Zasad ne onog konačnog...

Rana najava budućeg upornog kroničara svkodnevnih banalnih životnih detalja koji rijetko kog zanimaju...

Kako ono Štulić pjeva, voljela me nije niti jedna, dugo razdoblje života sam se hrvao s glumicama i ispadima patetike. Zavezujem i nosim veliku crnu vrećicu u kontejner za papir.

Bio u gradu, ponestalo mi vrećica pak za skupljanje Jinovih govana, lijepih obojanih. Sreo sina od bivšeg dragog kolege kojem sam držao oproštajni govor na komemoraciji. Zanimljivo, baš jučer sam bez razloga u zadnji tren vratio prije bacanja dio zbirke pljoski koja se baš tom kolegi  sviđala.

Sin uspješan kreativni poduzetnik se pohvalio da će ovih dana diplomirati i na primijenjenoj umjetnosti,to onako za svoju dušu. 

Naletio među papirima na posvete s jednog divnog ljetnog seminara u Hamburgu, na kojem smo se moj dragi cimer Ukrajinac Anatolij i ja družili s dvije Grkinje, ja sam sa svojom Athinom preodjevenoj u muškarca čak prošao dio Reeperbahna zabranjen za žene, malo me bilo prpa jer je ona intenzivnije promatrala sise izloženih prostitutki od mene. Za Anatolija ne vjerujem da se promijenio i da učestvuje u ratu.

Ponosan sam jer smo se svi pridržavali onoga što sam rekao:"Budite sigurni da se nikad nikome neću javiti, iako smo razmijenili kontakte." 

Ja sam eto skoro na njih pomalo počeo i zaboravljati, tako i treba biti. Živjela grčka Makedonija :P!

Dolje krafne (Berliner)!

Čitam jučer o antičkoj Grčkoj, sve mi se pojebalo u glavi...

te se svi zovu sa P... te Minjonci Mikenci, 200 bogova, 

300 polubogova i nastankom Polisa,

svaka selendra država. Odem malo na FB, razbistriti um, spasiti po 

kajjaznam koji puta čovječanstvo od propasti.

Naletim na status, da "Flixbus" ponovo uvodi stari broj linije "666" Krakow - Hel. 

Jedno vrijeme je bio skinut, jer su se katolici žalili, a Poljaci su zalupani katolici, kao i mi.

Znak Zvijeri!!!... BU, SAĆE DA VAS KARAM!!!

Vjernik si, a praznovjeran???  Komentari, nemreš biliviti, idiot do idiota!

O.K. je bojati se nečega, ali kak kao vjernik možeš biti praznovjeran.

Lako! Škola = 0, mozak bye bye...idiot!

Warning-Upozorenje

Ako želite bolje vidjeti kolaž:
Desnim klikom miša kliknite na fotografiju

 i odaberite „Otvori sliku u novoj kartici”.
Zatim kliknite na novu karticu 

koja se otvorila na vrhu preglednika. 

Slika će se otvoriti u punoj veličini 

pa je možete dodatno povećati 

pomoću Ctrl + kotačić miša ili tipkama Ctrl + +.

"Da — katolik može biti praznovjeran u smislu da kao čovjek ima strahove i iracionalna vjerovanja, ali prema katoličkom nauku ne bi trebao svjesno prakticirati praznovjerje.

A što se tiče 666, tu je zanimljiva razlika:

• 666 u Otkrivenju nije zamišljen kao “ukleti broj” koji sam po sebi donosi nesreću.
• U kršćanskoj tradiciji predstavlja “broj Zvijeri” iz Otkrivenja 13:18.
• Katolik koji vidi 666 na računu, registraciji, satu itd. nema nikakav vjerski razlog bojati se da će mu se zbog toga nešto dogoditi.
• Ako bi netko mislio: „Ne smijem imati broj 666 jer će mi donijeti nesreću“, to bi već bilo praznovjerje.

Zapravo je pomalo paradoksalno: strah od samog broja 666 može biti upravo ono što katolička vjera smatra praznovjerjem. 😄

I još zanimljivije: u biblijskom kontekstu 666 vjerojatno nije bio zamišljen kao nekakav mistični broj koji treba izbjegavati, nego kao šifrirana aluzija na konkretnu osobu/vlast."

Da bi ljudi oformili grupe, zajednice, gradove, na kraju i države,

trebalo je nešto što će ih povezivati. Počelo je od Mita i stvorena je Religija.

Eto ti Vraga, "666"...religija je Vrag!!!

Nakon male šale, prelazimo u revijalnom tonu na

"STARAČKI MIRIS"

To je ono 2. kaj sam našel na Fejsu!

