimaju vlakove), planespotterima (ljudima koji fotografiraju avione), shipspotterima (ljudima koji fotografiraju brodove) ili drugim sličnim „spotterima“, nerijetko se događa da ih sigurnosne službe tretiraju kao potencijalnu prijetnju. Kao glavno opravdanje za takav pristup gotovo se uvijek navodi - borba protiv terorizma.

Takav odnos prema fotografima posebno je postao izražen nakon terorističkih napada početkom 21. stoljeća (New York i London), kada su u atmosferi općeg straha i nesigurnosti ljudi s fotoaparatima  automatski od strane "mjerodavnih službi sigurnosti" proglašeni sumnjivima, odnosno potencijalnim teroristima.

Zbog toga, dotični fotografi, dok se bave svojim hobijem, često imaju susrete sa organima reda, i moraju trpjeti izmišljanje nepostojećih zabrana, prijetnje uhićenjem ako po zapovijedi policije ili zaštitara ne izbrišu fotografije ili unište film, pa sve do bezrazložnih zadržavanja i privođenja pod često besmislenim, pa čak i smiješnim optužbama.

Poseban je problem činjenica da takve zabrane često uopće ne postoje u zakonu, nego se svode na proizvoljna tumačenja pojedinih zaštitara ili službenika. Fotografima se tako ponekad tvrdi da je fotografiranje "zabranjeno iz sigurnosnih razloga", iako se nalaze na javnom prostoru gdje takva zabrana zapravo ne postoji.

No zanimljivo je da upravo oni koji svim silama pokušavaju spriječiti snimanje raznih vozila, te provode bezrazložnu represiju nad ljudima koji se samo bave svojim hobijem, u slučaju bilo kakve ozbiljnije nesreće prvo (kojeg li apsurda!) pitaju građane, a među njima i spottere,  je li možda netko snimio događaj, kako bi se snimka mogla iskoristiti u istrazi.

Samo kao mali podsjetnik:

• Prilikom pada leta Air France 4590 (Concorde) postoji fotografija polijetanja na kojoj se vidi motor u plamenu, a postoji i video snimka koju je sasvim slučajno snimio jedan promatrač.

• Nakon pada leta Japan Airlines 123 jedna amaterska fotografija, iako snimljena iz velike udaljenosti, pokazala da je uzrok nesreće bio lom repnog stabilizatora.

• Kod pada leta American Airlines 191, koji se srušio odmah nakon polijetanja, jedan je čovjek snimio avion trenutak prije pada. Na fotografiji se jasno vidi da mu je otpao jedan motor.

U svim tim slučajevima fotografije i video snimke znatno su pomogle istražiteljima u ranim fazama istrage. A štoviše, nisu imale nikakve veze sa izazivanjem tih nesreća.

Zaključak?

Policiji, zaštitarima i svima ostalima koji brinu o sigurnosti vlakova, aviona, brodova i drugih prijevoznih sredstava daleko bi bilo korisnije da vrijeme troše na temeljite kontrole putnika i prtljage, umjesto da "iz sigurnosnih razloga" maltretiraju ljude s fotoaparatima koji stoje na vidikovcima, uz piste, na kolodvorima ili pokraj pruge.

Naime, u gotovo svim slučajevima otmica, podmetanja bombi i sličnih terorističkih napada odgovorni su bili upravo oni koji su se ukrcali u prijevozno sredstvo i sa sobom unijeli oružje ili eksploziv - a ne fotografi koji su stajali sa strane i pritiskali okidače na fotoaparatima.

Štoviše, budući da redovito borave u blizini aerodroma, željezničkih pruga i luka, često su upravo spotteri bili u mogućnosti dojaviti sigurnosnim službama neobične situacije, tehničke probleme ili sumnjivo ponašanje, a čime su su u nekim slučajevima čak doprinjeli sigurnosti.

Osnovna funkcija medija bi trebala biti objektivno informiranje građana o bitnim stvarima koje utječu na njihove svakodnevne živote - o ekonomiji i gospodarstvu, novim ili izmijenjenim zakonima, poreznim reformama, političkim odlukama, radu institucija, tragičnim događajima ili stvarnim društvenim problemima.

Informirani građani u stanju su donositi razumne odluke i smisleno sudjelovati u svakodnevnom i  javnom životu.

Međutim, unatrag zadnjih petnaestak-dvadesetak godina primjetan je trend da se u mainstream medijima sve manje i manje prikazuju takve vijesti, a sve više i više potpuno trivijalni i antiintelektualni sadržaji.

