vjetarugranama

Sada već davnih dana sagrađena je u nekom kraju pješačko-biciklistička staza što vodi uz malen, vijugav potok daleko, kilometrima na sjever, spajajući gradić sa selom onkraj šume. 

Ovog ljeta, dok smo mi zasluženo odmarali, ili u samo svitanje - dok zrak još nije toliko usijan da se vani ne može boraviti - hodali tom stazom upijajući čaroliju šume, ptičjeg pjeva i potoka, duboko u šumi započela je izgradnja druge slične staze uz pritoku potoka, što od prometnice daleko prema selima na zapadu, vodi kroz samo srce do tada netaknute doline prema prvoj stazi. Mi smo spavali, zadovoljno hodali ili putovali, a naša vlast tiho je, gotovo se iz nekog razloga skrivajući od očiju javnosti, radila i kopala u samoj nutrini te puste doline, povlačeći tisuće i milijune iz europskih fondova i zapošljavajući na kopanju, sječi i rušenju svoje jarane, rodijake i prijane. 

Jutros sam konačno iza zavoja što je obrastao grmljem i raslinjem uočio iskolčenje i oznake koje vode prema novoj stazi, pa pođoh tim smjerom ohrabren činjenicom da sam na noge - kao da mi je neki glas kod kuće došapnuo da će trebati - stavio najstarije i najlošije tenisice. Gazio sam tako možda i čitavih pola sata nigdinom koju je sila marljivo sasjekla u samoj njenoj utrobi, pa na raščišćenu trasu nasula šljunak sigurno ga i tvrdo utabavši.

Na stranu namjernici i prolaznici; nas nekolicina što svakog dana ovuda lutamo, trčimo ili guramo pedale; većini nas posve je svejedno što naše noge dotiču, pa bismo posve sretni bili i s time da kroz ovaj blagoslov i bogatstvo tišine i ljepote hodamo blatom do visine, da prostite, stražnjice. No, što sam dublje prolazio tim dvometarskim koridorom od smrti, prašine i ništavila, postajalo mi je jasnije kako u samo srce šume ulazim paklenom stazom od smrti, boli i besmisla.

Mnogo je tih strana; da - na stranu i to što bi netko volio hodati betonom a ne blatom; jedina je svrha ovog pothvata zaraditi od onoga što s neba pada - i privući korist svome i našemu, a za sve ostale nitko i ne pita. A ako tko pita - pa zna se; neka ljudi hodaju i rekreiraju se; tko bi uopće u takvom čemu mogao pronaći trunku lošega?

Razorimo prirodu da bismo joj se divili; sestre i braćo.

I kada smo već kod rodbine, okrenuh se oko sebe, pa gotovo kroz suze i šumski polumrak glasno u sebi zazovem brata hrasta i sestru vjevericu, da ih upitam za zdravlje i zamilom za oprost, ako su još ovdje; ako su živi i ako ih uopće ima.

U jednom času pomislih; ima ovdje još nešto posve krivo; nisu to samo leševi posječenih stabala, iskopana bilja, uništenih staništa životinja i ogoljenog korita potoka koje će sa svakom novom kišom i bujicom sve više propadati, širiti se, upijati u sebe sasušeni mulj i prašinu, tvoreći smrtonosnu zamku deblima stabala što rastu uz njega.

Ima ovdje još nešto posve krivo.

I zaista, duboko usred ničega zastadoh i razumjeh: ovdje se više ne čuju ptice.

Zamislite užas kojeg sam u tom času postao svjestan: još pola sata ranije, negdje nedaleko ceste ptice veselo i glasno odzdravljaju jutru, suncu i prolaznicima. A ovdje - gdje je šuma najjača, najgušća i najstarija - ni glasa.



Ni glasa.

- Umorna si još?

- Jesam, jako.

- Da prošetamo?

- Ma daj, ne pričaj svašta; neki dan si bio na operaciji; da si i zdrav, vidiš da je sve pusto; ako su ljudi zatvorili sve prozore i ne izlaze van, nije loše da i mi budemo unutra. Gledaj taj svoj nogomet i strpi se tih tjedan-dva; odmaraj i ne fantaziraj kao obično.

Onda oboje zašute; on iskorači van do cvjetnjaka pa se okrene gledajući iznad krovova; tamo gdje se sinoć u ovo doba dizao valjda kilometar visok stup crna gusta dima što ga je vjetar lagano nosio na drugu stranu, prema jugu i istoku - večeras je samo tiho, blijedo nebo na kojemu se jedva naziru prve zvijezde.

- Ali čekaj, pa ti sada sjediš na jastuku koji je čitavo vrijeme bio vani - reče joj tiho.

Oboje nepomično šute i gledaju se u oči, pa se s prstom pred ustima ili negdje visoko u zraku pretvore u uši: vrela ljetna noć tek što nije pala, a s nedaleka igrališta i iz okolnih dvorišta dopire zamjetna cika i dječja galama.

Da, vani se igraju djeca.

Od tog inače sjajnog, a sada nekako strašnog saznanja zastanu i još dublje zašute; kao da im se u utrobi nešto na čas zamrzlo i zastalo; nešto crno, preteško i strašno, jače od svake riječi ili misli. Kada se u čovjeku zamrzne obećanje koje bi mogao dati djetetu; tiho, jednostavno i jasno obećanje da će sve biti dobro - riječi i misli u njemu presahnu poput davno zaboravljena vrela.

Zato će još nekoliko minuta zajedno šutjeti u toj već priličnoj, mekoj i tustoj tami, posvema obuzeti posljednjim riječima što ih je jedno od njih gotovo makinalno izgovorilo:

- Gledaj, pa ako djeca... čuješ... pa što onda mi starci imamo brinuti? ....

U mraku im sjaje oči; navikli su odavna već znati; kada su zajedno, strahu nije baš mjesto među njima. Dobro; što se i koliko umije i može, na njoj je više usmjeriti i znati, ali i on će bez riječi uzdahnuti pa odmahnuti rukom gledajući u nju: ništa mi se više lošeg ne može desiti, no to nipošto ne znači da nema onih drugih; važnijih i krhkih; onih kojima bi itekako moglo.

Sve je počelo još davno, davno; kada smo pristali živjeti u ambalaži. Plamen pročišćenja; do nas je, nije do njih. Ovako je bilo lakše; prenijeti brigu na druge.

Oboje prekriže ruke, pa iz njegovih usta iziđu riječi

- ... a krijesnice...?

... i onda se oboje barem malo nasmiju.

- Ići ćemo i do njih, obećavam ti.

(Objavljeno u lipnju 24, nakon požara na odlagalištu otpada kod Kupljenovog.)