IQ vs BBQ

„Ma znam ja njega kakav je on!“

Često čujem tu rečenicu, osobito u manjim sredinama. Izgovori se tako da nakon nje obično nema puno razgovora. Čovjek je poznat, mišljenje postoji, nema se tu što dalje objašnjavati.

Znamo kakav je bio u školi, s kim se družio, što je napravio u mladosti i kome se zamjerio. Ponekad znamo i kakav mu je bio otac, pa i to uzmemo u obzir, kao da se nečiji karakter može dopuniti obiteljskim podacima.

U malom mjestu tuđe djetinjstvo dugo traje. Čovjek posijedi, djeca mu odrastu, a netko ga još zove nadimkom koji je dobio s petnaest godina. Ima u tome i prisnosti. Lijepo je doći nekamo gdje te se ljudi sjećaju dok još nisi imao zanimanje, položaj ni sve ono čime se danas predstavljaš. Ne moraš objašnjavati odakle si i čiji si. Znaju te.

Ali znaju te i po nečemu što bi odavno htio ostaviti iza sebe.

Možeš promijeniti posao, preseliti se, osnovati obitelj, njegovati bolesnog roditelja i proći kroz godine o kojima susjed gotovo ništa ne zna. On će se, kad te netko spomene, sjetiti kako si jednom razbio prozor na seoskom domu. Priča je dobra, svi je znaju, a ono što si radio sljedećih trideset godina nije se toliko prepričavalo.

Razumijem zašto pamtimo takve stvari. Ne možemo pri svakom susretu krenuti ispočetka, kao da o čovjeku ništa ne znamo. Iskustvo nam služi da procijenimo kome možemo vjerovati, od koga se trebamo odmaknuti i s kim ne želimo ponovno prolaziti isto.

Neke postupke i treba pamtiti. Ako nas je netko povrijedio, sama činjenica da je prošlo mnogo godina ne znači da mu moramo otvoriti vrata. Promjena se vidi u ponašanju, pogotovo onda kad čovjek ponovno dođe u situaciju u kojoj je nekada postupio loše. Nije dovoljno reći da više nisi isti i očekivati da ti svi povjeruju.

Razmišljam nešto drugo. Koliko često uopće pogledamo postoji li ta promjena?

Sretnemo nekoga nakon dugo vremena i već tijekom razgovora tražimo poznate znakove. Ako je nekada bio bahat, jedna nespretna rečenica bit će dovoljna da zaključimo kako se ništa nije promijenilo. Ako je bio neodgovoran, njegovo kašnjenje potvrdit će sve što smo mislili. Ono što se ne uklapa u staru sliku lakše nam promakne.

Tako se možemo godinama susretati s čovjekom, a da o njemu gotovo ništa novo ne saznamo.

Za sebe ipak očekujemo malo više razumijevanja. Znamo što nam se dogodilo između dvadesete i pedesete. Pamtimo odluke zbog kojih nam je žao, razgovore nakon kojih smo drukčije razmišljali, noći u kojima nas je bilo strah. Znamo koliko nas je koštalo nešto što je drugima izgledalo kao obična promjena posla ili adrese.

Kad netko procjenjuje nas, voljeli bismo da zna i taj dio.

Drugoga često procjenjujemo bez njega. Vidimo da je postao šutljiv, ali ne znamo o čemu mu je teško govoriti. Primijetimo da više ne dolazi u isto društvo, a ne pitamo zašto. Kažemo da se uobrazio jer se udaljio. Na tome ostane.

Ne znači da za svaki postupak postoji neko duboko opravdanje. Ljudi znaju biti sebični, grubi i nepošteni, i nakon što saslušamo njihovu priču. Ali nije mi svejedno jesam li nekoga barem pokušao razumjeti ili sam samo posegnuo za onim što o njemu odavno govorim.

S vremenom sam primijetio da se i sami znamo držati vlastite stare slike. Kažemo: „Ja sam ti takav“, pa time objasnimo i ono što bismo mogli promijeniti. Branimo mišljenje koje nas više sasvim ne uvjerava jer smo ga godinama zastupali. Ostajemo u razgovorima koji nam smetaju i smijemo se nečemu što nam više nije smiješno. Lakše je nastaviti nego objašnjavati otkad nam to odjednom smeta.

