Nachtfresser

Problem nas smještenih u hotelima u centrima bavarskih povijesnih srednjovjekovnih gradića,  u jednom od njih Gredingu mi redovito prenoćimo, je nedostatak trave na koju će se ekološki i higijenski svjesni psi ujutro popiškiti. Izvan očuvanih zidina, a to nije daleko, zelenila te igrališta za djecu, kao ni onih za pse ne nedostaje.

Jin je ipak pronašao prekrasnu minijaturnu uličicu jako blizu hotela, a unutar zidina, u kojoj nas je ove godine ranim jutrom čekao nestvaran prizor, potočićem koji itekako živo žubori naprijed nazad korača bosonoga žena malo zadignute haljine, tek toliko da se  rubovi ne smoče.

Pomisli čovjek, još jedna prolupala osoba, pun ih je svijet, ali prolupali smo mi, koji ne primjećujemo mogućnost ugodne vježbe na dohvat noge.

Asocijacije idu jedna na drugu, mene su odvele do jedne druge žene, koju su isto tako ne tako davno ne samo proglaasili ludom, nego i strpali godinu dana u tad naajgori ženski zatvor, jer je prkosila konvencijama tog vremena. Danas Gabriele Stötzer niže priznanja za umjetnički rad i nagrade za životno djelo.

Napisala je i zapaženu knjigu, a i ovu izložbu koju većina posjeti sasvim usput, uz razgled "glavne" izložbe, one čuvene Marine Abramović, posvetila je toj godini života na uskom prostoru zbijenih 33 žene, s krevetima na tri kata u 11 redova, bez ikakvih šansi za intimu i privatnost, bačena među tetovirane žene, psihički labilne, lezbijke, žene ubojice, kaže da je do zatvora imala predodžbu da je ubijanje iskljućivo muški sport.

Da, to je ona izložba kad mi je na ovom blogu već poznata cura pozirala dok sam fotkao čekajući svoj red za ulazak.

Razumljivo vam je da, iako sam usprkos zabrani u jednoj prostoriji snimao, neću objaviti slike s ovih izložbi, (za)braniteljske udruge, naša inačica revolucionarne garde, kao u vrijeme Gabriele StaSi, uvijek su budne. Zbog Marinine izložbe zabranjen je ulaz u muzej mlađima od 16 zabranjen, to je pak u onim gužvama nemoguće kontrolirati, zbog interesa javnosti Marinina izložba je dva puta produžavana, otvoren je sad do rujna. Ova od Gabriele je u drugom planu mada je u detaljima eksplicitnija, ni ja video uratke nisam izdržao do kraja, pa kad me drugarica pitala, jesi li vidio kako piša, mogao sam samo konstatirati, e jebiga.

Po danu smo puni posla, dugo nas nije bilo, navečer smo ipak drugu večer zaredom u vrtu, drugarica ima novu stolicu u svom kutku vrta, naravno, nesuđeni otpad. Blog moral mi je vratila prijateljica koja veli da joj je umjetna inteligencija priopćila da Nachtfresser aktualno piše na ovoj platfotmi :D

Svaka generacija kod nas mora izgleda odrastati uz ista sranja o kojima je mladi Houra pisao pjesme, dok nije sazrio, shvatio da treba prehraniti obitelj, a rat je dobra šansa za biznis s nekim novim filmovima. Ova generacija nema studentske demonstracije, i bolje, studenti su zauzeti plakanjem uz "emotivnog" Tompsona u Šibeniku.

Mrzim kad me se površno čita, izuzetno rijetko pišem o Nijemcima i Njemačkoj, moji su postovi o Berlinu, koji ne bi bio glavni grad da je Hitler pobijedio,a i upitan je njegov status, ako najjača stranka AfD, o čijim biračima Alexxl piše kad opisuje Nijemce, preuzme vlast. Ja sam jučer čuo na glavnoj TV samo neku važnu nadahnutu babu, kako mladi za razliku od vršnjaka s trulog Zapada oba spola radu idu u vojnike i spremni su i životom braniti tekovine slobode i demokracije, deja vu.

Neke fotke nisam objavio jer ih je trebalo samo malo posvijetliti, na ovoj se vide tri kolodvora o kojima sam pisao, te četvrti možda i najveći na kojem je bio čuveni Checkpoint Charlie. O tome možda u kvizu, ako platforma preživi.

Cura ispred Gropius muzeja, koji mi je ostao u lijepom sjećanju i odnosom prema umirovljenicima, posvijetljena cura, nije više perfektna kao u polumraku.

Došlo je do promjene u anketi, ove cvike su izbile na moje iznenađenje, na diobu prvog mjesta, usput prvi riječki selfie nakon Berlina.

Za kraj i znojava fotka s vrelog asfalta slučajne prolaznice, ulice su inače sablasno puste.

Zadnji berlinski ručak, izgleda poznato?

Ulaz u stari gradić Greding, odredište prvog dana puta.

Auto parkiran ispod naše hotelske sobe.

Srednja pizza s gorgonzolom u lokalnoj pizzeriji, nije fotogenična.

Zadnje točenje goriva prije domovine.

Vratili smo se sretni u pakao. Propao mi Halensee post, ostale u draftu slike, bravo naši, idemo sa slikama, tko još čita osim temeljnih informacija.

Halensee je moja omiljena livada i kupalište, malo skrivena,  drito u centru grada.

Za sunčanih dana sve je tu na okupu, mlado i staro, muško i žensko, golo i odjeveno, jedno uz drugo, uz minimum erektivnih egzibicija.

Naslov govori koliko je ozbiljan trebao biti post, ali nije dovršen,a mi smo se vratili u Rijeku.

Uvijek je moj problem što slikam što mi dođe pred hladno oko kamere, a slijedim samo Jina.