IQ vs BBQ

Silvije Strahimir Kranjčević završio je gimnazijske razrede u Senju, ali nije maturirao. Imao je osamnaest godina. Prema Hrvatskom biografskom leksikonu, polaganje mature nije mu bilo dopušteno zbog buntovna vladanja. Poslije je zatražio da mu ipak omoguće polaganje. Molba je odbijena.

Danas to čitamo kao zanimljivost iz života velikog pjesnika. Znamo što je poslije napisao, pa nam školski sukob gotovo dođe kao potvrda da je već tada bio drukčiji. Ali on sa svojih osamnaest godina nije znao kako će mu izgledati život. Završio je gimnazijske razrede, ostao bez mature i trebao odlučiti kamo dalje.

O tom sukobu postoje različiti prikazi. Spominju se unaprijed pribavljeni ispitni zadatci, kažnjeni učenici i solidarnost s prijateljima. Teško je iz toga pouzdano rekonstruirati što se dogodilo. Ne bih birao samo onu verziju u kojoj nam je najlakše stati na njegovu stranu.

Nakon kratkog boravka u senjskoj bogosloviji otišao je na školovanje u Rim. Pripremao se za svećenički poziv, ali je studij napustio nakon nekoliko mjeseci. Uz Strossmayerovu potporu poslije je završio učiteljsko obrazovanje. Kad nije dobio traženo namještenje u Hrvatskoj, otišao je raditi u Bosnu. Službovao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu.

Te gradove danas pročitamo u jednom dahu. A trebalo se svaki put preseliti, naći stan, upoznati nove kolege i stati pred novu učionicu. Uz svakodnevni posao trebalo je sačuvati volju za pisanjem. Često zaboravim na taj dio kad čitam nečiji životopis. Između dviju objavljenih zbirki prošle su godine u kojima je čovjek morao od nečega živjeti.

U Sarajevu je Kranjčević uređivao Nadu. Iako je nominalni urednik bio Kosta Hörmann, Kranjčević je oblikovao njezin književni sadržaj i okupljao pisce različitih nacionalnih i književnih usmjerenja. Godine 1904. postao je ravnatelj Trgovačke škole.

Zanimljivo mi je da je čovjek kojem nije bilo dopušteno maturirati poslije vodio školu. Pitam se kako je gledao učenika koji mu se suprotstavljao. Je li ga podsjećao na vlastitu mladost? Ili je, nakon godina rada u učionici, bolje razumio i svoje nekadašnje profesore? Nisam pronašao odgovor, ali volio bih znati kakav je bio u takvim prilikama.

Njegov život ipak ne govori samo o odbijanju i preprekama. Strossmayer mu je pomogao, a u Sarajevu je dobio priliku za važan književni i pedagoški rad. Bilo bi nepravedno sve te godine opisati kao boravak na tuđem kruhu. Zarađivao ga je svojim radom i mnogo toga dao sredini u kojoj je živio.

Pisao je o domovini, društvenoj nepravdi, ljudskoj patnji, vjeri i sumnji. Pitao se o smislu povijesti i položaju čovjeka u svijetu. Njegovo pjesništvo otvorilo je teme i dosegnulo širinu kakva je u tadašnjoj hrvatskoj književnosti bila rijetka.

Bliska mi je ta potreba da čovjek ne prešuti ono što ga muči samo zato što bi bilo jednostavnije prihvatiti gotov odgovor. Može voljeti domovinu i teško podnositi ono što se u njoj događa. Može tražiti smisao u vjeri, a ipak se pitati kako prihvatiti patnju kojoj svjedoči. Ne mora se odreći onoga do čega mu je stalo da bi o tome smio sumnjati i govoriti.

Kranjčević je umro u Sarajevu 1908., s četrdeset i tri godine. Na grobu mu je Valdecov Genij sputanih krila. Kad se zna njegova životna priča, razumljivo je zašto se uz taj naziv često zastaje. Ipak, ne bih ga pamtio samo po onome što mu je bilo uskraćeno. Ostale su pjesme, urednički rad i godine provedene u nastavi.

