Litterula

U telefonskoj govornici u gradu Otsuchi, oko 500 km sjeveroistočno od Tokija, u prefekturi Iwate u Japanu nalazi se jedan stari crni telefonski aparat koji nije priključen na telefonsku mrežu. U svom ga je vrtu nakon smrti bratića koji je bolovao od raka, postavio vrtni dizajner Itaru Sasaki, na brdašcu s pogledom na mirno more, dajući mu naziv Kaze no Denwa, telefon vjetra. 
Snažan potres pogodio je to područje u ožujku 2011. godine a nakon njega je uslijedio i tsunami. Pritom je oko 10% gradskog stanovništva, točnije 1285 ljudi poginulo ili nestalo. Sasaki je počeo postavljati govornicu u studenom 2010. a radove na njoj je završio nedugo nakon nepogode. Novine i ostali mediji izvještavali su o postavljanju njegove govornice pa su je mnogi ljudi koji su u potresu i tsunamiju izgubili svoje voljene počeli posjećivati. Sasaki je svoj vrt otvorio posjetiteljima, a pokraj aparata na malu policu je postavio bilježnicu u koju bi ljudi zapisivali poruke voljenima kojih više nema. Više od 25 000 ljudi posjetilo je tu telefonsku govornicu do 2017. godine, a mnogi su ljudi zapisivali poruke pa je Sasaki ubrzo prikupio četiri bilježnice.
Poruku “Vrati se brzo kući. Tvoj otac, majka, djed i baka.” Sasaki je pronašao u bilježnici u jesen 2013. godine i slučajno sreo obitelj koja je tu poruku napisala. Tražili su sina koji je nestao u toj strašnoj prirodnoj nepogodi. Njihov sin koji se nakon završenog fakulteta zaposlio u jednoj IT tvrtki baš je toga dana poslovno boravio u gradu Otsuchi. Njegova majka otkrila je Sasakiju svoje osjećaje rekavši: “Nemam pojma što sam radila od tog trenutka kad je moj sin nestao. Toga dana vrijeme je za mene stalo.”
Kako je vrijeme prolazilo Itaru Sasaki je primjetio da se poruke u bilježnici mijenjaju. Ljudi su počeli prihvaćati smrt svojih voljenih pišući npr. “Molimo te pazi na nas s nebesa” i slično. Osim ljudi koji su izgubili voljene u potresu i tsunamiju, u Sasakijev vrt počeli su dolaziti, želeći se prisjetiti uspomena o tom članu obitelji, i ljudi čiji su voljeni počinili samoubojstva ili stradali u raznim nesrećama. Sasakijev telefon s vremenom je postao planetarno poznat, tako da sad u bilježnicama ima poruka u kojima se ljudi prisjećaju svojih voljenih stradalih i nestalih širom svijeta.  
Prikupivši mnogo poruka u bilježnicama koje su se nalazile u njegovoj telefonskoj govornici za tugu, jad, bol i žalost, Itaru Sasaki je 2017. godine objavio knjigu pod naslovom Kaze no Denwa - Daishinsai Kara Rokunen, Kaze no Denwa wo Tooshite Mieru Koto tj. Telefon na vjetru – što sam vidio preko telefona na vjetru u šest godina nakon potresa. Telefon nije priključen, rekao je Sasaki u razgovoru s novinarima nakon objavljivanja knjige, ali ljudi imaju osjećaj da ih njihovi nestali članovi obitelji slušaju na drugom kraju telefonske linije. Mnogi ljudi nisu imali priliku voljenima reći zbogom, objasnio je Sasaki. Mnoge obitelji željele bi nešto kazati voljenima koje su izgubili. Mnogo toga bi im rekli prije njihove smrti da su znali da više neće imati priliku s njima razgovarati. Smrt je mnogo dulja nego život, kaže Sasaki, živjeti možemo najdulje stotinjak godina, a smrt je nešto što se nastavlja i za osobu koja je umrla i za osobu koja je preživjela i koja mora naći neki način da osjeti povezanost s umrlim. Smrću život ne završava, tvrdi Sasaki. 
