Nachtfresser

Zločin je povratak kući. Jučer smo imali demonstraciju pakla koji slijedi, temperatura ovdje je prvi put postala prava hrvatska, diglo se na 37 stupnjeva, ovdje stalno puše pa je i to podnošljivo, ali navečer su počeli Jinovi napadi dahtanja i otežanog disanja. Došla je noć i osvježenje i preživjeli smo, no što ćemo u Hrvatskoj gdje noći ne donose svježi zrak i ne olakšavaju disanje.

Jučer je bio dogovor da zbog najavljene rekordne temperature Jina ne vučemo u grad, nego da najprije nakon ručka idem ja sam, a kad se vratim drugarica.

Zajedno rijetko putujemo S Bahnom, preferiramo s Jinom autobus i tramvaj pa sam ja izabrao sebi isključivo to prijevozno sredstvo s kojim se i najbolje snalazim bez ikakvih karti, U Bahn nitko ne voli.

Cilj mi jke bila livada na Halensee-u, jedinstveno mjesto, livada i kupalište ispod autoputa, gdje su i ove godine fifti fifti golaći i tekstilci, ravnopravno izmiješani jedni uz druge. Izvještaj s lica mjesta možda u nekom drugom postu, danas ionako ne planiramo izlaske, ako sve bude u redu sutra putujemo do bavarskog Gredinga.

 Zato ne postoji ni minimalna šansa da ovaj sustav u kojem sam autsajder prestane biti moj smrtni neprijatelj, ne dopušta mi mogućmost izbora.Srećom svugdje ima ljudi koji poštuju principe solidarnosti i razmjene, pa si i mi obični smrtnici možemo priuštiti ono što tolikim ratnim profiterima nije nikakav problem. Pukli su mi okviri sunčanih naočala, drugarica mi je jučer besplatno našla troje bolje, sebi dvoje, netko se riješio dijela svoje kolekcije i izložio ih na ulici "Zum Mitnehmen", za pokupiti, sve kvalitetne, jedne ekstravagantne dostojne Eltona Johna, slikao sam se odmah sinoć, ali ne mogu regulirati blic pa zasad ništa od demonstracije, mogao bih napraviti anketu koje da mi budu primarne ;). Možda se netko pita zašto sam snimio zadnju tetu, naletila je, a to je ulica i red zgrada gdje još danas i sutra poslije ručka boravim, pa za uspomenu.

Sve nervozniji smo kako nam se približava put natrag domu svom. Ovaj put se nećemo vraćati ni uobičajeno s odmorom u Pragu kod prijatelja, oni se spremaju i za selidbu i za prinovu, živčanost je i tamo, on se odlučio za ulogu Sizifa, ne radi uzalud na čuvenoj dramskoj akademiji, rastavljanje Ikeinog namještaja koje se nada ponovo sastaviti. Kod mas je prevladao razum, rezervirali smo opet noćenje u bavarskom Gredingu.

Nastavljan žurno obavljati planirano, naravno i to nikad ne ide kako je zacrtano. Jučer sam pružio drugu priliku gospodi majmunima s besplatne osmatračnice iznad zoološkog vrta, prvi put je onaj dan kad smo išli razgledati potencijalni stan uprlo sunce , ja sam bio u žurbi, nisu napuštali svoj dom i nikom ništa. Jučer sam si odlučio dati vremena, ispostavilo se uzalud. 

Najprije ispravljam nepravdu i fotkam čuveni Curry Wurst kiosk ispred kolodvora, kod kojeg je uvijek gužva. Meni je bolja kobasica ona bez crijeva.  

Poslije deset minuta u zasjedi zajedno s damom koja ima Canon monstruma na stalku čekam da se majmuni smiluju i prošetaju, sunce baš ni nije ovaj put jako kao izgovor. Prvi ih ja primjećujem, čak pet se rastrčalo, jedan malo veći stao i kao da se premišlja, vidim dama ga uzumirala i klik, bravo, ja pravim fatalnu grešku i gubim vrijeme pokušavajući na slijepo zumirati, dobio sam oštru sliku dijela stijene na kojem je stajao, oni se u međuvremenu opet sakrili, na kraju samo ova panoramska slika kako tako ispala, kuham, a nije mi vruće. 

Žurim na S-Bahn, knap sam za okvirni dogovor za ručak, Tražim na kolodvoru Zoo zamjenske foto motive u vrevi jurnjave, kako to biva ništa, barem puše i lijepo hladi, ne bih ženu ispred sebe ni pogledao da nije zanimljivog dijaloga, tip se ljuti na ćenu kako se obukla, valda joj malo zadiglo tu haljinu na pokretnim stepenicama, ona ju drži sa strana, glupo je, ali se po izgledu vidi, doseljenik i domaća. Pred vrhom steprnica pušta haljinu, ja spreman ciljam, još puše, ali se ništa ne događa.

Popodne idemo u najveći berlinski park, puštamo Jina, odmak mi servira odličan motiv, t.abla s planom i velikim nazivom parka, a on u pozadini zalegao, ni to nije baš uspjelo. 

Odustajem o fotkanja, samo još jedan ćorak za kraj. 

Za vrijeme berlinskog zida Kreuzberg je bio rubno područje Zapadnog Berlina tik uz zid i u njemu su uglavnom u zaposjednutim kućama živjeli mladi alternarivci, politički autonomaši te umjetnici, kao i stranci. Naime nakon izgradnje zida naglo je pala vrijednost nekretnina uz zid, vladalo je stambeno izobilje jer se jako puno ulagalo u taj kapitalistički raj i ljudi su se selili na atraktivnije prostore. 

