IQ vs BBQ

Knjigu ponekad otvorim iz najobičnije znatiželje. Zanima me kamo će me odvesti.
Mislim da sam tako čitao još kao klinac. Priče o mjestima kojih nema na karti bile su mi zanimljive upravo zato što ih nema. Netko ih je morao izmisliti od početka, odlučiti kakvo je tamo nebo, kako ljudi žive, čega se boje, što smatraju normalnim i kakve su sve gluposti u stanju napraviti.
Možeš čovjeku promijeniti gotovo cijeli svijet, ali čovjek će i dalje nekako ostati čovjek. Upravo tu meni priča počinje raditi.
Dobra knjiga vrlo brzo napravi čudnu stvar s glavom. Znaš da grad o kojem čitaš ne postoji, a nakon pedesetak stranica već imaš jasnu predodžbu kojom bi ulicom prošao. Lik je izmišljen, ali svejedno ti ide na živce kad napravi nešto za što si ga tri stranice unaprijed molio da ne napravi.
Takvi ljudi i mjesta znaju ostati s nama godinama, iako nikada nisu stvarno postojali. To mi je i dalje fascinantno.
Vjerojatno mi je zato znanstvena fantastika uvijek tako dobro sjedala. Naravno da volim svemirske brodove, daleke planete i tehnologiju, ali brod sam po sebi može biti zanimljiv nekoliko stranica. Prije ili poslije u njega moraš staviti čovjeka i onda počnu pravi problemi.
Daj ljudima mnogo duži život i odmah me zanima kako bi izgledala obitelj, ljubav, posao, vlasništvo i nasljedstvo. Napravi stroj koji pamti bolje od čovjeka i otvori se pitanje čijem sjećanju vjerujemo. Dovedi nas do inteligentnog života negdje drugdje i lako je zamisliti koliko bi kratko trajalo čisto čuđenje prije nego što bismo počeli raspravljati tko govori u ime Zemlje i tko će što dobiti iz cijele priče.
Takve ideje me znaju odvući daleko izvan romana. Pročitam nešto i krenem kopati: je li to fizički uopće moguće, koliko bi trebalo putovati do te zvijezde, je li netko već pokušao napraviti nešto slično i kako zapravo radi tehnologija koju je autor usput spomenuo. Ponekad izmišljeni planet završi s pola sata astronomije, a jedna rečenica o povijesti s večeri provedenom po starim kartama.
Tu je zapravo cijela čar. Kreneš čitati jednu priču, a ona ti usput pokaže još deset stvari za koje nisi znao da te zanimaju.
To se ne događa samo sa znanstvenom fantastikom. Dobar povijesni roman zna me natjerati da odložim knjigu i provjerim čovjeka koji se pojavio u dvije rečenice. Onda otvorim njegovu biografiju, iz nje završim u nekom ratu, gradu ili stoljeću i nakon sat vremena više nemam pojma kako sam tamo dospio.
Znatiželja baš i nema uredan plan rada, pa jedna stvar povuče drugu prije nego što to uopće primijetiš.
Zbog toga nikad nisam posebno volio popise knjiga koje bi „svatko morao pročitati“. Mogu mi reći što vrijedi pokušati, ali ne mogu odrediti trenutak u kojem će mi neka knjiga sjesti.
I sam sam neke ostavljao pa im se vraćao godinama poslije. Odjednom su bile sasvim drukčije, iako se knjiga nije promijenila. Ja sam u međuvremenu imao još nekoliko godina života, pročitao nešto drugo, izgubio nešto, naučio ponešto i na iste stranice donio drukčiju glavu.
Nekad knjiga jednostavno dođe u dobro vrijeme. Ne mora iz toga nastati nikakav veliki životni preokret; takve tvrdnje mi ionako zvuče malo preveliko za većinu čitanja. Dovoljno je da mi ubaci novu temu u glavu i ostavi je tamo nekoliko dana.
