Nachtfresser

Euro od četvrtka ne piše, Annabonni od jučer, a ni ja se ne osjećam najbolje. Selfie sam napravio nakon kihanja u seriji, za uvjeriti i sebe da i realistična fotografija izobličuje stvarnost, na ovoj uopće ne izgledam lošije nego što inače loše izgledam.

U Berlinu postoji jedinstvena  galerija u kojoj se izlažu isključivo akt fotografije, što je u današnje vrijeme "nove čednosti" i stereotipa muškarac ratnik, žena zakopčana u javnosti, inače domaćica, kuriozitet čak za pohvaliti, ne znam na primjer ni je li erotski prikaz kod nas još i dopušten u javnom prostoru, za xxx pornografiju znam da i petnaestogodišnjaci znaju. Galeriju vode, a i kvalitrtnu web stranicu održavaju zanesenjaci, koji često, što sam i doživio 2023. na zanimljivoj izložbi, sami dežuraju. Tad sam autoru koji me oslovio, ne znajući da je to on, naročito pohvalio fotografije s atipičnim modelom, koji uopće ne ulazi u uobičajene klišee ljepote, on se nasmijao i upoznao me s tim modelom, svojom suprugom. Fotke su nestale u blog.hr povijesti.

Jučerašnja izložba me privukla isključivo svojim naslovom, akt, pa uz to u Istambulu. erotika pa uz to u pretežno islamskoj državi, budi radoznalost, ono u stilu, mora da u njihovim tijelima ima nešto posebno kad ih toliko kriju, možda bi još privlačniji bio akt u talibanskom Kabulu.To potvrđuje moju tezu, nekad se prodavala kvaliteta, danas priča, na svim područjima, od prodaje stanova do politike, u umjetnosti taj trend podržavam, u realnom životu baš i ne, draži su mi nekadašnji Obodin frižideri, od današnjih ljepših u potrošačkom društvu, programiranih da se nakon nekog vremena kvare i kupuju novi. Koliko god su te priče u politici neuvjerljive poput Trumpovih, jasno je da on sve radi za financijsku dobit sebe, svoje obitelji i lojalnih suradnika, one su uspješne, jer je kod ljudi fantazija uvijek važnija od principa i zdravog razuma. Zbog tehničke savršenosti fotografija, a nedostatka priče, osim kod dvije odabrane fotografije, izložba mi se nije svidjela.

Upravo zbog tih paralela slika-priča smatrao sam pokojnog Bergaza najboljim blog fotografom, mada su dvije blogerice očito imale skuplju opremu. Burak Bulut Yildirim je bio fotografski ambasador firme "Sony" za Europu, predaje na foto akademiji, ali mu, osim u rijetkim trenucima, nedostaje to nešto. Knjiga mu se na izložbi po prigodnoj cijeni prodaje po 50 eura, kako sam čuo, nije prevelik interes.

Završit ću sa svojom fotkom snimljenom jučer naslijepo iza leđa na praznom malo skrivenom prostoru unutar sajamske vreve...

Svakidašnja jadikovka, što jesti, brzo pripremljeno i ukusno. Ovi na slici barem imaju dobar marketing, nasmijali su nas. Mi smo se ipak odlučili za kućnu radinost, ove godine su nam kao prilog otkriće  šufnudle (Schupfnudel), jučer uz kotlete, koji su tu jeftiniji od kobasica i dobrih hrenovki. Jeli smo mi njih i prije, ali eto ove godine nam baš pašu.

 Nećete vjerovati,ali ja sam se jučer smrznuo i prehladio. Najprije sam mislio da kišem ipak od alergije na lipe, koje su počele cvasti, no kad je i grlo počelo štekati vidio sam da je vrag odnio šalu pa sam otopio i jednog Bayera, koji me osposobio za večernju šetnju s Jinom nakon kiše.

Inače možda se stječe pogrešan dojam, ne fotkam ja uopće puno i skoro sve objavim, zato mi i dobro dođe ovo ograničenje od pet fotki po postu, barem one još lošije od ovih moram izbaciti. Vjerojatno ću jedan dan dokumentirati i ono što sam jučer propustio, paralelno hodaju ljudi u kratkim hlačicama, jučer je bila i jedna doslovno bosonoga cura u centru i oni u jesenjoj obleki, vrijeme se tokom dana izuzetno brzo mijenja, sva godišnja doba u jednom danu.

Prijateljica nam javlja da je u Rijeci još znatno gore vrijeme nego kad smo otišli, pogledao sam jučer na netu, razlika u temperaturama i nije toliko velika, ali vlaga u zraku i ostali faktori očito jesu, mi to najbolje osjećamo.

Jučer nije bilo  naročitih događanja, kupovina nasmirnica za nedjelju, osim što smo vjerojatno ispustili vrapca iz ruke oko berlinskih stanova. Danas popodne bih između ostalog trebao posjetiti i izložbu istambulskih akt fotografija, ali tko zna, nitko ništa ne zna..

