vjetarugranama

 ... a nemam vremena. Radi se, naime, o problematici nasilja vezanog uz proteste učenika i tinejdžera u Francuskoj, koja se - naravno, da se čovjeku posljednja vlat kose na glavi digne - često tumači jednostrano, jednostavno i posve pogrešno; čuvenim identitetskim objašnjenjem: sve su to krivi tamnoputi; da ih se manje puštalo, manje bi problema bilo.

E, pa ne bi. Ne bi; nikako; jer problemi s društvenim sektorom u Europi ne datiraju od dana kada je prvi "ofarbani" uskočio preko granice, nego od dana kada je kapitalizam odlučio da su neprofitne djelatnosti čisti višak.

O tome su legendarna Braća Taverniere davno još snimila film, a ja svojedobno imao potrebu kpredočiti ga i prezentirati svekolikom pučanstvu; pa u ovoj - na žalost, posve prigodnoj situaciji - to vodje činim ponovno.

Uživajte, gospodo profiteri, dok se dade i može.

___________________________

Sve je počelo tada

------------------------------------

Neki dan odgledao sam u ciklusu na Trećem sjajan film velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); intrigantno, skromno i nenametljivo djelce iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je, kako ćete vidjeti, u mnogočemu posvema precizno otkrivalo mjesta na kojima sustav već tada dramatično popušta, a još više - kakve će se posljedice uslijed toga zbiti. 

Radnja filma zbiva se ponajvećma u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas.

Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika nakon socijalista Mitteranda i bujanja socijale u osamdesetima izrazito i beskrupulozno hvata pravac udesno; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je tek otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno naziva „investicijska klima“. 

Umjesto daljeg prepričavanja i razmatranja, prepuštam vas dijalozima koje na rubu suza u filmu vode odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici.

„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“

„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“

„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“

„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.

To je preživljavanje.“

Eto, možda mi ne možemo razumjeti kako smo dospjeli tu gdje smo dospjeli, ali zato postoje ljudi kao Taverniere koji će nam to sigurno umjeti objasniti; lirski, nenametljivo a kirurški precizno. I kao i uvijek, usput natuknuti: možda je moguće da nisu baš krivi oni drugi.

Sada već davnih dana sagrađena je u nekom kraju pješačko-biciklistička staza što vodi uz malen, vijugav potok daleko, kilometrima na sjever, spajajući gradić sa selom onkraj šume. 

Ovog ljeta, dok smo mi zasluženo odmarali, ili u samo svitanje - dok zrak još nije toliko usijan da se vani ne može boraviti - hodali tom stazom upijajući čaroliju šume, ptičjeg pjeva i potoka, duboko u šumi započela je izgradnja druge slične staze uz pritoku potoka, što od prometnice daleko prema selima na zapadu, vodi kroz samo srce do tada netaknute doline prema prvoj stazi. Mi smo spavali, zadovoljno hodali ili putovali, a naša vlast tiho je, gotovo se iz nekog razloga skrivajući od očiju javnosti, radila i kopala u samoj nutrini te puste doline, povlačeći tisuće i milijune iz europskih fondova i zapošljavajući na kopanju, sječi i rušenju svoje jarane, rodijake i prijane. 

Jutros sam konačno iza zavoja što je obrastao grmljem i raslinjem uočio iskolčenje i oznake koje vode prema novoj stazi, pa pođoh tim smjerom ohrabren činjenicom da sam na noge - kao da mi je neki glas kod kuće došapnuo da će trebati - stavio najstarije i najlošije tenisice. Gazio sam tako možda i čitavih pola sata nigdinom koju je sila marljivo sasjekla u samoj njenoj utrobi, pa na raščišćenu trasu nasula šljunak sigurno ga i tvrdo utabavši.

