IQ vs BBQ

Imao sam deset godina kada sam prvi put ozbiljno posumnjao da nam golubovi nešto kriju.

Sjedili smo djed i ja na klupi u parku. Kroz krošnje je prolazilo sunce, ostavljajući svijetle mrlje po stazi, njegovim hlačama i papirnatoj vrećici koju je držao na koljenima. Iza nas se čuo promet, ali dovoljno daleko da smo mogli razgovarati bez podizanja glasa. Pred klupom se okupilo petnaestak golubova. Svaki put kad bi djed zavukao ruku u vrećicu, približili bi se za još nekoliko koraka.

Zrnje je bacao polako, raspoređujući ga na više strana. Imao je vremena i za one koji nisu uspijevali doći na red.

Jedan krupni golub, siv, s vratom koji se presijavao zeleno i ljubičasto, uporno je tjerao ostale. Raširio bi krilo, izgurao susjeda i pokupio ono što je djed namijenio nekome drugome.

„Vidi ovoga“, rekao je. „Taj bi sve sebi.“

„Gladniji je.“

„Ili je samo bezobrazan.“

Bacio je nekoliko zrna dalje, prema manjem golubu koji se držao po strani.

„Evo i tebi. Nemoj da te ovaj prevari.“

Promatrao sam ih kako kljucaju i podižu glave, svaki čas prekidajući jelo da provjere što rade ostali. Djelovali su silno zaposleni. Onda sam ih počeo uspoređivati, jednog po jednog.

„Djede?“

„Reci.“

„Gdje su mali golubovi?“

„Kakvi mali golubovi?“

„Pa njihova djeca.“

Nasmijao se.

„A čija bi bila?“

„Zašto ih nikad ne vidimo? Pogledaj. Svi su veliki.“

Djed je zadržao ruku nad vrećicom i pogledao ptice.

„Ima među njima mlađih.“

„Ali nema baš malih. Kao pilići. Ili pačići.“

Zašutio je. Kod njega me ta šutnja nije zabrinjavala. Nije značila da sam dosadan ni da trebam prestati zapitkivati. Čekao sam dok razmisli, gledajući zrnje koje mu je ostalo među prstima.

„A znaš li ti gdje oni imaju gnijezda?“

„Na drveću.“

„Ovi gradski više vole zgrade. Pod krovovima, po tavanima, u zaklonjenim rupama. Tamo gdje im nitko ne smeta.“

Pogledao sam prema kućama uz park. Dotad su zgrade pripadale ljudima, a drveće pticama. Ta mi se podjela činila sasvim dovoljnom. Sada sam po pročeljima tražio otvore, zagledao se pod strehe i pokušavao zamisliti što se nalazi iza njih.

„I tamo su mali?“

„Tamo. Roditelji ih hrane nekoliko tjedana. Kad izađu, već su skoro veliki kao ovi.“

„Znači, ovdje ima i djece?“

„Ima.“

„Koji su?“

„E, to ti ne mogu svakoga pokazati. Nisam im ja matičar.“

Pružio mi je vrećicu. Zagrabio sam zrnje, ali sam ga neko vrijeme držao u šaci, zaokupljen onime što se događalo iznad nas. Negdje pod tim krovovima ležali su mali golubovi koje nisam vidio. Čekali su hranu, gurali se uz roditelje, rasli dok sam ja prolazio ulicom i mislio da znam što je golub.

Pred klupom se ništa nije promijenilo. Onaj krupni i dalje je rastjerivao ostale. Ali sada sam se zagledao u svaku pticu koja bi mu prišla. Tražio sam nešto po čemu bih prepoznao mladunca, neku nespretnost ili drukčije pero. Nisam više mogao samo bacati zrnje.

„Djede?“

„A?“

„Što mali golubovi jedu?“

„Roditelji ih hrane.“

„Čime?“

Pogledao me preko naočala.

„Ti si danas odlučio ispitati sve golubove u gradu?“

„Samo pitam.“

„Pa dobro, pitaj.“

Uzeo je malo zrnja iz moje šake.

„Znaš li da svojim mladima daju mlijeko?“

Pogledao sam ga. Znao se šaliti ozbiljna lica i trebalo je paziti.

„Golubovi nemaju mlijeko.“

„Imaju.“

„Nemaju sise.“

Počeo se smijati, a nekoliko zrna ispalo mu je među cipele. Krupni golub odmah je prišao i pokupio ih, prvi put toga dana sasvim ravnodušan prema našem razgovoru.

„Nemaju“, rekao je djed kad je došao do daha. „To je drukčije mlijeko. Imaju ovdje jednu vrećicu, zove se voljka.“

Pokazao je na donji dio vrata.

„U njoj nastaje hrana za male. Zovu je golublje mlijeko. Mladunac gurne kljun roditelju u kljun i tako jede.“

„Mami?“

„I mami i tati.“

„I tata ima mlijeko?“

„I tata.“

Ponovno sam pogledao onoga krupnog.

„Ovaj sigurno ne hrani svoje.“

„Zašto?“

„Sve sam pojede.“

„A što ako ga doma čekaju dva gladna?“

To mu je donekle popravilo ugled. Doduše, upravo je otjerao još jednoga goluba, pa sam odlučio pričekati s konačnim mišljenjem.

„Odakle ti to znaš?“

„Za mlijeko?“

Kimnuo sam.

„Pokazivao mi je čovjek koji je držao golubove. Imao je golubinjak. Znao je svakoga od njih i mogao je satima pričati.“

„A ti si ga slušao?“

„Jesam.“

„Zašto?“

„Zato što je znao nešto što ja nisam.“

Rekao je to usput i nastavio bacati zrnje.

Tu njegovu rečenicu danas čujem mnogo jasnije nego tada. Kao dječaku bilo mi je razumljivo da djed nešto sazna od drugoga čovjeka, kao što sam ja saznavao od njega. Tek sam poslije upoznao nelagodu s kojom odrasli znaju priznati da nešto ne razumiju.