Jedan stariji čovjek čija je žena poginula u tsunamiju, ušao je u govornicu, bio je jako nervozan te nije mogao podići slušalicu. Kad je napokon podignuo slušalicu i počeo govoriti nije mogao prestati. Govorio je i govorio i klimao glavom kao da sluša odgovore. Šutio je i klimao glavom, pa se smijao ili rugao. Nije samo on govorio, to nije bio jednostrani razgovor, to je bio pravi razgovor, on je doista razgovarao sa svojom ženom, priča Sasaki. Nakon toga je došao k njemu i rekao da je telefonski razgovarao sa svojom suprugom koja nije prestajala prigovarati i gunđati o tome što bi on trebao učiniti oko kuće. A potom se rasplakao. I njegovo se srce pročistilo - iz njega je izašao sav jad, tuga, bol i žalost koja ga je dugo mučila. 
O toj govornici snimljen je i dokumentarni film u kojem su ljudi dolazili u Sasakijev vrt kako bi porazgovarali sa svojim očevima, roditeljima, supružnicima, djecom ili prijateljima koje su iznenada u potresu i tsunamiju izgubili. U filmu je izašlo na vidjelo da ljudi najčešće pate i žale zbog toga što prije smrti svojih voljenih nisu dospjeli razgovarati s njima i razjasniti stare svađe, sukobe, nesporazume i slično, ili im se ispričati zbog ružnih riječi koje su im uputili prije smrti. Jedna djevojka je ušla u govornicu kako bi "porazgovarala" s ocem i tijekom razgovora je također počela plakati i moliti oca da joj oprosti za sve ružne riječi koje mu je uputila taj dan kad je otišao u Itsuchi i nikad se više nije vratio. 
Kad je tvoje srce puno jada, tuge, boli i žalosti, objasnio je Sasaki u jednom intervjuu, tada nisi usklađen sa svojim osjetilima. Zatvoren si, kao da je oko tebe spuštena zavjesa. Kad bi bar malo ispraznio svoje srce, mogao bi ponovo čuti pjev ptica. Mogao bi zapaziti lisicu ili zvuk potoka u vrtu. 
Pretvoriti telefonski poziv iz nečega što djeluje nesumnjivo jednostrano, u nešto očigledno dvostrano, može se pomoću osobne imaginacije, zamišljanja, smatra Sasaki. Kad telefoniraš u toj govornici, zamišljaš kako bi odgovarala ta druga osoba na tvoja pitanja. Ključ je u zamišljanju, imaginaciji. Imaginacija će pomoći ljudima da nastave dalje živjeti. Moraš početi zamišljati svoj budući život bez te osobe koja je umrla. Upotrijebi maštu, gledaj svoju budućnost. Gledaj kako doručkuješ bez te osobe, kako putuješ vlakom bez nje i tada ćeš biti sposoban započeti živjeti svoju budućnost. Želim da ljudi nastave živjeti svoje živote što je prije moguće izražavajući u mojoj telefonskoj govornici na vjetru, na telefonu za žalovanje, svoje osjećaje.
Zašto ne bismo mogli razgovarati s našim pokojnicima kod kuće, gdje nam je ugodno, u svojoj sobi primjerice, zašto ne možemo svojoj majci koja je umrla reći ono što joj želimo reći za vrijeme šetnje po šumi, dok svjetlost koja se pomalja kroz lišće nalikuje na svjetlost kojom ljudi opisuju raj, pitali su novinari Sasakija. To je drukčije od svega toga, to nije terapija, odgovara Sasaki. To nije molitva i nije povjeravanje prijateljima za vrijeme ugodnog razgovora uz piće. Kad čovjek uđe u govornicu i dohvati telefonsku slušalicu njegov mozak je pripremio njegova usta da počnu govoriti. To je povezano. Stalno to radimo. Ne razmišljamo o tome što želimo reći, jednostavno to izgovorimo. Na glas. U telefonsku slušalicu koja ni sa čim nije povezana. I ništa drugo ne trebamo učiniti osim pustiti da naše riječi odnese vjetar... 