Tada možda poželim čuti glazbu spomenutu u priči, potražiti mjesto, pročitati nešto o stvarnom događaju ili pokušati razumjeti ideju koja mi je prije bila potpuno strana. Ponekad me povuče i prema vlastitom pisanju, ne tako da poželim napisati istu priču, nego zato što me nečija ideja podsjeti koliko je mogućnosti još neistraženo.
Valjda je tako bilo i puno prije knjiga. Mogu zamisliti nekoga tko sjedi uz vatru i priča što navodno postoji iza planine. Možda je tamo stvarno bio, a možda nije otišao dalje od susjednog potoka i upravo izmišlja pola priče. Svejedno ga slušaju, i netko će sutradan prema toj planini pogledati malo duže.
Meni su čitanje i istraživanje još uvijek povezani na taj način. Mašta vrlo lako prebaci čovjeka u znatiželju, a onda već sam nastaviš dalje.
Zato mi se zna dogoditi da nakon nekoliko poglavlja imam otvoren preglednik, kartu, neki stari članak i još dvije knjige koje prije toga nisam namjeravao tražiti. Roman ostane na stolu, prst među stranicama, dok ja već kopam po nečemu što je u njemu spomenuto usput.
Nekad se vratim nakon pet minuta.
Nekad nakon sat vremena.

Kad pomislim na nedjeljni ručak iz djetinjstva, ne sjetim se prvo hrane. Sjetim se koliko je ljudi bilo u kući.
Nismo bili mala obitelj koja uredno sjedne za četiri mjesta. Dolazile su tetke, barbići, kumovi, netko s drugog kraja grada, netko samo na kavu pa bi, naravno, ostao i na ručku. Stol se širio koliko je trebalo, izvlačile su se dodatne stolice, a djeca su ionako sjedila gdje ih se uspjelo ugurati.
Prije ručka postojao je svoj red.
Stariji muškarci bi negdje sa strane popili rakijicu. Jednu, jasno. Barem se tako govorilo.
Žene su već od jutra bile oko kuhinje i vodile svoje razgovore koje sam tada slušao samo napola. Recept koji je jedna dobila od neke rođakinje, kako ona druga radi tijesto, koliko ide ovoga, koliko onoga, zašto nešto ovaj put nije ispalo kao prošli.
Mater bi, naravno, već unaprijed imala primjedbu na vlastiti štrudel.
„Ni baš ovisti put, ko pasani.“
Meni je bio isti.
Vjerojatno je i bio.
Ali neke stvari u obitelji valjda traže da se malo pokude prije nego što ih svi pojedu.
U jednom trenutku iz kuhinje bi došlo ono mamino:
„Ajde, za stol!“
I to je bilo to.
Nije trebalo zvati drugi put samo one koji su stvarno bili gladni. Ostale se skupljalo po kući, balkonu, dvorištu i tko zna gdje.
Nas djecu najmanje je zanimalo što odrasli imaju za reći. Ako bratića nisi vidio cijeli tjedan, sedam dana je tada bilo ozbiljno dugo vrijeme. Trebalo je nadoknaditi što se dogodilo, vidjeti tko bolje vozi ponicu, otići do susjeda jer je kupio novi APN 6 i nekoliko minuta stajati oko njega kao da je upravo stigao iz tvornice Ferrari.
Motor je bio važna stvar.
Nije čak morao biti tvoj.
Dovoljno je bilo da postoji u ulici.
Ručak nas je prekidao usred mnogo važnijeg života.
Juha, glavno jelo, kruh preko stola, odrasli koji razgovaraju svi istodobno i netko tko te pita nešto baš kad imaš puna usta. Nisi smio ustati kad ti padne na pamet. Trebalo je ipak malo sjediti s ljudima.
Tada mi je to ponekad išlo na živce.
Danas mi je drago da nije bilo po našem.
Ostao je osjećaj da si dio nečega što je veće od tebe.
Nitko nije spominjao „obiteljske vrijednosti“. Nitko nije objašnjavao važnost zajedništva. To bi za tim stolom zvučalo prilično čudno.
Samo su ljudi dolazili.
To je bilo dovoljno.