Zadnja fotografija je jedna iz kategorije onih koje ja nazivam utješnima, prije toga mi nije uspjela druga s uskakanjem atraktivnije djevojke u prethodni tramvaj, s tom bi i Annabonni bila zadovoljna ;)

Nakon rušenja berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke odnosno pripajanja socijalističkog DDR-a vlastodršci su žurili i simbolično demonstrirati moć nove velike države. Dobar dio centra istočnog Berlina je sravnjen sa zemljom, stanovništvo raseljeno, i sve je postalo veliko gradilište na odjednom izuzetno skupom zemljlištu na kojem je bilo mjesta za gospodarenje samo najmoćnijim svjetskim firmama. To su u ono vrijeme bile Sony i Mercedes, izlicitirale su središnji prostor i počele graditi svoje velike centre. Sony je angažirao i poznatog, u ono vrijeme najskupljeg arhitekta Helmuta Jahna za izgradnju monumentalne kupole. Turisti su prvih godina hrlili barem vidjeti to čudo, posjetio jučer, sve otužno poluprazno, a i Sony center je izgubio prvi dio iz imena, ista stvar se dogodila mercedesovim arcadama, uslikao sam ex Sony kupolu.

Odšetao sam do drugog simbola ujedinjenog grada, ne previše originalne kopije francuskog pobjedničkog slavoluka. Ljudi izniču iz podzemlja, jedna stanica S-Bahna i odmah se počinju naslikavati.

To je to.

Usput sam uslikao povijesno najznačajniji berlinski hotel "Adlon", pred njim je u bolja vremena Jin volio piti vodu iz lijepo ukrašene posude, nema više nikave ni posudice ni vode. Po obiteljskoj verziji vlasnika hotela u nacističko vrijeme, vlasnici su birajući prisilnu radnu snagu među logorašima, kako se to radilo u ratno vrijeme, spašavali su im živote, zauzvrat su ih nakon rata odrobijali te po privatnim tužbama platili velike odštete. 

Iz tog hotela potječu čuvene slike Michaela Jacksona s djetetom u rukama, kao da će ga baciti.

Završna slika prije i mog silaska u podzemlje...

Netko je primijetio da slabo pišem o hrani, za razliku od zlatnih berlinskih godina uglavnom ekonomiziramo i hranimo se doma, iako je meni ta hrana bolja od svake vani, nije previše atraktivna za blog. Jučer smo ipak izašli u poznati "Max & Moritz" poznat po kvalitetnim, ali jako začinjenim pilićima, te pilećem kebapu, kao i vegetarijanskom i veganskom kebapu, mi smo ipak testirali teleći kebap, drugarici je bio izvrstan, meni, koji kako ona kaže, nikad nisam zadovoljan i uvijek moram njurgati, je bio šabački zasoljen, inače odličan, šteta. 

To je bilo to...

Poznato je da sam alergičan na nacionaliste svih vrsta, od čorbista do thompsonista, moj najbolji drugar iz mladosti Čombe imao je sreću živjeti u Puli iznad kafića Mate Parlova, najboljeg našeg boksača svih vremena, te se za šampionovog života družiti s njim, on je običavao reći, ljudi, kako bih ja mogao biti nacionalist, pa ja sam bio olimpijski pobjednik. Zato mi je, i danas, ako ništa, multi kulti filozofija, šarena i lijepa.

Za ovu djevojku s pokrivalom na glavi mi morate vjerovati na riječ da je jako lijepa i zanimljivo diskretno našminkana, imao sam kao i uvijek pravo na samo jedan pokušaj snimanja i ovaj put nisam uspio, refleksi slabe, a ni okidač ne ulovi uvijek odmah.

Zanimljiv je fenomen "Ostalgije", nostalgije za vremenom DDR diktature, u Berlinu dosta prisutna, postoji više restorana, muzeja i modnih dućana. Nije to samo, kako je to volio tumačiti naš bloger koji nedostaje Dražen, čežnja staraca za danima svoje mladosti, pokušat ćemo temu, ako bude vremena i mogućnosti, apsolvirati u posebnom postu. Blogam otežano, postove pišem često napamet u mraku, ne stignem ispravljati nužne greške.

Jučer smo išli razgledati stan u ulici jednog od najvećih tiranina u povijesti Otta von Bismarcka, veliokog nacionalista i osnivača te 

željeznog kancelara prvog njemačkog carstva. "Mi Nijemci strahujemo samo od Boga..."

Našli smo se sa simpatičnom agenticom u stanu dvostruko manjem od onog našeg bivšeg u potkrovlju, po kapitalističkim mjerilima otprilike iste vrijednosti s onim našim u potkrovlju, ipak se nalazi u centru naspram zgrade njemačke opere, a uz zgradui je i cvijetni Shakespeare park. Sve više prihvaćam definiciju Simone de Beauevoire da je i starost u kapitalističkpm društvu najprije socijalna kategorija.

Stančić je na prvu lijep, ne gleda na glavnu prometnicu, na prostranom balkonu se Jin odmah odomaćio, ima i lift ali nije ga nužno koristiti tih par stepenica.

Klima  u Berlinu je inače izuzetna, može se disati, što posebno godi Jinu koji je u Rijeci mnogo češće ostajao bez daha, ovdje mu prijete pak druige opasnosti, prekjučer su ga dohvatila masivna vrata zgrade koja je žena naglo otvorila, kad je i on isto naglo skrenuo u spas njihove hladovine, te je i on jučer imao blagi otok kao i ja pri ubodu njemačke dobrodošlice nakon prelaska granice o čemu sam već pisao.

Završna slika razgovora sa simpatičnom agenticom, inače Talijankom porijelom, mailat ćemo se, slika naravno ide ako prođe, nijednom još nisam uspio objaviti svih obećanih pet. Pozdrav hrvatskoj blogerskoj ekipi!