Jer okolina primijeti kad odstupimo.

„Šta je sad njemu? Nikad nije bio takav.“

Ne mora se dogoditi ništa veliko. Dovoljno je da čovjek koji je uvijek pristajao jednom kaže da neće. Ili da onaj koji se sa svima prepirao ovaj put nema potrebu dokazivati da je u pravu. Čak i promjena koju bismo inače smatrali dobrom zna nam zasmetati kad zbog nje više ne znamo kako se prema nekome postaviti.

Nije lako ni priznati da smo se u vlastitoj procjeni prevarili. Godinama smo govorili kakav je netko, uvjeravali druge i navodili primjere. Sad bismo trebali reći da više nismo sigurni. Lakše je pronaći još jedan dokaz za staro mišljenje.

Zato se pokušavam zaustaviti kad i sam krenem s onim: „Znam ja njega.“ Pitam se kada smo posljednji put stvarno razgovarali. Jesam li ga išta pitao o životu koji sada živi ili smo se opet zadržali na ljudima i događajima iz mladosti?

Čovjeka iz tog vremena dobro pamtim. O ovom današnjem često nemam puno toga reći.

Otkad živim u Lici, jutra mi uglavnom počinju uz kavu i pogled prema šumi. Tako je bilo i toga dana, samo što sam uz kavu otvorio i laptop. Trebao sam nešto završiti, poslati nekoliko poruka i provjeriti još par stvari.

Tko radi za računalom, zna koliko to „još samo nešto“ može potrajati.

Sjeo sam za stol pokraj prozora. Trava je još bila mokra od rose, a sunce se polako dizalo iznad šume. Negdje u susjedstvu oglasio se pijetao, iako je odavno svanulo. Iz Jozina dvorišta čula se sjekira.

Povremeno bih podigao pogled s ekrana i vidio ga kako namješta cjepanicu na panj, odmjeri je pa udari. Rascijepljene komade bacio bi na hrpu i posegnuo za sljedećim.

Radio sam pola sata kad je nestalo interneta.

Najprije sam pomislio da je nešto do računala. Provjerio sam vezu, ponovno pokrenuo ruter, zavirio u postavke. Laptop je tvrdio da sam povezan, ali ništa što mi je trebalo nije se otvaralo. Uzeo sam mobitel. Jedna crtica signala, pa ni nje.

Izašao sam pred kuću i podigao mobitel prema nebu. Napravio sam nekoliko koraka lijevo pa desno, zatim se popeo na dvije stepenice pred ulazom. Ondje se ponekad mogao uhvatiti bolji signal. Stajao sam tako s ispruženom rukom i čekao da se nešto pojavi.

„Šta je, tražiš Boga?“

Jozo je stajao uz ogradu sa sjekirom u ruci. Na glavi stara kapa, preko ramena ručnik kojim je brisao znoj.

„Ma nema interneta.“

„A di je otiša?“

Pogledao sam ga. On mene sasvim ozbiljno.

„Nema signala, Jozo.“

„Aha. Pa šta ćeš sad?“

„Čekat ću da se vrati.“

Pogledao je prema drvima.

„Dobro. Onda dođi pomoć’ malo dok čekaš.“

Pokušao sam objasniti da imam posla. Pogledao je moj mobitel, pa mene.

„Pa reka si da ti to ne radi.“

Tu me imao.

Iza štaglja čekala je poprilična količina bukovih drva koju je trebalo prenijeti pod nadstrešnicu. Jozo je cijepao, a ja sam punio kolica, vozio ih i slagao cjepanice uza zid. Svježe raspuknuta bukva lijepo je mirisala. Na kori se još držala vlažna mahovina, a s nekih komada trusila se zemlja. Ubrzo sam skinuo jaknu i zavrnuo rukave.

„Dobro ti to ide“, rekao je nakon nekog vremena.