Neki su prelazili pola grada da bi bili tamo. Netko je donio kolač, netko bocu, netko sebe i svoju najnoviju priču koju će svi čuti nekoliko puta. Djeca su gledala kako što prije ponovno pobjeći van, stariji bi nakon ručka ostali uz kavu, a razgovori iz kuhinje i blagovaonice nastavili bi se kao da između njih nije ni bilo ručka.
To je bio ritam.
I mislim da mi danas upravo to najviše nedostaje kad se ne uspijemo okupiti.
Ne živimo više svi blizu. Djeca imaju svoje živote, kilometri rade svoje, obaveze isto. Obiteljski ručak još postoji i čuvamo ga kad možemo, ali više se ne dogodi sam od sebe samo zato što je nedjelja.
Nekad se trebalo samo pojaviti.
Danas se mora i moći.
To je velika razlika.
Možda zbog toga danas bolje razumijem ono što kao klinac nisam mogao.
Dom nije bio samo stan, kuća ni adresa.
Bio je taj metež.
Rakijica prije ručka.
Mater koja viče da je gotovo.
Netko tko još nije došao pa se pita gdje je.
Tetka koja objašnjava recept.
Barba koji ima svoje mišljenje o svemu.
Bratić koji te već pogledom pita koliko još moramo sjediti prije nego što možemo natrag na bicikle.
Susjedov APN 6 koji nas vani čeka važniji od cijelog razgovora odraslih.
I štrudel koji „ni baš ko pasani“, a nestane do zadnje fete.
To je bio mir, samo što tada nisam znao da mir može biti toliko glasan.
Danas, kad se uspijemo okupiti, prepoznam nešto od toga. Nisu isti ljudi, nisu iste uloge, ponekog više nema, a oni koji su nekad jurili van danas možda sjede za stolom kao odrasli.
I dobro je tako.
Ne treba vraćati staru nedjelju.
Dovoljno mi je da još postoji ona ista lakoća kad napokon sjednemo zajedno. Da se razgovor ne mora najaviti, da netko može doći gladan, umoran ili nervozan i svejedno zna da mu je mjesto tu.
Možda je to ono što sam iz tih nedjelja stvarno nosim.
 

Jutros sam uz kavu pogledao datum i zadržao se na njemu malo duže nego inače.
Dvadeset pet godina.
Neki datumi imaju tu nezgodnu osobinu da otvore vrata koja nisi namjeravao otvoriti. Nisam dugo ostao uz događaj kojeg se datum sjeća. Puno me više zainteresirao čovjek koji sam bio dok se sve to događalo.
Ne mogu se zakleti gdje sam točno bio kad sam prvi put gledao one snimke koje su poslije obišle svijet toliko puta da su se pomiješale s vlastitim sjećanjem. Znam samo da sam tada imao sasvim drukčiji život.
Živio sam u Rijeci, djeca su bila mala, roditelji živi, a ja sam ozbiljno radio ono što sam mislio da čovjek treba raditi u tim godinama: gradio posao, jurio rokove, pokušavao biti dobar u onome što radim i stalno gledao nekoliko koraka unaprijed.
Karijera mi je bila važna.
Ne pišem to s podsmijehom. Bila mi je važna s razlogom. Dala mi je puno, naučila me još više i godinama zauzimala velik dio mog života.
Samo me danas čudi koliko sam često brkao hitno i važno.
Rokovi zbog kojih nisam spavao prošli su. Poslovi na koje sam bio ponosan dobili su nasljednike. Problemi koji su mi tada znali zauzeti cijelu glavu danas mi jedva imaju ime.
To nije nikakvo naknadno prosvjetljenje. Da se vratim tamo sa svime što danas znam, vjerojatno bih opet radio mnoge iste stvari. U tim godinama želiš nešto napraviti sa sobom. Hoćeš vidjeti dokle možeš. Treba ti osjećaj da ideš naprijed.
Samo što smjer nije zauvijek isti.
Neke stvari koje su nekad stajale vrlo visoko na mojoj listi danas uopće nisu na njoj.
A neke kojima tada nisam pridavao posebnu važnost pope­le su se prilično visoko.
Vrijeme, recimo.
