Nachtfresser

Odlasci su dio života, beskonačni i konačni. Ovu su mi stvar pjevali učenici dok sam se spuštao, prošavši kroz  njihov špalir, niz stube podno ekonomske škole jedne ratne godine, kad je izvršena velika sječa ravnarelja i jedna iskompleksirana baba je došla na čelo ustanove, nas šest sedam kvalitetnih profesora, koji smo mogli birari kamo ćemo smo otišli, nitko od odgovornih se nije upitao zašto, samo učenici, ala dobili smo kapitalizam i slobodu, i oni su bili zadnja rupa na svirali. Pričaomi pokojni bloger Sjedokosi za jednog druženja da je njega iste godine na izboru ta ravnatelja škole pobijeduio mladi HDZ jurišnik, po jutru se dan mogao raspoznati.

Puno blogera nas je i fizički zauvijek napustilo prije ovog tužnog zalaska blogerske subkulture. Većina ponajboljih još povremeno piše, raspršenih ovdje, na blogspotu, wordpressu, forumima, dvoje blogaju i na FB-u, gora je samo hrvarska sindikalna scena.

Ova ljetna sezona je klimatski u većini Europe skoro pa neizdrživa, smokve i grožđe bez ičije pomoći ustrajavaju, nek odu svi u smokve, ja opet nemam vremena za pristojnu poantu.

Vremenski pakao traje i  to ne možemo promijeniti, samo snalaziti se.

Djevojačka berlinska družba je tu i valjda se snalazi, auto bi morao biti spas i bijezi na more. Kći prijatelja(17) i očito jedna od predvodnica teama prošle godine je bila jedna od onih radikalnih zelenih aktivistica, ove godine sam u berlinskom stanu primijetio natpis "Feminizam ili tučnjava". Frknula je nosom kad sam spomenuo da u DB  potkrovlja imaju staru funkcionalnu klimu i mogu je koristiti, kolegica je rekla kratko, vidjet ćemo, bazična demokracija na djelu.

Imam doma četiri različite džepne svjetiljke, evo mi je i zadnja od njih kapitulirala, jučer sam nabavio petu, samoodrživu, na principu dinama punjenje, i ja sam eto zelen ponekad, znajući sebe brzo ću je razvaliti. 

Jučer sam čekajući kod Lidla primijetio da su prozori našeg potkrovlja zarvoreni, nije bilo ni auta, smeće uredno zapakirano smo pokupili na dogovorenom mjestu, budući da ne koristimo spremnike gore, sve po dogovoru.

Djeca funkcioniraju, mi pucamo, isforsirao nas praznik koji pada eto baš u subotu u  bogobojaznoj zemlji, najgora kombinacija.

Javio se prijatelj Matija iz Berlina, prenos uživo, puši se trava u parku ispod zgrade u kojoj je stan s balkonom kojem sam ovdje posvetio čitav berlinski post, i Matiji se sviđa lokacija, a i stančić po postu i priči pa je eto skoknuo, on je 18 noći tamo.

Marx je šprdao Hegela kao najjačeg predstavnika idealizma, čovjeka kojem je toliko dugovao, pojednostavivši do kraja njegovu filozofiju, po njoj kobajagi čovjek nije ono što jest, nego svoja slika u zrcalu. Moramo pojednostavljivati stvari da ih shvate i Trumpovi birači, ali zbog ruganja slabostima umiru i postojane ljubavi. U konačnici se s jednim od svojih učitelja poigrao i vjerni Žižek izokrenuvši mu poznatu misao;"Filozofi su svijet samo različito tumačili, radi se na tome da se ispravno protumači"

Drugarica i njena bivša učenica su cjelodnevnom akcijom nakon nuŽnih  zidarskih radova napravile vizualno čudo od do prekjučer tužnog prostora.

Stan sad ima smisla kao hegelijansko zrcalo njihovog rada.