gle kak je divan dan
idemo se malo prošetat

ma kakva šetnja
mrtav sam umoran
moram malo prileć
i ispružit noge
i pogledat vijesti
i prolistat novine

ti i tvoje izležavanje
niš drugo ne radiš
neg se samo izležavaš
i po cijele dane buljiš u taj televizor
daj se primi nekog posla
il si kupi pesa 
il odi u ribičiju

ma daj prestani
kakva ribičija
i kakvog posla da se primem
u tom malom stanu
nema mesta ni za hodat
samo mi još pes fali 
daj nemoj me gnjavit
neg mi dodaj novine

Klara je poslije ručka oprala suđe pa onda malo prilegla da predahne i skupi snagu za poslijepodnevnu šetnju. Nakon polusatnog odmora popila je na balkonu kapućino, a Džoni je sjedio ispod balkona strpljivo čekajući poziv da krenu u njihovu uobičajenu poslijepodnevnu šetnju. Čim je popila svoj omiljeni napitak pozvala je psa, a on je odmah dojurio u prednji dio dvorišta, popeo se na podest ispred ulaznih vrata, sjeo i strpljivo čekao da se ona spremi. Klara je odjenula jaknu, stavila osobnu i zdravstvenu iskaznicu te malo novca u postrani mali džepić, a mobitel u veliki džep, ovila oko vrata šal, obula tenisice, uzela kratki povodac i brnjicu za psa. Izašla je na podest pred kućom, zaključala vrata i Džoniju prikopčala povodac na ogrlicu. Brnjica joj je ostala u džepu jer je znala da Džoni baš nije oduševljen kad mu je navuče na nos, no navući će ja za vrijeme šetnje ako baš bude potrebno. 
- Kamo ćemo danas, idemo danas kroz park do bolnice pa kroz šumicu do naše lijepe rijeke?  - pitala je Džonija, a on je odmah uz dva av-ava  krenuo  prema kapiji. Vrijeme je bilo ugodno, ni prevruće ni prehladno, baš je bio lijep dan kasnoga ljeta, idealan za dugu šetnju. Kroz park su hodali polako tako da Džoni stigne sve prekontrolirati, ponjuškati i spriječiti svaku ugrozu koja bi mogla zaprijetiti njegovoj prijateljici vrtlarici. Klara je udisala svjež zrak i zadivljeno gledala šareno raznobojno lišće u krošnjama velikih javora, platana, breza  i hrastova u parku kroz kojega su prolazili. 
Kad su stigli do autobusne stanice pred bolnicom Klaru je iznenada jako zaboljela glava, zamaglio joj se vid, utrnula joj je lijeva noga, jako joj se zavrtjelo i ona je pala poleđice na travu pored pločnika. Džoni se isprva uznemireno ustrčao oko nje - povodac je čvrsto držala šakom koja se ukočila - a onda sjeo uz nju i stavio obje šape na njene grudi. Ljudi koji su  čekali autobus vidjeli su što se dogodilo, ali nisu se usudili prići jer pas, veliki njemački ovčar, nije na nosu imao brnjicu. Prodavačica kruha i peciva u obližnjem kiosku pogledala je baš tada slučajno kroz prozor, shvatila što se događa te odmah pozvala hitnu pomoć. Budući da se služba za hitnu pomoć nalazi u sklopu bolnice, dežurni tim je dojurio u roku od nekoliko minuta. No i oni su se bojali psa pa se nisu usudili Klari izravno prići. Liječnik ju je upitao može li se nasmijati, može li nešto reći, može li podići ruku i isplaziti jezik. No Klara nije reagirala pa je liječnik pretpostavio da ju je pogodio moždani udar. 
- Nadam se samo da nije hemoragijski - kazao je bolničaru - moramo brzo riješiti problem sa psom, da ne bude prekasno. Daj zovi onoga dečka iz udruge za zaštitu životinja, on nam je već jednom pomogao u sličnom slučaju. Znaš, onda kad je ona bakica pala na dvorištu, jel' imaš njegov broj? 
- Sjećam se, spremio sam broj njegove udruge za zaštitu životinja, odmah ću ga pozvati - reče bolničar, brzo izvadi mobitel, nazove udrugu i zamoli ih da netko dođe u pomoć. 