I sam sam znao prešutjeti pitanje. Sjedim među ljudima, razgovor teče, svi kimaju, pa kimnem i ja. Ne želim prekidati, tražiti objašnjenje nečega što je drugima očito poznato. Poslije kod kuće potražim značenje riječi koju sam cijelu večer slušao s izrazom upućena čovjeka.

S deset godina nisam imao takvih poteškoća. Djed je znao mnogo, ja malo, i nije mi bilo neugodno zbog te razlike. Uz njega sam mogao pitati i ono što bi nekoga drugog nasmijalo. Smijao se i on, ali ostajao je sjediti pokraj mene i odgovarao.

„Djede?“

„Opet?“

„Zašto tako hodaju?“

„Kako?“

Ustao sam i prošao ispred klupe, gurajući glavu naprijed pa je povlačeći natrag. Pokušavao sam istodobno gledati njega i izvesti pokret što vjernije.

„Pazi da te netko ne odnese u golubinjak.“

„Ali vidiš kako rade!“

„Vidim.“

Sjeo sam, a on je pratio jednoga koji je prelazio stazu.

„Mislim da im to ima veze s gledanjem. Vidiš, tijelo ide, a glava malo zastane.“

Meni se činilo da stalno klima.

„Zašto ne hoda normalno?“

„Pa njemu je to normalno.“

„Kao mi, mislim.“

„A zašto bi morao kao mi?“

Nisam imao spreman odgovor. Golub je za to vrijeme prešao stazu, očito zadovoljan svojim načinom hodanja.

Djed ga je još malo gledao.

„Ne bih ti znao točno objasniti.“

„Onda ću pitati nekoga tko zna.“

„Pitaj.“

Danas bih mu mogao pokazati usporenu snimku. Golub brzo pomakne glavu naprijed pa je nakratko zadrži gotovo nepomičnom dok je tijelo sustiže. Tako pri hodanju stabilizira sliku onoga što gleda. Našim očima taj niz pokreta izgleda kao neprestano klimanje.

Volio bih sjesti pokraj djeda i pustiti mu tu snimku. Zaustaviti je baš na mjestu koje nas je zbunjivalo, pa je vratiti na početak. Sada imam objašnjenje koje tada nismo imali, a nedostaje mi kako bi se on nad njim zamislio. Vidim ga kako se malo naginje prema zaslonu i namješta naočale.

U sjećanju je, međutim, još uvijek na klupi. Zavlači ruku u vrećicu i pod prstima nalazi samo papir.

Golubovi su brzo primijetili da više nema hrane. Nekoliko ih je odšetalo, drugi su se raširili po stazi. Krupni je ostao pred nama.

„Nema više“, rekao mu je djed i pokazao prazne dlanove.

Ptica je nakrivila glavu.

„Gledaj ti mene koliko hoćeš. Gotovo.“

„Razumije li nas?“

„Razumije da nema hrane.“

„A riječi?“

„Ne znam.“

„Zna li koji je dan?“

„Nije mu osobito važno.“

„Kako zna gdje mu je kuća?“

Djed je uzdahnuo.

„Slušaj, ti mali. Morat ćemo nabaviti cijelu knjigu o golubovima.“

„Ima takva knjiga?“

„Sigurno ima.“

„Možemo je nabaviti?“

Pogledao je mene, pa vrećicu.

„Najprije ćemo kući jesti. Baka već misli da smo odletjeli s njima.“

Presavio je papir i spremio ga u džep. Još sam jednom pogledao ptice. Zanimalo me prepoznaju li svoju djecu među ostalima, spavaju li svi u isto vrijeme i mogu li se posvađati tako da poslije više ne žele biti zajedno. Pitanja su stizala brže nego što sam ih uspijevao izgovoriti.

Krenuli smo polako. Hodao sam uz djeda i pokušavao držati glavu na mjestu dok mi tijelo ide naprijed. Nakon nekoliko koraka morao sam je naglo izbaciti, zbog čega sam gotovo izgubio ravnotežu.

„Prestani to izvoditi. Past ćeš.“

„Hodam kao golub.“

„Samo nemoj poslije tražiti da te hranimo iz kljuna.“

Od smijeha sam zaboravio kako sam namjeravao napraviti sljedeći korak.

Od toga su prošla desetljeća. Radio sam, putovao, čitao i razgovarao s ljudima čiji su se životi malo dodirivali s mojim. Nakupilo se znanja, ali i pitanja koja se dječaku na klupi ne bi ni mogla pojaviti. O nekim stvarima danas govorim opreznije nego prije dvadeset godina, kad sam imao mnogo manje razloga biti siguran u ono što tvrdim.

I dalje me znaju zaokupiti sasvim obične pojave. Čujem staru pjesmu i sjetim se svake riječi, a ime čovjeka s kojim sam jučer razgovarao ne mogu dozvati. Gledam ptice kako odlaze i pokušavam zamisliti kako im izgleda put koji nikada nisam prešao. Krenem potražiti jedno objašnjenje, otvorim drugo, pa treće, i odjednom je prošlo poslijepodne.

Nema od toga uvijek neke koristi koju bih znao navesti. Posao me pričeka, kava se ohladi. Ali idući put kad čujem pjesmu ili vidim pticu, zadržim se malo dulje. Primijetim pojedinost preko koje sam dotad prelazio.

Golubove sam prije onog razgovora prepoznavao bez teškoće. Znao sam kako izgledaju i kakav zvuk proizvode. Mogao sam ih nacrtati dovoljno dobro da se zna što sam nacrtao. Sve ostalo događalo se izvan moje pažnje, iako mi je svakoga dana bilo pred očima.

Tako i sada prolazim pokraj mnogo čega. U žurbi mi je dovoljno prepoznati, zaobići, stići kamo sam krenuo. Kad stanem, gotovo uvijek nađem nešto što ne znam. Pod krovom, u travi, u predmetu kojim se godinama služim. Ponekad i u čovjeku za kojega sam bio uvjeren da me više nema čime iznenaditi.

