Litterula

gle kak je divan dan
idemo se malo prošetat

ma kakva šetnja
mrtav sam umoran
moram malo prileć
i ispružit noge
i pogledat vijesti
i prolistat novine

ti i tvoje izležavanje
niš drugo ne radiš
neg se samo izležavaš
i po cijele dane buljiš u taj televizor
daj se primi nekog posla
il si kupi pesa 
il odi u ribičiju

ma daj prestani
kakva ribičija
i kakvog posla da se primem
u tom malom stanu
nema mesta ni za hodat
samo mi još pes fali 
daj nemoj me gnjavit
neg mi dodaj novine

ona može brbljati o svemu i svačemu
o svemiru, o klimi, o književnosti
o biljkama, o vremenu, o umjetnosti
o matematici, o cvijeću, o politici
o zdravlju, o bolestima, o genetici
o glazbi, o pjesništvu, o fizici
o smrti, o životu, o kemiji
ali kad njemu treba nešto reći
njezin se mozak isključi
ona izgubi dar govora
počne zamuckivati i petljati
grozničavo traži prave riječi
al ne može složiti ni jednu suvislu rečenicu
jer kad ju on pogleda tim svojim crnim očima
ona odjednom sve zaboravi

doma, doma se vrnuti hoču
jer ovde mi živeti ni 
ovde je vse tak grde
a doma vse lijepe zgledi

doma, doma se vrnuti hoču
jer ovde mi živeti ni 
ovde je vse tak črne 
a doma se vse bijeli

doma, doma se vrnuti hoču
jer ovde mi živeti ni 
ovde je vse tak smrdljive
a doma tak lijepe diši

doma, doma se vrnuti hoču 
jer ovde mi živeti ni 
doma me čaka hiža stara
kaj f plavem trnacu stoji

doma, doma se vrnuti hoču 
jer ovde mi živeti ni 
doma me čaka husta zelena 
f teri tak lijepe šumi

doma, doma se vrnuti hoču 
jer ovde mi živeti ni 
doma je srce moje ostale
jer doma me čakaš ti

komadić sam leda u repatici
koja juri po svemirskim prostranstvima
djelić sam stijene u asteroidu
koji putuje po svemirskim prostranstvima
vatra sam sunčeve oluje
koja bjesni u svemirskim prostranstvima
mrvica sam svemirske prašine
koja lebdi u svemirskim prostranstvima
kapljica sam vode u kiši
koja pada na zemlju

dok ju je držao u naručju
nadala se
da će se s njim popeti na visoku planinu 
prekrivenu modrozelenim borovima
zastati na proplanku obasjanom suncem
i udisati miris planinskoga cvijeća

dok ju je nježno grlio
nadala se 
da će s njim hodati po pješčanoj plaži 
koja se pruža dokle oko seže
slušati šum velikih valova
i udisati miris modroga mora

dok ju je strasno ljubio
nadala se
da će s njim živjeti u najljepšem gradu na svijetu 
i da će ga vječno voljeti 

no ona sada stoji na obali zelene rijeke 
i gleda njegovu legiju kako odlazi
ona stoji na obali zelene rijeke
a njene oči čeznu za njegovim pogledom
njene ruke čeznu za njegovim dodirom
njeno tijelo čezne za njegovim zagrljajem 
njene usne čeznu za njegovim poljupcem 
i njeno srce čezne za njim 

u tajna skladišta pamćenja
smještena negdje daleko u svemirskim prostranstvima
ona sada sprema
svaku njegovu riječ
svaki njegov pogled
svaki njegov osmjeh
svaki njegov dodir
svaki njegov zagrljaj
i svaki njegov poljubac

u tajna skladišta pamćenja
smještena negdje daleko u svemirskim prostranstvima
ona sprema sve uspomene na njega
jer nitko ne smije znati
da ga je ljubila

ona stoji na obali zelene rijeke 
i zna da on više nikad neće 
milovati njeno lice svojim blagim rukama
zna da on više nikad neće 
gledati njene oči prekrivene tugom

jer ona je patricijka
kćerka siscijanskog prefekta
a on je plebejac
običan legionar u rimskoj vojsci