„Pa nisam baš prvi put vidio drva.“

„Vidim. Samo nemoj tako visoko slagat’, srušit će ti se.“

Premjestio sam nekoliko cjepanica. Jozo je pogledao kako sam ih namjestio i nastavio cijepati.

Pričali smo o vremenu koje se više ne može pogoditi ni za sutra, o šljivama koje su nejednako rodile i cijeni goriva. Jozo bi nešto rekao dok sam punio kolica, a ja bih mu odgovorio kad se vratim. Ponekad bih zbog razgovora ostao stajati, pa bi pokazao sjekirom prema drvima.

„Ajde, slušam te ja i dok slažeš.“

Nakon pola sata sjetio sam se mobitela.

„Jozo, samo da pogledam je li došao signal.“

„Ajde, pogledaj. Neće drva pobić’.“

Nije došao.

Spremio sam mobitel, a Jozo mi je pružio još nekoliko cjepanica.

„Znaš šta je meni tu smišno?“

„Što?“

„Ti se u te kompjutere razumiš, je l’ tako?“

„Pa, razumijem.“

„A onda dođeš ovde i ne možeš ništa napravit’ jer ti je nestalo nečega šta se ni ne vidi.“

„Pa nije baš da ne mogu ništa.“

„Vidim. Evo, drva slažeš odlično.“

Nasmijao sam se. Nisam imao neki odgovor, a on ga nije ni čekao. Već je namještao novu cjepanicu na panj.

Kad smo završili, sunce je ugrijalo dvorište. Jozo je donio dvije stolice pred kuću, a njegova žena pojavila se s kavom i tanjurom domaćih uštipaka.

„Evo, da se malo okripite.“

Sjeo sam i tek tada osjetio koliko mi je godilo sjesti. Dlanovi su mi bili hrapavi od drva. Protrljao sam ih jednog o drugi i posegnuo za uštipkom.

„Vidiš ti njega“, rekao je Jozo ženi, pokazujući prema meni. „Sidio za kompjuterom, a završio na drvima.“

„Pa dobro, bar je nešto napravio.“

„E, to mu i ja govorim.“

Pogledao sam ih oboje.

„Baš vam hvala.“

Uz kavu smo ostali gotovo sat vremena. Jozo mi je pričao kako je popravio staru motornu pilu za koju je majstor rekao da se više ne isplati popravljati. Objašnjavao mi je što joj je bilo, a ja sam pokušavao pratiti. Kod nekog dijela kojem nisam zapamtio ime odustao sam od razumijevanja, ali slušao sam dalje. Bilo mu je drago što pila radi.

Onda je prešao na lisicu koja mu već nekoliko večeri obilazi kokošinjac.

„Zamisli, stoji ona tamo kod ograde i gleda me. Ja nju gledam, ona mene. Kažem joj, ajde, traži si večeru negdi drugo.“

„I poslušala te?“

„Je, kako da nije. Sutradan opet došla.“

Njegova žena odmahnula je rukom.

„Ma pusti ga. Tri dana priča o toj lisici, a kokoši mu još sve na broju.“

„Pa zato šta pazim!“

Tada se oglasio mobitel.

Internet se vratio. Na zaslonu su počele iskakati poruke, mailovi i obavijesti. Izvadio sam ga iz džepa i otvorio poruku zbog koje sam toga jutra zapravo i uključio laptop.

„Ma nema žurbe, pogledat ćemo to u ponedjeljak.“

Pokazao sam je Jozi.

Pročitao je, polako klimnuo glavom i otpio kavu.

„Eto vidiš. Mogli smo još jedna kola drva složit’.“

„Nemoj sad pretjerivat’, Jozo.“

„A šta? Ionako nisi ima interneta.“

Kad sam se vratio kući, laptop je još stajao otvoren na stolu. Jutarnja kava bila je hladna, a pokraj tipkovnice ležala je bilježnica s popisom svega što sam namjeravao obaviti.

Pogledao sam što je ostalo, zatvorio laptop i otišao pristaviti vodu za još jednu kavu. Ruke su mi još mirisale na bukovinu, a pod noktima je bilo zemlje.

Poslije sam se sjetio da Jozi nisam vratio kolica kojima smo vozili drva.