Do odgovora danas dolazim brzo. Ne moram tražiti golubara ni čekati da se knjižnica otvori. Mogu pronaći knjigu, snimku, istraživanje, pitati umjetnu inteligenciju i nastaviti razgovor koliko me volja. Koristim se time i veseli me što mogu provjeriti nešto čim me zainteresira. Ipak, pogledam tko nešto tvrdi i na temelju čega. Dogodi se da je odgovor lijepo napisan, a da za njega nema mnogo pokrića.

Djed je bez teškoće rekao da ne zna. Ostali smo zbog toga jednako dobro sjediti na klupi. Nisam ga manje cijenio niti sam počeo sumnjati u sve što mi je prije ispričao. Čekalo nas je još zrnja u vrećici i čitav niz pitanja kojima nisam vidio kraj.

Ne pamtim svaku riječ toga poslijepodneva. Razgovor danas slažem od onoga što je ostalo, njegova načina govora i smijeha koji još mogu čuti. Neke su pojedinosti izblijedjele. Više ne bih znao pokazati točno mjesto na kojem je stajala klupa. Ali pamtim koliko mi je bilo ugodno uz njega, kako nisam morao požurivati rečenicu ni procjenjivati zaslužuje li moje pitanje odgovor.

Nedavno je jedan golub hodao nekoliko koraka ispred mene. Usporio sam i zagledao se u njegovu glavu, pokušavajući uhvatiti onaj kratki zastoj dok tijelo nastavlja naprijed. Sada sam znao što trebam gledati.

Onda je raširio krila i odletio prema krovu. Pratio sam ga dok mi nije nestao iz vida i pomislio kako među svim tim zgradama pronalazi baš svoju. Prepoznaje li prozore, rub krova, put kojim se približava?

Izvadio sam telefon. Već sam počeo upisivati pitanje kad sam se sjetio djeda.

„Ti si danas odlučio ispitati sve golubove u gradu?“

U selu u kojem živim nema javne rasvjete. Najbliži veći gradovi udaljeni su desecima kilometara, iza planinskih vrhova. Kad se navečer pogase svjetla u kućama, šuma se stopi s padinom, a poznato dvorište postane mjesto kroz koje ipak treba malo opreznije proći.

Za vedrih noći bez mjesečine dovoljno je stati pred kuću i pričekati. U početku vidim samo najsjajnije zvijezde. Onda se između njih počnu pojavljivati druge, sitnije, pa se za nekoliko minuta nebo ispuni mnogo više nego što sam očekivao. Kad su uvjeti dobri, iznad šume razabire se Mliječna staza, blijeda i nepravilna, mjestimice gotovo izgubljena u tami.

Ponekad ostanem toliko dugo gledati da me vrat počne boljeti. Spustim glavu, malo se razgibam i onda ponovno pogledam gore. Još mi se ne ulazi.

Iz šume dopire zvuk kojem ne znam odrediti izvor. U daljini se oglasi pas. Sve je to blizu, poznato, u dosegu sluha. A iznad mene su udaljenosti koje mogu izgovoriti, čak i zapisati, ali ih nikako ne uspijevam zamisliti.

Otkad živim ovdje, sve češće razmišljam o tome koliko se lako odviknuti od nečega što nam je oduvijek bilo dostupno. U gradu sam znao da su zvijezde gore. Vidio bih ih nekoliko između zgrada i rijetko se pitao što još propuštam. Čovjek se navikne na nebo koje ima iznad svoje ulice.

Prije nekoliko godina, dok sam šetao ulicama New Yorka, stalno sam imao dojam da je iznad mene krov. Znao sam da sam na otvorenom, ali između visokih zgrada i njihova svjetla nebo sam gotovo prestao doživljavati. Pogled mi se zadržavao na pročeljima, prozorima i reklamama. Čak i kad bih podignuo glavu, opet bih gledao nešto što je netko sagradio. Hodao sam gradom kao kroz golemu unutrašnjost.

Ovdje u Lici, kad se kuće izgube u mraku, pogled ode mnogo dalje. Tek sam uz takve večeri bolje razumio što mi je u New Yorku nedostajalo. Iznad tamošnjih ulica bilo je isto nebo, ali ga u mojem doživljaju grada gotovo nije bilo.

Nedavno sam čitao istraživanje objavljeno 2023. u časopisu „Science“. Na temelju više od 51 tisuće opažanja građana, prikupljenih između 2011. i 2022., znanstvenici su procijenili da je nebo na obuhvaćenim lokacijama u prosjeku postajalo svjetlije oko 9,6 posto godišnje. Sudionici su prijavljivali koliko zvijezda mogu vidjeti golim okom. Procjena se razlikovala među područjima, a opažanja nisu bila jednako raspoređena po svijetu. Ipak, iz njih se jasno vidjelo koliko brzo slabije zvijezde postaju nevidljive.

Pokušavam zamisliti taj gubitak iz jedne ulice. Netko godinama izlazi na isti balkon i svake večeri vidi gotovo isto. Promjena je dovoljno spora da je teško uhvatiti trenutak kad je nešto nestalo. Nema praznog mjesta na koje bi mogao pokazati. Jednostavno sve manje toga vidi.

Već je atlas svjetlosnog onečišćenja objavljen 2016. procijenio da više od osamdeset posto svjetskog stanovništva živi pod nebom zahvaćenim umjetnom svjetlošću. Oko šezdeset posto Europljana iz mjesta stanovanja nije moglo vidjeti Mliječnu stazu. To su podaci iz tog vremena, ali i sami su dovoljno neobični. Prizor koji mi je dostupan nekoliko koraka od kućnih vrata za velik broj ljudi zahtijeva putovanje.

Navikli smo otputovati da bismo vidjeli more, planinu ili neki grad. S nebom mi je to teže prihvatiti. Ono je iznad svake kuće, a ipak treba tražiti mjesto s kojeg ga se može dobro vidjeti.