Na stranu namjernici i prolaznici; nas nekolicina što svakog dana ovuda lutamo, trčimo ili guramo pedale; većini nas posve je svejedno što naše noge dotiču, pa bismo posve sretni bili i s time da kroz ovaj blagoslov i bogatstvo tišine i ljepote hodamo blatom do visine, da prostite, stražnjice. No, što sam dublje prolazio tim dvometarskim koridorom od smrti, prašine i ništavila, postajalo mi je jasnije kako u samo srce šume ulazim paklenom stazom od smrti, boli i besmisla.

Mnogo je tih strana; da - na stranu i to što bi netko volio hodati betonom a ne blatom; jedina je svrha ovog pothvata zaraditi od onoga što s neba pada - i privući korist svome i našemu, a za sve ostale nitko i ne pita. A ako tko pita - pa zna se; neka ljudi hodaju i rekreiraju se; tko bi uopće u takvom čemu mogao pronaći trunku lošega?

Razorimo prirodu da bismo joj se divili; sestre i braćo.

I kada smo već kod rodbine, okrenuh se oko sebe, pa gotovo kroz suze i šumski polumrak glasno u sebi zazovem brata hrasta i sestru vjevericu, da ih upitam za zdravlje i zamilom za oprost, ako su još ovdje; ako su živi i ako ih uopće ima.

U jednom času pomislih; ima ovdje još nešto posve krivo; nisu to samo leševi posječenih stabala, iskopana bilja, uništenih staništa životinja i ogoljenog korita potoka koje će sa svakom novom kišom i bujicom sve više propadati, širiti se, upijati u sebe sasušeni mulj i prašinu, tvoreći smrtonosnu zamku deblima stabala što rastu uz njega.

Ima ovdje još nešto posve krivo.

I zaista, duboko usred ničega zastadoh i razumjeh: ovdje se više ne čuju ptice.

Zamislite užas kojeg sam u tom času postao svjestan: još pola sata ranije, negdje nedaleko ceste ptice veselo i glasno odzdravljaju jutru, suncu i prolaznicima. A ovdje - gdje je šuma najjača, najgušća i najstarija - ni glasa.



Ni glasa.

- Umorna si još?

- Jesam, jako.

- Da prošetamo?

- Ma daj, ne pričaj svašta; neki dan si bio na operaciji; da si i zdrav, vidiš da je sve pusto; ako su ljudi zatvorili sve prozore i ne izlaze van, nije loše da i mi budemo unutra. Gledaj taj svoj nogomet i strpi se tih tjedan-dva; odmaraj i ne fantaziraj kao obično.

Onda oboje zašute; on iskorači van do cvjetnjaka pa se okrene gledajući iznad krovova; tamo gdje se sinoć u ovo doba dizao valjda kilometar visok stup crna gusta dima što ga je vjetar lagano nosio na drugu stranu, prema jugu i istoku - večeras je samo tiho, blijedo nebo na kojemu se jedva naziru prve zvijezde.

- Ali čekaj, pa ti sada sjediš na jastuku koji je čitavo vrijeme bio vani - reče joj tiho.

Oboje nepomično šute i gledaju se u oči, pa se s prstom pred ustima ili negdje visoko u zraku pretvore u uši: vrela ljetna noć tek što nije pala, a s nedaleka igrališta i iz okolnih dvorišta dopire zamjetna cika i dječja galama.

Da, vani se igraju djeca.

Od tog inače sjajnog, a sada nekako strašnog saznanja zastanu i još dublje zašute; kao da im se u utrobi nešto na čas zamrzlo i zastalo; nešto crno, preteško i strašno, jače od svake riječi ili misli. Kada se u čovjeku zamrzne obećanje koje bi mogao dati djetetu; tiho, jednostavno i jasno obećanje da će sve biti dobro - riječi i misli u njemu presahnu poput davno zaboravljena vrela.

Zato će još nekoliko minuta zajedno šutjeti u toj već priličnoj, mekoj i tustoj tami, posvema obuzeti posljednjim riječima što ih je jedno od njih gotovo makinalno izgovorilo:

- Gledaj, pa ako djeca... čuješ... pa što onda mi starci imamo brinuti? ....