Dok čitam o njegovoj maturi, mislim i na to koliko rano znamo donijeti konačan sud o nekome. Sa sedamnaest ili osamnaest godina čovjek zna biti neugodan, nagao i uvjeren da sve razumije. Često još ne zna mirno izreći ono što ga muči, pa i opravdan prigovor zvuči kao obična drskost. Odrasli tada lakše primijete način na koji im se obratio nego razlog zbog kojeg je progovorio.

U vremenu u kojem je Kranjčević odrastao, školovanje je mladiću određivalo velik dio budućnosti. Sukob s autoritetom mogao je imati posljedice mnogo dulje od same svađe. A onaj tko je odlučivao o njegovoj zrelosti morao je procijeniti i nešto što se teško odvaja: koliko mladić doista razumije i koliko je spreman poslušati.

Ni danas nam to nije jednostavno. Od mladih očekujemo da misle svojom glavom, a onda nas iznenadi kad tom glavom dođu do zaključka koji nam ne odgovara. Rado govorimo o samostalnosti dok se ona uklapa u naše zamisli. Kad nas počnu propitivati, već nam nedostaje malo više poštovanja.

Naravno, mladost sama po sebi nikoga ne čini pravednim ni pametnim. I mladi mogu biti okrutni, površni i potpuno u krivu. Trebaju naučiti da njihovi postupci imaju posljedice. Ali i mi bismo trebali ostaviti prostora da nešto nauče, da se predomisle i pokušaju ponovno. Teško je od nekoga tražiti da sazrije ako ga stalno vraćamo na njegov najgori postupak.

Kod Kranjčevića znamo što je došlo poslije. Kod mladića koji danas sjedi pred profesorom ili komisijom ne znamo. On još nema djelo kojim bi nas uvjerio da vrijedi imati strpljenja s njim. Ima ono što je dosad pokazao, poneku pogrešku i mnogo toga što tek treba naučiti. Tu je teže biti pravedan nego kad čitamo životopis priznatog pjesnika.

Kranjčević je nakon povratka iz Rima tražio priliku da ipak polaže maturu. Volio bih da su mu je dali, i bez znanja o pjesmama koje će tek napisati.

Gospodskomu Kastoru

Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu,
Što ću pozajmit klasičnu strofu!
Majčica Gaea nešto je drukča, neg’li je bila
Drukčiji danas treba Apolo.

Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću!
Drijemajte samo mekom na sagu.
Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju,
Al vi ste uvijek istoga mnijenja!),

Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno!
Očito, da se čudite nešto,
Kud li se trgom vucare trome, prostačke psine
Podvita repa, kičme ko britva.

Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit
Poganom njuškom u svaku tricu!
Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin’te,
Kastore dragi. Tempora! Mores!

Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi;
Što su to ljudi ... sigurno znate;
Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve,
Sve vam je jasno, način korektan.

Bah ... il je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed.
Sve je uzalud: odlična kuća,
Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka,
Ne da se tako lako zatajit.

I kad su ljuske pale sa vašeg slijepoga vida,
Željeli nijeste pogledat u zrak;
Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj
Laznete skromno gospodsku petu.

Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život!
Meka vas ruka uze u krilo;
Cijela obitelj, odlična kuća i ekcelenca
U vas je slavne vidjela dare.

Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto
Obijesnim prstom ščepo za uho,
Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno,
Pružili drugo, repić podvinuv!

Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas
Prolazi starost kao u loju,
U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato
Ne pruža vaša šapa badava!

Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!
Najlakše k cilju podvita repa!
Pitoma njuško, cjeluješ petu, al se i za te
Mirisno peče masna kobasa!

I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu,
Polažem lovor preda vas;
Slab je to darak, jestive više volite stvari,
Odlike više praktične vrsti!

Ipak vam – ne hteć uditi daljem napretku vašem 
U uho nešto šapnuti moram:
Sve mi se čini, da ste ... uglavnom ... svojom metodom,
Kastore, malko slijedili ... ljude!