Na istočnom djelu se alternativa okupljala na rubnom Prenzlauer Bergu, daleko od očiju središnje vlasti, tamo naravno nije bilo praznih prostora jer bi takvi odmah bili podijeljeni, beskućništvo i skvotiranje su bili zabranjeni. Padom zida ti su kvartovi paradoksalno postali dio šireg centra grada, cijena zemljišta je enormno porasla i ostalo je povijest.

.Jučer smo iz autobusa izašli na stanici kod U-Bahn Gneisenaustr., naspram naše dugogodišnje optike, koju smo prisilno "izdali" u godinama kad nismo bili u mogućnosti dolaziti u Berlin i sve je tad s naočalama krenulo krivo. S parom koji radi unutra smo se i zbližili, zadnji put smo se došli samo neformalno pozdraviti, pohvalili su se prepoznavši nas da su ljetovali u Dubrovniku. Jučer smo mi njega prepoznali, izašao je iz dućana s mušterijom nešto očito vidjeti po danjem svjetlu, nismo se javili, nismo željeli smetati, a i primijetilo bi se da na nama nisu više nažalost njihove naočale. 

 Ciljano smo išli do dugo godina najdražeg nam berlinskog second hand dućana, ove godine smo štedljivi, pa smo mislili, možda ipak potrošiti koji eurić. 

Ponavljaju se stvari kao s razvikanim buvljacima, taj smiješno žalosni princip ponude i potražnje, rabljeno postaje cijenom ravno originalu, jer prodaje se kult priča koju dućan oćito posjeduje, razočarani nismo ništa pazarili, meni se svidio jedan prsluk, nekad bi vidljivo iznošen koštao maksimalno 10, sad 35 eura. Djevojka što sjedi na ulazu niti je eksponat niti na prodaju. Dio je lažnog imidža alternativnog mjesta, gdje sam nekad vojničku jaknu tržio za 1 euro. 

Pred nama je nadzemna stanica podzemne željeznice, na svakom koraku se primjećuje multikulturalnost Kreuzberga, kako netko reče, najvećeg turskog grada nakon Istambula, priroda ni ti previše na hajke na migracije stanovništva.

Poslali nam mailom prijatelji u čijem smo berlinskom stanu snimku uragana na francuskoj obali u neposrednoj blizini mjesta gdje ljetuju, po kosi kćerke, koja bi uskoro trebala osjetiti i riječki pakao, vidiš koja je to silina udara. Na snimci čuješ i sina koji pita oca je li nam poslao snimku, kao da je u životu najvažnije dokumentirati ljudsku krhkost pred bijesom prirode.

Mi pak po kišici prolazimo uz sablasno prazni cirkus koji se reklamira kao najšareniji i najveseliji europski, brojni golemi kamioni i šatre, u tom izvana tako depresivnom prostoru mora biti ljudi, uskoro će rasprodane popodnevna, pa večernja predstava, samo jedan snimak, sa svih strana i iz svake perspektive je isto.

Nestvarno je da smo i mi tu gdje jesmo, do jučer nam je to izgledao ovaj put nedostižan san, još jednom se pokazalo, nikad nikoga prerano otpisati, mada se uskoro naš cirkus opet pakira.

Jedino je izvjesno da su brodovi plovili rijekom Spree i prije nas, te da će ploviti i nakon nas...

Sve ostalo, a posebno ljudi, podložno je mijenama.

Eh da, i te bijele ženske hlače uvijek su trendy, vremena npr. trapezica barem nisu bila jednolična.

Prije prelaska na današnju temu želim zahvaliti svima na brizi, dobro me poznaju iskusniji blogeri, otišao bih vjerojatno kao nekih ranijih godina pofotkati LGBT druženje, ali mi je promaklo. Marihuana marševe, dok su bili aktualni, nisam propuštao, kao ni veće prosvjede protiv nacista. Uz ispriku za pravopisne lapsuse zbog tipkanja na slijepo, idemo dalje.

Nakon planetarnog uspjeha serije "Seks i grad" krajem prošlog stoljeća, koja je popularizacijom "brazilke"u već legendarnoj epizodi, izazvala epohalne promjene u ženskim intimnim zonama,  slijedila je nova svjetska uspješnica s Jamie Oliverom "Gol im kuharom" koji je uspješno ogolio filozofiju kuhanja i približio je širokim narodnim masama. Izvorno potencijalna revolucija se pretvorila u istina raznovrsnu restoransku industriju, čak i u Beogradu je otvoren jedan iz lanca s talijanskom kuhinjom. 

Poznati berlinski Jamie Oliver Kitchen smješten je u centru blizu Brechtovog Berliner Ensemble na obali rijeke Spree. Brechtovo kazalište se reklamira pnovoo kao "Theater für alle" (natpis što viri iza mene na slici, kazalište za sve), kako i Jamie reklamira svoju kuhinju. Ironija je što mi "svi" uglavnom niti si možemo priuštiti ni kazaliđte ni restoran za sve.  

 Zato je voće koliko toliko pristupačno, trešnje čak među najjeftinijem, jedino su jagode skupe, ali mi ni ne idu. Jednu meni nekad jako dragu vrstu nisam ni prepoznao, toliko dugo ih u izobilju slobode i kapitalizma nisam jeo. To su Johannisbeeren, po rječniku sam saznao, ribizle, izvrsne. Zaželio sam želju, jer kad nešto prvi put jedeš...

Naprasno ću završiti post s dvije fotke, pišem na prekide od rano jutros i ako ne završim iskustvo mi govori da ću ga izgubiti, ne znam gdje će se staviti ove zadnje, sad dodane fotke.