Postalo malo učestaliji statusi. Vjerojatnije mladi seronje o tome pišu, ovi od 35 do 40 god.

kaj još nisu otišli od staraca, radi svoje nesposobnosti, a starci im doma zaudaraju, ili im

se neće dići u tramvaju, a oni idu na posao, a završili  dva fakulteta.

Komparativnu književnost i arheologiju, eventualno slavistiku, doktorat iz povijesnih znanosti,

ili u najgorem slučaju pravo, ili ekonomiju...politologiju??? Njemački jezik? (sam da vidim koliko mi čitaš postove).

Je, istina je, neki starci znaju imati Miris, ali opravdani Miris, snage nemaju da se operu, ili da mogu ući u kadu, tuš kabinu.

Nemaju novaca da plate taj luksuz svakodnevnoga pranja.

Puni su medikamenata, loše hrane, organizam slabije šljaka.

Ja sam mladi pemzać...još imam kaj srat i serem, a poslje si rit operem,

na dnevnoj bazi... a ne kao mladi.

Miris mladih nije miris propadanja, nego miris metabolizma: znoj, kožne masnoće, 

hormonske promjene, bakterije kože, nepresvučena majica i život koji nema vremena stati pod tušem.

„hormonalni koktel”, „apokrine izlučevine”, „kožni mikrobiom” i 

„znoj nakon tri tramvaja, dva treninga i jedne noći bez sna”!

„Hormoni, znoj i apokrine izlučevine stvaraju onaj specifični miris mladog tijela — 

kemijski koktel koji, zajedno s kožnim mikrobiomom, može biti dio tjelesne privlačnosti.”

UTJEHA

„Mladi još ne znaju što je apokrina žlijezda, ali ona zna što radi: zajedno sa znojem, hormonima i 

bakterijama kože proizvodi njihov vlastiti prirodni parfem.”

meni nije bila nešto posebno za života : pročitala sam poneke kolumne , vidjela intervjue i - nisam joj vjerovala. Sve što je izgovorila o djeci, mužu, državi, politici sve je možda i bilo točno, ali, svaku iole grubu misao primala sam s rezervom . U odnosu na druge čitatelje vjerojatno griješim , ali sada je sve kasno za razumijevanje. 

Žene, novinarke s najubojitijim jezikom nema i ovim slikama ispravljam svoje nedoumice

 Berlinske cure su jako zadovoljne napustile naše riječko potkrovlje, nama je srce na mjestu, te punom snagom odozgor nastavljamo iseljavanjem vlastitih života. Ja za razliku od drugarice bacam skoro sve, uključujući fotke bivših razreda i putovanja, uključujući i slike onih ljepotica, koje mi ipak, mada je u momentima moglo izgledati drugačije, nisu ostavile dublji trag.

Kao mladi profesor pokušavao sam i oslobađati učeničku svijest, na tragu originalne Summerhill pedagogije, vrlo brzo sam zbog zastave na zidu učionice i raspela, oboje učenički radovi, završio na razgovoru u županiji, u suštini ugodnog sučeljavanja mišljenja, ali smo se ipak dogovorili da se zbog sigurnosti, iako dobro učvrščen, križ s velikom lutkom i malom zaljepljenom ovoj na trbuh, makne iz učionice (instalacija je bila jako teška).

Moja generacija je bombardirana sjećanjem na nacističke zločine koji su zbilja bili vanumni i neshvatljivi, odgoj slobodne djece je bio izbor i borba mladog mene. Na buvljaku u Berlinu sam kupio po 50 centi hrpu nacističkog propagandnog smeća kojim su se obični Nijemci informirali, pobacano, ostavio nasumce jedan primjerak.

Ipak najvažnija u sazrijevanju je bila rock glazba, i tu smo bili vješto manipulirani, nakon članka u ovom Đuboksu dugo je moj najdraži muzičar bio Clapton i divio sam se njegovom izlasku iz pakla droge i sposobnosti voljenja žene, istinu sam saznao iz knjiga iz prve ruke, no odavno  sam već slušao drukčiju glazbu.

Kapitalizam mi se skroz razgolitio kad su skinuli do kraja najdražu sportašicu Katarinu Witt, sve je na prodaju, pamtim čekanje u dugom redu za to domaće izdanje Playboya, kojeg nije bilo za sve.

Prije rata sam bio pretplaćen na onda najbolji književni časopis "Kniževnu reč", pretplatu sam momentalno uz pisani prosvjed otkazao kad mi je na kućnu adresu stigao istina besplatno jubilarni broj nacionalističkih "Književnih novina" ("Mogao bi netko pomisliti da me zanimaju srpski nacistički bardovi..."

