Istaknuti postovi Svi postovi

Istaknuti postovi

22
Stu

Mala obavijest o učitavanju stranica

Zadnjih dana BlogPlatforma se ponekad znala sporo učitavati. Napravili smo nekoliko izmjena i čini se da se stranice sada otvaraju brže.

Ako primijetite da opet negdje zapinje, javite nam. Samo napišite koju ste stranicu pokušali otvoriti i otprilike kada.

Hvala vam na strpljenju i svima koji su nam javili da nešto ne radi kako treba!

Autor: BlogAdmin
Saznaj više
21
Stu

Bezuvjetna ljubav

Postoji nešto neobično u tome što ljubavi dodajemo pridjev. Dok je sve u redu, ljubavi pridjev ne treba. Zatreba nam tek kad posumnjamo da neće izdržati. „Bezuvjetna“ zato zvuči kao rečenica iz ugovora, samo obrnuta: sitnim se slovima obično prešućuju uvjeti, a ovdje velikim slovima obećavamo da ih nema. Obećavamo je djeci, partnerima, roditeljima, svima s kojima kanimo provesti život, s uvjerenjem da znamo što znači, premda većinu odnosa gradimo na očekivanjima koja rijetko priznajemo, čak i sebi.

Želimo biti voljeni zbog onoga što jesmo, a istodobno očekujemo razumijevanje, vjernost, prisutnost i barem natruhu uzajamnosti. U tome nema ničeg sramotnog, to je popis zdravog odnosa. Ali tko traži oboje, traži da ga volimo bez obzira na sve i da ga smijemo pozvati na odgovornost, a to dvoje ne ide zajedno bez objašnjenja. Mislim da uvjeti ne nestaju iz ljubavi, nego se sele: s pitanja tko je netko na pitanje kako živimo zajedno.

Čovjek je biće potreba. Želi pripadati, biti prepoznat i siguran, pa čak i kad iskreno voli, dio njega potiho računa na uzvrat. U svaki odnos unosimo vlastitu prošlost, stare nade i stara razočaranja. U drugoj osobi često prepoznajemo ono što smo dugo tražili i onda joj postupno dopisujemo osobine koje možda nikad nije imala. Stendhal je u knjizi „O ljubavi“ (1822.) zaljubljenost opisao slikom iz rudnika soli: u okno bace golu zimsku granu, a kad je nakon nekoliko mjeseci izvade, prekrivena je kristalima koji se presijavaju tako da se sama grana gotovo više ne vidi. Zaljubljenost je u velikoj mjeri taj sjaj, a tek u manjoj grana. Vrijeme ga skida, polako ili preko noći, i ostaje pitanje koje čeka u svakom dugom odnosu: volimo li još granu?

Ljudi mijenjaju mišljenja, gube interese koji su ih nekoć vezivali, stječu potrebe kakvih prije nisu imali. Osoba koju smo upoznali prije dvadeset godina nije sasvim ista, a nismo ni mi. To ne shvatimo u velikim trenucima, nego za stolom, kad nam sine da sjedimo nasuprot nekome koga smo u nekom smislu tek upoznali. Dugotrajna ljubav zato uključuje spremnost da se drugoga upoznaje ponovno, jer sjećanje na to kakav je bio ne objašnjava što je postao.

Najteže je prihvatiti da osoba koju volimo ima unutarnji svijet kojem nikad nećemo posve pristupiti. Možemo desetljećima dijeliti život s nekim, znati kako šuti i kako izbjegava razgovor, a ipak ne znati što mu se događa kad ugasi svjetlo. Mnogi nesporazumi među bliskima počinju kad to zaboravimo i bliskost shvatimo kao pravo. Nijedna količina zajedničkih godina ne daje nam pravo da tuđi život smatramo produžetkom vlastitoga.

Ljubav, uz to, ne ukida sukob interesa. Dvoje ljudi mogu se iskreno voljeti i željeti različite stvari: jedno ostati, drugo otići, jedno tražiti sigurnost u poznatome, drugo osjećati da se u istome guši. Dok se želje poklapaju, lako je vjerovati da odnos nema uvjeta. Kad se razmaknu, na vidjelo izlaze granice koje su ondje bile i prije, samo ih nitko nije trebao.