Kad gledam Mliječnu stazu, sjetim se ljudi koji su pod takvim nebom živjeli bez gotovo ičega što danas znam o njemu. Pokušavam zamisliti nekoga tko navečer izađe pred kuću, daleko prije električne rasvjete. I on je umoran od posla, nešto ga boli, brine ga hoće li biti kiše i ima li dovoljno hrane. Ne provodi svaku večer razmišljajući o vječnosti. Ali kad podigne pogled, taj je prizor dio njegova običnog dana.

Nama je postao nešto što se posebno fotografira.

Zvijezde su pomagale pri orijentaciji, pratile su se njihove sezonske promjene i uz njih su se vezivale priče. Danas za smjer imam navigaciju, za vrijeme prognozu, a za položaj zvijezda mogu otvoriti aplikaciju. Sve mi to koristi. Velik dio života proveo sam uz tehnologiju i dobro znam koliko mi je posla olakšala.

Ali primjećujem kako se promijenila moja pažnja. Kad mi podatak stigne gotov, rijetko ostanem promatrati ono na što se odnosi. Saznam da će kiša i nastavim raditi. Nekad bi čovjek zbog istog pitanja više puta pogledao prema brdu, osjetio vjetar ili se zadržao vani. Nije uvijek dobro procijenio, ali je nešto ipak vidio.

I sa zvijezdama je slično. Mogu pogledati fotografiju daleke galaksije, pročitati koliko je udaljena i nekoliko minuta poslije zaboraviti što sam pročitao. Kad stojim pred kućom i čekam da mi se oči priviknu, sporije prelazim preko prizora. U međuvremenu čujem šumu, osjetim hladnoću i shvatim da već neko vrijeme nisam mislio na ono zbog čega sam cijeli dan bio nervozan.

Ne prođe mi zbog toga svaki problem. Kad se vratim unutra, dočeka me gdje sam ga ostavio. Ali godi mi što sam barem nakratko bio zaokupljen nečim što od mene ništa ne traži.

Uvijek me fascinirala svjetlost zvijezda, taj neobičan vremeplov dostupan običnom pogledu. Od nekih je putovala godinama, od drugih stotinama ili tisućama godina. Kad ih gledam zajedno, svaka mi pokazuje neko drugo vrijeme, premda na nebu djeluju kao da sve pripadaju istoj večeri.

Znam da svjetlosti treba vremena da prijeđe udaljenost. Ali kad stojim pred kućom, to mi je teško sasvim pojmiti. Do mene upravo stiže svjetlost koja je krenula dok se na Zemlji živjelo drukčije, prije nego što su se rodili ljudi koje sam poznavao, a kod udaljenijih zvijezda i prije mnogo toga o čemu sam učio iz povijesti. Ja sam samo izišao na zrak i podignuo glavu.

Zato mi znanje o svemiru nikad nije umanjilo doživljaj neba. Što više razumijem ono što gledam, dulje ostajem vani. Pokušavam zamisliti udaljeno sunce od kojeg do mojih očiju stiže jedva vidljiv trag, nakon putovanja koje mi je teško usporediti s ičim iz vlastitog života.

Pritom se lako zaboravi da tama oko kuće treba i drugim živim bićima. Dok ja stojim i gledam nebo, oko mene se traži hrana, lovi, skriva i kreće. Umjetna rasvjeta može ometati orijentaciju ptica selica i privlačiti kukce, mijenjajući njihovo ponašanje i odnose s drugim vrstama. Nama je svjetiljka korisna nekoliko minuta dok prolazimo. Za život oko nje može ostati uključena cijelu noć.

O tome bih volio da se više razmišlja kad se postavlja rasvjeta. Potrebno je vidjeti stepenice, cestu i ulaz. Ali vrijedi pogledati kamo odlazi ostatak svjetla i treba li jednako jako svijetliti i kad ondje satima nema nikoga. Usmjerena, zaklonjena rasvjeta, prilagođena jačina te senzori i vremensko upravljanje mogu smanjiti nepotrebno osvjetljavanje.

Kod nas se tama još podrazumijeva. Drugdje je treba sačuvati, pa čak i ponovno omogućiti. Neobično je što je nešto tako obično došlo na red za zaštitu, ali slično se dogodilo i s tišinom. Dok je imaš, ne razmišljaš mnogo o njoj. Tek kad je stalno nečim prekinuta, počneš primjećivati koliko ti nedostaje.

Pitam se kako noćno nebo zamišlja dijete koje ga je uvijek gledalo iz osvijetljenog grada. Zna za zvijezde, vidjelo je fotografije, učilo o planetima. Ali nije stajalo pod nebom na kojem ih ima toliko da mu treba vremena da se snađe. Volio bih da to doživi prije nego što se navikne da sve zanimljivo na nebu dolazi preko zaslona.

Ne mora poslije poželjeti biti astronom. Dovoljno je da jednom vidi zašto je netko ostao vani iako mu je hladno.

Meni sada treba vedra noć, dovoljno tame i malo vremena. Ponekad iziđem samo nakratko, pa ostanem dok ne osjetim da sam se trebao toplije obući. Tada spustim pogled prema kući i pričekam da ponovno razaberem stazu.

I gotovo svaki put još jednom zastanem i pogledam gore.

Nedavno mi se rasklimala stara drvena stolica. Pri svakom sjedanju začulo bi se kratko škripanje, a onda bi jedna stražnja noga malo popustila u stranu. Dovoljno da čovjek spusti šalicu kave koju je upravo prinio ustima.

Godinama je stajala uz kuhinjski stol. Na naslonu joj se izlizao lak, na sjedalu je imala nekoliko ogrebotina, ali dok se nije rasklimala, nisam o njoj imao nikakvo posebno mišljenje. Odmaknuo sam je uza zid i zaključio da je vrijeme za novu.

Nekoliko dana poslije navratio je Jozo.

„Šta će ti ova stolica ovde?“

„Ma rasklimala se. Moram kupit’ drugu.“

Uhvatio ju je za naslon i prodrmao, pa je okrenuo naopako. Pritisnuo je palcem mjesto na kojem se drvo razmaknulo.