 Vratimo se na u prošlom postu najavljene mlade berlinske gošće. Do pola sata prije dolaska  nismo znali kako i kada stižu, a onda SMS, sve cool.

Nije cool što mi opet guta dio napisanog post, koji neću ponavljati.

Cure su smještene, djeluju izuzetno mlado, vozile su noć, dvije koje su došle preuzeti ključeve izuzetno simpatične, sve ostalo što nema veze s tim, uključujući ovaj post, koji pišem, i nestaje na prekide, sranje.

Zato, što bi napisao u Vjekopisu na kraju dana Juraj  Dobrila, svršavam.

,,

Suma summarum lud sam, ništa ne ide od ruke.

Vijesti iz nesvijesti, Batine zbog  pentagrama,  ne mogu vjerovati, gradonačelnica osuđuje nasilje kao način rješavanja problema, ha, tu zbilja ima problema. Jučer se nisam usudio ni napisati, izložba Marine Abramović je puna pentagrama, valjda je zato zabranjena mlađima od 16, a pentagramje kako očito podučavaju djecu u Sinju simbol Sotone osobno. Dosjetio sam se kako Marinu ipak predstviti našem pučanstvu, i mi Irfan view za trku imamo, pentagram je ovo zvjezdasto što se samo nazire.

Prazneći potkrovlje u kojem bismo trebali imati mlade gošće, pored zbirki raznovrsnih rizli, koje ću ostaviti, možda im zatrebaju i pljoski, našao sam Nikon identičan ovom kojeg koristim, ali čitavog ekrana, pokušao ga osposobiti, javlja da su nove baterije prazne i gasi se. To mi je bio izgovor za sići do Korza i uloviti par motiva.Nitko ne želi staviti čitav ekran na funkcionalni fotić, kažu, za svaki Nikon kvar mora se slati u Zagreb.

Inače nakon povratka gospodin Keka na trenersku klupu i moje društvo je aktiviralo navijanje za Rijeku. Pogled na mural i nebodere iz mog vrta.

Preksinoć smo imali glazbu s računala u vrtu od Cohena nadalje, fotić me uspješno iznenadio, u momentu kad ni ja nisam jasno vidio u mraku drugaricu pri fotografiranju, on jest.

Svaka generacija kod nas mora izgleda odrastati uz ista sranja o kojima je mladi Houra pisao pjesme, dok nije sazrio, shvatio da treba prehraniti obitelj, a rat je dobra šansa za biznis s nekim novim filmovima. Ova generacija nema studentske demonstracije, i bolje, studenti su zauzeti plakanjem uz "emotivnog" Tompsona u Šibeniku.

Mrzim kad me se površno čita, izuzetno rijetko pišem o Nijemcima i Njemačkoj, moji su postovi o Berlinu, koji ne bi bio glavni grad da je Hitler pobijedio,a i upitan je njegov status, ako najjača stranka AfD, o čijim biračima Alexxl piše kad opisuje Nijemce, preuzme vlast. Ja sam jučer čuo na glavnoj TV samo neku važnu nadahnutu babu, kako mladi za razliku od vršnjaka s trulog Zapada oba spola radu idu u vojnike i spremni su i životom braniti tekovine slobode i demokracije, deja vu.

Neke fotke nisam objavio jer ih je trebalo samo malo posvijetliti, na ovoj se vide tri kolodvora o kojima sam pisao, te četvrti možda i najveći na kojem je bio čuveni Checkpoint Charlie. O tome možda u kvizu, ako platforma preživi.

Cura ispred Gropius muzeja, koji mi je ostao u lijepom sjećanju i odnosom prema umirovljenicima, posvijetljena cura, nije više perfektna kao u polumraku.

Došlo je do promjene u anketi, ove cvike su izbile na moje iznenađenje, na diobu prvog mjesta, usput prvi riječki selfie nakon Berlina.

Za kraj i znojava fotka s vrelog asfalta slučajne prolaznice, ulice su inače sablasno puste.