Ne ono veliko, apstraktno vrijeme o kojem se pišu mudre rečenice, nego sasvim obično vrijeme koje ti nitko ne zauzme prije nego što si uopće odlučio što ćeš s njim.
I ljudi.
Tu su godine bile dosta dobar korektor mojih procjena.
Nekih više nema. S nekima sam se udaljio. Neki odnosi za koje sam vjerovao da su praktički dio inventara mog života jednostavno su prestali biti svakodnevica.
Većina toga nije završila dramatično.
To mi je možda dugo bilo najčudnije.
U filmovima odnosi završavaju razgovorom. U životu često završe time što se posljednji pravi razgovor dogodio prije tri godine, a nitko tada nije znao da je posljednji.
Jedno vrijeme nekoga poznaješ gotovo bez objašnjavanja. Poslije znaš ponešto. Onda se uhvatiš da o čovjeku s kojim si nekad dijelio velik dio života više zapravo znaš vrlo malo.
Isto vrijedi za ljubavi. Neke opstanu, neke promijene oblik, neke ostanu vezane uz razdoblje života iz kojeg su nastale. Nemam više potrebu retroaktivno presuđivati koja je trebala završiti drukčije.
Vrijedilo je ono što je vrijedilo dok smo to živjeli.
Jedan gubitak ipak nema zamjenu.
Roditelja više nema.
To nije nešto o čemu razmišljam svaki dan. Život sasvim normalno ide dalje. Radiš, kuhaš, šališ se, nešto planiraš. Onda ti padne na pamet pitanje na koje bi otac znao odgovor ili čuješ nešto za što odmah znaš kako bi majka reagirala.
Traje vrlo kratko.
I nastaviš dalje.
Valjda upravo zato takvi trenuci ostanu jaki. Ne najave se.
S vremenom sam se udaljio i od života koji sam tada smatrao gotovo jedinim mogućim.
Više ne živim u Rijeci. Dolazim zbog djece, prijatelja i svega što me tamo još veže, ali svakodnevicu sam napravio negdje drugdje.
To mi je nekad bilo potpuno nezamislivo.
Nije stvar u tome da sam prestao voljeti svoj grad. Jednostavno mi više ne treba isti ritam.
Prije mi je godilo kretanje. Posao, ljudi, obaveze, negdje treba biti, nešto se događa. Imao sam osjećaj da život mora imati određenu brzinu da bi imao sadržaj.
Danas nemam.
I dalje me zanima sto stvari. Čitam, pratim, pišem, petljam po tehnologiji, slušam glazbu i mogu satima kopati po nečemu što me zainteresira. Nisam baš postao čovjek koji sjedi ispod stabla i razgovara s vječnošću.
Samo više ne moram biti usred svega.
Još manje mi je potrebno da posao potvrđuje tko sam.
Nekad bih vrlo lako dobar dan mjerio onime što sam završio.
Danas mogu napraviti manje, a biti zadovoljniji.
Čuo sam djecu. Napisao nekoliko stranica koje mi ne idu na živce kad ih ponovno pročitam. Skuhao nešto dobro. Pustio glazbu. Nisam cijeli dan imao osjećaj da nekamo kasnim.
Meni od prije dvadeset pet godina takav bi popis vjerojatno djelovao prilično skromno.
Možda bi zaključio da sam izgubio ambiciju.
Nisam.
Samo sam izbirljiviji oko toga na što je trošim.
Nekad sam dugo čekao ono mitsko mirnije razdoblje. Završit ćemo ovaj posao, riješiti taj problem, doći do neke točke i onda će napokon biti više vremena.
Naravno da nije bilo tako.
Kad završi jedno, uredno dođe drugo.
Nema vrata iza kojih čeka slobodno poslijepodne s tvojim imenom na njima.
U jednom trenutku moraš sam odlučiti što više neće dobivati tvoje vrijeme.
To mi je možda najveća promjena.
Ne radim danas nužno manje zato što manje mogu ili manje želim. Samo mi je postalo puno teže objasniti samome sebi zašto bih dao cijeli dan nečemu što mi zapravo nije važno.
