IQ vs BBQ

O ljubavi je najlakše govoriti kada je sve mirno. Tada svi otprilike znamo što bi trebalo. Biti iskren, vjerovati, ne gušiti drugoga, razgovarati.
U stvarnom životu to rijetko ide tako uredno.
Svatko u odnos donese nešto svoje. Stare strahove, iskustva, loše navike, ponos, poneku ranu za koju je mislio da je odavno zarasla. Tek tada se vidi koliko smo zapravo spremni nekoga pustiti blizu.
Ljubav ima cijenu već samim tim što nam netko postane važan. Osoba kojoj vjerujemo može nas povrijediti na mjestu do kojeg drugi uopće nemaju pristup.
S godinama sam počeo drukčije gledati i na iskrenost. Nije poanta reći baš sve samo zato što je istina. Ponekad je važnije kako nešto kažemo i zašto to govorimo. Iskrenost bez obzira prema drugome lako postane samo drugo ime za grubost.
Sujeta je još nezgodnija. Zna se dogoditi da dvoje ljudi više razmišlja o tome tko će prvi nazvati ili priznati pogrešku nego o tome zbog čega su se uopće udaljili. Kad se to ponavlja dovoljno dugo, ponos počne zauzimati mjesto na kojem je prije bila bliskost.
Ni ljubomoru ne doživljavam kao nešto što se može jednostavno proglasiti dobrom ili lošom. Normalno je da nam nije svejedno kada nam je netko važan. Problem nastaje kada vlastiti strah počnemo liječiti kontrolom druge osobe. Tu se povjerenje vrlo brzo istroši.
A bez povjerenja je teško. Ne postoji potvrda da nas netko nikada neće razočarati. To nitko ne može obećati. U jednom trenutku jednostavno odlučujemo vjerujemo li osobi s kojom jesmo ili ćemo ostatak odnosa provesti provjeravajući ga.
Ne vjerujem ni da postoje dvije jednake ljubavi. Zapravo, ni ista ljubav ne ostane ista kroz godine. Mijenjaju se ljudi, okolnosti i ono što od života tražimo. Ono što nam je nekada bilo presudno poslije postane manje važno, a neke sasvim obične stvari dobiju težinu koju prije nismo primjećivali.
Zbog toga sam oprezan kada netko izdaleka daje konačne savjete o tuđoj vezi. Možemo vidjeti da nešto nije dobro. Možemo nekome otvoriti oči za nešto što ne želi vidjeti. Ali cijeli odnos poznaju samo ljudi koji ga žive, a ni oni ga ponekad ne razumiju sasvim.
Postoji i teža istina. Možemo nekoga još uvijek voljeti, a više ne znati s njim dobro živjeti.
Osjećaj sam ne popravlja izgubljeno povjerenje, godine zamjeranja, stalne svađe ili potpuno različite potrebe. Ponekad se dvoje ljudi još voli, ali svaki pokušaj da ostanu zajedno samo otvara iste rane.
Tada odlazak ne znači nužno da ljubavi više nema. Ponekad znači da smo napokon priznali da ljubav sama nije uspjela riješiti ono što se među nama dogodilo.
Možda mi je zato danas najveći znak bliskosti nešto sasvim drugo. To je trenutak kada čovjek nekome pokaže dijelove sebe koje inače skriva. Slabost, strah, nesigurnost, nešto čega se srami ili što teško izgovara.
Za to treba dosta povjerenja.
Jer drugoj osobi tada prepuštamo nešto što se ne može jednostavno uzeti natrag.
Koliko ljubavi treba, koliko ljubomore je normalno, koliko pitanja smijemo postavljati i koliko sebe treba dati, ne znam postoji li odgovor koji vrijedi za sve.
Znam samo da s vremenom postane važno jedno.
Da uz nekoga možemo biti bliski, a da pritom ne moramo prestati biti svoji.

Jesen je stigla u Liku.
Naglo, preko noći.
U zoru svega šest stupnjeva. Nakon dugoga i suhog ljeta zrak ponovno ima oštrinu. Vjetar reže obraze, a prve kiše vratile su zemlji miris koji sam gotovo zaboravio.
Krenuo sam rano, sa svoja dva psa.