Silvije Strahimir Kranjčević

„Ma znam ja njega kakav je on!“

Često čujem tu rečenicu, osobito u manjim sredinama. Izgovori se tako da nakon nje obično nema puno razgovora. Čovjek je poznat, mišljenje postoji, nema se tu što dalje objašnjavati.

Znamo kakav je bio u školi, s kim se družio, što je napravio u mladosti i kome se zamjerio. Ponekad znamo i kakav mu je bio otac, pa i to uzmemo u obzir, kao da se nečiji karakter može dopuniti obiteljskim podacima.

U malom mjestu tuđe djetinjstvo dugo traje. Čovjek posijedi, djeca mu odrastu, a netko ga još zove nadimkom koji je dobio s petnaest godina. Ima u tome i prisnosti. Lijepo je doći nekamo gdje te se ljudi sjećaju dok još nisi imao zanimanje, položaj ni sve ono čime se danas predstavljaš. Ne moraš objašnjavati odakle si i čiji si. Znaju te.

Ali znaju te i po nečemu što bi odavno htio ostaviti iza sebe.

Možeš promijeniti posao, preseliti se, osnovati obitelj, njegovati bolesnog roditelja i proći kroz godine o kojima susjed gotovo ništa ne zna. On će se, kad te netko spomene, sjetiti kako si jednom razbio prozor na seoskom domu. Priča je dobra, svi je znaju, a ono što si radio sljedećih trideset godina nije se toliko prepričavalo.

Razumijem zašto pamtimo takve stvari. Ne možemo pri svakom susretu krenuti ispočetka, kao da o čovjeku ništa ne znamo. Iskustvo nam služi da procijenimo kome možemo vjerovati, od koga se trebamo odmaknuti i s kim ne želimo ponovno prolaziti isto.

Neke postupke i treba pamtiti. Ako nas je netko povrijedio, sama činjenica da je prošlo mnogo godina ne znači da mu moramo otvoriti vrata. Promjena se vidi u ponašanju, pogotovo onda kad čovjek ponovno dođe u situaciju u kojoj je nekada postupio loše. Nije dovoljno reći da više nisi isti i očekivati da ti svi povjeruju.

Razmišljam nešto drugo. Koliko često uopće pogledamo postoji li ta promjena?

Sretnemo nekoga nakon dugo vremena i već tijekom razgovora tražimo poznate znakove. Ako je nekada bio bahat, jedna nespretna rečenica bit će dovoljna da zaključimo kako se ništa nije promijenilo. Ako je bio neodgovoran, njegovo kašnjenje potvrdit će sve što smo mislili. Ono što se ne uklapa u staru sliku lakše nam promakne.

Tako se možemo godinama susretati s čovjekom, a da o njemu gotovo ništa novo ne saznamo.

Za sebe ipak očekujemo malo više razumijevanja. Znamo što nam se dogodilo između dvadesete i pedesete. Pamtimo odluke zbog kojih nam je žao, razgovore nakon kojih smo drukčije razmišljali, noći u kojima nas je bilo strah. Znamo koliko nas je koštalo nešto što je drugima izgledalo kao obična promjena posla ili adrese.

Kad netko procjenjuje nas, voljeli bismo da zna i taj dio.

Drugoga često procjenjujemo bez njega. Vidimo da je postao šutljiv, ali ne znamo o čemu mu je teško govoriti. Primijetimo da više ne dolazi u isto društvo, a ne pitamo zašto. Kažemo da se uobrazio jer se udaljio. Na tome ostane.

Ne znači da za svaki postupak postoji neko duboko opravdanje. Ljudi znaju biti sebični, grubi i nepošteni, i nakon što saslušamo njihovu priču. Ali nije mi svejedno jesam li nekoga barem pokušao razumjeti ili sam samo posegnuo za onim što o njemu odavno govorim.

