vjetarugranama

Postoje ljudi koji imaju dovoljno novca, ili dovoljno puteva do njega: raspon te dovoljnosti jako je širok i mnogima neshvatljiv; zapravo, jednima je – kako to već biva - neshvatljivo ono što je drugima shvatljivo. Nekome je dovoljno malo ili gotovo ništa (jer savršenih, kojima je ništa dovoljno – nema; konačno – i samo nemanje kao potreba - jest neudovoljenost, potrebitost, neravnoteža). 
No, ljudi kojima je dovoljno – stabilniji su u pravilu od ostalih, ne razdiru odnose, ne iscrpljuju druge ljude, ne traže kruha preko pogače. Ne čine u pravilu ovaj svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše to što ovise o novcu kojeg imaju, ili kojeg neće izgubiti. Ili, kako kaže jedna mudra o gladi: na ovom svijetu ima dovoljno da se nahrane gladni, ali ne i siti.
Postoje i ljudi koji nemaju dovoljno novca ili se boje kako nemaju puteva do njega; ili novca jednostavno nemaju, ili se snažno boje da će izgubiti i ovo što imaju. Većinom, to su ljudi kojima uistinu ništa nije dovoljno, utapaju se u vrtlozima svojih želja i vuku u njih sve oko sebe. Ili, imamo – gledajući ih – pravo upitati se: jesu li želje vrtlozi i spirale što nas vuku na dno - ili tek obični krugovi; čak i ako uspiješ ispuniti jednu – u tom si času ponovno na istome mjestu gdje si bio kada si je i poželio; opet si na početku – na mjestu gdje ćeš poželjeti novo. 
Najžalosniji slučaj među njima su ljudi što su čitav svoj vijek potratili radeći, a sada nemaju dovoljno za pristojan život. Kakav je smisao života koji je utrošen za to da svršio u bijedi i siromaštini - ako pored toga u njemu ne postoji baš ništa što bi čovjeka iz toga uzdiglo?
Ti su ljudi jamci za pukotine u tlu pod nama; ne znaš kakvi će osvanuti ako su negdje nekakvi zanoćili; štogod se čitavo pred njih postavi – oni osjećaju svoj neupitan poziv da to raspolove, rastave, kako bi pokušali ponovno sastavljati i stvarati ono čega još nije bilo. Ljudi pored njih u pravilu pate više no pored onih prvih: ako ih prvi ne umaraju svojom dosadom i ravodušnošću od koje se ponekad čini da bi se i svijet prestao vrtjeti - drugi ih slamaju svojom nestalnošću i žudnjom. 
Ne valja se zavaravati, pa za neke ljude misliti da imaju previše novca; radi se u stvari o tome – da je to što imaju, ili bi mogli imati - za te ljude premalo; radi se o tome da to oni baš tako doživljavaju. Baš time čine svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše već to što bi netko drugi na njihovu mjestu sa istom količinom novca bio zadovoljan, ili se barem ne bi bojao da će taj novac izgubiti.
Ako smo igdje i ikada najmanje ljudi – to je onda u času kada na dlanu držimo novac. Tek kada zaboravimo na novac i sve što on nosi – ako nam to katkada doista i uspije – najbliži smo sebi i drugima.
Ne umijemo više živjeti bez novca, a zapravo – niti s njim.