Šuma je još bila u polumraku. Pod nogama mokro lišće, mahovina, zemlja natopljena kišom. Negdje ispod svega toga onaj slatkasti miris svježih gljiva. Miris jeseni koji se ne može spremiti u bocu ni fotografirati.
Psi su već odavno bili nekoliko desetaka metara ispred mene, puni svojih tragova, mirisa i tajni. Nestanu među bukvama pa se opet pojave, mokri od rose, sretni kao da je cijela šuma jutros otvorena samo za njih.
A šuma vrvi.
Ptice se dozivaju visoko u krošnjama. Nešto šušne kroz grmlje. Na mekanom tlu tragovi srne, malo dalje prekopana zemlja. Kapljice još padaju s grana i svaka na trenutak ima svoj zvuk.
Onda se između oblaka otvori sunce.
Najprije samo komadić livade. Zatim jedan brežuljak. Pa drugi.
Sjene oblaka polako putuju preko Like, a sunce za njima pali male otoke svjetla. Rosa na travi bljeska u tisućama sitnih iskri. Sve traje nekoliko sekundi pa se promijeni.
Na istoku planine.
Okupane jutarnjim suncem gotovo svijetle. Stao sam i gledao ih dugo.
Postoje trenuci kada osjetiš koliko ti malo zapravo treba. Hladan zrak. Šuma. Dva psa negdje u travi. Planine na obzoru. I mir.
Volim Liku upravo ovakvu.
Na povratku sam uz put pronašao nekoliko svježih gljiva. Tek izniklih, čistih, još hladnih od noći.
Kod kuće dva današnja jaja, gljive ravno iz šume, tava i otvoren prozor.
Psi već spavaju.
Na čizmama blato. Na jakni miris šume.
A vani se sunce već popelo iznad brežuljaka.
Jesen je stigla.
Rijetko što krasi takva ljepota.

Postoje ljudi s kojima se ne čuješ mjesecima, a onda ti stigne: „Di si, jebote?“ i razgovor krene kao da je zadnji put bio prekjučer.
Kod mene vrlo brzo dođe i ono drugo pitanje, isto otkad sam otišao iz Rijeke. „Ča ti je bilo da si šal gore?“ Kao da sam se jedno jutro malo zanio u vožnji pa završio tristotinjak kilometara dalje, među šumom i snijegom. U početku sam pokušavao objašnjavati. Mir, priroda, manje ljudi, drugačiji ritam. Danas uglavnom kažem: „Ma dobro mi je.“ To ih ne uvjerava.
„Kako je kad je snig?“
„Pa... snig.“
„Nemoj me zajebavat. Kako izađeš?“
„S autom.“
„A ako ne moreš?“
„Onda ne idem.“
Tu me obično pogledaju kao da nešto sa mnom ipak nije u redu. Nekome tko je cijeli život navikao da mu je dućan pet minuta dalje teško je objasniti da mi ponekad uopće ne smeta što nikamo ne idem. Jedan prijatelj još uvijek tvrdi da će me to proći. Drugi se raspituje koliko imam drva, kao da očekuje izvještaj iz sibirske baze. Treći svaki put kaže da će doći, samo da vidi gdje sam se to zavukao. Još nije došao.
Kad se nađemo, takve stvari traju desetak minuta. Onda Rijeka ponovno preuzme razgovor. Tko je ostao, tko se odselio, tko je promijenio posao, čije se dijete oženilo, tko je kupio stan pa sad govori da je uvijek znao da cijene neće pasti. U nekom trenutku netko spomene poznatu oštariju i onda više nema reda.
„Znaš ča je on napravil?“
„Ki?“
„Ma znaš ki.“
I znam.
Priča obično ima najmanje četiri verzije, od kojih su tri već stigle do čovjeka o kojem se govori. Netko je nekome nešto smjestio, netko je to „slučajno“ prenio dalje, netko sad ne razgovara s pola stola, a svi uredno dolaze na isto mjesto. Nakon dvadeset minuta više nije sasvim jasno tko je prvi počeo, ali detalji su sve bolji.
„Ma nije bilo tako.“
„A ti si bil tamo?“
„Nisan, ali znan.“
To „znan“ u Rijeci često ima puno širu primjenu nego što bi logika preporučila.