Zbrka nastaje kad miješamo ono što dugujemo osobi i ono što dugujemo odnosu s njom. Stvari imaju cijenu i mogu se zamijeniti drugima. Čovjek ima vrijednost koja ne ovisi o zaslugama, i osobi koju volimo tu vrijednost ostajemo dužni priznati dokle god živi, što god učinila. Zajednički život, s druge strane, počiva na povjerenju, a povjerenje se može izgubiti, često s dobrim razlogom. Zato čovjeka možemo voljeti i nakon što izgubimo vjeru u njegove postupke. Možemo mu oprostiti, a ipak odbiti da se drugi put izložimo istoj povredi. Možemo mu željeti dobro i priznati da zajednički život više nije moguć. Prestanak odnosa ne mora značiti prestanak ljubavi. Ako bezuvjetna ljubav išta znači, znači da uvjeti ne stoje na mjestu vrijednosti osobe. Ostaju na mjestu zajedničkog života, gdje i pripadaju.

Tu je ideju lako zloupotrijebiti, i to se često događa. Od jedne se strane traži beskrajno razumijevanje, dok druga zadržava slobodu da kršenjem dogovora, zanemarivanjem obveza i nanošenjem boli provjerava koliko ono može izdržati. Odanost tada postaje sredstvo kojim se opravdava tuđa neodgovornost. Dostojanstvo, međutim, jednako vrijedi unutar ljubavnog odnosa kao i izvan njega, a to uključuje i dostojanstvo onoga koji voli. Nikakva ljubav nije razuman temelj za trajno odricanje od vlastite sigurnosti i slobode.

U roditeljskoj ljubavi najjasnije prepoznajemo težnju prema bezuvjetnosti. Dijete dolazi na svijet posve ovisno, bez ikakve zasluge kojom bi opravdalo brigu koju prima. Ne volimo ga zato što je, objektivno gledano, bolje od ostale djece. Vrijednost ima i bez nas, ali dragocjeno nam je zato što ga volimo, a ne volimo ga zato što je dragocjeno. Pitanje „zaslužuje li on to?“ zato je ovdje pogrešno postavljeno od samog početka. Noćna buđenja, vrućice, odricanja i svakodnevni poslovi nisu račun koji netko plaća. To je oblik u kojem se takva ljubav pojavljuje.

Ali ni roditeljstvo nije oslobođeno očekivanja. U dječjoj budućnosti roditelji često vide nastavak vlastitih želja, uspjeh postaje potvrda njihove vrijednosti, a izbor drukčijeg života prima se kao odbacivanje svega što su dali. Granica između brige za nekoga i potrebe da upravljamo njegovom sudbinom lako se prijeđe. Roditeljska ljubav sazrijeva zajedno sa sposobnošću da prihvati kako će dijete postati netko koga nismo planirali i donositi odluke kakve mi ne bismo donijeli.

S godinama se težina odnosa preokreće. Dijete odraste i ode, a roditelji stare, gube snagu, pamćenje i samostalnost. Zamislimo nekoga u gradskom autobusu s vrećicom iz ljekarne u krilu, na putu k ocu koji ga je jučer zvao tuđim imenom. Ništa u toj vožnji nije uzvišeno. Umor je stvaran, kao i ljutnja, nemoć i potreba za predahom, i čovjek koji godinama skrbi o bolesnom roditelju može istodobno biti privržen i iscrpljen. Osjećaji mu se mijenjaju iz dana u dan, odgovornost ostaje. Ljubav se tada vidi u običnom poslu: u odlasku u ljekarnu, pripremljenom obroku, strpljenju za razgovor koji je već deset puta vođen.

Nitko ne raspolaže neograničenim strpljenjem, a raspoloženje nam ovisi o zdravlju, umoru, novcu i drugim ljudima. Ljubav koja traje ne oslanja se zato samo na osjećaj. Oslanja se na odgovornost, na ono što činimo i kad nam se ne da, na rad koji ostaje kad osjećaj ode na odmor.