Danas je dovoljno otvoriti bilo koji veći mainstream internetski portal i pogledati naslovnicu - uz tek poneku ozbiljniju vijest, čitatelje uglavnom dočeka poplava trivijalnosti - galerije fotografija s društvenih mreža, tračevi i nagađanja o poznatima, pseudo-znanstveno-psihološki članci o banalnostima, te beskonačne "šokantne" ili "nevjerojatne" priče i "novinske patke" o pojedinim ljudima ili događajima koje zapravo niti ikoga zanimaju, niti imaju stvarnu važnost za društvo.

Sličan trend se vidi i na televiziji. Televizijske emisije koje su nekada imale intelektualnu i obrazovnu funkciju, te kulturnu komponentu, sve više se guraju u kasne noćne termine ili se potpuno uklanjaju iz programa. Umjesto njih, u udarnim terminima se emitiraju razne reality emisije i "talent showovi", uz pokoju tv-seriju čiji su zapleti, sadržaj i kulturološki značaj na razini priča za osnovnoškolski uzrast.

Kvalitetni medijski sadržaji kojima se pokušava objasniti prirodu, znanost, povijest, gospodarstvo, ekonomiju ili svakodnevna društvena zbivanja zamijenjeni su programom koji ima svrhu biti lako probavljiv i emocionalno stimulativan, bez ikakve stvarne informativne, intelektualne ili kulturne komponente.

Iz toga se može vidjeti da u današnjim medijima forma postaje važnija od sadržaja, a spektakl i senzacionalizam važniji od činjenica i važnih relevantnih informacija.

Naime, istraživački tekstovi ili emisije, detaljne analize društvenih zbivanja i slične, iole kompleksnije teme, zahtijevaju vrijeme, novac i angažman novinara, ali i određenu koncentraciju te intelektualni rad čitatelja ili gledatelja. S druge strane, trivijalni sadržaji od novinara često ne zahtijevaju ni da napuste redakciju, jer sve izvore za "vijesti" nalaze na internetu i društvenim mrežama, a od publike se traži tek refleksni klik na zagonetni naslov.

Štoviše, na digitalnim platformama se danas vrednuju samo potencijalni "klikovi", jer oni znače gledanost, a veća gledanost znači i veću zaradu, dok je sama smislenost sadržaja algoritmima zapravo totalno nebitna.

U takvom medijskom okruženju važnija "vijest" često bude što je neka političarka odjenula, i je li njena haljina u skladu s torbicom i cipelama, a ne kakvu je političku odluku donijela, za koji zakon glasala, i kakav to u konačnici ima utjecaj na društvo.

Ili se pak događa da se npr. neka teška prometna nesreća, u seriji senzacionalnih članaka (u maniri medijskog cirkusa) secira do totalno nebitnih detalja, pa više uopće ne bude važno što se zapravo dogodilo, kada, kako i zašto, te koliko je ljudi stradalo, već je bitnije koje boje je bila majica vozača i što su žrtve nesreće jele za doručak.

Posebna kategorija u čitavoj priči su "vijesti" o "influencerima" - osobama koje putem društvenih mreža privlače pozornost na sebe, a što onda mediji potenciraju dajući im medijski prostor na način da od njihovih objava stvaraju "senzacionalne vijesti" - o tome što je netko od njih jeo, pio, gdje je bio, što je "pametno" poručio pratiteljima i javnosti, i je li se posvađao s nekim drugim "influencerom".

Uz sve to, pravog zabavnog i humorističnog sadržaja gotovo više ni nema. Satira, inteligentna komedija i drugi oblici humora sve su rjeđi, često i zbog dušebrižnog opreza da se neka "manjinska" ili "ugrožena" skupina slučajno ne bi osjetila "uvrijeđenom" i "obespravljenom". Posljedica je svojevrsna praznina u medijskom prostoru koja se sve češće popunjava najjeftinijim oblikom senzacionalizma i infotainmenta.

Društvo koje je konstantno izloženo takvom banalnom i antiintelektualnom medijskom sadržaju kojim se sustavno zatrpava medijski prostor (do mjere da istiskuje relevantne vijesti) postupno se navikava na gluposti i površnost, a kritičko razmišljanje i racionalno djelovanje postaju nepoželjni, te polako ustupaju mjesto impulzivnim emotivnim reakcijama, senzacijama i drami. Publika koja je u stanju samo reagirati na senzacionalističke medijske podražaje, ali ne i razmišljati, pretvara se u populaciju koja nije u stanju sama riješiti ni najjednostavnije životne i egzistencijalne probleme.

