IQ vs BBQ

„Ma znam ja njega kakav je on!“

Često čujem tu rečenicu, osobito u manjim sredinama. Izgovori se tako da nakon nje obično nema puno razgovora. Čovjek je poznat, mišljenje postoji, nema se tu što dalje objašnjavati.

Znamo kakav je bio u školi, s kim se družio, što je napravio u mladosti i kome se zamjerio. Ponekad znamo i kakav mu je bio otac, pa i to uzmemo u obzir, kao da se nečiji karakter može dopuniti obiteljskim podacima.

U malom mjestu tuđe djetinjstvo dugo traje. Čovjek posijedi, djeca mu odrastu, a netko ga još zove nadimkom koji je dobio s petnaest godina. Ima u tome i prisnosti. Lijepo je doći nekamo gdje te se ljudi sjećaju dok još nisi imao zanimanje, položaj ni sve ono čime se danas predstavljaš. Ne moraš objašnjavati odakle si i čiji si. Znaju te.

Ali znaju te i po nečemu što bi odavno htio ostaviti iza sebe.

Možeš promijeniti posao, preseliti se, osnovati obitelj, njegovati bolesnog roditelja i proći kroz godine o kojima susjed gotovo ništa ne zna. On će se, kad te netko spomene, sjetiti kako si jednom razbio prozor na seoskom domu. Priča je dobra, svi je znaju, a ono što si radio sljedećih trideset godina nije se toliko prepričavalo.

Razumijem zašto pamtimo takve stvari. Ne možemo pri svakom susretu krenuti ispočetka, kao da o čovjeku ništa ne znamo. Iskustvo nam služi da procijenimo kome možemo vjerovati, od koga se trebamo odmaknuti i s kim ne želimo ponovno prolaziti isto.

Neke postupke i treba pamtiti. Ako nas je netko povrijedio, sama činjenica da je prošlo mnogo godina ne znači da mu moramo otvoriti vrata. Promjena se vidi u ponašanju, pogotovo onda kad čovjek ponovno dođe u situaciju u kojoj je nekada postupio loše. Nije dovoljno reći da više nisi isti i očekivati da ti svi povjeruju.

Razmišljam nešto drugo. Koliko često uopće pogledamo postoji li ta promjena?

Sretnemo nekoga nakon dugo vremena i već tijekom razgovora tražimo poznate znakove. Ako je nekada bio bahat, jedna nespretna rečenica bit će dovoljna da zaključimo kako se ništa nije promijenilo. Ako je bio neodgovoran, njegovo kašnjenje potvrdit će sve što smo mislili. Ono što se ne uklapa u staru sliku lakše nam promakne.

Tako se možemo godinama susretati s čovjekom, a da o njemu gotovo ništa novo ne saznamo.

Za sebe ipak očekujemo malo više razumijevanja. Znamo što nam se dogodilo između dvadesete i pedesete. Pamtimo odluke zbog kojih nam je žao, razgovore nakon kojih smo drukčije razmišljali, noći u kojima nas je bilo strah. Znamo koliko nas je koštalo nešto što je drugima izgledalo kao obična promjena posla ili adrese.

Kad netko procjenjuje nas, voljeli bismo da zna i taj dio.

Drugoga često procjenjujemo bez njega. Vidimo da je postao šutljiv, ali ne znamo o čemu mu je teško govoriti. Primijetimo da više ne dolazi u isto društvo, a ne pitamo zašto. Kažemo da se uobrazio jer se udaljio. Na tome ostane.

Ne znači da za svaki postupak postoji neko duboko opravdanje. Ljudi znaju biti sebični, grubi i nepošteni, i nakon što saslušamo njihovu priču. Ali nije mi svejedno jesam li nekoga barem pokušao razumjeti ili sam samo posegnuo za onim što o njemu odavno govorim.

S vremenom sam primijetio da se i sami znamo držati vlastite stare slike. Kažemo: „Ja sam ti takav“, pa time objasnimo i ono što bismo mogli promijeniti. Branimo mišljenje koje nas više sasvim ne uvjerava jer smo ga godinama zastupali. Ostajemo u razgovorima koji nam smetaju i smijemo se nečemu što nam više nije smiješno. Lakše je nastaviti nego objašnjavati otkad nam to odjednom smeta.

Jer okolina primijeti kad odstupimo.

„Šta je sad njemu? Nikad nije bio takav.“

Ne mora se dogoditi ništa veliko. Dovoljno je da čovjek koji je uvijek pristajao jednom kaže da neće. Ili da onaj koji se sa svima prepirao ovaj put nema potrebu dokazivati da je u pravu. Čak i promjena koju bismo inače smatrali dobrom zna nam zasmetati kad zbog nje više ne znamo kako se prema nekome postaviti.

Nije lako ni priznati da smo se u vlastitoj procjeni prevarili. Godinama smo govorili kakav je netko, uvjeravali druge i navodili primjere. Sad bismo trebali reći da više nismo sigurni. Lakše je pronaći još jedan dokaz za staro mišljenje.

Zato se pokušavam zaustaviti kad i sam krenem s onim: „Znam ja njega.“ Pitam se kada smo posljednji put stvarno razgovarali. Jesam li ga išta pitao o životu koji sada živi ili smo se opet zadržali na ljudima i događajima iz mladosti?

Čovjeka iz tog vremena dobro pamtim. O ovom današnjem često nemam puno toga reći.