Za desetak minuta stigao je Šaptač psima, sjeo pokraj Džonija na travu, nešto mu potiho govorio, pogladio ga po vratu, dao mu nekoliko keksića pa otkopčao Klarin povodac s njegove ogrlice. Brzo je umjesto njega prikopčao povodac kojega je donio sa sobom i pažljivo odmaknuo Džonija od Klare. Bolničar je brzo pretražio Klarine džepove, pronašao mobitel, osobnu i brnjicu. Dodao je brnjicu Šaptaču koji ju je brzo i spretno navukao Džoniju na nos. Bolničar je brzo podigao Klaru na pokretna nosila, pogurao nosila u  vozilo i odmah su odjurili u obližnju bolnicu. Bolničar je prije toga na brzinu potražio ime i adresu stanovanja u Klarinoj osobnoj iskaznici i pokazao je Šaptaču. On je zapamtio adresu i polako poveo Džonija kući, istim putem kojim su Klara i on došli do autobusne stanice. 
Kod kuće ih je čekao Ribič, Klarin muž kojega su u međuvremenu pozvali iz bolnice - pronašli su broj u mobitelu -  i obavijestili da je Klara doživjela moždani udar. Zahvalio je Šaptaču na pomoći, odveo Džonija u stražnji dio dvorišta i dao mu vode. Otpratio je šaptača do kapije pa se požurio u bolnicu da vidi kako je Klara. Kad je stigao na intenzivnu, dežurni liječnik mu je kazao da srećom nije doživjela hemoragijski nego ishemijski udar, da joj stanje nije loše i da će se uz dobru rehabilitaciju vjerojatno brzo oporaviti. Budući da su Klaru dovezli u bolnicu unutar prva tri sata od nastanka moždanog udara, nakon učinjene potrebne dijagnostičke obrade primjenili su lijekove koji mogu otopiti ugrušak koji je blokirao krvnu žilu. Neurolog je rekao da to omogućuje da se ponovno uspostavi krvotok i spriječi odumiranje živčanih stanica. 
Ribiču je laknulo; dopustili su mu da se javi Klari na nekoliko minuta, pozdravio ju je i pitao što bi joj trebalo donijeti, a onda je požurio kući da vidi što je s Džonijem. 
No kad se vratio kući Džonija u dvorištu nije bilo. Kad je Ribič otišao u bolnicu, Džoni se zatrčao, preskočio kapiju i također pojurio ravno u bolnicu. Pronašao je zgradu neurologije i sjeo na travu točno pod prozorom Klarine sobe. Sjedio je tako jedan sat i nekoliko puta zalajao da je pozdravi kako bi ona znala da on pazi na nju. Nakon toga je kroz šumicu odjurio kući. I činio je tako svaki dan, cijelo vrijeme dok je Klara boravila u bolnici; dolazio je u bolničko dvorište točno u ono vrijeme kad je Klara pala kod autobusne stanice. I javljao se svaki dan svojoj prijateljici. Jer je znao da joj je potrebna njegova podrška. I strpljivo je čekao da se ona oporavi, tako da opet mogu svako poslijepodne zajedno ići u šetnju: kroz park do bolnice pa kroz šumicu do njihove lijepe rijeke.

ona može brbljati o svemu i svačemu
o svemiru, o klimi, o književnosti
o biljkama, o vremenu, o umjetnosti
o matematici, o cvijeću, o politici
o zdravlju, o bolestima, o genetici
o glazbi, o pjesništvu, o fizici
o smrti, o životu, o kemiji
ali kad njemu treba nešto reći
njezin se mozak isključi
ona izgubi dar govora
počne zamuckivati i petljati
grozničavo traži prave riječi
al ne može složiti ni jednu suvislu rečenicu
jer kad ju on pogleda tim svojim crnim očima
ona odjednom sve zaboravi

Klara, jesi to ti? Booog. Jooooj, kak te dugo nisam vidla. Ideš malo k svojima? Jel slobodno? Ne čuvaš mesto za nekoga? Ne? Dobro, onda bum si ja tu sela. Baš mi je drago kaj sam te srela, da se moremo malo ispripovedati. A kak si mi ti? Jel su ti dobri nalazi? Jel ideš redovito na kontrole? Pazi, pazi na to. Ne smeš zakašnjavati ni odgađati. Da se ne bi ne daj Bože kaj dogodilo!?