Danas se svako malo može čuti pojam "nulta tolerancija". Tim pojmom, koji jako gordo zvuči, uglavnom se rado razbacuju razni funkcioneri i njihovi sljedbenici kada god žele ostaviti dojam strogoće, važnosti i učinkovitosti u vezi funkcije koju obavljaju i stvari na koju bi se ta "nulta tolerancija" trebala odnositi. Smatraju kako je "nulta tolerancija" i njene metode, univerzalni i zajamčeno uspješni recept prevencije za sve (neuniverzalne) probleme.

Međutim, "nulta tolerancija" je sve drugo samo ne ono što se njome propagira, i najčešće ne rješava probleme nego ih samo dodatno stvara. Iako na prvi pogled mnogim (naivnim) ljudima "nulta tolerancija" djeluje obećavajuće i "zaštitnički", zapravo, kada se malo bolje promotri, dotična više nalikuje na represiju u nekoj totalitarnoj policijskoj državi.

Što je zapravo "nulta tolerancija"? Metoda pomoću koje se na potpuno jednak način, bez iznimke, tretira sve nepoželjne stvari i pojave, kao i stvari i pojave koje iole nalikuju na nepoželjne, bez obzira na njihov stvarni značaj, intenzitet, opasnost i sve ostale okolnosti koje ih prate. Drugim riječima, ne sagledava se svaka situacija zasebno, već se na sve primjenjuje jedan "univerzalni recept", a koji svijet doslovno dijeli na crno-bijeli ekstrem, bez gradacije između.

Naravno, da bi se svaka situacija sagledala zasebno, potreban je određeni intelektualni rad. No "nultom tolerancijom" se taj "vrlo naporni" intelektualni dio posla efikasno izbjegava. Štoviše, sa "nultom tolerancijom" gotovo su redovite vrlo pretjerane reakcije na zapravo potpuno minorne i beznačajne stvari, a kojima se zapravo tlače nedužni ljudi. Štoviše, sama reakcija "nulte tolerancije" često bude veći problem od same akcije na koju se odnosi.

Evo samo nekoliko primjera "nulte tolerancije" na djelu (iako bi se takvih primjera moglo navesti masu):

Nulta tolerancija na oružje

U Amerci, zemlji u kojoj svaki drugi odrasli građanin posjeduje neko oružje, pa čak i više od nekoliko komada, postoje mjesta koja su proglašena "zonama bez oružja" (tzv. "gun free zones"). Zbog vjerovanja kako će to osigurati da na tim mjestima nema nasilja ni ubojstava. Naravno, te gun free zone su uglavnom vrtići i škole (osnovne i srednje). Često na tim mjestima, na ulazu stoji i znak koji o tome obavještava sve prolaznike da ju unošenje bilo kavog oružja u zgradu zabranjeno (no zapravo služi indirektno i kao poziv kriminalcima "dođite slobodno i upucajte koga god želite jer ne postoji šansa da netko uzvrati vatrom u samoobrani.")

No u ime te "nulte tolerancije na oružje", događalo se da su djeca vrtićima i školama bivala kažnjavana supenzijama i izbacivanjem zbog sitnica, kao npr. jer su donjeli sa sobom igračke ili privjeske koji su svojim oblikom izgledali poput oružja, iako se radilo o potpuno bezopasnim komadima plastike, ili zato što su samo oponašali zvukove pucanja iz vatrenog oružja. Bilo je i slučajeva da su školarci kažneni jer su se igrali imitacijama oružja (koje ne ispaljuje prave metke već plastične kuglice), i to ne u školi, već u svome vlastitom dvorištu!

No je li ta praksa stvarno spriječila luđake da u škole unesu pravo oružje i načine pokolj? Nije. Samo je u većini slučajeva rezultiralo maltretiranjem normalnih učenika "u ime sigurnosti". Zbog beznačajnih stvari.

Štoviše, svaki slučaj pucnjave u nekoj školi najčešće postane cause celebre za razno razne anti-gun dušebrižnike (koji, usput rečeno o oružju uglavnom nemaju pojma) i njihove pokušaje da demagogijom proguraju retsriktivne zakone o oružju, te na taj način naprave represiju svih onih ljudi koji legalno posjeduju oružje zbog samoobrane, lova ili sporta, i nikad nisu prekršili zakone. Tu su svakako i medijski cirkusi; mediji, u svrhu demonizacije oružja, revno javljaju o takvimpucnjavama u školama, no rjetko, ako uopće, spominju slučajeve gdje netko tko legalno posjeduje oružje u samoobrani upuca opasnog kriminalca. Čak kada se to dogodi, novinari često postave pitanje da li je stvarno trebalo pucati u kriminalca.

