Fotografi svih zemalja naoružajte se...

Čini se da je s vremena na vrijeme potrebno ponoviti koja je poanta postojanja ovog bloga. To nije samo radi svega onoga lijepoga vezanog za fotografiju, već i radi onog ružnog. Jer i jedne i druge stvari postoje, koliko god se možda nekome o ružnim stvarima ne dalo čitati, ili ih je teško prihvatiti.

Jer kad se počne pisati o problemima koji pogađaju fotografe, vrlo brzo se može čuti kako "mi fotografi previše kukamo", kako se "stalno nešto bunimo", "umišljamo" itd... A jedan od problema jest što se fotografe često ukalupljuje u stereotipe da su "voajeri", "teroristi" ili "predatori (svih mogućih vrsta)".

Naime, kada se nekoga zbog profesije ili ozbiljnog hobija, samo zbog pojedinih medijski razvikanih slučajeva kriminala i zloupotrebe, konstantno ukalupljuje u neki negativni stereotip, postoje dvije mogućnosti.

Prva mogućnost je ignorirati i ne poduzimati ništa, a što onda uglavnom vodi do toga da izostanak reakcije kod kritičara ostavi dojam da mogu bez posljedica i dalje maltretirati, kritizirati ili na druge načine tlačiti, i servirati svoje demagogije.

Druga mogućnost je suprotstaviti se dotičnima i bez lažne političke korektnosti, a ponekad i bez dlake na jeziku, pokušati objasniti dotičnima kako stvari zapravo stoje, upravo iz perspektive nekoga tko se bavi tom strukom ili hobijem.

Naime, koliko god to nekome bilo neshvatljivo jer se ne bavi ozbiljno fotografijom, fotografi danas itekako imaju problema gdje god da se pojave.

Na nekoj zabavi, iako se svi masovno fotografiraju mobitelima, jedino će onome s pravim fotoaparatom netko početi seruckati, da "ne smije snimati", "da je nefotogeničan" i "tko zna gdje bi te slike mogle završiti", iako su sve one ostale slike snimljene mobitelima već na Fejsu, Instaču ili kruže WhatsAppom, Viberom i Telegramom.

Isto tako, zbog slučajeva zloupotrebe fotografije od strane zlostavljača djece, dio populacije razvio je popriličnu averziju prema svima s pravim fotoaparatom u blizini djece. Čak i kad osoba ništa ne snima, sama prisutnost fotoaparata može postati razlog za sumnju, glasna dobacivanja i komentiranja, pa i povod za fizičko razračunavanje.

Uz to, ne treba zaboraviti koliko se danas i od strane "mjerodavnih" u zadnje vrijeme nameće sva sila raznih zakona, uredbi i pravilnika koje bi deklarativno trebale spriječiti sva zla koja mogu proizaći iz fotografiranja, ali koje fotografi vrlo teško mogu ispoštovati jer se te granice stalno pomiču - od toga da su npr. u UK maltene proglašeni potencijalnim teroristima, pa do toga da je ono što je nekada bilo sasvim normalna pojava - fotografiranje djece u školama na školskim priredbama i grupnim razrednim fotografijama - pretvoreno maltene u birokratsko-sigurnosni problem visokog rizika. O GDPR-u i njegovim (pre)slobodnim birokratskim tumačenjima ne treba ni pričati.

A i više je nego očito da ima ljudi onih koji smatraju da bi fotografi trebali šutjeti i trpjeti, ili se praviti da nemaju problema. A uz to fascinantno je da kada im se pokuša postojanje nekog problema objasniti na pristojan način, to se uglavnom ignorira i ne doživljava, ali se zato itekako dobro "čuje" kad nekom fotografu pukne film, pa nekog egotriperskog dušebrižnika ili paranoika izdašno pošalje "u rodno mjesto" ili mu direktno kaže da je idiot.

I na koncu, to što se poneki fotografi pobune zbog toga što netko tlači fotografe, omalovažava fotografiju i robuje negativnim predrasudama i stereotipima, nije "kuknjava" ni  "kmečanje", već obrana struke. Jednako kao što bi vrlo slično reagirao svatko drugi kada bi njegova struka bila na isto takvom udaru nečijih negativnih stereotipa i dušebrižnih tendencija. Uglavnom od strane onih koji tu struku nikad nisu ozbiljnije radili ili je nisu radili uopće.