Jbte, stvarno, zašto glumimo svoje živote?
PROLOG:
Jučer sam čital neki materijal o ljudskom Idiotizmu, budalaštinama.
Kako smo peglali rijeke u kanale i poplavljivali sebe, umjesto da
dozvolimo rijekama da nas prirodno poplave sa ljubavlju i u
međuvremenu naletim na Šprajca i njegov posjet Delnicama, te
kazališnoj predstavi Zijaha Sokolovića, te izrečenoj rečenici:
"jbte, stvarno, zašto glumimo svoje živote?"
Po defaultu svi mi Budale i Idioti, zapravo sa tom nekom ljušturom,
maskom, glumimo "pamet!"
Moji riječni Meandri, neka pričekaju neka bolja vremena, n'da!!!
Predomislil sam se!!!
*****************************************************************************************
...To je dobra rečenica jer ima dvostruko značenje.
Voditelj vidi glumca-komičara, čovjeka kojem je posao glumiti,
pa se zapita: "Zašto ljudi glume svoje živote?"
Može se tumačiti na nekoliko razina:
- Ljudi nose maske. U društvu često ne pokazuju kakvi stvarno jesu.
Glume samopouzdanje, sreću, uspjeh ili ravnodušnost,
iako se iznutra osjećaju potpuno drugačije.
Žive prema očekivanjima drugih. Umjesto da budu ono što jesu, igraju uloge:
"uspješnog poslovnog čovjeka", "savršene majke", "opasnog frajera", "vječnog veseljaka"...
Kao da su glumci u predstavi.
Ironija. Jedini koji otvoreno priznaje da glumi jest glumac.
A mnogi koji nisu glumci zapravo glume cijeli život, samo toga nisu svjesni.
Zato je ta rečenica duhovita: ispada da profesionalni glumac glumi samo na pozornici ili pred kamerom,
a obični ljudi često glume u svakodnevnom životu.
Podsjeća i na poznatu misao dramaturga William Shakespeare:
"Sav je svijet pozornica, a svi muškarci i žene samo glumci."
To znači da tijekom života svi preuzimamo različite uloge, ali je pitanje koliko u njima ostajemo vjerni sebi.
***********************************************************************************************************
Da, intrigantno je jer udara ravno u srž ljudskog ponašanja.
"Zašto ljudi glume svoje živote?"
To nije pitanje o kazalištu. To je pitanje o autentičnosti.
Čovjek se ne rodi kao glumac. Dijete plače kad mu se plače,
smije se kad je sretno i kaže što misli. Kasnije nauči da za iskrenost ponekad slijedi kazna,
odbacivanje ili ismijavanje. Tada počinje gluma.
Netko glumi da je uspješan jer se boji da će ga smatrati gubitnikom.
Drugi glumi sreću da ne bi morao objašnjavati svoju tugu. Netko glumi hrabrost jer ga je strah.
Netko glumi ravnodušnost jer voli više nego što želi priznati.
S vremenom uloga može postati toliko uvjerljiva da čovjek više ni sam ne zna gdje završava maska,
a gdje počinje on. Tada više ne glumi pred drugima – glumi i pred samim sobom.
Zato je pitanje tako snažno. Postavlja sumnju da možda najveći glumci nisu oni na pozornici,
nego mi u svakodnevici. Profesionalni glumac nakon predstave skine kostim i ode kući.
Mnogi ljudi svoj kostim ne skidaju desetljećima.
Možda je zato ta rečenica istodobno smiješna i pomalo tužna. Komičar nas nasmije jer glumi.
A mi se smijemo, iako nas možda podsjeća da i sami svakoga dana igramo neku ulogu.
Možda je najteže pitanje od svih ne "Zašto ljudi glume svoje živote?",
nego "Bi li znao tko si kada bi ti netko oduzeo sve uloge koje igraš?"
To je pitanje koje zna ostati u čovjeku dugo nakon što humor prestane.
Komentari:
Za komentiranje je potrebna registracija.