S trideset godina vjerojatno ne bih razumio tu računicu.
Tada sam imao osjećaj da je većina stvari ponovljiva.
Ako danas ne stignemo, ima sutra.
Ako se ne vidimo ovaj tjedan, vidjet ćemo se drugi.
Ako propustim ovo, doći će nešto slično.
Dobar dio života stvarno tako funkcionira.
A dio baš i ne.
To obično saznaš naknadno.
Zato mi se nakon četvrt stoljeća ne vraćaju posebno poslovne pobjede.
Više mi se vraćaju trenuci koji tada nisu imali nikakvu važnost.
Netko nešto govori za stolom.
Razgovor koji nije vodio nikamo.
Dan u kojem se nije dogodilo ništa posebno.
Nekada bih takav dan vjerojatno zaboravio do večeri.
Danas mi je upravo to zanimljivo.
Ne zato što mislim da treba hodati kroz život svjestan prolaznosti svakog trenutka. To bi bilo nepodnošljivo.
Ne želim za vrijeme ručka razmišljati kako će mi jednoga dana strašno nedostajati ljudi koji sjede preko puta.
Čovjek mora imati luksuz misliti da će biti još ručkova.
Samo mi se čini da sam nekad s tim luksuzom bio malo preširoke ruke.
Nostalgiji također ne vjerujem previše.
Vrlo je sposobna iz stare godine izrezati račune, stres, svađe i dosadu, a ostaviti pjesmu koju voliš i jedno dobro ljeto.
Prije dvadeset pet godina nisam živio nikakav zlatni život.
I tada sam se nervirao. I tada su me neke stvari boljele. I tada sam donosio glupe odluke i trošio vrijeme na stvari koje ga nisu zaslužile.
Ne želim se vratiti.
To mi je važno.
Dobro mi je ovdje gdje sam sada.
Samo neke stvari iz tog vremena danas vidim drukčije.
To znanje ne može popraviti ništa iza mene, ali može ponešto napraviti s onim što je ostalo ispred.
Djeca su odrasla, ali su tu.
Imam ljude koje mogu nazvati.
Imam odnose koje još mogu njegovati umjesto da pretpostavljam kako će se održavati sami.
I imam mogućnost neke stvari jednostavno proglasiti nevažnima, koliko god se u tom trenutku glasno gurale prema vrhu popisa.
Možda godine upravo to naprave ako imaš malo sreće.
Ne daju ti odgovor na život.
Samo ti pokažu koliko je stvari na koje si već potrošio živce na kraju završilo bez ikakve važnosti.
Kad pogledam čovjeka kakav sam bio prije četvrt stoljeća, ne bih mu držao govor.
Vjerojatno bi mi išao na živce svojim tempom, a ja njemu ovakav svojim.
Pustio bih ga neka odradi što mora.
Neka ganja karijeru.
Neka pogriješi.
Neka misli da zna više nego što zna.
Samo bih mu, ako se pruži prilika, skrenuo pogled s onoga prema čemu juri na ono što već ima.
Bez velike pouke.
Tek toliko da ponešto malo bolje zapamti.

Dogodi mi se da ujutro uz kavu uzmem mobitel samo da vidim što ima novo. Ono, pet minuta.
Dvadesetak minuta poslije znam da se netko posvađao u Zagrebu, da se nešto dogodilo u Americi, pogledao sam čovjeka kako popravlja traktor u Kanadi i saznao zašto je neka žena koju nikad nisam vidio prestala razgovarati sa šogoricom.
Ono zbog čega sam uzeo mobitel?
Nemam pojma.
Australija ovih dana pokušava napraviti nešto zanimljivo. Društvene mreže trebale bi korisniku ponuditi izbor: želiš li da ti sadržaj slaže algoritam ili želiš gledati ljude i autore koje si sam odlučio pratiti.
Na papiru sitnica.
Negdje u postavkama još jedan gumb koji će pola ljudi preskočiti jer nitko normalan ne čita sve postavke.
Ali pitanje iza tog gumba mi je zanimljivo.