Takve mi priče nitko ne može poslati porukom. Može mi javiti da se netko rastao ili preselio, ali ne može prenijeti onaj izraz lica prije nego što kaže: „Nemoj ovo dalje.“ Ne možeš preko mobitela dobiti cijelu konstrukciju tko s kim više ne sjedi, tko je kome platio rundu nakon tri mjeseca šutnje i zašto je konobar jedini koji zna što se stvarno dogodilo.
Nakon nekog vremena netko se sjeti mene.
„Dobro, a ti? Ča delaš gore?“
„Pišem.“
„Još?“
„Još.“
„I ča, cili dan?“
„Ne cili.“
„A ostalo?“
To je već teže objasniti.
Ponekad stvarno ništa naročito. Pas, šuma, nešto oko kuće, kompjuter, knjiga. Zimi zna proći dugo da se ne spustim nikamo. Njima je to i dalje malo sumnjivo.
„Ča će tebi to?“
Ne znam ni sam postoji li odgovor koji bi njima imao smisla. Vjerojatno isto kao što meni više nema puno smisla potreba da svaki dan negdje moram biti. Pa onda pustimo.
Netko naruči još jednu.
Nakon pola sata već se vraćamo starim stvarima koje smo vjerojatno pričali deset puta. Iste ljude pamtimo drukčije, iste događaje još više. Jedan je uvjeren da sam ja nešto napravio, ja znam da je bio on, treći se kune da obojica lažemo. Tu nema Googlea koji bi nas spasio.
Zanimljivo je koliko malo treba objašnjavati ljudima koji te dugo poznaju. Dovoljno je spomenuti ime, ulicu ili godinu i pola konteksta je već tamo. Ponekad ne treba ni cijela rečenica.
„Sjećaš se onoga kod...“
„Nemoj.“
I gotovo.
Kad upoznaš nekoga novog, moraš mu objasniti zašto je nešto smiješno. Ovdje ne moraš. Zna čovjeka, zna mjesto i zna zašto upravo nije pametno da se priča nastavi dok je određena osoba za susjednim stolom.
Naravno da smo se promijenili. Netko ima unuke, netko tablete u džepu koje prije nije imao, netko naručuje mineralnu umjesto treće bevande i onda pola sata objašnjava nalaze. Ali negdje između tih promjena ostane isti način na koji razgovor pobjegne u stranu i više se nikad ne vrati na temu zbog koje smo se našli.
Kad krenem natrag, obično ide isto.
„Javi kad dojdeš gore.“
„Hoću.“
„I nemoj čekat opet šest miseci.“
„Neću.“
Obojica znamo da možda hoću.
A kad se opet javim, neće početi s „dugo se nismo čuli“.
Vjerojatnije s:
„A ča je, jesi još živ?“

Knjigu ponekad otvorim iz najobičnije znatiželje. Zanima me kamo će me odvesti.
Mislim da sam tako čitao još kao klinac. Priče o mjestima kojih nema na karti bile su mi zanimljive upravo zato što ih nema. Netko ih je morao izmisliti od početka, odlučiti kakvo je tamo nebo, kako ljudi žive, čega se boje, što smatraju normalnim i kakve su sve gluposti u stanju napraviti.
Možeš čovjeku promijeniti gotovo cijeli svijet, ali čovjek će i dalje nekako ostati čovjek. Upravo tu meni priča počinje raditi.
Dobra knjiga vrlo brzo napravi čudnu stvar s glavom. Znaš da grad o kojem čitaš ne postoji, a nakon pedesetak stranica već imaš jasnu predodžbu kojom bi ulicom prošao. Lik je izmišljen, ali svejedno ti ide na živce kad napravi nešto za što si ga tri stranice unaprijed molio da ne napravi.
Takvi ljudi i mjesta znaju ostati s nama godinama, iako nikada nisu stvarno postojali. To mi je i dalje fascinantno.
Vjerojatno mi je zato znanstvena fantastika uvijek tako dobro sjedala. Naravno da volim svemirske brodove, daleke planete i tehnologiju, ali brod sam po sebi može biti zanimljiv nekoliko stranica. Prije ili poslije u njega moraš staviti čovjeka i onda počnu pravi problemi.