S vremenom sam primijetio da se i sami znamo držati vlastite stare slike. Kažemo: „Ja sam ti takav“, pa time objasnimo i ono što bismo mogli promijeniti. Branimo mišljenje koje nas više sasvim ne uvjerava jer smo ga godinama zastupali. Ostajemo u razgovorima koji nam smetaju i smijemo se nečemu što nam više nije smiješno. Lakše je nastaviti nego objašnjavati otkad nam to odjednom smeta.

Jer okolina primijeti kad odstupimo.

„Šta je sad njemu? Nikad nije bio takav.“

Ne mora se dogoditi ništa veliko. Dovoljno je da čovjek koji je uvijek pristajao jednom kaže da neće. Ili da onaj koji se sa svima prepirao ovaj put nema potrebu dokazivati da je u pravu. Čak i promjena koju bismo inače smatrali dobrom zna nam zasmetati kad zbog nje više ne znamo kako se prema nekome postaviti.

Nije lako ni priznati da smo se u vlastitoj procjeni prevarili. Godinama smo govorili kakav je netko, uvjeravali druge i navodili primjere. Sad bismo trebali reći da više nismo sigurni. Lakše je pronaći još jedan dokaz za staro mišljenje.

Zato se pokušavam zaustaviti kad i sam krenem s onim: „Znam ja njega.“ Pitam se kada smo posljednji put stvarno razgovarali. Jesam li ga išta pitao o životu koji sada živi ili smo se opet zadržali na ljudima i događajima iz mladosti?

Čovjeka iz tog vremena dobro pamtim. O ovom današnjem često nemam puno toga reći.

Otkad živim u Lici, jutra mi uglavnom počinju uz kavu i pogled prema šumi. Tako je bilo i toga dana, samo što sam uz kavu otvorio i laptop. Trebao sam nešto završiti, poslati nekoliko poruka i provjeriti još par stvari.

Tko radi za računalom, zna koliko to „još samo nešto“ može potrajati.

Sjeo sam za stol pokraj prozora. Trava je još bila mokra od rose, a sunce se polako dizalo iznad šume. Negdje u susjedstvu oglasio se pijetao, iako je odavno svanulo. Iz Jozina dvorišta čula se sjekira.

Povremeno bih podigao pogled s ekrana i vidio ga kako namješta cjepanicu na panj, odmjeri je pa udari. Rascijepljene komade bacio bi na hrpu i posegnuo za sljedećim.

Radio sam pola sata kad je nestalo interneta.

Najprije sam pomislio da je nešto do računala. Provjerio sam vezu, ponovno pokrenuo ruter, zavirio u postavke. Laptop je tvrdio da sam povezan, ali ništa što mi je trebalo nije se otvaralo. Uzeo sam mobitel. Jedna crtica signala, pa ni nje.

Izašao sam pred kuću i podigao mobitel prema nebu. Napravio sam nekoliko koraka lijevo pa desno, zatim se popeo na dvije stepenice pred ulazom. Ondje se ponekad mogao uhvatiti bolji signal. Stajao sam tako s ispruženom rukom i čekao da se nešto pojavi.

„Šta je, tražiš Boga?“

Jozo je stajao uz ogradu sa sjekirom u ruci. Na glavi stara kapa, preko ramena ručnik kojim je brisao znoj.

„Ma nema interneta.“

„A di je otiša?“

Pogledao sam ga. On mene sasvim ozbiljno.

„Nema signala, Jozo.“

„Aha. Pa šta ćeš sad?“

„Čekat ću da se vrati.“

Pogledao je prema drvima.

„Dobro. Onda dođi pomoć’ malo dok čekaš.“

Pokušao sam objasniti da imam posla. Pogledao je moj mobitel, pa mene.

„Pa reka si da ti to ne radi.“

Tu me imao.