„A šta joj fali?“

„Pa vidiš da se raspada.“

„Vidim da se klima. To ti nije isto.“

Vratio ju je na noge.

„Donesi je sutra do mene. Malo ćemo je zalipit’, stegnit’ i bit će ka nova.“

„Misliš da se isplati?“

Pogledao me ispod obrva.

„A šta bi joj falilo da se ne isplati?“

Poznavao sam taj pogled. Sutradan sam odnio stolicu.

Jozina radionica bila je u staroj pomoćnoj zgradi iza kuće. Čim sam otvorio vrata, osjetio sam miris piljevine i motornog ulja. Kroz mali prozor padalo je poslijepodnevno svjetlo, a na radnom stolu vidjelo se sve što mu je koja pila, bušilica ili nepažljiva ruka ostavila u nasljeđe. Jozo je pomaknuo alat da napravi mjesta za stolicu.

Na polici mi je za oko zapela limena kutija od keksa. Na poklopcu se još nazirala nasmijana obitelj, premda su se boje toliko izlizale da se jedva razabiralo tko je tko. Unutra vijci, čavli, podložne pločice, komadi žice i nekoliko metalnih dijelova koje sam mogao okretati do sutra, a da ne pogodim čemu služe.

„Jozo, ti stvarno ništa ne bacaš?“

„Bacim ja ono šta ne valja.“

„A ovo sve valja?“

Zavukao je ruku u kutiju, malo razgrnuo sadržaj i izvadio dva vijka.

„Evo, vidiš. Baš ovi mi tribaju.“

Nisam znao jesu li ondje ležali pet dana ili trideset godina. On ih je našao kao da ih je jutros ostavio za moju stolicu.

Sjetio sam se ladica kakvih je nekada bilo gotovo u svakoj kući. U njima su se čuvali osigurači, gumice, ključići i dijelovi aparata kojih odavno više nije bilo. Takvu je ladicu bilo opasno pospremiti. Tebi se čini da si samo složio stvari, a netko tko je godinama znao gdje što leži odjednom više ne može naći ništa.

I uvijek je postojao netko tko bi, čim bi se nešto pokvarilo, rekao: „Čekaj, mislim da ja to imam negdje.“

Ponekad bi doista imao.

Dok je Jozo brusnim papirom čistio stari spoj, pričali smo o televizorima kojima je znala poskočiti slika. Najprije bi se nekoliko puta lupnulo po kućištu. Ako bi se slika smirila, čovjek bi do kraja večeri prilično vjerovao u vlastiti popravak. Idući dan opet isto i televizor bi ipak završio kod majstora. Cipele su se nosile postolaru, sat uraru, a za radio ili gramofon obično se znalo kome ga treba odnijeti i kad je taj kod kuće.

Naravno da se mnogo toga popravljalo jer za novo nije bilo novca. Lako je danas s nježnošću govoriti o vremenu u kojem se na popravljen televizor čekalo tjednima. Ali bila mi je draga jedna tadašnja navika. Kad bi nešto prestalo raditi, prvo bi se pokušalo doznati što mu je. Ja sam od toga sa stolicom stigao tek do „klima se“, a već sam bio spreman otići u trgovinu.

„Znaš šta mene živcira?“ upitao je Jozo. „Kupim nešto novo, platim pošteno, a za dvi godine gotovo. Onda mi kažu da se ne isplati popravljat’.“

„Pa kupiš drugo.“

„A šta ću, kupim. Al’ dođe mi da onome šta mi ga je proda odnesem nazad i pitam ga šta mi je to uopće proda.“

Pokazao je na staru električnu bušilicu na polici.

„Vidiš ovu? Starija od pola sela. I još radi.“

„Pa zašto onda kupuješ nove?“

Zastao je s brusnim papirom u ruci i nasmijao se.

„A šta ja znam. Lipo ih je vidit’ u dućanu.“

Kad je zalijepio spoj i stegnuo ga, skinuo je s police staru drvenu blanju. Naslijedio ju je od oca. Tijelo joj je bilo tamno, a drška nešto svjetlija, kao da pripada drukčijem komadu drveta. I pripadala je.

„Ovu je moj stari napravia“, rekao je prelazeći palcem preko drške. „Pukla ona prva pa je napravija drugu. Ja san je posli samo malo dotjera.“

Pružio mi je blanju. Bila je teža nego što sam očekivao. Drška mi je lijepo sjela u dlan. Na mjestu gdje je dolazio palac drvo je bilo tako glatko da sam ga još jednom prešao prstom.

Nisam poznavao Jozina oca. Dok sam držao tu blanju, zanimalo me kakav je bio za radnim stolom. Je li volio da mu se nešto govori dok radi ili bi ga razgovor omeo? Je li tu dršku napravio polako, prema vlastitoj ruci, ili se žurio dovršiti posao u kojem ga je ona prva prekinula? Od svega toga Jozo mi je rekao samo da je otac napravio drugu, a on ju je poslije malo dotjerao. Njima dvojici bio je to običan popravak. Meni je odjednom bilo drago što držim stvar na kojoj su radila obojica.

„Dobra stvar“, rekao sam vraćajući mu blanju.

„Je. Samo triba znat’ radit’ s njom.“

Odložio ju je na policu. Pogledao sam opet onu limenu kutiju. Da se mene pitalo, dobar dio njezina sadržaja završio bi u smeću. Jozo je za neku oprugu još pamtio odakle ju je skinuo, za alat tko mu ga je dao, a za vijak gdje bi ga mogao upotrijebiti. Ja sam pred sobom imao hrpu željeza i nešto malo slobodnog mjesta koje bi se dobilo da se sve to baci.

