Jedan jedan dva
Ponekad policija i vatrogasci provale u kakav stan nakon što se stanar nije odazivao na ničije pozive, te tamo zateknu mrtvog čovjeka. Ispod teksta nevjerojatan broj komentara, a žalosna većina njih je takva da ih jedva ovdje sa užasom upisujem:
„prehladio se, tko ga je ohladio, tko će platiti štetu na razvaljenim vratima, prije četrdesetak i kusur godina imao sam dvije sestre koje su i mene mogle "ohladiti" neprimjerenim korištenjem, u istoj ulici; gdje su nestali glupani, koji vjeruju u koronu? svaki dan ih je sve manje; kako je umro,zaboravio disati; ček, jel to znaci ako vatrogasac ne kuca, a ti se npr. tusiras i ne cujes ga - on ce ti razvalit vrata? Tako ispada po tekstu iz clanka. Inace, ne treba se uopce brinut, vjerojatno je bio prehladjen i eto - ubila ga korona; Molim te boze kazi mi da je Plenokio; Čovjek više nemože umrijeti na miru da ga netko ne gnjavi ....valjda moraju danas svi umrijeti na respiratoru od korone ....; sutra će biti na spisku umrlih od korone; Nije se odazivao iz dva moguća razloga. Prvi zato jer je mrtav. Drugi, jer su ga dozivali krivim imenom pa se nije odazivao, mislio je da provaljuju negdje drugdje. A kako nije identificiran nisu mu znali pravo ime…. Želim da svima da umrete napušteni i da vam nitko ne može pomoći…“
Čekaj, pa tu do ovog časa, a članak je već dobrih nekoliko sati na internetu – nema komentara koje bismo se usudili zvati normalnima; komentara koji bi uključivali činjenicu da se radi o nečijoj smrti, i da su javne službe intervenirale kako bi ustanovile o čemu se radi? U stvari, ima jedan, koji bi se takvim možda smio zvati. Jedan jedini, koji kaže: možda je umro od tuge?
Komentari su očita blagodat velikome broju ljudi; malo je tu danas nadimaka i sakrivanja, a puno više stvarnih imena i stvarnih ljudi; nekoga koga drugi poznaju, čitaju, žive sa njime. Radi se o stvarnim ljudima; o nekome tko živi pored nas, radi sa nama, nekoga koga pozdravljamo svaki dan ili čak popričamo usput. Nema više potrebe za skrivanjem: stvarni ljudi pišu svoje prave, nepatvorene misli na bijeli papir. Ono što čitamo, to su njihove duše; to su ljudi s kojima činimo društvo.
- - - - - - -
Prije četvrt stoljeća imao sam sličan slučaj u obitelji, doduše u ovom slučaju ne znam tko je zvao hitne službe; ali mislim da to i nije toliko važno; možda su poznanici, susjedi, obitelj.
Moj otac nije se jednoga dana, računajući od protekle večeri javljao na telefon; nismo živjeli u istome stanu, a ključ je bio sa unutrašnje strane u bravi pa se nije dalo otključati.
Dakle, zovem hitnu i vatrogasce od susjeda - mobiteli još ne postoje- a oni vele, zovite policiju. Zovem 92 i velim da ću provaliti u stan, a dežurni kaže kako oni nemaju ništa sa time, neka sam provalim! Radi se o pozivima koji su još možda negdje snimljeni ili su kakvi prijepisi negdje pohranjeni, duboko sam uvjeren u to, pa ako će ikada itko možda još vaditi i slušati te stare i raspadnute magnetofonske trake sada pohranjene na kakvim tavanima ili podrumima Đorđićeve, Petrinjske ili Heinzelove, čut će na njima moj unezvjeren i uplašen glas pun poštovanja i moje rečenice koje počinju molbama a završavaju zahvalama.
Zoveš policiju i veliš - provalit ću, a oni vele da ih baš briga; pa čime se policija bavi ako ne provalama, ili je to tako samo na televiziji? Da je barem taj čovjek, tako bešćutan, meni - onako ludom djetetu, rekao da zovem nekog bravara, ali tko o tome misli kada se bojiš da ti je tata umro, a ni majke već odavna nemaš? I što ću, sa susjednog balkona vidim svjetlo u sobici - pustio me susjed na sedmom katu, i još me držao da ne padnem; ljudi su punim značenjem ljudi, a sasvim nepoznati - pa preskočim na tatin balkon, razbijem staklo na vratima i pronađem ga mrtvoga u krevetu; zaspao noć prije i nije se probudio; na licu nikakva grča ni izraza patnje; potpuna opuštenost – rekao bi čovjek – blaženstvo; prizivam prizor sada u sjećanje onoliko koliko je moguće, i koliko sam imao snage gledati u Njega, protresati mu rame, pokušavajući okrenuti već ohlađeno i ukrućeno tijelo. Gledat ću leševe prije i poslije u životu, prolazit ću i putovati kroz nesreće i događaje i čitav jedan rat, ali nikada prije niti poslije neću do danas, hvala Bogu, vidjeti mrtvoga nekoga koga sam poznavao, a kamo li nekoga tko mi je drag. Svi moji mrtvi umirat će prije oca, pod nadzorom i po redu, doduše prilično brzo i nepredvidivo, još duboko u mome djetinjstvu i mladosti; po bolnicama i pod sigurnim nadzorom institucija i država. Niti jedna od tih smrti za mene neće biti tako opipljiva kao ova, do koje se moralo skakati na nekih trideset metara visine, jer nije bilo niti jednih očiju da je vide, provjere i ustanove prije mojih. Bit će to zadnja doživljena smrt moga života, i kada god o svima njima mislim, pomislim i pomolim se da tako zanavijek i ostane. Prvi na redu sada sam ja.