Nulta tolerancija na nasilje

Slično poput "nulte tolerancije" na oružje, u školama se provodi i "nulta tolerancija" na nasilje. Kad god se dogodi nekakvo "natezanje" među učenicima, makar i sasvim beznačajno, bez ikakvih ozlijeda, odmah se alarmiraju ravnatelji, pedagozi, roditelji, socijalne službe, policija, a učenika se najčešće suspendira sa nastave.

Uz to, kad se tako dogodi da se dvojica zbog nečega potuku, upravo zbog "nulte tolerancije na nasilje" događa se da ne biva kažnjen samo napadač/izazivač, nego i onaj koji se odlučio braniti. Izjednačavaju se napadač i žrtva. Sve zbog naivnog vjerovanja da je provocirani/napadnuti trebao to "ignorirati". Lakše reći nego učiniti, jer nemaju svi jednaku razinu tolerancije na frustraciju. Iako se kaže da pametniji popušta, ne može pametni popuštati onoliko koliko su budale u stanju zategnuti. Samo to "mjerodavnima" očito nije jasno.

Pogotovo u slučajevima bullyinga, tako često ispadne više kriv onaj tko, nakon što više nemože trpiti maltretiranje, odvali šamar tlačitelju, a ne sam tlačitelj. Iako svi "mjerodavni" redovito rješenje vide u tome da bi maltretirani trebao svako maltretiranje prijaviti učiteljima, to često rezultira samo time da se "tužibabu" još više maltretira.

Štoviše, kod nas se zadnjih godina žestoko provodi kampanja "škola bez nasilja", a što između ostaloga uključuje i dekoriranje škola pločicama "ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje". No je li to spriječilo prave slučajeve nasilja? Nije. Je li rezultiralo time da se u relativno beznačajnim slučajevima djeca i roditeji imaju posla sa socijalnim službama? Itekako.

Štoviše, došlo se do toga da se danas napadnuti uopće ne smije fizički braniti, bez obzira što mu se događalo, jer u suprotnom on automatski postaje "nasilnik".

Nulta tolerancija na zlostavljanje djece

Svim "velikim zaštitnicima djece" opasnost za djecu predstavlja sve živo i neživo što bi po nekim njihovim shvaćanjima dijete na neki način moglo ugroziti, čak i kada je vjerojatnost za to nikakva; dotični zbog paranoje i prebujne mašte, u svakom dodiru, pogledu, fotografiranju, bez razlike vide nekakvo "(seksualno) zlostavljanje".

Tako je čovjeku koji zaustavlja promet pored škole odjednom bilo zabranjeno davati "high five" učenicima u prolazu, jer su se neki pobunili da je "nedopustivo da im netko dira djecu" - maltene čovjeka koji se brine da im djecu ne zgazi auto počeli gledati kao nekakvog "zlostavljača". Jedna je učenica dobila kaznu zbog toga što je - zagrlila kolegu. Nekoj staroj ženi su zaštitari zbog "prevencije" zabranili snimati prazan bazen. A vrhunac svega su škole koje su čak zabranile roditeljima fotografiranje školskih događaja u kojima sudjeluju učenici (njihova djeca), i na taj način efikasno onemogućili djeci da imaju uspomene iz djetinjstva.

No da li sve to spriječava da se razni bolesnici i dalje na ovaj ili onaj način (fizički ili seksualno) iživljavaju na djeci? Ne. Da li su zahvaljujući tome, zbog beznačajnih stvari maltretirani i kriminalizirani zapravo potpuno bezopasni ljudi? Itekako.

Zaključak

"Nultom tolerancijom" se uglavnom vole razbacivati nesposobnjakovići. Njome se koriste kako bi skrenuli pažnju ljudi sa njihove nesposobnosti da rješavaju prave probleme, na način da se revno bave nebitnima, jer nebitnih ima puno više, a one prave ne samo da nisu u stanju riješiti, nego se često ni ne trude. Uz to, time sami sebi zapravo izmišljaju posao, što kod naivnih širokih narodnih masa to ostavljaju dojam da "rade nešto što povećava sigurnost svih".

Zanimljivo je da se još nitko nije sjetio uvesti "nultu toleranciju" na idiotizam... Možda iz jedinog razloga što je "nulta tolerancija" čini se upravo njegov produkt.

