Litterula

dok ju je držao u naručju
nadala se
da će se s njim popeti na visoku planinu 
prekrivenu modrozelenim borovima
zastati na proplanku obasjanom suncem
i udisati miris planinskoga cvijeća

dok ju je nježno grlio
nadala se 
da će s njim hodati po pješčanoj plaži 
koja se pruža dokle oko seže
slušati šum velikih valova
i udisati miris modroga mora

dok ju je strasno ljubio
nadala se
da će s njim živjeti u najljepšem gradu na svijetu 
i da će ga vječno voljeti 

no ona sada stoji na obali zelene rijeke 
i gleda njegovu legiju kako odlazi
ona stoji na obali zelene rijeke
a njene oči čeznu za njegovim pogledom
njene ruke čeznu za njegovim dodirom
njeno tijelo čezne za njegovim zagrljajem 
njene usne čeznu za njegovim poljupcem 
i njeno srce čezne za njim 

u tajna skladišta pamćenja
smještena negdje daleko u svemirskim prostranstvima
ona sada sprema
svaku njegovu riječ
svaki njegov pogled
svaki njegov osmjeh
svaki njegov dodir
svaki njegov zagrljaj
i svaki njegov poljubac

u tajna skladišta pamćenja
smještena negdje daleko u svemirskim prostranstvima
ona sprema sve uspomene na njega
jer nitko ne smije znati
da ga je ljubila

ona stoji na obali zelene rijeke 
i zna da on više nikad neće 
milovati njeno lice svojim blagim rukama
zna da on više nikad neće 
gledati njene oči prekrivene tugom

jer ona je patricijka
kćerka siscijanskog prefekta
a on je plebejac
običan legionar u rimskoj vojsci