Otišao sam ih vratiti.

Bio je u štaglju, nagnut nad starom kosilicom. Po podu je razastro karton, a oko njega su ležali ključevi, nekoliko vijaka i opruga za koju nisam mogao pogoditi odakle je ispala.

„E, dobro da si doša“, rekao je čim me ugledao. „Ajde, kad se već razumiš u tehniku, pogledaj ovo čudo. Nikako da upali.“

„Jozo, ja sam informatičar.“

„Pa dobro, tehnika je tehnika. Nemoj sad izmišljat’.“

Kao dijete nisam znao da gubim vrijeme. Odlazio bih u šumu ili niz put i vraćao se kad me netko zovne. Sat nisam gledao. Nije mi ni trebao. Dan je trajao dok je trajao, a ja sam bio unutra, ne pored njega.

Nisam morao znati što ću tamo raditi. Dovoljno je bilo izaći. Putem bi se već našlo nešto zbog čega vrijedi stati, skrenuti ili ostati još malo. Nisam se navečer pitao jesam li dobro iskoristio popodne. Čak mi je i dosada pripadala. Mogao sam je podnositi dok iz nje nešto ne nastane, bez potrebe da je odmah prekinem.

Poslije se to polako izgubilo. Grad, posao, dogovori. Naučio sam koliko traje put do nekoga, što se može obaviti usput i koliko mi ostaje prije sljedeće obaveze. Ljudi su računali na mene, neke su stvari morale biti gotove. S vremenom sam i slobodne sate počeo uređivati na isti način.

Svaki prazan trenutak dobio je namjenu. Ako ništa nije bilo na rasporedu, brzo bi se nešto našlo. Čitanje s pola oka, poruka, još jedna sitnica prije večere. Čak je i odmor trebao nečemu poslužiti. Da dođem sebi, naspavam se, budem sutra sposobniji. Ako bih cijelo popodne proveo bez vidljivog rezultata, navečer bih osjetio nelagodu.

Ne sjećam se kada sam počeo tako razmišljati. Godinama odgovaraš na pitanja što si napravio, dokle si stigao i što još treba, pa se navikneš i sam sebe to pitati. Na kraju ti je neugodno reći da si dugo gledao vodu i da ti je bilo dobro.

Otkad sam u divljini, ponovno mi se događa da izađem bez plana. Idem stazom, stanem uz potok i ostanem dulje nego što bih sebi dopustio u gradu. Sat ponekad ostavim u džepu. Nitko me ne čeka za pola sata, mogu još sjediti.

U početku sa sobom ipak nosim sve ono od čega sam se udaljio. U glavi dovršavam razgovor, slažem što ću kasnije, sjetim se nečega što sam trebao napraviti. Mogu biti daleko od kuće, a mislima još uvijek otvarati iste ladice. Treba mi vremena da prestanem tako hodati.

Onda nešto privuče pažnju i zadrži je. Pratim vodu između kamenja, pogled mi odluta pa se vrati. Ono o čemu sam maloprije razmišljao ostane nedovršeno i neko ga se vrijeme uopće ne sjetim.

Inače sam rijetko takav. Jedem pa ću onda nešto. Hodam da stignem. Odmaram se da mogu nastaviti. Čak i dok radim ono što sam čekao, već razmišljam što dolazi poslije. Uz potok nemam što dočekati. Mogu ustati za minutu ili ostati još pola sata. Sve češće ostanem.

Kao dijete mogao sam nečemu posvetiti cijelo popodne samo zato što me zanimalo. Danas znam koliko je toga bilo moguće zato što je netko drugi mislio na ručak, obaveze i sutrašnji dan. Nisam ja bio posebno mudar. Imao sam vremena i netko bi me pozvao kad je trebalo doći kući.

Ali ni danas nije svaki sat zauzet. Ima popodneva kad nitko ništa ne traži od mene, a ja se svejedno požurujem. Izvadim telefon premda nije zazvonio. Pogledam koliko je sati iako ne moram nikamo. Ponekad ga vratim u džep pa nakon nekoliko minuta opet posegnem za njim.