Plućna embolija - kažu mi poslije na Sudskoj, jer je uzus takav da se kod sumnjive smrti radi obdukcija, a i ja sam je sam tražio – da znadem sve što se znati ima, pa možda prezimajući rizik saznati i ono što znati ne bi želio (i hvala Bogu, nisam ništa takvoga niti imao za doznati). Naime, stvar je bila prilično prozaična i prosta: otac je otišao pješke na daleku poštu radi neke tričave ceduljice za preporučenu pošiljku zbog koje se poštaru nije dalo penjati na sedmi kat; gologlav i u starom baloneru po ledenom ožujskom vjetru – jer država kada šalje poštu, čovjekova je dužnost – mislio je, govorio i radio Stari - podići je pod svaku cijenu, i to ne sutra ili prekosutra, nego odmah. Da je toga dana sijalo sunce, ili da barem nije puhao taj hladan vjetar; ili da je otac sjeo na autobus, ili da je prezaposleni poštar imao vremena popeti se na sedmi kat, umjesto da u svojoj slabo plaćenoj smjeni nosi još tisuće takvih pošiljaka, možda bi moj otac doživio još koju godinu više. Načetih pluća od duhana, neimaštine u oba rata, slabe ishrane na studiju i tko zna kakvih sve rupa u kojima je spavao dok nije došao do pristojne sobe, nije niti shvatio da je valjda zaradio neku sitnu temperaturu, upalu pluća, što li; i tako je usnuo, pa onda dah po dah, otkucaj po otkucaj, sekundu po sekundu - nekakav zlokobni mjehurić putovao je njegovim tijelom dok ga nije ugušio.
Još jednom u životu pretrpjet ću takav strah, kada mi za Najdražu, koju sam sa temperaturom i iskašljavanjem krvi jednoga sličnog ledenog nedjeljnog jutra doveo u bolnicu –liječnici kažu, pazite, opasno je, to može biti embolija. Opet ta strašna riječ. A i jest bila embolija, samo je oni nisu tada otkrili, jer je pretraga kojom se takvo što ustanovi skupa i ne radi se na hitnoj. Pa je onda Najdraža, u teškim, jedva izdrživima bolovima, pod tabletama koje je sama pila, jer za drugo nismo znali, sa matematičkim šansama jedan naprama jedan i svojom rukom u mojoj, preležala i prehodala takvo što, i oporavila se zapravo sama; tek su je nakon pet dana primili u bolnicu; hajde – moram reći – nije odmogla i koja njihova vreća infuzije kada je ležala u intenzivnoj nakon tolikog vremena, ruku sklopljenih na trbuhu i pogleda uprtog u bijeli, mutni strop iznad kojega su na odjelu plućne bolnice umirali ljudi sa karcinomima.
- - - - - - -
Tek danas, kada nemam više dvadeset i koju kao tada kada je umirao otac, protrnem sav, nakon što pročitam ovakav članak kakav je citiran, pa se sjetim svega toga i velim: hvala Bogu, u ovoj su situaciji ljudi ako ne za života, a ono barem u smrti imali pomoći, da ne budu napušteni od društva kao promrzli i zaboravljeni psi.
Pa kada pročitam ovako žalosno velik broj citiranih komentara, pomislim da bi možda najbolje bilo pustiti da napuštene ljudske lešine izjedu ptice, kao kod zoroasterijanaca. Ljudi su ovdje doista jedni drugima postali vukovi; nije to nipošto do države i vlasti i institucija, nego od sebe, od vlastita mraka, nespokoja i praznine. Pa gledam kako mi djeca završavaju škole i fakultete i nadam se da će otići negdje gdje će im tuđe oči značiti nadu, kao nama nekada; ne mržnju, zavist, porugu i poraz. A strvine neka raznesu crvi trule zemlje. Bez vatrogasaca ili policije; oni još ovdje, kada ne trese, ljudima trebaju samo za skidanje sluđenih mačaka sa stabala ili pratnju kakvog prosvjeda ili nogometne utakmice.
Ovdje, gdje će umiranje bez ikoga u stanovima postati pravilo, i gdje će se raspravljati o tome treba li napuštenim ljudima pomagati, jer će od moguće zabune ili povrede nečijeg sna, nakon koje bi svi, veseli i opušteni uz topli čaj susjede sa prvog kata radosno povikali: krivo, krivo, hvala Bogu - biti važnija cijena jedne razvaljene brave, tako da će iz mašte u stvarnost prijeći strašna rečenica dežurnog policajca na zagrebačkoj telefonskoj centrali petoga dana ožujka devedesetišeste oko šest uvečer: nemamo mi ništa sa time. Nitko više neće imati ništa sa ničime, i to će biti svijet u kojemu će smrt biti spas.
Kao strašna najava tog i takvoga svijeta zaista je moguće kako je već stiglo vrijeme za to da se komentari na portalima onemoguće. Ali, to je kao da se na šankovima po birtijama nekada lijepilo flastere sa tankim prorezima za špricere i grliće mrzlih piva. Naime, od potiskivanja i skrivanja nije nikada ništa dobroga izišlo, zar ne? Kakva je vajda od toga da se čovjek zavarava i ne sluša ono što ti bližnji ima priliku reći iskreno i nesuzdržano, kada se više ne plaši ni rođenog šefa ni policajca ni žene, nego govori ravno iz dna sebe?
Iz slike kraja.
(iz davnine)
Komentari:
Za komentiranje je potrebna registracija.