Tko mi zapravo slaže jutro?
Instagramov Adam Mosseri kaže da feed bez algoritma možda ne bi bio tako krasan kako zvuči. Ako sve ide samo kronološki, zatrpat će nas oni koji najviše objavljuju. Brendovi, profesionalni proizvođači sadržaja i svi oni ljudi za koje čovjek ponekad ozbiljno posumnja da spavaju s mobitelom u ruci.
Vjerojatno čovjek dijelom ima pravo.
Algoritam radi nešto korisno. Među milijunima gluposti pokušava pronaći baš one gluposti koje će zanimati mene.
Tu negdje počinje problem.
Jer ono što mene zanima i ono što algoritam smatra zanimanjem nisu uvijek ista stvar.
Mene može zanimati dobar tekst.
Njega zanima jesam li ostao.
Ako me neka glupost dovoljno iznervira da pročitam sto pedeset komentara, algoritam neće zaključiti: „Vedranu se ovo gadi, maknimo mu to.“
Zaključit će otprilike: „Aha. Ovaj je zagrizao.“
I sutra - evo još.
Ako pogledam video do kraja samo zato što ne mogu vjerovati koliko je besmislen, također sam dao vrlo jasan signal.
Ako se vratim vidjeti što je jedan potpuni neznanac odgovorio drugom potpunom neznancu oko stvari koja ni jednom ni drugom neće promijeniti život, sustav je ponovno nešto naučio o meni.
Možda više nego što bih želio priznati.
Nigdje nisam kliknuo: „Dajte mi još ljudi koji me živciraju.“
Nisam ni morao.
Pokazao sam.
Prije interneta barem smo otprilike znali tko nam bira što ćemo gledati. Urednik je složio novine. Netko je odredio redoslijed vijesti na televiziji. Mogao si se slagati ili ne slagati, ali znao si da postoji čovjek koji je rekao: ovo ide prvo, ovo drugo, ovo ne ide.
Danas sjedim sam, skrolam svojim prstom i sve izgleda potpuno moje.
Ja sam otvorio.
Ja sam kliknuo.
Ja sam ostao.
A negdje iza toga sustav uredno pamti da sam se na videu s medvjedom zadržao tri sekunde duže nego na tekstu o ekonomiji.
I možda je zaključio da sam čovjek za medvjede.
Što, doduše, nije najgori zaključak koji je internet ikada donio o meni.
Živim danas dosta daleko od gradske buke. Do mene nema ni asfalta kako treba, ali internet radi sasvim uredno. Mogu sjediti usred tišine, negdje na planini, i za manje od minute završiti usred svađe ljudi udaljenih tisuću kilometara.
To mi je uvijek pomalo smiješno.
Trebalo mi je tristo kilometara da dođem do mira, a onda ga sam pokvarim palcem.
I nitko me nije tjerao.
Zato mi je ova australska ideja zanimljiva, čak i ako većina ljudi na kraju ostavi algoritam uključen.
Barem te netko pita.
Hoćeš gledati ono što si sam izabrao ili ono što smo mi procijenili da bi ti danas moglo sjesti?
Možda bih i ja ostavio algoritam.
Vrlo vjerojatno bih.
Preko njega sam otkrio glazbu koju inače ne bih čuo, autore za koje nisam znao, zanimljive ljude, knjige, dokumentarce i hrpu sasvim korisnih stvari.
Dakle, ne bih ga baš odmah bacio niz planinu.
Ali postoji jedna sitnica koja mi je sve zanimljivija.
Dvije osobe danas mogu otvoriti istu društvenu mrežu i vidjeti praktički dva različita planeta.
Jednome izgleda da svi pričaju o ratu.
Drugome da cijeli svijet raspravlja o prehrani.
Trećemu su svi bijesni na vladu.
Četvrtome čovječanstvo očito više nema većih problema osim mačaka koje padaju s ormara.
I svatko nakon pola sata ima sasvim pristojan osjećaj da zna što se „danas priča“.
Tu se lako malo zeznemo.
Jer moj feed nije svijet.