Demagogija je metoda kojom se nastoji od strane političara, državnih institucija, dežurnih dušebrižnika i sličnih ljudi kod širokih narodnih masa potaknuti strah, paranoja i mržnja prema nekoj osobi ili skupini osoba, zbog neke njihove osobine ili pripadnosti.

Tako u zadnje vrijeme upravo zbog antifotografske demagogije ljudi masovno razvijaju averziju prema fotografima. Ovo je posebno izraženo u zemljama kao što su SAD i Velika Britanija, gdje se medijskim manipulacijama, raznim kampanjama državnih institucija i na brzinu proguranim zakonskim regulativama, nastoji stvoriti atmosfera straha od fotografa. Nažalost, ova pojava se polako ali sigurno širi i na druge zemlje uključujući i našu.

Iako danas živimo u vremenu u kojem milijarde ljudi svakodnevno snimaju sebe i sve oko sebe pametnim telefonima, a svaki trg, ulica, koncert, prometna nesreća ili obiteljski ručak završavaju na nečijem profilu na društvenim mrežama, čim se negdje pojavi osoba s "pravim" fotoaparatom za nju počinju problemi, jer upravo zahvaljujući tim demagogijama fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".

Najčešće korištene demagoške metode su:

1. Poluistine

Poluistine su jedan od najčešćih alata u demagogijama. Odabire se i servira javnosti samo onaj dio informacije koji ide u prilog demagoškoj namjeri stvaranja panike, straha ili dežurnog krivca, a izostavljaju se bitni detalji koji bi razjasnili kontekst, i dali dodatnu, potpunu informaciju.

Npr. tvrdnje kako su "Teroristi  prije napada snimali lokacije." možda čak i mogu biti točne za neke pojedinačne slučajeve, ali iz toga ne slijedi da je svako fotografiranje automatski priprema za teroristički napad ili neki drugi zločin. To je isto kao tvrditi da su svi vozači potencijalni pljačkaši, jer su neki pljačkaši koristili automobile.

2. Notorne laži

Notorne laži su svjesno iznošenje tvrdnji za koje je poznato da nisu točne, ali se unatoč tome uporno ponavljaju, jer kada se neistina dovoljno puta ponovi, dio ljudi je počinje prihvaćati kao istinitu, bez  ikakvog propitivanja.

Za razliku od poluistine, koja manipulira izostavljanjem dijela činjenica, notorna laž počiva na potpunoj izmišljotini ili grubom iskrivljavanju stvarnosti. Tu spadaju tvrdnje poput "Fotografiranje u javnosti je zabranjeno", "Ako vas netko na ulici snimi bez dopuštenja, to je automatski kazneno djelo" ili "Svi fotografi imaju loše skrivene namjere."

3. Lažni autoritet

Lažni autoritet je svaka osoba ili institucija koja pokušava sebe prikazati kao stručnjaka za neko područje, iako to nije.

Često se susreću razne samozvane "moralne vertikale", birokrati, zaštitari, dušebrižnici i njima slični, koji prema svojim nahođenjima odlučuju što je "etično" i "prihvatljivo" fotografirati. Oni nemaju fotografsko znanje, najčešće ni ne poznaju zakon, ali nastupaju s pozicije autoriteta.

Čitav njihov "argument" se svodi na: "Ne smijete to snimati jer ja kažem da je to sumnjivo, opasno i protuzakonito".

4. Lažna dilema

Lažna dilema je pokušaj prikazivanja nečega kao da postoje samo dvije međusobno isključive mogućnosti, dvije krajnosti.

Ili se slaže sa zabranama snimanja, ili je fotograf sa isključivo lošim i opasnim namjerama. Ne postoji neka treća, četvrta ili peta mogućnost između te dvije krajnosti - da npr. fotograf snima umjetnički projekt, dokumentarnu ili uličnu fotografiju... i slično.

5. Demoniziranje

Demoniziranje je sustavno prikazivanje neke osobe ili skupine isključivo kroz negativne, ekstremne ili devijantne primjere kako bi ih se diskreditiralo, izazvalo strah, paranoju ili moralnu paniku.

Fotografe se vrlo često prikazuje upravo na taj način zbog pojedinih izoliranih slučajeva voajerizma, pedofilije, uhođenja, špijuniranja i sličnih kriminalnih radnji. Ignorira se činjenica da golema većina ostalih fotografa nisu u toj kategoriji, već su normalni ljudi koji dokumentiraju društvo, stvaraju umjetnost, bilježe razne događaje, profesionalno rade za medije kao fotoreporteri i tome slično.