Ovdje mi je lakše ostaviti ga. Znam da ću se vratiti poslu, ljudima i svemu što je ostalo nedovršeno. Ne moram o tome misliti cijelim putem.

Ne vraćam se pritom u desetogodišnjaka. Danas dobro znam koliko brzo godine prolaze. Upravo zato često pokušavam ugurati još nešto u dan, pa se uhvatim kako bih i od šetnje htio dobiti više. Otići dalje, vidjeti još nešto, obići mjesto do kojeg nisam stigao prošli put. Onda ipak sjednem gdje sam već toliko puta sjedio.

Kad me pitaju što sam radio cijelo popodne, kažem da sam bio vani. To je istina. Samo nije cijela.

Kod Mile se te večeri pekla rakija. Kazan je u starom zidanom štaglju iza kuće radio još od jutra. Uz kameni zid stajale su dvije drvene kace od po petsto litara, pune šljivova koma. Miris prevrelog voća miješao se s dimom i svježom rakijom.

Sjedili smo oko starog drvenog stola, na stolicama i klupama. Mile je rezao domaću slaninu, a susjed do njega kozji sir. Između kruha i luka stajali su boca rakije i veliki vrč soka od drenjine. Vatra pod kotlom dobro je grijala. Povremeno bi netko ustao dodati drvo ili provjeriti kako rakija teče, pa se vratio za stol i uključio u razgovor.

Preko puta mene sjedio je djed Rado, najstariji čovjek u selu. Ima devedeset i jednu godinu, a pamćenje ga još dobro služi. Pričali smo o starim zimama i vukovima, pa je netko spomenuo vile s Velebita.

„Ajde, dide Rado, ti si sigurno koju vidio“, rekao je Mile.

Starac je podigao pogled.

„Ja nisam. Al’ znao sam čov’ka koji je tvrdio da jest.“

„E, sad će priča.“

„Oćeš ti slušat ili ćeš stalno nešto mlit?“

Nasmijali smo se. Rado je otpio malo rakije.

„Bio je jedan Jure, tamo iz Ričica. Imao je kobilu Ružu. Dobra životinja, jaka. Izvlačila drva iz šume i kad bi drugi konji posustali. A Jure tvrdoglav čov’k. Šta bi sebi utuvio u glavu, teško bi mu to izbija.“

„Znači, isti ti“, ubacio se Mile.

„A ti si još gori. Pušt’ me sad.“

Rado je uzeo komadić sira pa nastavio.

„Jedne jeseni krenuo Jure po drva gore prema Veleb’tu. Kiša padala, put se raskvasio, a dok je natovario kola, već se počelo smrkavat. Na povratku mu Ruža stane kod starog pojila. On poteže uzde, viče na nju, ali ona ni makac. Sišao je popravit neki lanac na kolima, a nju pustio neka odmori.“

„I?“ upitao sam.

„Kad se okrenuo, pokraj kobile stoji djevojka. Bijela haljina, duga kosa, lipa da takvu u životu nije vidio. Drži Ružu za uzdu i nešto joj radi oko grive.“

„Odakle djevojka usred šume?“

„E, to je i Jure pita. Kaže, trenutak prije nije je bilo. Ona mu na to ništa, samo kaže da je kobila žedna i neka je pusti da se napije. Pa joj opet počne plest grivu. Prsti joj lete, a Ruža stoji mirno ka janje.“

Mile je prišao stolu i dolio Radu rakije.

„I šta je onda bilo?“

„Kobila se stresla. Djevojka se odmakla, haljina joj se malo podigla, a Jure se kleo da je umisto jednog stopala vidio kozji papak.“

Mile se glasno nasmijao.

„Ajde, molim te! Sad još samo fali da je odlet’la.“

„Nije odlet’la, pametnjakoviću. Kad je Jure ponovno pogleda, već je bila iza velike bukve. Krenuo za njom, ali je nije naša. Vrati se Ruži, a u grivi uredna pletenica, vezana tankom travom.“

„Ma to je mog’o netko napravit’.“

„Mog’o je. To mu je i žena rekla kad je doša kući. Još ga je pitala koliko je rakije popio.“

Za stolom smo se opet nasmijali.