Iza štaglja čekala je poprilična količina bukovih drva koju je trebalo prenijeti pod nadstrešnicu. Jozo je cijepao, a ja sam punio kolica, vozio ih i slagao cjepanice uza zid. Svježe raspuknuta bukva lijepo je mirisala. Na kori se još držala vlažna mahovina, a s nekih komada trusila se zemlja. Ubrzo sam skinuo jaknu i zavrnuo rukave.

„Dobro ti to ide“, rekao je nakon nekog vremena.

„Pa nisam baš prvi put vidio drva.“

„Vidim. Samo nemoj tako visoko slagat’, srušit će ti se.“

Premjestio sam nekoliko cjepanica. Jozo je pogledao kako sam ih namjestio i nastavio cijepati.

Pričali smo o vremenu koje se više ne može pogoditi ni za sutra, o šljivama koje su nejednako rodile i cijeni goriva. Jozo bi nešto rekao dok sam punio kolica, a ja bih mu odgovorio kad se vratim. Ponekad bih zbog razgovora ostao stajati, pa bi pokazao sjekirom prema drvima.

„Ajde, slušam te ja i dok slažeš.“

Nakon pola sata sjetio sam se mobitela.

„Jozo, samo da pogledam je li došao signal.“

„Ajde, pogledaj. Neće drva pobić’.“

Nije došao.

Spremio sam mobitel, a Jozo mi je pružio još nekoliko cjepanica.

„Znaš šta je meni tu smišno?“

„Što?“

„Ti se u te kompjutere razumiš, je l’ tako?“

„Pa, razumijem.“

„A onda dođeš ovde i ne možeš ništa napravit’ jer ti je nestalo nečega šta se ni ne vidi.“

„Pa nije baš da ne mogu ništa.“

„Vidim. Evo, drva slažeš odlično.“

Nasmijao sam se. Nisam imao neki odgovor, a on ga nije ni čekao. Već je namještao novu cjepanicu na panj.

Kad smo završili, sunce je ugrijalo dvorište. Jozo je donio dvije stolice pred kuću, a njegova žena pojavila se s kavom i tanjurom domaćih uštipaka.

„Evo, da se malo okripite.“

Sjeo sam i tek tada osjetio koliko mi je godilo sjesti. Dlanovi su mi bili hrapavi od drva. Protrljao sam ih jednog o drugi i posegnuo za uštipkom.

„Vidiš ti njega“, rekao je Jozo ženi, pokazujući prema meni. „Sidio za kompjuterom, a završio na drvima.“

„Pa dobro, bar je nešto napravio.“

„E, to mu i ja govorim.“

Pogledao sam ih oboje.

„Baš vam hvala.“

Uz kavu smo ostali gotovo sat vremena. Jozo mi je pričao kako je popravio staru motornu pilu za koju je majstor rekao da se više ne isplati popravljati. Objašnjavao mi je što joj je bilo, a ja sam pokušavao pratiti. Kod nekog dijela kojem nisam zapamtio ime odustao sam od razumijevanja, ali slušao sam dalje. Bilo mu je drago što pila radi.

Onda je prešao na lisicu koja mu već nekoliko večeri obilazi kokošinjac.

„Zamisli, stoji ona tamo kod ograde i gleda me. Ja nju gledam, ona mene. Kažem joj, ajde, traži si večeru negdi drugo.“

„I poslušala te?“

„Je, kako da nije. Sutradan opet došla.“

Njegova žena odmahnula je rukom.

„Ma pusti ga. Tri dana priča o toj lisici, a kokoši mu još sve na broju.“

„Pa zato šta pazim!“

Tada se oglasio mobitel.

Internet se vratio. Na zaslonu su počele iskakati poruke, mailovi i obavijesti. Izvadio sam ga iz džepa i otvorio poruku zbog koje sam toga jutra zapravo i uključio laptop.

„Ma nema žurbe, pogledat ćemo to u ponedjeljak.“

Pokazao sam je Jozi.

Pročitao je, polako klimnuo glavom i otpio kavu.