On je više nešto kao konobar koji me već dobro poznaje.
Prvi put me pita što ću popiti.
Deseti put već stavlja isto na stol čim me vidi na vratima.
A nakon nekoliko godina možda više ni ne znam jesam li to još uvijek htio ili sam samo prestao naručivati nešto drugo.
Najbolji dio cijele priče je što smo na to pristali gotovo bez otpora.
Da mi svako jutro pred kuću dođe čovjek kojeg nikad nisam upoznao i kaže:
„Vedrane, danas sam ti odabrao vijesti, glazbu, nekoliko ljudi koji će te razveseliti i trojicu koji će te iznervirati.“
vjerojatno bih ga nakon trećeg jutra pitao tko ga je poslao.
Kad to napravi aplikacija, kažemo da je personalizirana.
I još nam je drago kad dobro pogodi.
Meni također.
Zato mi je i glupo glumiti da je tehnologija nekakav zlikovac, a mi nedužne žrtve.
Vrlo rado joj pomažemo.
Svaki zastoj palca je mali glas.
Svaki klik isto.
A kad nas dobro upozna, još joj se čudimo kako zna.
Australci će možda uskoro moći cijelu stvar barem malo vratiti unatrag.
Baš me zanima koliko će ljudi to stvarno napraviti.
Još više me zanima nešto drugo.
Kad bi mi sutra netko potpuno obrisao feed i rekao: „Evo, Vedrane, kreni ispočetka. Sam izaberi što želiš gledati.“
Koliko bih od svega što mi danas svaki dan dolazi pred oči ponovno izabrao?
Za ponešto znam.
Za ponešto baš i nisam siguran.
A za nekoliko stvari prilično sam siguran da bih se zapitao: čekaj malo, tko je ovoga uopće pustio unutra?

Tijekom pandemije odselio sam iz Rijeke. Nekih tristo kilometara dalje, na selo. Kad kažem selo, to još uvijek zvuči pitomije nego što jest. Do mene jedva vodi cesta, a na nekim mjestima cesta je više stvar dogovora nego činjenice. Nakon nekog vremena shvatio sam da terenac ovdje nije nikakav luksuz ni poza. Jednostavno je korisno imati auto koji se neće uvrijediti čim nestane asfalt.
Nisam otišao s nekim velikim životnim planom. Nije bilo onog filmskog trenutka u kojem čovjek pogleda grad posljednji put, duboko udahne i krene tražiti sebe. Preselio sam se, ostao i s vremenom shvatio da mi ovakav život odgovara puno više nego što sam očekivao.
Prvo zbog mira.
Baš mira.
Kad cijeli život provedeš u gradu, navikneš na buku koju više ni ne primjećuješ. Auto negdje prolazi, netko zatvara vrata, nešto radi, netko nešto buši, susjed pomiče stolac, motor prolazi ulicom. Sve to postane pozadina.
Ovdje pozadine uglavnom nema.
Tek sam ovdje počeo primjećivati koliko tišina ima svojih zvukova. Vjetar kroz drveće, kišu po krovu, ptice, nešto što navečer prođe kroz šumu i za što ponekad odlučim da je bolje da ne znam što je.
A nekad nema ni toga.
Najmirniji mir koji sam ikada čuo.
Zimi cijela priča ode još malo dalje. Kad stisne prava planinska zima, zna se dogoditi da po dva mjeseca uopće ne siđem s planine. Snijeg napravi svoje, dan je kratak, a čovjek vrlo brzo prestane brojati koliko je dana prošlo otkad je zadnji put bio negdje gdje postoji semafor.
Tada se život malo skupi. Kuća, vatra, hrana, pisanje, vrijeme vani. Pogledaš prognozu više iz navike jer ionako nećeš nikamo.
U Rijeci bi mi pomisao da dva mjeseca praktički ne idem nikamo nekad zvučala prilično sumorno. Ovdje mi se dogodi da tek naknadno shvatim koliko je vremena prošlo.