„A on se naljutio“, nastavio je Rado. „Govorio da jest umoran, ali da nije pijan. I da dobro zna šta je vidio. Nije dao rasplest onu pletenicu. S vremenom se sama olabavila.“

„Je li ikad više vidio djevojku?“ upitao sam.

„Nije. Barem nije prič’o.“

Mile je odmahnuo rukom.

„Ma dide, sve su to stare priče. Ljudi su onda u svašta virovali.“

Rado ga je pogledao.

„Slušaj, Mile, ja nisam reka da je bila vila. Ja samo pričam šta je Jure meni ispriča.“

Okrenuo se prema meni.

„A znaš šta je zanimljivo?“

„Što?“

„Ja sam onu pletenicu vidio. Sutradan sam bio kod Jure u štali. Imao sam šesnaest godina. Pokazao mi je Ružu. Tri pramena, uredno ispletena, a na kraju vezana travom.“

„I što ste vi mislili?“

„A šta sam mog’o mislit’? Jure je bio ozbiljan čov’k, stariji od mene. Nikad prije nije prič’o takve stvari. Nisam mu se smijao.“

Mile je dobacio kako bi i on rado susreo kakvu lijepu vilu na Veleb’tu. Jedan od susjeda upozorio ga je da bi mu žena mogla doznati, pa je smijeh ponovno ispunio štagalj.

Pod kotlom je pucketala vatra. Netko je dodao još slanine na dasku i razgovor je polako otišao dalje. Mene je još zanimalo pojilo.

„Dide Rado, postoji li još to mjesto?“

„Postoji. Ili je barem postojalo zadnji put kad sam tamo bio.“

„A biste li ga znali pokazati?“

Nasmijao se.

„Bih, sinko. Samo bi ti mora malo sporije odat. Nisu meni više noge za Veleb’t.“

Dogovorili smo se da ćemo na proljeće pokušati automobilom doći dokle se može, a ostatak polako, pješice.

Kad sam se kasnije spremao kući, pozdravio sam društvo i podsjetio Radu na dogovor.

„Dakle, na proljeće idemo do pojila.“

„Ako me noge posluže, idemo.“

Već sam bio na vratima kad me ponovno pozvao.

„A slušaj, samo još nešto.“

Okrenuo sam se.

„Jure ti nikad nije tvrdio da zna šta je ono bilo. To su drugi poslije govorili da je vidio vilu. On je samo ponavljao da je vidio djevojku i da joj je noga bila čudna.“

„Razumijem, dide.“

„Eto. Da znaš kako je čov’k prič’o.“

Izišao sam iz toplog štaglja u hladnu ličku noć. Iza mene još se čuo razgovor, a odjeća mi je mirisala na dim i rakiju.

Jure je odavno mrtav. Rado je njegovu priču nosio od svoje šesnaeste godine i još je pazio da je prenese kako ju je čuo. Pletenicu je, tvrdio je, vidio vlastitim očima. Za djevojku u šumi imao je samo Jurinu riječ.

Cijele večeri nije pokušavao dokazati više od toga. Zbog njega sam želio vidjeti i to pojilo.

Na staroj fotografiji je dečko od dvadeset godina. Znam da sam to ja. Ali ako sam iskren, danas bismo se oko malo čega složili. Drukčije je mislio, drukčije se bojao i drugo mu je bilo važno. Vjerojatno bih mu pokušao nešto objasniti, a on bi jedva čekao da završim. Možda bi mu bilo i žao što je postao ovakav čovjek. Neke stvari koje sam ja s vremenom prihvatio njemu bi izgledale kao odustajanje.

Gledam sebe, a moram se potruditi da razumijem čovjeka na fotografiji.

Tijelo se otad promijenilo. Promijenile su se i stvari u koje sam bio siguran. Nešto još lako prepoznajem: nekoliko ožiljaka, neke stare navike i način na koji se smijem kad mi je neugodno. Ali teško bih od toga sastavio cijelog čovjeka. Netko tko me tada dobro poznavao možda bi danas rekao da sam ostao isti. Ja bih mu mogao nabrojiti sve ono što više nisam.