„Eto vidiš. Mogli smo još jedna kola drva složit’.“

„Nemoj sad pretjerivat’, Jozo.“

„A šta? Ionako nisi ima interneta.“

Kad sam se vratio kući, laptop je još stajao otvoren na stolu. Jutarnja kava bila je hladna, a pokraj tipkovnice ležala je bilježnica s popisom svega što sam namjeravao obaviti.

Pogledao sam što je ostalo, zatvorio laptop i otišao pristaviti vodu za još jednu kavu. Ruke su mi još mirisale na bukovinu, a pod noktima je bilo zemlje.

Poslije sam se sjetio da Jozi nisam vratio kolica kojima smo vozili drva.

Otišao sam ih vratiti.

Bio je u štaglju, nagnut nad starom kosilicom. Po podu je razastro karton, a oko njega su ležali ključevi, nekoliko vijaka i opruga za koju nisam mogao pogoditi odakle je ispala.

„E, dobro da si doša“, rekao je čim me ugledao. „Ajde, kad se već razumiš u tehniku, pogledaj ovo čudo. Nikako da upali.“

„Jozo, ja sam informatičar.“

„Pa dobro, tehnika je tehnika. Nemoj sad izmišljat’.“

Kao dijete nisam znao da gubim vrijeme. Odlazio bih u šumu ili niz put i vraćao se kad me netko zovne. Sat nisam gledao. Nije mi ni trebao. Dan je trajao dok je trajao, a ja sam bio unutra, ne pored njega.

Nisam morao znati što ću tamo raditi. Dovoljno je bilo izaći. Putem bi se već našlo nešto zbog čega vrijedi stati, skrenuti ili ostati još malo. Nisam se navečer pitao jesam li dobro iskoristio popodne. Čak mi je i dosada pripadala. Mogao sam je podnositi dok iz nje nešto ne nastane, bez potrebe da je odmah prekinem.

Poslije se to polako izgubilo. Grad, posao, dogovori. Naučio sam koliko traje put do nekoga, što se može obaviti usput i koliko mi ostaje prije sljedeće obaveze. Ljudi su računali na mene, neke su stvari morale biti gotove. S vremenom sam i slobodne sate počeo uređivati na isti način.

Svaki prazan trenutak dobio je namjenu. Ako ništa nije bilo na rasporedu, brzo bi se nešto našlo. Čitanje s pola oka, poruka, još jedna sitnica prije večere. Čak je i odmor trebao nečemu poslužiti. Da dođem sebi, naspavam se, budem sutra sposobniji. Ako bih cijelo popodne proveo bez vidljivog rezultata, navečer bih osjetio nelagodu.

Ne sjećam se kada sam počeo tako razmišljati. Godinama odgovaraš na pitanja što si napravio, dokle si stigao i što još treba, pa se navikneš i sam sebe to pitati. Na kraju ti je neugodno reći da si dugo gledao vodu i da ti je bilo dobro.

Otkad sam u divljini, ponovno mi se događa da izađem bez plana. Idem stazom, stanem uz potok i ostanem dulje nego što bih sebi dopustio u gradu. Sat ponekad ostavim u džepu. Nitko me ne čeka za pola sata, mogu još sjediti.

U početku sa sobom ipak nosim sve ono od čega sam se udaljio. U glavi dovršavam razgovor, slažem što ću kasnije, sjetim se nečega što sam trebao napraviti. Mogu biti daleko od kuće, a mislima još uvijek otvarati iste ladice. Treba mi vremena da prestanem tako hodati.

Onda nešto privuče pažnju i zadrži je. Pratim vodu između kamenja, pogled mi odluta pa se vrati. Ono o čemu sam maloprije razmišljao ostane nedovršeno i neko ga se vrijeme uopće ne sjetim.

Inače sam rijetko takav. Jedem pa ću onda nešto. Hodam da stignem. Odmaram se da mogu nastaviti. Čak i dok radim ono što sam čekao, već razmišljam što dolazi poslije. Uz potok nemam što dočekati. Mogu ustati za minutu ili ostati još pola sata. Sve češće ostanem.