Pomislio sam na radionice koje ostanu poslije ljudi. Netko mora ući, otvoriti prozor, isprazniti police. Dođe s prikolicom i ljudima koji su odvojili popodne da mu pomognu. Treba odlučiti što ponijeti kući i kamo s onim što ostane. Teško je zamjeriti čovjeku što baci zahrđalu oprugu kad je jedini koji je znao zašto je vrijedilo sačuvati više ne može ni prepoznati ni potražiti. A još jučer bi, zatreba li, posegnuo za njom bez gledanja.

„Evo“, rekao je Jozo. „Sad je pusti da se dobro osuši. Posli možeš sidit’ koliko te volja.“

„Koliko sam dužan?“

„Ma ajde, kakvi novci. Donit ćeš kavu kad budeš dolazija.“

Sljedeće večeri vratio sam stolicu za kuhinjski stol. Kad sam sjeo, još sam se malo pridržao za rub stola, iz navike. Nije se ni pomaknula. Na naslonu je ostala stara ogrebotina, pod rukom ono isto mjesto na kojem se izlizao lak. Da je ispala „ka nova“, kako je Jozo obećao, bilo bi mi sada i malo žao.

Ujutro sam mu odnio kavu.

Našao sam ga u radionici, nagnutog nad nekakav stari aparat. Naočale su mu skliznule gotovo do vrha nosa. Po stolu je rasporedio nekoliko vijaka, komad žice i malu oprugu.

„Šta je sad to?“ upitao sam.

„Ma ništa. Naša sam ga u štaglju.“

„Radi li?“

„Ne radi.“

„I šta ćeš s njim?“

Podigao je glavu i pogledao me preko naočala.

„Pa popravit’ ga, šta bi drugo?“

Natočio sam nam kavu iz termosice i sjeo na drvenu klupu pokraj zida. Kroz otvorena vrata dopirao je miris vlažne zemlje. Iz dvorišta se čulo kako njegova žena nekoga doziva. Jozo je uzeo odvijač i nastavio raditi, povremeno mrmljajući nešto što očito nije bilo namijenjeno meni.

Pogled mi je pao na kutiju od keksa. Kod kuće sam već danima namjeravao učvrstiti malu metalnu kopču. Nedostajao mi je vijak.

„A čuj, Jozo...“

„Reci.“

„Imaš li jedan mali vijak? Triba bi mi za nešto kod kuće.“

Spustio je odvijač, obrisao ruke o krpu i privukao kutiju.

„Kakav ti triba?“

Neki dan vraćao sam se autom kući. Radio je svirao u pozadini, tek toliko da nešto razbije tišinu. Mijenjao sam postaje kad su se iz zvučnika začuli prvi taktovi jedne stare pjesme.

Ruka mi je ostala na tipki.

Poznavao sam tu gitaru. Način na koji ulazi u melodiju, kratku stanku prije sljedeće fraze, ton koji sam nekada uporno pokušavao izvući iz svoje gitare. Pjesmu nisam čuo godinama, a znao sam što dolazi. Prsti su mi se sami pomaknuli po upravljaču.

Pojačao sam radio.

Do kuće je ostalo nekoliko kilometara. Vozio sam poznatom cestom, a u mislima mi se pojavila jedna soba u Rijeci. Nisam se morao truditi prisjetiti je se. S prvih nekoliko taktova vratio se i raspored namještaja.

Pomalo zagušljiva od cigaretnog dima, s omotima albuma razbacanima po podu i gitarom naslonjenom uza zid. Na stolu nekoliko šalica od kave koje nitko nije imao namjeru odnijeti u kuhinju. Netko sjedi na rubu kreveta, drugi na podu, dovoljno blizu zvučnika da čuje baš ono što nama ostalima navodno promiče.

Sve nam je bilo pri ruci i nikome se nije išlo doma.

Bile su to godine kazetofona, gramofona i ozbiljnih rasprava o tome tko je najbolji gitarist na svijetu. Clapton, Gary Moore, B. B. King, pa netko spomene Eddieja Van Halena i sve krene ispočetka. Jedan govori o brzini, drugi o osjećaju, treći tvrdi da su dovoljne dvije note pa da znaš tko svira.

Svatko je imao svojeg favorita i vrlo malo strpljenja za tuđe argumente. Drugog smo gitarista slušali uglavnom zato da bismo objasnili zašto je naš bolji. A onda bi nas neki prijelaz ušutkao pa bismo tražili da se vrati malo unatrag.

Onda bi netko pustio Led Zeppelin. Robert Plant, taj nevjerojatan glas. Pjevao je s takvom snagom i lakoćom da smo se samo pogledavali. Nama je to bilo nedostižno, ali svejedno bismo pokušali uhvatiti poneku njegovu dionicu. Najčešće bismo se nasmijali sami sebi.

Isti gitarski solo znali smo preslušati desetak puta. Netko bi tvrdio da je čuo određenu notu, drugi ga uvjeravao da nema pojma, a treći već posezao za gitarom da pokaže kako se to svira.

Nakon pola sata uglavnom bismo zaključili da treba poslušati još jednom.

Danas mi je draga ta naša upornost. Mogli smo cijelu večer provesti tražeći nekoliko tonova i otići kući zadovoljni jer smo im se napokon približili. Još bih ih putem ponavljao u glavi, da mi do jutra ne pobjegne ono što je pod prstima tek počelo sjedati.

Dok slušaš dobrog gitarista, sve zvuči kao da drukčije i ne može biti odsvirano. Tek kad pokušaš sam, čuješ koliko toga ima između dvije note. Znaš gdje treba staviti prst, a zvuk opet nije taj. Pa mijenjaš pritisak, povučeš žicu malo više, slušaš kako ton traje. Netko te zove, a ti kažeš: „Samo malo.“ I stvarno misliš da ti treba još samo malo.

A onda probe. Hladne garaže, produžni kabeli između pojačala, bubnjar koji je uvijek bio preglasan i susjedi koji nisu dijelili naše oduševljenje. Nama je bilo dovoljno da imamo gdje svirati. Kad bismo cijelu pjesmu odsvirali bez zaustavljanja, pogledavali smo se zadovoljno, još s rukama na instrumentima. Šteta što baš tada nitko nije slušao.

