Litterula

doma, doma se vrnuti hoču
jer ovde mi živeti ni 
ovde je vse tak grde
a doma vse lijepe zgledi

doma, doma se vrnuti hoču
jer ovde mi živeti ni 
ovde je vse tak črne 
a doma se vse bijeli

doma, doma se vrnuti hoču
jer ovde mi živeti ni 
ovde je vse tak smrdljive
a doma tak lijepe diši

doma, doma se vrnuti hoču 
jer ovde mi živeti ni 
doma me čaka hiža stara
kaj f plavem trnacu stoji

doma, doma se vrnuti hoču 
jer ovde mi živeti ni 
doma me čaka husta zelena 
f teri tak lijepe šumi

doma, doma se vrnuti hoču 
jer ovde mi živeti ni 
doma je srce moje ostale
jer doma me čakaš ti

Premda je bila prilično umorna, žutosmeđi topao ranojesenski dan ponukao ju je da ipak s djecom ode na groblje. Inače je svaki dan poslije posla odlazila na groblje sama. Zna Ana da ništa ne može vratiti njenog Ivu, pokopanog u obiteljsku grobnicu prije nešto više od dvije godine, no ne može na putu kući proći kraj groblja, a da ne skrene kako bi zapalila svijeću, promijenila vodu u vazi, opljevila minijaturne četinjače koje je posadila na dio groba uređen kao minijaturni vrt i "porazgovarala" sa svojim Ivom na miru nekoliko minuta. Taj odlazak na groblje bio je ugrađen u njezin dnevni raspored i pretvorio se već u svojevrstan ritual, kojeg jednostavno nije više mogla propustiti. Ako bi se slučajno nešto neplanirano događalo na poslu ili u vrtiću, pa ne bi stigla otići na groblje – to je bilo doista rijetko ali se znalo dogoditi – bila bi cijelu noć nemirna. Nedostajao bi joj taj kratak "razgovor" s Ivom jer se na groblju njemu uvijek mogla potiho izjadati, objasniti mu što je muči, ispričati mu nove dogodovštine s djecom, nasmijati se ili zaplakati ovisno o raspoloženju. Poslije toga bi imala osjećaj da ju je njen Ivo razumio, sve bi joj se u tom časku razbistrilo, kao da joj je on iz tog višeg prostranstva u kojem obitavaju duše sve razjasnio. Potom je mogla mirno otići u vrtić po djecu, prošetati do kuće i obaviti sve poslijepodnevne i večernje poslove. Uvečer bi nježno ušuškala djecu na spavanje, a potom i sama legla na počinak. Televiziju nije rado gledala; radije bi u miru "prolistala" vijesti i zanimljivosti na internetu. Redovito je pisala i svoj weblog, internetski dnevnik u kojem je opisivala svoju svakodnevicu. Nabavila je i digitalni fotoaparat, a naučila je i ubacivati fotografije na blog. S vremenom je naučila finese fotografiranja i fotografije su joj bile već prilično dobre, sudeći po mnogobrojnim komentarima koje su ljudi upisivali ispod njenih postova hvaleći ih. Čitala je i blogove drugih ljudi, upućivala im svoje komentare, ponekad šaljive, ponekad ozbiljne. Primjetila je da su i mnogi drugi ljudi koji pišu blogove preživjeli različite traume. I to ju je tješilo, a djeca su joj davala snagu da živi, da radi, da ih odgoji, školuje...
Budući da je to poslijepodne – sunce je provirivalo kroz veliko žarkocrveno lišće javora i davalo mu neobičan sjaj – bilo poprilično toplo, skinula je jaknicu i hodala samo u majici kratkih rukava, a sunce joj je ugodno milovalo nježne ruke boje slonovače. Neće ići danas na groblje sama, odlučila je, najprije će otići po djecu u vrtić, pa potom s njima prošetati do groblja. Uzet će i kolica kako bi malenu Snješku, premda već dugo sama hoda, vozila kući bude li umorna i pospana. Njen sin Davor bio je već "velik", kako je često sam govorio; ta sljedeće će jeseni krenuti u prvi razred. On sigurno nije umoran. Oran je za igru i šetnju u svako doba dana. 
U vrtiću su je djeca čekala u hodniku. Svi su već otišli, samo njena djeca su tu. Da, tako je to uvijek dan prije blagdana, masovno se skraćuje radno vrijeme i većina roditelja dolazi po djecu već poslije ručka. Samo djeca čiji roditelji rade kod privatnika moraju ostati na spavanju jer mame i tate ne mogu zbrisati s posla ranije. Djeca su uznemirena, jer su svi iz njihovih grupa otišli, a samo njih dvoje još sjedi i čeka. Ana tješi svoju malu Snješku dok joj navlači cipelice i jaknicu i brzo vodi djecu van iz vrtića. Na sunce. Najprije idu kući, pojest će svak po jednu jabuku - ručali su u vrtiću pa nisu gladni – pa uzeti kolica i odmah krenuti na groblje. 