Što ostaje kad se promijeni gotovo sve što smo kod nekoga voljeli? Izgled, sposobnosti, uvjerenja, položaj i narav podložni su vremenu, a čak i zajednička sjećanja gube nekadašnju oštrinu. Osobine nas mogu privući, ali ne objašnjavaju zašto upravo jedna osoba tijekom godina postane nezamjenjiva. Kad privrženost preživi promjene, u njoj ostaje nešto trajnije od popisa osobina: čovjek sa svojom jedinstvenom poviješću. Osoba ne prestaje biti vrijedna kad ostari, oboli ili izgubi sposobnosti zbog kojih je nekad bila samostalna, i na toj misli počiva mogućnost društva koje čovjeka ne mjeri samo snagom, uspjehom i doprinosom.

I ljudi koje volimo nose svoju povijest, ograničenja i promjene koje ne razumijemo, a njihove nas slabosti mogu povrijediti baš kad su naše najglasnije. Vlastite pogreške poznajemo iznutra, zajedno s okolnostima koje su do njih dovele, dok tuđe najčešće upoznajemo kroz posljedice. Za sebe imamo okolnosti, za druge karakter. Razumijevanje zato traži svjestan napor, spremnost da čujemo što se dogodilo izvan našeg iskustva, a da pritom ne izgubimo sposobnost prosuđivanja.

Kad odnos prestane odgovarati našim očekivanjima, pitanje „zaslužuje li on još moju ljubav?“ ne vodi nikamo. Korisnije je pitati što smo dužni jedno drugome i što je ostalo od onoga što smo bili. Čak i nakon razočaranja, prekida ili godina šutnje moguće je sačuvati poštovanje prema životu koji smo nekoć dijelili. Kad se netko promijeni toliko da se odnos ne može spasiti, možemo se povući, a ipak se prema njemu odnositi obzirnije nego prema strancu, zbog nekadašnje bliskosti.

Ako je to bezuvjetna ljubav, onda je nikad ne dokazujemo dok je sve dobro. Dokazujemo je onda kad bismo imali svako pravo otići, pa ipak ostanemo pristojni prema osobi koju smo voljeli i iskreno joj poželimo dobro.

Autor: IQ vs BBQ
Saznaj više
20
Stu

Prvi

Upoznajem te blože, ni slutila nisam da ćemo se opet sresti... 🙂 

Hoće li mi uspjeti objaviti fotku pitanje je sad? 

Autor: Ypsilonka
Saznaj više
19
Stu

Ne tako prvi post

Da mi je jučer netko rekao da ću danas negdje nekad otvarati JOŠ jedan novi blog, rekla bih mu da je bedak.:))

Uskoro neću moći na prste dvije ruke zbrojati koliko sam blogova pootvarala u svom malenom životiću.

Ludost. :))

E , moja Ypsilonka, ovo sve nam samo služi da pokaže kako nemamo pojma što je iza ugla, kamo nas staza vodi, i što sve još od lijepih iznenađenja moguće postoji u paketu, za nas spremno.

Kako bilo, idem vidjeti kako ovo izgleda za sad. 

Pozdrav svima koji naiđu.

Pa da onda viđem, di su drugovi blogeraši? Koga tu ima...

Autor: Vještičje sijelo 2.0
Saznaj više
19
Stu

Znam

da je zimski period ali niti volim zimu, ni kišu, ni snijeg jednostavno sam tip koji voli toplinu a kako je krenulo topline ću se načekati jer uskoro se kiti bor i peku kolači. 

Do topline ima dosta vremena. 

Autor: U zvijezdama piše
Saznaj više
18
Stu

MISLEĆI i SMISLENO

 

Zasramio sam se kad sam shvatio .........

da je život maskenbal ....

a prisustvovao sam ...

svojim pravim licem...

..............Franz Kafka....

******************************************************************************

Nije Kafka jedini koji se stidi samoga sebe : koliko puta mnogi među nama su kasno shvatili da su rekli, postupili, napisali, izgovorili nekima ili mnogima, poznatim i nepoznatim neke svoje spoznaje otvorenog lica, očiju i uma , bez maske i da ih je dočekao prijekor pa i prezir. Neugoda i sram. I konačna spoznaja , da istina nije za sve istinita i da je bolje taj naš "smotulajk" držati u sebi ..pa  neka pritišće i boli ako mora 

 

 

 

 

Autor: ANNABONNI
Saznaj više