Nachtfresser

Više puta sam pisao o pjesmi "Reklame" Ingeborg Bachmann nastaloj 1956. kao ključnoj za razumijevanje stoljeća nakon nje,zadnji put ne tako davno, prije pisanja na ovoj platformi:

Budi bez brige!

Jučer sam se cijeli dan bavio sizifovskim poslovima, popravkom dva jako stara fotića i teglenjem ogromnih vreća, iseljavanjem potkrovlja. Dvije fotke su nekim čudom uspjele, prvu sam dodao kao dopunu prethodnom postu,  druga je bljesnula kad sam fotiću skresao sve po spisku.

Drug i kolega bloger Alexxl me krivo shvatio, što nije čudo s obzirom na brojne tipfelere, u komentaru u kojem sam negdje označen, sa svog maturalca sam pobacao sve fotke, s 18 sam grozno starmalo izgledo u užasnom svjetlom odijelu, sad sam biram odjeću i u tom pogledu si pristojno bohemski djelujem :P

Jutros sam nastavio spašavati Olimpys, Nikon je valjda definitivno, nakon što sam poslušao AI savjer izdahnuo (očistiti prostor za baterije kozmetičkom štapićem s vatom natopljenom alkoholom), uspjela mi je samo jedna s posvetom učenice koje više nema, jedina u stvari koja mi nije bila u planu za postove, ona koju sam stvarno rezervirao za samohvalu ne uspijeva, "Eigenlob stinkt!"

Svi moji blogerski planovi su pali u vodu, fotić koji je preživjeo sve i svašta neslavno je poginuo u klozetskoj školjci, a sivomaslinasti prsluk je momentalno nečasno otpušten iz službe. Danas vam predstavljam tekst pjesme najmlađeg i najperspekrivnijeg rock benda daleke 1988 Paniksöhne, koju je Lucas uz pomoć poznatog rockera Ude Lindenberga napisao sa samo 11 godina. Ja sam pjesmu odmah obradio na nastavi, iznenadio se pri tome kako visok postotak djece je iz, popularnim jezikom rečeno,disfunkcionalnih obitelji.

Moji roditelji

Moj stari je bio stalno pijan

i smrdio poput pume u zološkom vrtu

tad je sreo moju mamu

a ona ga je i takvog voljela.

S nekoliko gajbi piva

uselili su u jednu dašćaru

voljeli su se, nisu imali posla

nešto djece se porodilo.

Jedva da se jelo,

a i novca je bilo malo

bili smo prava obitelj štakorskih kraljeva.

Moj djed se još sjeća snježnog stresa kod Staljingrada

i kaže što nas ne ubije ekstra nas ojača.

A moj prolupali pravitelj

ima dugo kiselo lice

ništa od šezdesetosmaške revolucije.

Želim da mojim roditeljima bude bolje nego meni

zato mi je biti rock zvijezda pravi izbor

želim da mojim roditeljima bude bolje nego meni

pozivam ih u Kingston Town

da se siti nauživaju.

Dodatak: gubim vrijeme popravljajući još stariji otpisani fotić, uspio napraviti fotku za post i onda po starom :(

 Berlinske cure su jako zadovoljne napustile naše riječko potkrovlje, nama je srce na mjestu, te punom snagom odozgor nastavljamo iseljavanjem vlastitih života. Ja za razliku od drugarice bacam skoro sve, uključujući fotke bivših razreda i putovanja, uključujući i slike onih ljepotica, koje mi ipak, mada je u momentima moglo izgledati drugačije, nisu ostavile dublji trag.

Kao mladi profesor pokušavao sam i oslobađati učeničku svijest, na tragu originalne Summerhill pedagogije, vrlo brzo sam zbog zastave na zidu učionice i raspela, oboje učenički radovi, završio na razgovoru u županiji, u suštini ugodnog sučeljavanja mišljenja, ali smo se ipak dogovorili da se zbog sigurnosti, iako dobro učvrščen, križ s velikom lutkom i malom zaljepljenom ovoj na trbuh, makne iz učionice (instalacija je bila jako teška).