U cvjećarnici je Ana kupila kiticu cvijeća koju će staviti u vazu i jednu malu svijeću koju će zapaliti za svog Ivu. Polako su hodali do groba; djeca su zaboravila na čekanje u vrtiću i sada veselo čavrljaju. Mali su i ne shvaćaju što je bol, znaju da tate više nema, vide da mama povremeno navečer plače, ali to ubrzo zaborave. I Ana nastoji da ne plače pred njima, ne valja djecu s tim opeterećivati. Još će mnogo jada vidjeti i doživjeti u životu. Zašto im već sada oduzimati onu jednostavnu, neiskvarenu iskonsku dječju radost? I paljenje svjećice, i bacanje staroga uvenulog cvijeća, i stavljanje nove kitice u vazu, i mijenjanje vode u vazi, i pljevljenje minijaturnog vrtića za njih je igra. I dobro je da je tako, mislila je Ana. Još su premali da shvate sve što se dogodilo. A bilo je tako iznenadno i tako strašno, da ne zna kako je to sve uopće preživjela. Tog kobnog dana Ivo je čim je ustao krenuo u garažu; htio je na brzinu nešto izbušiti jer je obećao jednom prijatelju. Bilo je ljeto i nije navukao natikače. U trenutku kad je uključio bušilicu prostrijelio ga je strujni udar. Pao je na pod kao pokošen i spasa nije bilo. Pokopali su ga nakon nekoliko dana. U Aninu srcu ostala je pustoš. I otada se neprestano pita: zašto, zašto, zašto, zašto, zašto? No odgovora nema, utjehe nema. Samo jad, bol, čemer i tuga. Ne zna što bi učinila da nema to dvoje djece. Samo zbog njih živi, samo zbog njih diše, samo zbog njih je još na nogama. 
U mislima je obavila svoj kratak razgovor s Ivom i spremala se krenuti kući, smještajući Snješku, koja je počela cendrati, u kolica. Udubljena u misli nije ni primjetila da joj je ispala mala torbica s potrepštinama za Snješku i fotoaparat.
- Nije li to vaše? – začula je nepoznat glas.
- Što, molim? Ah, da, hvala vam što ste me upozorili – odgovorila je zbunjeno primajući torbicu i digitalac iz ruku nepoznatog muškarca. 
- Nisam ni primjetila da mi je ispalo. Mogla sam otići kući bez svog najdragocjenijeg blaga. 
– Što, zar ste fotografkinja? – upita Željko, gledajući je blagim sivoplavim očima, koje su se nježno smješile. Za ruku je držao dječaka iste dobi kao što je bio i njen Davor. 
- Ma ne, to mi je više za igru. I za dušu.
- Zanimljiv hobi. I ja se pomalo bavim fotografijom. Nedavno sam se čak i učlanio u fotoklub. Sastajemo se jednom tjedno u gradu. Hoćete li doći? 
- Hm, ne znam, voljela bih naučiti fotografirati i s "pravim" fotoaparatom, a ne samo s digitalcem. Možda i hoću. Hoćete li mi dati adresu? 
Željko joj je napisao adresu i telefonski broj gradskog fotokluba na malu žutu ceduljicu, a ona ju je spremila u malu crnu torbicu za fotoaparat. Potom je smjestila Snješku u kolica, pokrila joj nogice njenom narančastom dekicom i polako krenula. Davor je hodao uz nju, a isto tako i novi poznanik Željko te njegov sin. 
- Viđam vas često na groblju, to vam je muž? – upita Željko.
- Da, nastradao je od strujnog udara.
- Žao mi je, mislio sam da je možda poginuo u ratu. I moja žena je tu blizu pokopana no ona je nastradala kad je išla po djecu u vrtić za vrijeme uzbune. Nije htjela da djeca pod uzbunom ostanu u vrtiću. Jedan geler ju je pogodio ravno u srce i ostala je na mjestu mrtva. 
- Oh, žao mi je. Za nesreću je dovoljan djelić sekunde, a sreća je tako rijetka – reče Ana - neću ni pitati kako ste se snašli bez nje. 
- Pomogla je punica, ali dječacima nedostaje majka. Imam naime još dva starija sina, no oni su sad u školi, a ja sam s Ivanom izašao malo u šetnju. A kud bi mi nego na groblje. 
Stigoše polako i do mrtvačnice i glavnog ulaza. Dječaci su čavrljali, a Snješka je u kolicima zaspala. 
- Mama, idemo na sladoled? – upita Davor. 
- Paaa, ne znam hoće li Snješka izdržati – reče Ana, polako gurajući kolica. 
- Tata, idemo i mi? – javi se i Željkov Ivan. 
- Pa mogli bismo – odgovori Željko hvatajući ga za ruku jer su prelazili cestu – još imamo malo vremena. Krenuli su prema najbližoj slastičarnici i sjeli za slobodan stol. Djeci su naručili sladoled, a njih su dvoje popili kavu sa šlagom. Dječaci su brbljali kao da se već dugo poznaju, a i Ana je u razgovoru sa Željkom - uglavnom o fotografiji – lako nalazila riječi. Nisu dugo sjedili jer se Snješka probudila i postala nemirna. I njoj su naručili sok koji je ona u trenu iskapila. Dječaci su polizali sladoled, pa je valjalo polako krenuti kući.
- Moramo ići, Ivane – reče Željko – do kuće imamo još priličan komad puta. A uskoro će i Domagoj i Krešo doći iz škole. Morat ćemo vas pozdraviti, bilo mi je drago što smo vas upoznali – obrati se Ani.
- I meni također, dječaci su nam se već sprijateljili. I mi moramo krenuti, Snješka je već preumorna. 
- I dođite nam u klub ako ste zainteresirani, do viđenja – uz pozdrav je dodao Željko i s Ivanom krenuo prema drugom kraju grada. 
- Do viđenja - reče Ana – hvala na pozivu.
Možda bih se i mogla učlaniti u taj klub – pomisli, dok je lijevom rukom hvatala Davora za ruku, a desnom polako gurala kolica u kojima je Snješka opet čvrsto zaspala.