Daj ljudima mnogo duži život i odmah me zanima kako bi izgledala obitelj, ljubav, posao, vlasništvo i nasljedstvo. Napravi stroj koji pamti bolje od čovjeka i otvori se pitanje čijem sjećanju vjerujemo. Dovedi nas do inteligentnog života negdje drugdje i lako je zamisliti koliko bi kratko trajalo čisto čuđenje prije nego što bismo počeli raspravljati tko govori u ime Zemlje i tko će što dobiti iz cijele priče.
Takve ideje me znaju odvući daleko izvan romana. Pročitam nešto i krenem kopati: je li to fizički uopće moguće, koliko bi trebalo putovati do te zvijezde, je li netko već pokušao napraviti nešto slično i kako zapravo radi tehnologija koju je autor usput spomenuo. Ponekad izmišljeni planet završi s pola sata astronomije, a jedna rečenica o povijesti s večeri provedenom po starim kartama.
Tu je zapravo cijela čar. Kreneš čitati jednu priču, a ona ti usput pokaže još deset stvari za koje nisi znao da te zanimaju.
To se ne događa samo sa znanstvenom fantastikom. Dobar povijesni roman zna me natjerati da odložim knjigu i provjerim čovjeka koji se pojavio u dvije rečenice. Onda otvorim njegovu biografiju, iz nje završim u nekom ratu, gradu ili stoljeću i nakon sat vremena više nemam pojma kako sam tamo dospio.
Znatiželja baš i nema uredan plan rada, pa jedna stvar povuče drugu prije nego što to uopće primijetiš.
Zbog toga nikad nisam posebno volio popise knjiga koje bi „svatko morao pročitati“. Mogu mi reći što vrijedi pokušati, ali ne mogu odrediti trenutak u kojem će mi neka knjiga sjesti.
I sam sam neke ostavljao pa im se vraćao godinama poslije. Odjednom su bile sasvim drukčije, iako se knjiga nije promijenila. Ja sam u međuvremenu imao još nekoliko godina života, pročitao nešto drugo, izgubio nešto, naučio ponešto i na iste stranice donio drukčiju glavu.
Nekad knjiga jednostavno dođe u dobro vrijeme. Ne mora iz toga nastati nikakav veliki životni preokret; takve tvrdnje mi ionako zvuče malo preveliko za većinu čitanja. Dovoljno je da mi ubaci novu temu u glavu i ostavi je tamo nekoliko dana.
Tada možda poželim čuti glazbu spomenutu u priči, potražiti mjesto, pročitati nešto o stvarnom događaju ili pokušati razumjeti ideju koja mi je prije bila potpuno strana. Ponekad me povuče i prema vlastitom pisanju, ne tako da poželim napisati istu priču, nego zato što me nečija ideja podsjeti koliko je mogućnosti još neistraženo.
Valjda je tako bilo i puno prije knjiga. Mogu zamisliti nekoga tko sjedi uz vatru i priča što navodno postoji iza planine. Možda je tamo stvarno bio, a možda nije otišao dalje od susjednog potoka i upravo izmišlja pola priče. Svejedno ga slušaju, i netko će sutradan prema toj planini pogledati malo duže.
Meni su čitanje i istraživanje još uvijek povezani na taj način. Mašta vrlo lako prebaci čovjeka u znatiželju, a onda već sam nastaviš dalje.
Zato mi se zna dogoditi da nakon nekoliko poglavlja imam otvoren preglednik, kartu, neki stari članak i još dvije knjige koje prije toga nisam namjeravao tražiti. Roman ostane na stolu, prst među stranicama, dok ja već kopam po nečemu što je u njemu spomenuto usput.
Nekad se vratim nakon pet minuta.
Nekad nakon sat vremena.

Kad pomislim na nedjeljni ručak iz djetinjstva, ne sjetim se prvo hrane. Sjetim se koliko je ljudi bilo u kući.
Nismo bili mala obitelj koja uredno sjedne za četiri mjesta. Dolazile su tetke, barbići, kumovi, netko s drugog kraja grada, netko samo na kavu pa bi, naravno, ostao i na ručku. Stol se širio koliko je trebalo, izvlačile su se dodatne stolice, a djeca su ionako sjedila gdje ih se uspjelo ugurati.
Prije ručka postojao je svoj red.
Stariji muškarci bi negdje sa strane popili rakijicu. Jednu, jasno. Barem se tako govorilo.