Stigle su i prve gaže. Netko te angažira da sviraš pred ljudima koji ti nisu prijatelji ni rodbina i odjednom sve postane ozbiljnije. Treba složiti repertoar, provjeriti opremu, dogovoriti prijevoz i postići da svi članovi benda dođu na vrijeme. Ovo posljednje znalo je biti zahtjevnije od sviranja.

Meni je glazba s godinama postala posao i velik dio života. Svirao sam profesionalno, pisao i objavljivao svoje pjesme, proveo mnogo vremena na pozornicama. Zbog glazbe sam proputovao svijet i upoznao ljude i mjesta do kojih inače teško da bih stigao. Bilo je velikih dvorana, malih klubova, dugih putovanja i večeri nakon kojih ne možeš zaspati, premda si jedva čekao doći do kreveta. Legneš, zatvoriš oči, a još čuješ kako ste svirali.

Kad se glazbom baviš profesionalno, počneš je i drukčije slušati. Primijetiš kako je složen aranžman, gdje je netko požurio, kako je bend ispratio pjevača. Teško je to isključiti. Zato mi gode trenuci kad me pjesma uhvati prije nego što je počnem rastavljati.

Ipak, kad se svega toga prisjećam, često mi prvo dođe ona garaža. Pojačalo krči, gitaru opet treba ugoditi, netko govori da krenemo ispočetka. Taman smo dobro uhvatili refren, šteta je sad stati. Onaj koji je prvi morao kući već je dvaput ostao još pet minuta.

Posebna priča bilo je snimanje s radija. Sjedili smo uz kazetofon i čekali da voditelj pusti ono što želimo. Prst na tipki, spreman. Samo da ovaj put ne zakasnimo na početak.

Onda bi pred kraj pjesme, preko gitare koju smo čekali, čovjek krenuo čitati vremensku prognozu.

Spominjali smo i njega i prognozu. A kazetu smo poslije svejedno slušali, toliko puta da smo već znali na kojem će se mjestu javiti njegov glas. Godinama poslije čuješ čistu snimku i gotovo očekuješ ono njegovo najavljeno naoblačenje.

Danas mogu pronaći gotovo svaku pjesmu koju sam ikada čuo. Izabrati album, koncertnu snimku, godinu, drugu izvedbu istog sola. Drago mi je da mogu. Za neke bih snimke nekada dao mnogo toga.

Pa ipak, rijetko sjednem i cijelu večer samo slušam. Uvijek je još nešto otvoreno, nešto treba pogledati ili nekome odgovoriti. Usred pjesme koju volim uzmem mobitel, a kad ponovno obratim pažnju, najbolji dio već je prošao. Nitko mi nije najavio prognozu. Sam sam se prekinuo.

Toga dana u automobilu slušao sam bez prekidanja. Prisjećao sam se naših razgovora i ljudi s kojima sam dijelio glazbu. Neka su prijateljstva izdržala sve te godine. Neki su se odselili, s nekima sam izgubio kontakt, a neki su otišli zauvijek.

Više se ne bih mogao zakleti koje smo godine kupili određeni album ni tko ga je prvi donio. Ali pamtim gdje je tko sjedio, kako je držao gitaru i kako smo se smijali kad bi se zaletio u solo kojem nije bio dorastao. U sjećanju još podigne pogled prema nama, kao da smo mu mi krivi što je zapeo.

Sjećam se i vlastitih pokušaja, da ne bude zabune.

Čudno je ponovno čuti pjesmu nakon mnogo godina. Snimka je ista, čak je i dah prije prvog stiha ondje gdje je bio. A ti je slušaš iz sasvim drugog života. Sjetiš se kako si je nekad razumio, kome si je puštao i koliko ti je bilo važno da se svidi i njemu.

S tim ljudima dijelio sam vrijeme u kojem još nismo znali kako će nam životi izgledati. Imali smo planove i govorili o njima s lakoćom koju danas više nemam. Mnogo toga činilo se nadohvat ruke. Treba još malo vježbati, naći bolju opremu, dočekati pravu priliku.

Poslije smo mijenjali gradove, poslove i navike. Neki su nastavili svirati, drugi odložili instrumente. Ali kad se danas sretnemo i netko spomene stari bend, vrlo brzo opet razgovaramo kao onda. Samo sad netko usred rasprave mora staviti naočale da na mobitelu provjeri tko je u pravu.

Kad sam stigao pred kuću, pjesma još nije završila. Parkirao sam, ugasio motor i ostavio radio uključen. Počinjao je onaj dio koji sam toliko puta pokušavao skinuti po sluhu.

Nisam ga namjeravao prekidati.

Pokraj automobila prošao je Jozo. Nosio je nekakav alat, očito se vraćao iz štaglja. Vidio me kako sjedim pa zastao.

„Šta je, neće upalit’?“

Spustio sam prozor.

„Ma oće, Jozo. Slušam pjesmu.“

Pogledao je prema radiju, pa prema meni.

„Pa slušaj je u kući.“

„Čekam da završi solo. Nisam ovo čuo sto godina.“

Nagnuo se prema prozoru. Slušao je nekoliko trenutaka, a onda mu se lice razvedrilo.

„Aaaa, znam ja ovo!“

„Znaš?“

„Kako neću znat’! Ima sam ja to na kazeti. Još dok sam vozija starog Golfa.“

Odložio je alat na ogradu i prišao bliže.

„Ajde, daj malo glasnije.“

Pojačao sam.

Stajao je pokraj automobila i klimao glavom u ritmu. Pokušao je i zviždati melodiju, ali ga je gitarist brzo ostavio iza sebe.

„E, vidiš, to ti je bila muzika.“

Nasmijao sam se.

„Nisam znao da ti to slušaš.“

Pogledao me kao da sam ga upravo uvrijedio.

„A šta si ti mislija, da sam se ja rodija sa sikiron u ruci?“

Obojica smo prasnuli u smijeh.