komadić sam leda u repatici
koja juri po svemirskim prostranstvima
djelić sam stijene u asteroidu
koji putuje po svemirskim prostranstvima
vatra sam sunčeve oluje
koja bjesni u svemirskim prostranstvima
mrvica sam svemirske prašine
koja lebdi u svemirskim prostranstvima
kapljica sam vode u kiši
koja pada na zemlju

Oooo draga Klara, jes to ti? Kako se dugo nismo vidjele! Sto godna je prošlo otkad smo ono zadnji put bile na kafici. Jes dobro? Kako je Onaj Tvoj, kako djeca? Ajde, fala Bogu, nek su mi svi živi i zdravi. Baš mi je drago šta sam te srela, bar ćemo se malo ispričat. Eeee, noge me bole za poludit, hodam po gradu cijelo jutro. Kupi ovo, kupi ono, obavi ovo, obavi ono, i sve tako. Svašta nešta. Ajd da uzmem broj. 16? A joooj, bome ću se načekat.
A kako sam ja? Ma jooj. Bilo ti svakakvih peripetija sa mnom. 
Napravilo mi se neko čudo u glavi, neki švanom, šta ti ga ja znam. A počelo ti tako da sam stalno poglašnjavala radio; muziku sam čula, al’ čim počnu govorit’ ja ti niš ne čujem. Dođe jedno jutro Onaj Moj u kuh’nju i kaže kakva j' to galama, šta se taj radio tol’ko dere, jes' ti gluha, ajd stišaj to. Mislim si ja, nešto ne štima, ajmo mi k doktorici pitat šta je to s tim uhom. Odem ti ja u ambulantu, kažem ja mojoj doktorici tako i tako, ne čujem dobro na lijevo uho. Ponekad se malo i popiknem i vata me neka vrtoglavica, mučnina i glavobolja. A kad malo dulje stojim za šporetom učini mi se ko da odjednom letim u nebo ili u zemlju propadam. Pogleda doktorica uho s onim nekim aparatićem. Ajmo kaže, mi to malo detaljnije prekontrolirat’. Naručit’ ću vas kod onog oto, oto, ma kako se ono zove, otorinolaringaloga. Ne, otorinolaringeloga. Ode ti ja kod tog otorinolaringeloga, kaže on: trebalo bi malo detaljnije prekontrolirat’ taj sluh. Vratim se k doktorici, kaže ona: pa ništa nije napiso šta da radimo. Ništa, ajte vi gospođo u Zagreb na Šalatu, ja ću vas naručit’, tamo će vam obavit’ pretrage. Ode ti ja na tu Šalatu, vozio me Dudo - dođe po tebe, lijepo te odveze do bolnice, pričeka te i vrati te kući - jer ne znam ti ja sama po Zagrebu ‘odat. Obavili oni neku audio, ma kako se ono zove, aha, audiomotriju. Ne, audiomatriju. Pa još neku pretragu za ravnotežu, lijevalo mi neku vodu u uho i ljuljalo me na nekoj stolici. Obavila ja sve to, kažu oni ajte vi gospođo malo pričekajte, još će doktorica sve pregledati pa ćemo vam napisat’ nalaze. Čekam ja oko pola sata, zovne mene sestra, ajmo k doktorici. Kaže doktorica da joj je nešto sumnjivo u nekom, kako se ono zove, pontocere, ma kako ono, aha, pontocerebulernom, ne, pontocerebalernom kutu, na ulazu u slušni kanal. Trebalo bi obavit ce de. Ajde dobro, mislim si ja, i to ćemo obavit’.
Odem ja natrag sa svim tim nalazima k mojoj doktorici, kaže ona dobro, idemo na ce de. To ima i ovdje kod nas pa nije trebalo ić u Zagreb. Ode ja na taj ce de, lez dolje i stavi glavu u neku mašinu. Pregledalo mi glavu, kaže pričekajte malo, odma ćete dobit nalaz. Čekam ja, kad eto doktora za čas, evo, veli, nalaza. Ne vidi se baš dobro, možda imate neku sitnu tvorbu na lijevoj strani na ulazu u slušni kanal. Trebali bi obaviti i magnetnu rezo, rezo, ma kako se ono zove, rezomanciju, ne, rezonenciju. Za svaki slučaj, da slučajno nije nešto ozbiljnije. Dobro, velim ja. Ajmo dalje. Sad me već pomalo i strah ufatio. Kakva tvorba, šta