Nachtfresser

Više puta sam pisao o pjesmi "Reklame" Ingeborg Bachmann nastaloj 1956. kao ključnoj za razumijevanje stoljeća nakon nje,zadnji put ne tako davno, prije pisanja na ovoj platformi:

Budi bez brige!

Jučer sam se cijeli dan bavio sizifovskim poslovima, popravkom dva jako stara fotića i teglenjem ogromnih vreća, iseljavanjem potkrovlja. Dvije fotke su nekim čudom uspjele, prvu sam dodao kao dopunu prethodnom postu,  druga je bljesnula kad sam fotiću skresao sve po spisku.

Drug i kolega bloger Alexxl me krivo shvatio, što nije čudo s obzirom na brojne tipfelere, u komentaru u kojem sam negdje označen, sa svog maturalca sam pobacao sve fotke, s 18 sam grozno starmalo izgledo u užasnom svjetlom odijelu, sad sam biram odjeću i u tom pogledu si pristojno bohemski djelujem :P

Jutros sam nastavio spašavati Olimpys, Nikon je valjda definitivno, nakon što sam poslušao AI savjer izdahnuo (očistiti prostor za baterije kozmetičkom štapićem s vatom natopljenom alkoholom), uspjela mi je samo jedna s posvetom učenice koje više nema, jedina u stvari koja mi nije bila u planu za postove, ona koju sam stvarno rezervirao za samohvalu ne uspijeva, "Eigenlob stinkt!"

 Berlinske cure su jako zadovoljne napustile naše riječko potkrovlje, nama je srce na mjestu, te punom snagom odozgor nastavljamo iseljavanjem vlastitih života. Ja za razliku od drugarice bacam skoro sve, uključujući fotke bivših razreda i putovanja, uključujući i slike onih ljepotica, koje mi ipak, mada je u momentima moglo izgledati drugačije, nisu ostavile dublji trag.

Kao mladi profesor pokušavao sam i oslobađati učeničku svijest, na tragu originalne Summerhill pedagogije, vrlo brzo sam zbog zastave na zidu učionice i raspela, oboje učenički radovi, završio na razgovoru u županiji, u suštini ugodnog sučeljavanja mišljenja, ali smo se ipak dogovorili da se zbog sigurnosti, iako dobro učvrščen, križ s velikom lutkom i malom zaljepljenom ovoj na trbuh, makne iz učionice (instalacija je bila jako teška).

Moja generacija je bombardirana sjećanjem na nacističke zločine koji su zbilja bili vanumni i neshvatljivi, odgoj slobodne djece je bio izbor i borba mladog mene. Na buvljaku u Berlinu sam kupio po 50 centi hrpu nacističkog propagandnog smeća kojim su se obični Nijemci informirali, pobacano, ostavio nasumce jedan primjerak.

Ipak najvažnija u sazrijevanju je bila rock glazba, i tu smo bili vješto manipulirani, nakon članka u ovom Đuboksu dugo je moj najdraži muzičar bio Clapton i divio sam se njegovom izlasku iz pakla droge i sposobnosti voljenja žene, istinu sam saznao iz knjiga iz prve ruke, no odavno  sam već slušao drukčiju glazbu.

Kapitalizam mi se skroz razgolitio kad su skinuli do kraja najdražu sportašicu Katarinu Witt, sve je na prodaju, pamtim čekanje u dugom redu za to domaće izdanje Playboya, kojeg nije bilo za sve.

Prije rata sam bio pretplaćen na onda najbolji književni časopis "Kniževnu reč", pretplatu sam momentalno uz pisani prosvjed otkazao kad mi je na kućnu adresu stigao istina besplatno jubilarni broj nacionalističkih "Književnih novina" ("Mogao bi netko pomisliti da me zanimaju srpski nacistički bardovi..."

Par godina poslije izbio je rat, ja sam bio teoretski pripremljen, bio sam u grupi koja je sastavila peticiju o hitnom zaustavljanju govora mržnje koju je potpisao i Drnovšek, lavina se ipak kad krene ne da više zaustaviti, kao ni život pri seljenju..

Zadnji berlinski ručak, izgleda poznato?

Ulaz u stari gradić Greding, odredište prvog dana puta.

Auto parkiran ispod naše hotelske sobe.

Srednja pizza s gorgonzolom u lokalnoj pizzeriji, nije fotogenična.

Zadnje točenje goriva prije domovine.

Poslali nam mailom prijatelji u čijem smo berlinskom stanu snimku uragana na francuskoj obali u neposrednoj blizini mjesta gdje ljetuju, po kosi kćerke, koja bi uskoro trebala osjetiti i riječki pakao, vidiš koja je to silina udara. Na snimci čuješ i sina koji pita oca je li nam poslao snimku, kao da je u životu najvažnije dokumentirati ljudsku krhkost pred bijesom prirode.

Mi pak po kišici prolazimo uz sablasno prazni cirkus koji se reklamira kao najšareniji i najveseliji europski, brojni golemi kamioni i šatre, u tom izvana tako depresivnom prostoru mora biti ljudi, uskoro će rasprodane popodnevna, pa večernja predstava, samo jedan snimak, sa svih strana i iz svake perspektive je isto.

Nestvarno je da smo i mi tu gdje jesmo, do jučer nam je to izgledao ovaj put nedostižan san, još jednom se pokazalo, nikad nikoga prerano otpisati, mada se uskoro naš cirkus opet pakira.

Jedino je izvjesno da su brodovi plovili rijekom Spree i prije nas, te da će ploviti i nakon nas...

Sve ostalo, a posebno ljudi, podložno je mijenama.

Eh da, i te bijele ženske hlače uvijek su trendy, vremena npr. trapezica barem nisu bila jednolična.

Post je dvaput nestao, drugi put ne mojom greškom pa neće biti trećeg pokušaja..

Idu samo slike i tagovi pa se vi nažalost mislite o čemu se radilo.

Naime kad sam objavio post vidio sam da nema naslova, pa sam ga pretvorio u draft i sve je otišlo u nepovrat.

Napravio sam skraćeni post na skici na kojoj su ostale fotografije, stisnuo objavi i nestale i fotografije, samo davna prva skica s jednom rečenicom ostala.

Ugodan dan svima želim, a ja jurim po peciva, zbog neplanirano potrošenog vremena ni za što.