Postoje ljudi s kojima se ne čuješ mjesecima, a onda ti stigne: „Di si, jebote?“ i razgovor krene kao da je zadnji put bio prekjučer.
Kod mene vrlo brzo dođe i ono drugo pitanje, isto otkad sam otišao iz Rijeke. „Ča ti je bilo da si šal gore?“ Kao da sam se jedno jutro malo zanio u vožnji pa završio tristotinjak kilometara dalje, među šumom i snijegom. U početku sam pokušavao objašnjavati. Mir, priroda, manje ljudi, drugačiji ritam. Danas uglavnom kažem: „Ma dobro mi je.“ To ih ne uvjerava.
„Kako je kad je snig?“
„Pa... snig.“
„Nemoj me zajebavat. Kako izađeš?“
„S autom.“
„A ako ne moreš?“
„Onda ne idem.“
Tu me obično pogledaju kao da nešto sa mnom ipak nije u redu. Nekome tko je cijeli život navikao da mu je dućan pet minuta dalje teško je objasniti da mi ponekad uopće ne smeta što nikamo ne idem. Jedan prijatelj još uvijek tvrdi da će me to proći. Drugi se raspituje koliko imam drva, kao da očekuje izvještaj iz sibirske baze. Treći svaki put kaže da će doći, samo da vidi gdje sam se to zavukao. Još nije došao.
Kad se nađemo, takve stvari traju desetak minuta. Onda Rijeka ponovno preuzme razgovor. Tko je ostao, tko se odselio, tko je promijenio posao, čije se dijete oženilo, tko je kupio stan pa sad govori da je uvijek znao da cijene neće pasti. U nekom trenutku netko spomene poznatu oštariju i onda više nema reda.
„Znaš ča je on napravil?“
„Ki?“
„Ma znaš ki.“
I znam.
Priča obično ima najmanje četiri verzije, od kojih su tri već stigle do čovjeka o kojem se govori. Netko je nekome nešto smjestio, netko je to „slučajno“ prenio dalje, netko sad ne razgovara s pola stola, a svi uredno dolaze na isto mjesto. Nakon dvadeset minuta više nije sasvim jasno tko je prvi počeo, ali detalji su sve bolji.
„Ma nije bilo tako.“
„A ti si bil tamo?“
„Nisan, ali znan.“
To „znan“ u Rijeci često ima puno širu primjenu nego što bi logika preporučila.
Takve mi priče nitko ne može poslati porukom. Može mi javiti da se netko rastao ili preselio, ali ne može prenijeti onaj izraz lica prije nego što kaže: „Nemoj ovo dalje.“ Ne možeš preko mobitela dobiti cijelu konstrukciju tko s kim više ne sjedi, tko je kome platio rundu nakon tri mjeseca šutnje i zašto je konobar jedini koji zna što se stvarno dogodilo.
Nakon nekog vremena netko se sjeti mene.
„Dobro, a ti? Ča delaš gore?“
„Pišem.“
„Još?“
„Još.“
„I ča, cili dan?“
„Ne cili.“
„A ostalo?“
To je već teže objasniti.
Ponekad stvarno ništa naročito. Pas, šuma, nešto oko kuće, kompjuter, knjiga. Zimi zna proći dugo da se ne spustim nikamo. Njima je to i dalje malo sumnjivo.
„Ča će tebi to?“
Ne znam ni sam postoji li odgovor koji bi njima imao smisla. Vjerojatno isto kao što meni više nema puno smisla potreba da svaki dan negdje moram biti. Pa onda pustimo.
Netko naruči još jednu.
Nakon pola sata već se vraćamo starim stvarima koje smo vjerojatno pričali deset puta. Iste ljude pamtimo drukčije, iste događaje još više. Jedan je uvjeren da sam ja nešto napravio, ja znam da je bio on, treći se kune da obojica lažemo. Tu nema Googlea koji bi nas spasio.
Zanimljivo je koliko malo treba objašnjavati ljudima koji te dugo poznaju. Dovoljno je spomenuti ime, ulicu ili godinu i pola konteksta je već tamo. Ponekad ne treba ni cijela rečenica.
„Sjećaš se onoga kod...“
„Nemoj.“
I gotovo.
Kad upoznaš nekoga novog, moraš mu objasniti zašto je nešto smiješno. Ovdje ne moraš. Zna čovjeka, zna mjesto i zna zašto upravo nije pametno da se priča nastavi dok je određena osoba za susjednim stolom.
Naravno da smo se promijenili. Netko ima unuke, netko tablete u džepu koje prije nije imao, netko naručuje mineralnu umjesto treće bevande i onda pola sata objašnjava nalaze. Ali negdje između tih promjena ostane isti način na koji razgovor pobjegne u stranu i više se nikad ne vrati na temu zbog koje smo se našli.
Kad krenem natrag, obično ide isto.
„Javi kad dojdeš gore.“
„Hoću.“
„I nemoj čekat opet šest miseci.“
„Neću.“
Obojica znamo da možda hoću.
A kad se opet javim, neće početi s „dugo se nismo čuli“.
Vjerojatnije s:
„A ča je, jesi još živ?“