U mraku im sjaje oči; navikli su odavna već znati; kada su zajedno, strahu nije baš mjesto među njima. Dobro; što se i koliko umije i može, na njoj je više usmjeriti i znati, ali i on će bez riječi uzdahnuti pa odmahnuti rukom gledajući u nju: ništa mi se više lošeg ne može desiti, no to nipošto ne znači da nema onih drugih; važnijih i krhkih; onih kojima bi itekako moglo.

Sve je počelo još davno, davno; kada smo pristali živjeti u ambalaži. Plamen pročišćenja; do nas je, nije do njih. Ovako je bilo lakše; prenijeti brigu na druge.

Oboje prekriže ruke, pa iz njegovih usta iziđu riječi

- ... a krijesnice...?

... i onda se oboje barem malo nasmiju.

- Ići ćemo i do njih, obećavam ti.

(Objavljeno u lipnju 24, nakon požara na odlagalištu otpada kod Kupljenovog.)

Davno to bijaše; još su državom valjda prvi put od njena osamostaljenja vladali oni lijevi – kada smo prijatelj i ja vodili jedan razgovor kojeg sam se nedavno prisjetio, a tiče se grada što ga se ponajviše spominje u vezi opasnog otpada koji je u tisućama tona odložen negdje u njegovu središtu. Bila su to još vremena u kojima su netom prestale praštati bombe; jedna je od njih usmrtila i tamošnjeg lokalnog zviždača; čovjeka dovoljno savjesnog da ne pristane šutjeti o zločinima koje su nad nedužnima i civilima počinili „naši“ – a takav se prijestup tada kažnjavao smrću.

Taj je prijatelj često ljetovao na obali s druge strane planine, pa bi cestom što preko brda vijuga i spušta se u onaj grad nerijetko znao otići usred dana. Jednom je tako njegova družica poželjela posjetiti neki dućan, restoran, što li, a bijaše to još vrijeme bez interneta i pokretnih mapa na mobitelima; jedna ulica lijevo, pa druga desno – i tako se njih dvoje s malim djetetom nađoše začas u sasvim nepoznatom kraju, ne znajući ni otkuda su stigli, a kamoli gdje im valja krenuti.

Zagledaše tada na ulici neko dijete; musava desetogodišnjaka zagledanog u njih onako, ispod oka, pa ga prijatelj upita za onu ulicu i adresu, a mali mu jedva čujnim glasom odvrati da ne zna, ne mijenjajući svoj pogled što ga je skrivao ispod dugih tamnih trepavica.

Prijatelj na to odvrati svojoj družici – kako je meni ispričao – da je najbolje uteći koliko ih noge, pardon - gume nose. Otpivši gutljaj kave izrekao mi je riječi koje i danas pamtim: tko zna čime su onom malome napunili glavu; ne odvraćaj i ne razgovaraj s nepoznatim ljudima; čim ovaj nešto traži, bit će da traži nekoga od naših, a ti imaju radi čega – kako se s vremenom pokazalo – prilično za brinuti.

Razgovaram ovih dana s drugim prijateljem o onom otpadu, a taj s ushićenjem kaže, sada će valjda ljudi koji tamo žive konačno početi glasati onako kako im nalaže razum; nije li strašno da netko čitava života sadi, sije, kopa i trudi se oko nekoliko kvadrata škrte zemlje – a tko će sada kupovati lički krumpir ili kupus, da mi je znati.

Gledam ga baš nekako onako ispod oka, kako je vjerojatno onaj dječak gledao mog prvog priku, pa naglas kažem; Bože, ti kao da nemaš sedamdeset i još uvijek vjeruješ u bajke. Ovo što se sada otkrilo, pa to se dolje znade već godinama; vidiš da dolje ni muha ne može proći a da se za to u mjestu ne sazna, a gdje neće tisuće tona i teških kamiona. A što se u tih nekoliko godina na izborima promijenilo – i što će se promijeniti?

Ništa.