A kak sam ja? Aaaa, tak, tak, znaš da nisam baš dobroga zdravlja. Tak sam ti umorna da je to čudo jedno. Stalno mi je nos zaštopan i grebe me f grlu. Nemrem normalno disati, a ne osetim ni mirise baš najbolje, stalno sam promukla i govorim nekak čudno kroz nos. Čuješ i sama. Čim ti počnem neke delati počnem disati kroz usta pa me peče f grlu i teško gutam. Nemrem spati i hrčem pa sam ti skroz neispavana. Veli moja doktorica da bi mogle dojti do upale grkljana i mandula, angine i kaj ti ga ja znam, a mogla bi veli i oglušiti. Poslala me k otorincu na pregled, pogledal mi je nos i glasnice s onom nekakvom žnoricom kaj na vrhu ima lampicu, pa veli da imam nekakvu devijaciju septuma i da mi se zato nos zaštopava i glava me boli. Veli on da bi mogla iti na nekakvu operaciju da se to malo popravi, ta devijacija. Pitam ja njega a kaj je to taj septum, veli on to vam je pregrada između nosnica, građena od hrskavice i kosti, i da f idealnom slučaju prolazi kroz okomito središte nosa i ravnomjerno dijeli nosnice. A kod nekih ljudi taj septum more biti iskrivljen, asimetričan, tak ti je kod mene, a to ti je ta devijacija septuma. I veli ti on meni nek si to malo detaljnije pogledam na internetu. A niš, proguglam ti ja malo tu devijaciju septuma. Piše da iskrivljenje septuma more biti urođeno, a more se dogoditi tijekom rasta i razvoja u djetinjstvu ili zbog ozljede nosa. Možda sam razbila nos kad sam bila mala, ne znam, ne sečam se. Piše da to stanje može izazvati zdravstvene komplikacije i negativno utjecati na kvalitetu života, a more biti i popratnih komplikacija koje s godinama moreju biti sve teže. I piše da čak 80% ljudi nema idealno centriran septum, ali je iskrivljene tak malo da opće nema nikakvih simptoma i da tu devijaciju ne treba ni liječiti.
I kaj da ti ja sad delam s tim? Ne znam. Nisam baš sigurna da bu ta operacija bilo kaj popravila. A niš, sve bum te nalaze odnesla svojoj doktorici da vidim kaj bu ona rekla. 
Joooj kak sam gladna. Tak sam se žurila da ne zakasnim na ovaj vlak. Nisam stigla ni sendvič pojesti, još mi je f torbi. Idem si ga sad pojesti na miru. Imam i dva soka, oćeš jedan? Nećeš? Nisi žedna? A de smo sad, na kojoj smo stanici? Čim dojdem doma moram iti f bolnicu. Ko zna kak je Moj Štijef. 
Joooj, same da čuješ kaj se dogodile. Išel ti je prošla dva tjedna f šumu sa susedom seči drva. Zadnji dan dojde ti on doma i prejde odma gore f spavaču. Mislim si ja, valjda je umoran, nek si male leži. Zovem ti ja njega na večeru, več je bile pol osam, dojdi dole, spekla sam jajca na špeku, odi jest, de si tak duge, kaj si zaspal? Nema ti njega, ne javlja se. Idem ti ja gore pogledati kaj se događa, i imam kaj videti: Moj Štijef ti leži i ne miče se. Zovem ti ja njega i drmam, on se ne javlja, nemreš ga zbuditi, valjda je f nesvest opal. Zovem ti ja brže susedu f pomoč, ona ti je odmah zvala hitnu, dojurili oni za deset minut, brže ga pregledali, kisik na nos i kaj ti ga ja znam i odpeljali ga brže f bolnicu. A mene je suseda odpeljala za njima. Kad su ga napokon zbudili dojde doktor k meni i veli to vam je vjerojatno krpeljni meningo, kak je ono rekel, meningoance, vrag te skelil, nekakvi ancefelitis, ne, encefelitis, ma nekakva virusna upala mozga, vrag ju stvoril. Hrgrizel ga je krpelj f šume i prenesel mu nekakve vražje viruse. Kaj ti misliš??!! Grozota jedna!! Mogel mi je hmrijeti!!