6. "Čovjek od slame"

"Čovjek od slame" je logička pogreška u kojoj se nečiji stvarni stav iskrivi, pojednostavi ili pretjera do karikature, odnosno kada se nekoj osobi ili skupini ljudi dodijeljuju nepostojeće i imaginarne osobine, sa jedinom svrhom kako bi se tu osobu ili skupinu na račun njih diskreditiralo i omalovažavalo, iako ništa ne pokazuje da doista posjeduju te osobine.

Kritičari i mrzitelji fotografa tako često izmišljaju ekstremnu verziju fotografskih stavova i navika, najčešće u stilu "Fotografi misle da smiju snimati baš sve i svakoga bez ikakvih ograničenja." To nije stvarna pozicija, niti način razmišljanja većine fotografa.

7. "Klizava padina"

"Klizava padina" (engl. slippery slope) je retorička tehnika kojom se tvrdi da će jedna mala ili relativno bezazlena odluka ili radnja neizbježno pokrenuti lanac događaja koji će završiti nekim katastrofalnim ishodom, iako nema stvarnog dokaza da će se taj niz događaja doista i dogoditi.

Na primjer, netko može tvrditi da snimanje školskih predstava ili natjecanja u kojima sudjeluju djeca dovodi do povećanja broja slučajeva zlostavljanja ili otmica, iako takva veza u stvarnosti ne postoji. Takve tvrdnje služe prije svega za izazivanje straha i moralne panike, umjesto da se baziraju na stvarnim statistički značajnim slučajevima.

8. Nepovezane činjenice

Nepovezane činjenice su retorička manipulacija u kojoj se dvije ili više informacija stavljaju u lažnu uzročno-posljedičnu vezu bez stvarne povezanosti.

"Internet je pun zloupotreba fotografija." To je točno. Ali to ne znači da je je svako fotografiranje u javnom prostoru automatski nekakav zločin, ili da je namjenjeno isključivo zloupotrebi.

9. Emotivni priziv

Emotivni priziv je retorička tehnika kojom se nastoji izazvati snažna emocionalna reakcija kako bi se utjecalo na nečiji stav ili odluku, i da se pri tome zaobiđe svaka daljnja racionalna rasprava.

Najčešće u stilu "Što ako netko snimi vas ili vaše dijete, kako biste se vi osjećali?". Emocije su legitimne, ali ne mogu i ne smiju, u smislu očekivanja nagoreg mogućeg, ali malo vjerojatnog scenarija, zamijeniti zakon, razum i kontekst.

10. Licemjerje

Licemjerje je korištenje dvostrukih mjerila ili pravila za vrednovanje iste radnje, ovisno o tome tko je čini.

Iako milijuni ljudi svakodnevno i bez razmišljanja snimaju i objavljuju fotografije i videozapise na društvenim mrežama, a nadzorne kamere su na svakom uglu "radi sigurnosti", fotografe s "pravim" fotoaparatom se u javnom prostoru proglašava sumnjivima i opasnima, dok se one sa mobitelima uglavnom ignorira.

Demagogija uspijeva svaki put kada se emotivna reakcija postavi iznad razuma i kao glavno mjerilo ispravnosti nečega. A ako društvo počne tretirati svakoga s pravim fotoaparatom kao potencijalnu prijetnju, tada problem nije u fotografiji, nego u percepciji tog istog društva.

Koja je razlika između Boga i birokrata?
Bog ne umišlja da je birokrat.

A birokrati se u današnje vrijeme često ponašaju kao da su "bog i batina", odnosno nekakav "vrhovni autoritet", prvenstveno po pitanju interpretacija raznih direktiva, uredba i zakona, a zatim i nametanja vlastitih ideja o tome kako bi ljudi trebali živjeti i funkcionirati, da apsolutno sve bude u skladu sa tim istim direktivama, uredbama i zakonima.

Štoviše, vrlo često se događa apsurd da birokratske interpretacije postojećih zakona - pogotovo kada su ti zakoni nedorečeni ili previše općeniti - budu izuzetno restriktivne. Umjesto da rješavaju konkretne i stvarne probleme, nerijetko prekomjerno reguliraju ono što uopće ne bi trebalo regulirati, stvarajući ljudima nepotrebne komplikacije i više problema nego što ih rješavaju.

Jedan od najpoznatijih primjera takve birokratske prakse je, naravno, GDPR - famozna Uredba o zaštiti osobnih podataka koju je EU nametnula svim državama članicama. Iako je GDPR donesen s legitimnim ciljem - zaštitom osobnih podataka u digitalnom okruženju - problemi nastaju jer se njegova načela često mehanički, po injerciji i bez konteksta primjenjuju i na područja na koja očito nisu bila primarno usmjerena, poput ulične i dokumentarne fotografije.