Par godina poslije izbio je rat, ja sam bio teoretski pripremljen, bio sam u grupi koja je sastavila peticiju o hitnom zaustavljanju govora mržnje koju je potpisao i Drnovšek, lavina se ipak kad krene ne da više zaustaviti, kao ni život pri seljenju..

Zlobnici bi rekli da ništa od  edukacije likova sa fejsa, jer izgledaju i pišu kao da im je lakše

uterati metar u guzicu nego centimetar u glavu... "toga"!

Stigla mi knjiga...intelektualni orgazam.

I pobjeda AI kante, samo što se budala nije sjetila da ako nisam vidio Halleyjev komet,

te 1986. da je to bio iznad Zagreba Comet Hale-Bopp,

što su mi potvrdili astronomi iz zagrebačke Zvijezdarnice, 

što sam im detaljno objasnio gdje i od kuda gledano, ali tamo 1997. god..

Greška je bila što sam ja tvrdio da sam Halleyjev komet vidio '86. na

sjeverozapadnoj strani Zagreba, a on je tada bio slabo vidljiv na jugoistočnoj strani Zagreba.

Tu, u tome kvadrantu, sam vidio Hale Bopp, ali 1997...jebi ga!

Postoje ljudi koji imaju dovoljno novca, ili dovoljno puteva do njega: raspon te dovoljnosti jako je širok i mnogima neshvatljiv; zapravo, jednima je – kako to već biva - neshvatljivo ono što je drugima shvatljivo. Nekome je dovoljno malo ili gotovo ništa (jer savršenih, kojima je ništa dovoljno – nema; konačno – i samo nemanje kao potreba - jest neudovoljenost, potrebitost, neravnoteža). 
No, ljudi kojima je dovoljno – stabilniji su u pravilu od ostalih, ne razdiru odnose, ne iscrpljuju druge ljude, ne traže kruha preko pogače. Ne čine u pravilu ovaj svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše to što ovise o novcu kojeg imaju, ili kojeg neće izgubiti. Ili, kako kaže jedna mudra o gladi: na ovom svijetu ima dovoljno da se nahrane gladni, ali ne i siti.
Postoje i ljudi koji nemaju dovoljno novca ili se boje kako nemaju puteva do njega; ili novca jednostavno nemaju, ili se snažno boje da će izgubiti i ovo što imaju. Većinom, to su ljudi kojima uistinu ništa nije dovoljno, utapaju se u vrtlozima svojih želja i vuku u njih sve oko sebe. Ili, imamo – gledajući ih – pravo upitati se: jesu li želje vrtlozi i spirale što nas vuku na dno - ili tek obični krugovi; čak i ako uspiješ ispuniti jednu – u tom si času ponovno na istome mjestu gdje si bio kada si je i poželio; opet si na početku – na mjestu gdje ćeš poželjeti novo. 
Najžalosniji slučaj među njima su ljudi što su čitav svoj vijek potratili radeći, a sada nemaju dovoljno za pristojan život. Kakav je smisao života koji je utrošen za to da svršio u bijedi i siromaštini - ako pored toga u njemu ne postoji baš ništa što bi čovjeka iz toga uzdiglo?
Ti su ljudi jamci za pukotine u tlu pod nama; ne znaš kakvi će osvanuti ako su negdje nekakvi zanoćili; štogod se čitavo pred njih postavi – oni osjećaju svoj neupitan poziv da to raspolove, rastave, kako bi pokušali ponovno sastavljati i stvarati ono čega još nije bilo. Ljudi pored njih u pravilu pate više no pored onih prvih: ako ih prvi ne umaraju svojom dosadom i ravodušnošću od koje se ponekad čini da bi se i svijet prestao vrtjeti - drugi ih slamaju svojom nestalnošću i žudnjom. 
Ne valja se zavaravati, pa za neke ljude misliti da imaju previše novca; radi se u stvari o tome – da je to što imaju, ili bi mogli imati - za te ljude premalo; radi se o tome da to oni baš tako doživljavaju. Baš time čine svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše već to što bi netko drugi na njihovu mjestu sa istom količinom novca bio zadovoljan, ili se barem ne bi bojao da će taj novac izgubiti.
Ako smo igdje i ikada najmanje ljudi – to je onda u času kada na dlanu držimo novac. Tek kada zaboravimo na novac i sve što on nosi – ako nam to katkada doista i uspije – najbliži smo sebi i drugima.
Ne umijemo više živjeti bez novca, a zapravo – niti s njim.