Rijeka mi nije nestala iz života. Tamo su mi djeca, prijatelji i ljudi koje znam desetljećima. Odem uglavnom dva puta godišnje. Obiđem svoje, sjednem na kavu, prođem poznatim ulicama, vidim more, čujem govor koji mi je u uhu od djetinjstva.
Lijepo mi je doći.
Nakon nekoliko dana lijepo mi je i otići.
Valjda je to najbolji znak da sam ovdje stvarno napravio dom.
Pomalo je smiješno koliko sam se fizički udaljio od grada, a koliko sam istodobno ostao povezan sa svime.
Internet ovdje radi bez problema.
Cesta do kuće ponekad jedva zaslužuje to ime, ali mogu razgovarati s nekim u Americi, poslati rukopis na drugi kraj svijeta, objaviti poglavlje romana, pratiti što se događa u Rijeci, poslušati novi album, pogledati film, raditi i istraživati kao da sjedim usred grada.
Ako baš poželim, mogu se posvađati i s čovjekom kojeg nikada u životu nisam vidio.
Civilizacija, dakle, stiže i bez asfalta.
Ponekad stigne i brže od dostave.
Meni je najvažnije što ovdje mogu pisati. Puno pišem, a za to mi očito treba više tišine nego što sam nekada mislio. Ima dana kada provedem sate za računalom, napravim nekoliko stranica, navečer ih pročitam i pola pobrišem. Sasvim normalan radni dan.
Kad mi je dosta, ustanem i izađem.
Nema posebnog plana kamo idem. Nekad samo hodam. Nekad sjednem vani. Nekad gledam šumu. Nekad ne radim ništa i ne osjećam potrebu da to opravdam.
To mi je također trebalo neko vrijeme.
Navikli smo popunjavati svaku prazninu. Ako pet minuta ništa ne radimo, posegnemo za mobitelom. Ako čekamo, gledamo nešto. Ako nam je dosadno, odmah tražimo lijek.
Ovdje sam ponovno otkrio da čovjek sasvim pristojno može nekoliko minuta samo sjediti.
I preživjeti.
Naravno, nisam se pretvorio u pustinjaka koji živi bez tehnologije i meditira uz potok. Te priče slobodno možemo ostaviti Instagramu.
Volim tehnologiju. Cijeli život sam uz nju i bez interneta bi mi ovakav život bio puno teži, možda i nemoguć. On mi omogućuje da budem ovdje, radim što radim i ostanem povezan s ljudima koji su mi važni.
Samo sam valjda s vremenom promijenio redoslijed stvari.
Prije je svijet stalno dolazio do mene. Ovdje češće ja odlučujem kada ću do njega.
Naravno da to ne uspije uvijek.
Dovoljno je uzeti mobitel i u roku od nekoliko minuta mogu saznati što se događa na drugom kraju planeta, što misli neki političar, zašto se ljudi svađaju oko nečega za što jučer nisam ni znao da postoji i što je čovjek kojeg nisam vidio dvadeset godina ručao.
Ponekad je korisno.
Ponekad čovjek samo potroši pola sata života i nema pojma gdje je otišlo.
Ali izađem van i sve se nekako brzo vrati na svoje mjesto.
Vjerojatno zato ovdje više osjećam razliku između stvari koje su stvarno blizu i onih koje samo izgledaju blizu zato što su na telefonu.
Kad odem u Rijeku, prvih dana uživam u svemu što mi je nedostajalo. Ljudi, razgovori, more, kava, poznata mjesta. Grad ima energiju koju ovdje nema i drago mi je da postoji.
Onda nakon nekoliko dana počnem misliti na povratak.
Ponovno tristo kilometara. Zadnji dio nešto sporije. Asfalt nestane, cesta se suzi i negdje usput nestane i osjećaj da nekamo moram stići u točno određeno vrijeme.
Dođem kući, iznesem stvari i otvorim vrata.
Ako je zima, prvo provjerim vatru. Ako nije, uglavnom izađem van na par minuta.
Internet radi. Telefon radi. Svijet je još uvijek dostupan.
Ali ovdje ga ne čujem ako ga sam ne pustim unutra.
Meni je to, izgleda, sasvim dovoljno.