Kao dijete mogao sam nečemu posvetiti cijelo popodne samo zato što me zanimalo. Danas znam koliko je toga bilo moguće zato što je netko drugi mislio na ručak, obaveze i sutrašnji dan. Nisam ja bio posebno mudar. Imao sam vremena i netko bi me pozvao kad je trebalo doći kući.

Ali ni danas nije svaki sat zauzet. Ima popodneva kad nitko ništa ne traži od mene, a ja se svejedno požurujem. Izvadim telefon premda nije zazvonio. Pogledam koliko je sati iako ne moram nikamo. Ponekad ga vratim u džep pa nakon nekoliko minuta opet posegnem za njim.

Ovdje mi je lakše ostaviti ga. Znam da ću se vratiti poslu, ljudima i svemu što je ostalo nedovršeno. Ne moram o tome misliti cijelim putem.

Ne vraćam se pritom u desetogodišnjaka. Danas dobro znam koliko brzo godine prolaze. Upravo zato često pokušavam ugurati još nešto u dan, pa se uhvatim kako bih i od šetnje htio dobiti više. Otići dalje, vidjeti još nešto, obići mjesto do kojeg nisam stigao prošli put. Onda ipak sjednem gdje sam već toliko puta sjedio.

Kad me pitaju što sam radio cijelo popodne, kažem da sam bio vani. To je istina. Samo nije cijela.

Kod Mile se te večeri pekla rakija. Kazan je u starom zidanom štaglju iza kuće radio još od jutra. Uz kameni zid stajale su dvije drvene kace od po petsto litara, pune šljivova koma. Miris prevrelog voća miješao se s dimom i svježom rakijom.

Sjedili smo oko starog drvenog stola, na stolicama i klupama. Mile je rezao domaću slaninu, a susjed do njega kozji sir. Između kruha i luka stajali su boca rakije i veliki vrč soka od drenjine. Vatra pod kotlom dobro je grijala. Povremeno bi netko ustao dodati drvo ili provjeriti kako rakija teče, pa se vratio za stol i uključio u razgovor.

Preko puta mene sjedio je djed Rado, najstariji čovjek u selu. Ima devedeset i jednu godinu, a pamćenje ga još dobro služi. Pričali smo o starim zimama i vukovima, pa je netko spomenuo vile s Velebita.

„Ajde, dide Rado, ti si sigurno koju vidio“, rekao je Mile.

Starac je podigao pogled.

„Ja nisam. Al’ znao sam čov’ka koji je tvrdio da jest.“

„E, sad će priča.“

„Oćeš ti slušat ili ćeš stalno nešto mlit?“

Nasmijali smo se. Rado je otpio malo rakije.

„Bio je jedan Jure, tamo iz Ričica. Imao je kobilu Ružu. Dobra životinja, jaka. Izvlačila drva iz šume i kad bi drugi konji posustali. A Jure tvrdoglav čov’k. Šta bi sebi utuvio u glavu, teško bi mu to izbija.“

„Znači, isti ti“, ubacio se Mile.

„A ti si još gori. Pušt’ me sad.“

Rado je uzeo komadić sira pa nastavio.

„Jedne jeseni krenuo Jure po drva gore prema Veleb’tu. Kiša padala, put se raskvasio, a dok je natovario kola, već se počelo smrkavat. Na povratku mu Ruža stane kod starog pojila. On poteže uzde, viče na nju, ali ona ni makac. Sišao je popravit neki lanac na kolima, a nju pustio neka odmori.“

„I?“ upitao sam.

„Kad se okrenuo, pokraj kobile stoji djevojka. Bijela haljina, duga kosa, lipa da takvu u životu nije vidio. Drži Ružu za uzdu i nešto joj radi oko grive.“

„Odakle djevojka usred šume?“

„E, to je i Jure pita. Kaže, trenutak prije nije je bilo. Ona mu na to ništa, samo kaže da je kobila žedna i neka je pusti da se napije. Pa joj opet počne plest grivu. Prsti joj lete, a Ruža stoji mirno ka janje.“

Mile je prišao stolu i dolio Radu rakije.