Žene su već od jutra bile oko kuhinje i vodile svoje razgovore koje sam tada slušao samo napola. Recept koji je jedna dobila od neke rođakinje, kako ona druga radi tijesto, koliko ide ovoga, koliko onoga, zašto nešto ovaj put nije ispalo kao prošli.
Mater bi, naravno, već unaprijed imala primjedbu na vlastiti štrudel.
„Ni baš ovisti put, ko pasani.“
Meni je bio isti.
Vjerojatno je i bio.
Ali neke stvari u obitelji valjda traže da se malo pokude prije nego što ih svi pojedu.
U jednom trenutku iz kuhinje bi došlo ono mamino:
„Ajde, za stol!“
I to je bilo to.
Nije trebalo zvati drugi put samo one koji su stvarno bili gladni. Ostale se skupljalo po kući, balkonu, dvorištu i tko zna gdje.
Nas djecu najmanje je zanimalo što odrasli imaju za reći. Ako bratića nisi vidio cijeli tjedan, sedam dana je tada bilo ozbiljno dugo vrijeme. Trebalo je nadoknaditi što se dogodilo, vidjeti tko bolje vozi ponicu, otići do susjeda jer je kupio novi APN 6 i nekoliko minuta stajati oko njega kao da je upravo stigao iz tvornice Ferrari.
Motor je bio važna stvar.
Nije čak morao biti tvoj.
Dovoljno je bilo da postoji u ulici.
Ručak nas je prekidao usred mnogo važnijeg života.
Juha, glavno jelo, kruh preko stola, odrasli koji razgovaraju svi istodobno i netko tko te pita nešto baš kad imaš puna usta. Nisi smio ustati kad ti padne na pamet. Trebalo je ipak malo sjediti s ljudima.
Tada mi je to ponekad išlo na živce.
Danas mi je drago da nije bilo po našem.
Ostao je osjećaj da si dio nečega što je veće od tebe.
Nitko nije spominjao „obiteljske vrijednosti“. Nitko nije objašnjavao važnost zajedništva. To bi za tim stolom zvučalo prilično čudno.
Samo su ljudi dolazili.
To je bilo dovoljno.
Neki su prelazili pola grada da bi bili tamo. Netko je donio kolač, netko bocu, netko sebe i svoju najnoviju priču koju će svi čuti nekoliko puta. Djeca su gledala kako što prije ponovno pobjeći van, stariji bi nakon ručka ostali uz kavu, a razgovori iz kuhinje i blagovaonice nastavili bi se kao da između njih nije ni bilo ručka.
To je bio ritam.
I mislim da mi danas upravo to najviše nedostaje kad se ne uspijemo okupiti.
Ne živimo više svi blizu. Djeca imaju svoje živote, kilometri rade svoje, obaveze isto. Obiteljski ručak još postoji i čuvamo ga kad možemo, ali više se ne dogodi sam od sebe samo zato što je nedjelja.
Nekad se trebalo samo pojaviti.
Danas se mora i moći.
To je velika razlika.
Možda zbog toga danas bolje razumijem ono što kao klinac nisam mogao.
Dom nije bio samo stan, kuća ni adresa.
Bio je taj metež.
Rakijica prije ručka.
Mater koja viče da je gotovo.
Netko tko još nije došao pa se pita gdje je.
Tetka koja objašnjava recept.
Barba koji ima svoje mišljenje o svemu.
Bratić koji te već pogledom pita koliko još moramo sjediti prije nego što možemo natrag na bicikle.
Susjedov APN 6 koji nas vani čeka važniji od cijelog razgovora odraslih.
I štrudel koji „ni baš ko pasani“, a nestane do zadnje fete.
To je bio mir, samo što tada nisam znao da mir može biti toliko glasan.
Danas, kad se uspijemo okupiti, prepoznam nešto od toga. Nisu isti ljudi, nisu iste uloge, ponekog više nema, a oni koji su nekad jurili van danas možda sjede za stolom kao odrasli.
I dobro je tako.
Ne treba vraćati staru nedjelju.
Dovoljno mi je da još postoji ona ista lakoća kad napokon sjednemo zajedno. Da se razgovor ne mora najaviti, da netko može doći gladan, umoran ili nervozan i svejedno zna da mu je mjesto tu.
Možda je to ono što sam iz tih nedjelja stvarno nosim.