Moja generacija je bombardirana sjećanjem na nacističke zločine koji su zbilja bili vanumni i neshvatljivi, odgoj slobodne djece je bio izbor i borba mladog mene. Na buvljaku u Berlinu sam kupio po 50 centi hrpu nacističkog propagandnog smeća kojim su se obični Nijemci informirali, pobacano, ostavio nasumce jedan primjerak.

Ipak najvažnija u sazrijevanju je bila rock glazba, i tu smo bili vješto manipulirani, nakon članka u ovom Đuboksu dugo je moj najdraži muzičar bio Clapton i divio sam se njegovom izlasku iz pakla droge i sposobnosti voljenja žene, istinu sam saznao iz knjiga iz prve ruke, no odavno  sam već slušao drukčiju glazbu.

Kapitalizam mi se skroz razgolitio kad su skinuli do kraja najdražu sportašicu Katarinu Witt, sve je na prodaju, pamtim čekanje u dugom redu za to domaće izdanje Playboya, kojeg nije bilo za sve.

Prije rata sam bio pretplaćen na onda najbolji književni časopis "Kniževnu reč", pretplatu sam momentalno uz pisani prosvjed otkazao kad mi je na kućnu adresu stigao istina besplatno jubilarni broj nacionalističkih "Književnih novina" ("Mogao bi netko pomisliti da me zanimaju srpski nacistički bardovi..."

Par godina poslije izbio je rat, ja sam bio teoretski pripremljen, bio sam u grupi koja je sastavila peticiju o hitnom zaustavljanju govora mržnje koju je potpisao i Drnovšek, lavina se ipak kad krene ne da više zaustaviti, kao ni život pri seljenju..

Favorit sarajevskog filmskog festivala koji upravo traje je poljski film Fatherland.

Slika Klusa Staecka je skinuta s interneta.

Iritira već prihvaćen hrvatski prijevod "Očevina", sramotno.

Jučer su kod nas bili gosti gosti i u rodnoj državi i zemlji svojih očeva prijatelji trenutno Australci, ona iako tu ima svoju kuću, domovnicu i ostalo ne može dobiti osobmu mada duže tu boravi, baš Očevina.

Donijeli su nam originalne aboriđinske darove.

Film obrađuje prvi posjet nakon rata u obje Njemačke reprezentanta demokratske antihitlerovske Njemačke književnika Thomasa Manna, vožnju s kćerkom Erikom i usput reagiranja na vijest o samoubojsrvu sina i brata književnika Klausa Manna..

A Fassbinder? Jedan od najboljih njegovih filmov "Lola"je rađen po motivima romana Thomasovog brata Heinricha Manna "Professor Unrat".

Tena filma su društvena i moralna korupcija, poznato, zar ne?

Odlasci su dio života, beskonačni i konačni. Ovu su mi stvar pjevali učenici dok sam se spuštao, prošavši kroz  njihov špalir, niz stube podno ekonomske škole jedne ratne godine, kad je izvršena velika sječa ravnarelja i jedna iskompleksirana baba je došla na čelo ustanove, nas šest sedam kvalitetnih profesora, koji smo mogli birari kamo ćemo smo otišli, nitko od odgovornih se nije upitao zašto, samo učenici, ala dobili smo kapitalizam i slobodu, i oni su bili zadnja rupa na svirali. Pričaomi pokojni bloger Sjedokosi za jednog druženja da je njega iste godine na izboru ta ravnatelja škole pobijeduio mladi HDZ jurišnik, po jutru se dan mogao raspoznati.

Puno blogera nas je i fizički zauvijek napustilo prije ovog tužnog zalaska blogerske subkulture. Većina ponajboljih još povremeno piše, raspršenih ovdje, na blogspotu, wordpressu, forumima, dvoje blogaju i na FB-u, gora je samo hrvarska sindikalna scena.

Ova ljetna sezona je klimatski u većini Europe skoro pa neizdrživa, smokve i grožđe bez ičije pomoći ustrajavaju, nek odu svi u smokve, ja opet nemam vremena za pristojnu poantu.