ti je sad to? Ode ja opet sa svim tim nalazima k mojoj doktorici. Kaže ona, šta ćemo sad, to se dugo čeka, nekoliko mjeseci, odmah ću vas naručiti. Vrti po onom kompju, kako se ono kaže, kompjunoru, ne, kompjudoru. Evo, veli, dobili ste termin na Rebru u travnju, nije strašno, 6 mjeseci. Ode ja kući, kažem Onom Mom tako i tako, treba čekat šest mjeseci. Ma kakvo čekanje, pitat ću ja imal to negdje privatno, da se obavi odma, platit ćemo ako nije preskupo. Pito ti on odma drugi dan svog šefa, našo mu on to u Zagrebu, naručili me odmah na to snimanje, tu magnetsku rezo, rezo, ma jebaga rezo, ne mogu više sve te nazive pamtit. Nema veze, ode ja opet s Dudom u Zagreb. Opet lezi u mašinu, dali mi neku enekciju i stavili mi na glavu neki šljem i u ruku neki prekidač, kaže stisni ako te strah ufati, i ne micat glavom. Zujalo i pištilo dobrih čerspet minuta, nema micanja, trpi i šuti. Napokon me izvuklo van, kaže pričekajte vani, začas će vam doktorica napisati nalaz. Dobro ajde, pričekam ja oko pola sata, odvedu oni mene k doktorici gleda ona u neki ekran, sve puno slika moje glave sa svih strana, razrezan mozak uzduž i poprijeko, hiljadu tih sličica ko rengen. Čekam ja šta će sad bit, veli doktorica, fina neka doktorica, sjednite gospođo. Imate na ulazu u slušni kanal jedan mali tumor, nije jako opasno, ali trebali bi otići k neurokirurgu. On će vam reći što i kako dalje. Ništa, platim ja to dve hiljade kuna pa ajd kući. Odvezo mene Dudo kući, veli Onaj Moj ajmo mi s tim odmah doktorici. Veli doktorica nije dobro, ipak je to tumor na mozgu, ajte vi s tim svim ponovo na Šalatu da vidimo šta će oni predložit. Ništa, ajmo natrag na k onoj doktorici na Šalati; odvezo mene Dudo opet u Zagreb, pogledala doktorica nalaze, kaže ajte vi odmah na Rebro da oni pogledaju, sad ću ja njih nazvat i sve dogovorit. Odveze Dudo mene na Rebro, pogleda neurokirurg nalaze, kaže on ja bi to najradije izrezucko, al' nećemo to operirat' nego ćete vi ići na gama najf. Šta ti je sad to? Gama šta?? Ode ti ja u taj neki novi gama centar – to ti izgleda ko svemirski brod u Zvezdanim stazama - tamo u staroj zgradi u podrumu. Čeka mene drugi neurokirurg, neki fini doktor, specijalista za takve tumore, bio u Amerci i u Švedskoj na specijalizaciji. Kaže on meni, gospođo, to je školski primjer švanoma, ja bi preporučio gama najf. Možete dobiti termin za mjesec dana. Zovem ja Onog Mog, kažem tako i tako, to ti je nekaki švanom, moram ić na neki gama najf. A štaš sad, moraš ić ak doktor tako kaže. Ajde dobro, velim ja doktoru, a doći ću. Šta sad mogu. 
I tako ti ja nakon mjesec dana obavila i taj gama najf. Prišarafilo mi na glavu neki metalni okvir, ajd opet u mašinu, lez mirno, ne okreći glavu, pištalo i zujalo opet oko 45 minuta, izvadilo me van, veli gotovo. Mošte ić kući. 
Odvezo Dudo nas kući - išo ti i Onaj Moj sa mnom u Zagreb - vrtoglavica i mučnina odma prestala, al' sluh mi se nije vratio. Ali veli neurokururg da je važno da spriječimo tumor, taj švanom, da dalje raste. Ajde dobro, nek smo mi njega spriječili. 
Eto me zato u ambulanti. Moram doktorici pokazat otpusno pismo i sve te nalaze, a za šest mjeseci moram ić na kontrolu da vidimo kakva je sitvacija s tim vražjim švanomom. Eeee, tako ti je to mila moja. 
A ko zna šta bi bilo da nije Onaj Moj primijetio da sam poglasnila radio!!??