Ostao je dok pjesma nije završila. Onda je pokupio alat, potapšao me po ramenu i krenuo prema svojem dvorištu.

„Ajde, vidimo se kasnije. I nemoj mi sad reć’ da si ti bolji gitarist od ovoga!“

„Nisam, Jozo. Barem ne danas.“

„E, dobro je onda!“

Još sam trenutak ostao sjediti. Dok je odmicao prema štaglju, čuo sam ga kako zviždi istu melodiju. Promašio bi ton, zastao pa pokušao ponovno.

Ugasio sam radio tek kad je zamaknuo iza kuće.

A Jozo je nastavio zviždati.

„Ma znam ja njega kakav je on!“

Često čujem tu rečenicu, osobito u manjim sredinama. Izgovori se tako da nakon nje obično nema puno razgovora. Čovjek je poznat, mišljenje postoji, nema se tu što dalje objašnjavati.

Znamo kakav je bio u školi, s kim se družio, što je napravio u mladosti i kome se zamjerio. Ponekad znamo i kakav mu je bio otac, pa i to uzmemo u obzir, kao da se nečiji karakter može dopuniti obiteljskim podacima.

U malom mjestu tuđe djetinjstvo dugo traje. Čovjek posijedi, djeca mu odrastu, a netko ga još zove nadimkom koji je dobio s petnaest godina. Ima u tome i prisnosti. Lijepo je doći nekamo gdje te se ljudi sjećaju dok još nisi imao zanimanje, položaj ni sve ono čime se danas predstavljaš. Ne moraš objašnjavati odakle si i čiji si. Znaju te.

Ali znaju te i po nečemu što bi odavno htio ostaviti iza sebe.

Možeš promijeniti posao, preseliti se, osnovati obitelj, njegovati bolesnog roditelja i proći kroz godine o kojima susjed gotovo ništa ne zna. On će se, kad te netko spomene, sjetiti kako si jednom razbio prozor na seoskom domu. Priča je dobra, svi je znaju, a ono što si radio sljedećih trideset godina nije se toliko prepričavalo.

Razumijem zašto pamtimo takve stvari. Ne možemo pri svakom susretu krenuti ispočetka, kao da o čovjeku ništa ne znamo. Iskustvo nam služi da procijenimo kome možemo vjerovati, od koga se trebamo odmaknuti i s kim ne želimo ponovno prolaziti isto.

Neke postupke i treba pamtiti. Ako nas je netko povrijedio, sama činjenica da je prošlo mnogo godina ne znači da mu moramo otvoriti vrata. Promjena se vidi u ponašanju, pogotovo onda kad čovjek ponovno dođe u situaciju u kojoj je nekada postupio loše. Nije dovoljno reći da više nisi isti i očekivati da ti svi povjeruju.

Razmišljam nešto drugo. Koliko često uopće pogledamo postoji li ta promjena?

Sretnemo nekoga nakon dugo vremena i već tijekom razgovora tražimo poznate znakove. Ako je nekada bio bahat, jedna nespretna rečenica bit će dovoljna da zaključimo kako se ništa nije promijenilo. Ako je bio neodgovoran, njegovo kašnjenje potvrdit će sve što smo mislili. Ono što se ne uklapa u staru sliku lakše nam promakne.

Tako se možemo godinama susretati s čovjekom, a da o njemu gotovo ništa novo ne saznamo.

Za sebe ipak očekujemo malo više razumijevanja. Znamo što nam se dogodilo između dvadesete i pedesete. Pamtimo odluke zbog kojih nam je žao, razgovore nakon kojih smo drukčije razmišljali, noći u kojima nas je bilo strah. Znamo koliko nas je koštalo nešto što je drugima izgledalo kao obična promjena posla ili adrese.

Kad netko procjenjuje nas, voljeli bismo da zna i taj dio.

Drugoga često procjenjujemo bez njega. Vidimo da je postao šutljiv, ali ne znamo o čemu mu je teško govoriti. Primijetimo da više ne dolazi u isto društvo, a ne pitamo zašto. Kažemo da se uobrazio jer se udaljio. Na tome ostane.

Ne znači da za svaki postupak postoji neko duboko opravdanje. Ljudi znaju biti sebični, grubi i nepošteni, i nakon što saslušamo njihovu priču. Ali nije mi svejedno jesam li nekoga barem pokušao razumjeti ili sam samo posegnuo za onim što o njemu odavno govorim.

S vremenom sam primijetio da se i sami znamo držati vlastite stare slike. Kažemo: „Ja sam ti takav“, pa time objasnimo i ono što bismo mogli promijeniti. Branimo mišljenje koje nas više sasvim ne uvjerava jer smo ga godinama zastupali. Ostajemo u razgovorima koji nam smetaju i smijemo se nečemu što nam više nije smiješno. Lakše je nastaviti nego objašnjavati otkad nam to odjednom smeta.

Jer okolina primijeti kad odstupimo.

„Šta je sad njemu? Nikad nije bio takav.“

Ne mora se dogoditi ništa veliko. Dovoljno je da čovjek koji je uvijek pristajao jednom kaže da neće. Ili da onaj koji se sa svima prepirao ovaj put nema potrebu dokazivati da je u pravu. Čak i promjena koju bismo inače smatrali dobrom zna nam zasmetati kad zbog nje više ne znamo kako se prema nekome postaviti.

Nije lako ni priznati da smo se u vlastitoj procjeni prevarili. Godinama smo govorili kakav je netko, uvjeravali druge i navodili primjere. Sad bismo trebali reći da više nismo sigurni. Lakše je pronaći još jedan dokaz za staro mišljenje.

Zato se pokušavam zaustaviti kad i sam krenem s onim: „Znam ja njega.“ Pitam se kada smo posljednji put stvarno razgovarali. Jesam li ga išta pitao o životu koji sada živi ili smo se opet zadržali na ljudima i događajima iz mladosti?

Čovjeka iz tog vremena dobro pamtim. O ovom današnjem često nemam puno toga reći.