U praksi se već pokazalo da mnoga birokratska tumačenja GDPR-a, od strane AZOP-a i raznih drugih "GDPR eksperata", ne spriječavaju i ne rješavaju stvarne probleme krađe, curenja, preprodaje i zloupotrebe osobnih podataka. Umjesto toga, ta tumačenja često samo proizvode kaos, nameću nerazumna ograničenja i zabrane, te stvaraju probleme ljudima koji uopće nisu izvor problema - a sve to iz deklarativno "plemenitih razloga", koji u praksi vrlo često prerastaju u čistu birokraciju i birokratska pametovanja koja su sama sebi svrha.

Fotografija kroz prizmu birokracije

Kada se govori o fotografiji, ponekad se stječe dojam da se birokrati zapravo bave fotografijom, a da bi se fotografi trebali baviti birokracijom. Time se birokrati, a ne ljudi iz fotografske ili novinarske struke, postavljaju kao "vrhovni autoritet" u području u kojem često nemaju ni elementarna znanja, a kamoli praktična iskustva.

Iako sam GDPR u članku 85. predviđa iznimke koje se odnose na novinarsko izvještavanje, te umjetničko izražavanje, čini se da se te odredbe u praksi od strane birokracije ponekad tumače preširoko, mehanički, ili svode tek na puku formalnost.

Naime, prema dominantnim birokratskim tumačenjima, ispada da je gotovo svaka fotografija osobe automatski "osobni podatak", čak i kada kontekst i svrha fotografije to realno ne opravdavaju. Posljedično, dokumentarna i ulična fotografija se prema takvim preširokim i preslobodnim interpretacijama tretira kao nešto što se ne bi smjelo raditi bez prethodne privole svake prepoznatljive osobe u kadru, a što je u slučaju spontane, ulične i dokumentarne fotografije praktično neizvedivo.

Spontana ulična i dokumentarna fotografija, koja nastaje kao jednokratno bilježenje nekog trenutka i stvarnosti kakva jest, teško da se može usporediti s organiziranom, sustavnom obradom osobnih podataka, s obzirom da ulični fotografi i fotoreporteri ne vode baze podataka, ne profiliraju prolaznike i ne obrađuju podatke u komercijalne ili nadzorne svrhe. Oni dokumentiraju javni život u javnom prostoru. 

Identifikacija i stvarna obrada podataka

Često se zanemaruje ključna stvar da prema samim načelima GDPR-a, osoba na fotografiji snimljenoj na javnom mjestu nije nužno identificirana (ili ju je moguće indirektno identificirarati) samom činjenicom da se nalazi na slici. U velikom broju slučajeva takva osoba ostaje anonimna sve dok fotografiju ne prate dodatni podaci koji bi omogućili njezinu identifikaciju, poput imena i prezimena ili drugih konkretnih osobnih podataka, jer nikome na čelu ne piše tko je i što je, već ulična fotografija pokazuje samo da je netko u određenom trenutku bio dio javnog prostora.

Jednako tako, ulična i dokumentarna fotografija u pravilu ne predstavljaju "sustavnu obradu osobnih podataka“, osobito kada ne postoji baza podataka, evidencija osoba, niti svrha praćenja ili profiliranja pojedinaca. Unatoč tome, u praksi se birokrati ponašaju i prezentiraju kao da ulični fotografi vode svojevrsne "dosjee o građanima“, a što nema veze sa stvarnosti. 

Preventivna cenzura kao standardna praksa

U objavama u medijima se sve češće nameće svojevrsna "preventivna cenzura“, deklarativno radi "zaštite identiteta ljudi". To uključuje cenzuriranje lica, zamagljivanje registarskih oznaka i svega onoga što su birokrati proizvoljno proglasili osobnim podatkom, a koju smatraju "nužnom", jer svaku objavu unaprijed smatraju potencijalnom "obradom podataka".

Pri tome, jedan od najčešćih argumenata kojima se birokrati (i oni koji ih nekritički slijede) služe u opravdanju cenzure i ostalih restriktivnih tumačenja jest "prevencija moguće zloupotrebe". Drugim riječima, tvrdi se da bi se fotografije mogle zloupotrijebiti, pa se sam čin fotografiranja i objavljivanja a priori tretira kao sumnjiv.