dok ju je držao u naručju
nadala se
da će se s njim popeti na visoku planinu 
prekrivenu modrozelenim borovima
zastati na proplanku obasjanom suncem
i udisati miris planinskoga cvijeća

dok ju je nježno grlio
nadala se 
da će s njim hodati po pješčanoj plaži 
koja se pruža dokle oko seže
slušati šum velikih valova
i udisati miris modroga mora

dok ju je strasno ljubio
nadala se
da će s njim živjeti u najljepšem gradu na svijetu 
i da će ga vječno voljeti 

no ona sada stoji na obali zelene rijeke 
i gleda njegovu legiju kako odlazi
ona stoji na obali zelene rijeke
a njene oči čeznu za njegovim pogledom
njene ruke čeznu za njegovim dodirom
njeno tijelo čezne za njegovim zagrljajem 
njene usne čeznu za njegovim poljupcem 
i njeno srce čezne za njim 

u tajna skladišta pamćenja
smještena negdje daleko u svemirskim prostranstvima
ona sada sprema
svaku njegovu riječ
svaki njegov pogled
svaki njegov osmjeh
svaki njegov dodir
svaki njegov zagrljaj
i svaki njegov poljubac

u tajna skladišta pamćenja
smještena negdje daleko u svemirskim prostranstvima
ona sprema sve uspomene na njega
jer nitko ne smije znati
da ga je ljubila

ona stoji na obali zelene rijeke 
i zna da on više nikad neće 
milovati njeno lice svojim blagim rukama
zna da on više nikad neće 
gledati njene oči prekrivene tugom

jer ona je patricijka
kćerka siscijanskog prefekta
a on je plebejac
običan legionar u rimskoj vojsci