Pa što je onda to što traje?

Dugo sam mislio da je to sjećanje. Ono povezuje tog dečka sa mnom. Pamtim što je želio, zbog čega nije mogao spavati i što se pravio da mu nije važno. Samo, danas neke njegove dane razumijem drukčije. Ono što je smatrao velikim porazom meni više ne izgleda tako strašno. Neke njegove pobjede jedva da pamtim.

A mnogo toga sam i zaboravio. Cijeli mjeseci ostali su bez ijednog jasnog prizora. Svejedno ih smatram svojim životom. Ako se više ne mogu sjetiti nekog dana, nisam zbog toga prestao biti čovjek koji ga je proživio. Sjećanje mi očito pomaže povezati priču, ali teško da je cijela priča u njemu.

Možda je karakter. Ipak, i tu sam se promijenio. Preko nekih stvari danas lakše prijeđem, druge više ne prešućujem. Ni sam ne znam koliko je u tome iskustva, a koliko umora. Volio bih vjerovati da sam u svemu postao mudriji, ali vjerojatno sam ponegdje samo izgubio volju za raspravom.

Kad kažem da sam se promijenio, već sam izgovorio nešto neobično. Podrazumijevam nekoga tko je postojao prije promjene i ostao poslije nje. Inače bih rekao da je jedan čovjek nestao, a drugi došao na njegovo mjesto. To ipak ne osjećam. Koliko god mi onaj dečko bio stran, njegove pogreške još su moje. Ne mogu ih pripisati nekom drugome samo zato što danas znam bolje.

Najbliži mi je osjećaj da kroz sve te promjene ostaje onaj koji gleda. Onaj tihi dio koji je bio tu i s dvadeset, dok sam mislio da već znam kakav ću čovjek postati. U njemu prepoznajem nešto poznato čak i kada mi vlastite misli postanu strane.

Ali ni s tim ne bih prebrzo zaključio. Kako znam da je taj promatrač ostao isti? Njega od prije poznajem kroz ono čega se danas sjećam. Ne mogu se vratiti u onu svijest i usporediti je s ovom. Možda se i način na koji gledam toliko postupno mijenjao da promjenu nisam mogao primijetiti.

Moguće je i da previše tražim jednu nepromjenjivu stvar. Kao da bih negdje u sebi morao pronaći dio koji godine nisu dotaknule i reći: evo, to sam ja. Možda se kontinuitet održava upravo kroz sve ono što se mijenja. Današnji čovjek nastao je iz jučerašnjega, nosi njegove posljedice i nešto mu dodaje. Ne mora svaki dio ostati isti da bih osjećao da je život moj.

To mi ostavlja više prostora i prema sebi. Ponekad se držim neke stare odluke samo zato što sam je ja donio. Branim mišljenje koje mi više nije uvjerljivo jer sam ga godinama zastupao. Bilo bi neugodno priznati da sam se predomislio. A onda pogledam fotografiju i vidim koliko bih toga morao nastaviti braniti kad bih sebi zabranio promjenu.

Ni tog dečka ne želim suditi samo onim što danas znam. Nije imao moje iskustvo. Nije znao kako će završiti neke stvari u koje je ulazio s toliko sigurnosti. Ja znam njihove posljedice pa mi je lako biti pametan nad njegovom fotografijom. Za vlastite današnje odluke nemam takvu prednost.

Ako doživim osamdesetu, možda ću jednako gledati čovjeka koji ovo piše. Prepoznat ću lice, sjetiti se ponekog dana i zastati nad nečim što mu je bilo silno važno. Volio bih da prema meni bude malo strpljiviji nego što sam ja znao biti prema onome od dvadeset.

Zasad mi je dovoljno da ga na fotografiji još mogu prepoznati kao svojega. Ne bih živio sve kako je on živio, ali znam zašto je neke stvari pokušao. Dok ga gledam, sjetim se i ponečega što sam putem zapustio, a možda nisam trebao. Nije baš sve što sam ostavio iza sebe bilo za odbaciti.