„I šta je onda bilo?“

„Kobila se stresla. Djevojka se odmakla, haljina joj se malo podigla, a Jure se kleo da je umisto jednog stopala vidio kozji papak.“

Mile se glasno nasmijao.

„Ajde, molim te! Sad još samo fali da je odlet’la.“

„Nije odlet’la, pametnjakoviću. Kad je Jure ponovno pogleda, već je bila iza velike bukve. Krenuo za njom, ali je nije naša. Vrati se Ruži, a u grivi uredna pletenica, vezana tankom travom.“

„Ma to je mog’o netko napravit’.“

„Mog’o je. To mu je i žena rekla kad je doša kući. Još ga je pitala koliko je rakije popio.“

Za stolom smo se opet nasmijali.

„A on se naljutio“, nastavio je Rado. „Govorio da jest umoran, ali da nije pijan. I da dobro zna šta je vidio. Nije dao rasplest onu pletenicu. S vremenom se sama olabavila.“

„Je li ikad više vidio djevojku?“ upitao sam.

„Nije. Barem nije prič’o.“

Mile je odmahnuo rukom.

„Ma dide, sve su to stare priče. Ljudi su onda u svašta virovali.“

Rado ga je pogledao.

„Slušaj, Mile, ja nisam reka da je bila vila. Ja samo pričam šta je Jure meni ispriča.“

Okrenuo se prema meni.

„A znaš šta je zanimljivo?“

„Što?“

„Ja sam onu pletenicu vidio. Sutradan sam bio kod Jure u štali. Imao sam šesnaest godina. Pokazao mi je Ružu. Tri pramena, uredno ispletena, a na kraju vezana travom.“

„I što ste vi mislili?“

„A šta sam mog’o mislit’? Jure je bio ozbiljan čov’k, stariji od mene. Nikad prije nije prič’o takve stvari. Nisam mu se smijao.“

Mile je dobacio kako bi i on rado susreo kakvu lijepu vilu na Veleb’tu. Jedan od susjeda upozorio ga je da bi mu žena mogla doznati, pa je smijeh ponovno ispunio štagalj.

Pod kotlom je pucketala vatra. Netko je dodao još slanine na dasku i razgovor je polako otišao dalje. Mene je još zanimalo pojilo.

„Dide Rado, postoji li još to mjesto?“

„Postoji. Ili je barem postojalo zadnji put kad sam tamo bio.“

„A biste li ga znali pokazati?“

Nasmijao se.

„Bih, sinko. Samo bi ti mora malo sporije odat. Nisu meni više noge za Veleb’t.“

Dogovorili smo se da ćemo na proljeće pokušati automobilom doći dokle se može, a ostatak polako, pješice.

Kad sam se kasnije spremao kući, pozdravio sam društvo i podsjetio Radu na dogovor.

„Dakle, na proljeće idemo do pojila.“

„Ako me noge posluže, idemo.“

Već sam bio na vratima kad me ponovno pozvao.

„A slušaj, samo još nešto.“

Okrenuo sam se.

„Jure ti nikad nije tvrdio da zna šta je ono bilo. To su drugi poslije govorili da je vidio vilu. On je samo ponavljao da je vidio djevojku i da joj je noga bila čudna.“

„Razumijem, dide.“

„Eto. Da znaš kako je čov’k prič’o.“

Izišao sam iz toplog štaglja u hladnu ličku noć. Iza mene još se čuo razgovor, a odjeća mi je mirisala na dim i rakiju.

Jure je odavno mrtav. Rado je njegovu priču nosio od svoje šesnaeste godine i još je pazio da je prenese kako ju je čuo. Pletenicu je, tvrdio je, vidio vlastitim očima. Za djevojku u šumi imao je samo Jurinu riječ.

Cijele večeri nije pokušavao dokazati više od toga. Zbog njega sam želio vidjeti i to pojilo.