No slijedeći tu "logiku" o "prevenciji zloupotrebe", moglo bi se jednako tako zabraniti predmete i alate svakodnevne uporabe, poput npr. čekića, jer se i oni mogu zloupotrijebiti - čekić sam po sebi nije opasan, već je opasna njegova zloupotreba, a društvo već ima zakone koji takvu zloupotrebu sankcioniraju, nakon što se ona dogodi.

Isto vrijedi i za fotografiju i fotografiranje. Fotografije same po sebi nisu opasne, a njihova eventualna zloupotreba već je itekako regulirana i kažnjiva postojećim odredbama kaznenog zakona, bez potrebe za "preventivnim" birokratskim intervencijama. 

Problem preventivnih zabrana

Zabrane ili ograničavanje nečega isključivo zbog teoretske mogućnosti zloupotrebe nije samo nerazumno, već i opasno, pogotovo kada zadire u ljudska prava. Sankcije bi se trebale odnositi na stvarno činjenje štete, nakon što je ta šteta učinjena, a ne na preventivno zabranjivanje i ukidanje legitimnih aktivnosti koje same po sebi nisu problem.

Štoviše, takav pristup stvara društvenu klimu u kojoj su svi koji nešto rade unaprijed osumnjičeni za nešto, te upravo oni koji ne rade ništa loše niti zlonamjerno snose najveće posljedice, dok istovremeno oni koji jesu problem zakone ionako zaobilaze ili ignoriraju. 
Birokratski apsurd u praksi

Kao ilustrativan primjer jednog birokratskog apsurda i gotovo fanatične opsjednutosti "zaštitom podataka", može poslužiti i situacija iz komunalne prakse - prema komunalnim propisima, u stambenim zgradama tijekom zimskog perioda mora na oglasnoj ploči biti istaknut raspored čišćenja snijega. Međutim, prema "stručnim mišljenjima" i tumačenjima AZOP-a, takav raspored ne bi smio sadržavati prezimena stanara "radi sigurnosti, privatnosti i zaštite osobnih podataka".

Rezultat je apsurdna situacija u kojoj se jasna zakonska obveza zbog birokratske interpretacije ne smije izvršiti na jednostavan i razumljiv način, već isključivo na birokratski - maksimalno zakompliciran. U suprotnom, taj isti birokratski aparat prijeti sankcijama. 

Ukratko...

1. Fotografija u javnom prostoru nije automatski obrada osobnih podataka!
GDPR se u pravilu primjenjuje samo kada postoji organizirana ili sustavna obrada osobnih podataka. Jednokratna, spontana ulična fotografija u pravilu ne ispunjava taj uvjet.

2. GDPR izričito štiti umjetničko i dokumentarno izražavanje
Članak 85. GDPR-a nalaže usklađivanje zaštite podataka sa slobodom izražavanja, uključujući umjetničko izražavanje. Ulična fotografija u to izravno spada!

3. Javna vidljivost ne podrazumijeva razumno očekivanje privatnosti
Osoba koja se nalazi na ulici, trgu ili javnom događaju ne može razumno očekivati istu razinu privatnosti kao u nekom privatnom i od pogleda javnosti zaštićenom prostoru. To je temelj dugogodišnje pravne prakse.

4. Zahtjev za prethodnom privolom uništava samu svrhu ulične ili dokumentarne fotografije
Ako je privola potrebna unaprijed, spontana fotografija prestaje postojati. Zakon koji se može primijeniti samo u teoriji, ali ne i u stvarnom životu, nije funkcionalan već besmislen zakon.

5. Dokumentiranje događaja u javnom interesu mora imati prednost
Snimke raznih prekršaja, nasilja ili drugih događaja od javnog interesa ne mogu i ne smiju biti zabranjene samo zato što uključuju prepoznatljive osobe. U suprotnom, zaštita osobnih podataka pod paskom GDPR-a postaje alat za prikrivanje društveno štetnog ponašanja, a koje ide na ruku onima koji namjerno krše zakon i prijetnja su društvu. 

Zaključak

GDPR sam po sebi zapravo čak i nije toliko problem koliko birokratski refleks da se zakon primjenjuje bez razuma, bez konteksta i bez stvarnog razumijevanja područja koje se regulira. Kada se zaštita privatnosti pretvori u preventivnu cenzuru, a sloboda izražavanja u administrativni rizik, tada zakon prestaje služiti ljudima i počinje služiti samome sebi. Štoviše, društvo u kojem se spontana fotografija tretira kao prijetnja, a birokratska interpretacija kao neupitni autoritet, nije sigurnije društvo već društvo lišeno jednog oblika slobodnog izražavanja.