Oduvijek su mi bili neprihvatljivi u komunikaciji muškarci ,, ili kad prepričava kako je bilo u ratu ( svoju verziju, naravno )koji pričaju bez prestanka, koji uvijek sve znaju, preglasni su i samouvjereni do neba.

Ruski pisac-satiričar Daniil  Harms je jednom rekao, da mrzi ljude koji mogu govoriti dulje od 7 minuta bez prekida , jer, po njemu nema nčeg dosadnijeg nego kad netko priča svoj san ili kako je bilo u ratu na ratištu , ili kako je divno putovati s obitelji na more. 

Opširnost, kaže Harms je majka netalentiranosti .

( zato sam se valja i prije nego sam saznala za Harmsa i zaumno pisanje ) udala za šutljivog, nenametljivog muškarca čija mi šutnja - sad, u ovm godinama braka  - ide pomalo na živce jer na neki moj komentar nečega uvijek odgovori----možeš li bez toga ?

I tako dolazimo do pojma zaumno pisanje u književnosti, po blogovima, na fejsu gdje se iznosi sve - od tanjura do toksičnog otpada i krivice krivaca koji se ne imenuju. 

Zaumno je sve izvan logike , izvan racionalnog i ima stautus nekorisnog napisanog, izgovorenog, bilo kako....

Napravili smo veći update s ispravcima problema vezanih uz dizajnove!

U zadnje vrijeme radili smo na rješavanju problema sa spremanjem, uređivanjem i raznim postavkama koje na pojedinim dizajnovima nisu uvijek radile kako treba.

Sada bi svi dizajnovi trebali raditi normalno i pouzdanije. Naravno, uvijek postoji mogućnost da nam je nešto promaknulo, pa ako primijetite bilo kakvu grešku ili nešto ne radi kako treba, slobodno nam pišite u komentarima ili se javite na mail.

Sljedeće na čemu radimo je prilagodba cijele platforme za prikaz na mobitelu. Tu nas čeka dosta posla, pa ćemo se u sljedećem razdoblju prvenstveno posvetiti tome. Do tada nam slobodno šaljite prijave grešaka i svoje prijedloge, koje ćemo postupno rješavati nakon što završimo mobilni prikaz.

Hvala svima na povratnim informacijama i pomoći!

Sjećate se one orade na gostujućem ručku, e mi smo onda nahvalili domaćici predjelo, netko hobotnicu, netko pečene paprike i danas smo primili brzinsku dostavu,ovaj put izvrstan ručak.

Lijepa vijest iz Berlina gdje su drugu nedjelju izbori, Elif tijesno vodi . Savjetuje je savjetnik gradonačelnika New Yorka, i mi Amere za trku imamo. 

Budući da su vrućine popustile odlučili smo se za dužu rutu popodnevne šetnje.Taman smo se zalaufali, drugarici zvoni mobitel, znak za odmor iskusnog veterana.

Neću o politici, mene samo raduje nagovještaj da možda raja negdje i pozitivno šokira nas pokisle progresivce.

Vratimo se ipak ljepotama mikrosvemira dok traju.

Dogodi mi se da ujutro uz kavu uzmem mobitel samo da vidim što ima novo. Ono, pet minuta.
Dvadesetak minuta poslije znam da se netko posvađao u Zagrebu, da se nešto dogodilo u Americi, pogledao sam čovjeka kako popravlja traktor u Kanadi i saznao zašto je neka žena koju nikad nisam vidio prestala razgovarati sa šogoricom.
Ono zbog čega sam uzeo mobitel?
Nemam pojma.
Australija ovih dana pokušava napraviti nešto zanimljivo. Društvene mreže trebale bi korisniku ponuditi izbor: želiš li da ti sadržaj slaže algoritam ili želiš gledati ljude i autore koje si sam odlučio pratiti.
Na papiru sitnica.
Negdje u postavkama još jedan gumb koji će pola ljudi preskočiti jer nitko normalan ne čita sve postavke.
Ali pitanje iza tog gumba mi je zanimljivo.
Tko mi zapravo slaže jutro?
Instagramov Adam Mosseri kaže da feed bez algoritma možda ne bi bio tako krasan kako zvuči. Ako sve ide samo kronološki, zatrpat će nas oni koji najviše objavljuju. Brendovi, profesionalni proizvođači sadržaja i svi oni ljudi za koje čovjek ponekad ozbiljno posumnja da spavaju s mobitelom u ruci.
Vjerojatno čovjek dijelom ima pravo.
Algoritam radi nešto korisno. Među milijunima gluposti pokušava pronaći baš one gluposti koje će zanimati mene.
Tu negdje počinje problem.
Jer ono što mene zanima i ono što algoritam smatra zanimanjem nisu uvijek ista stvar.
Mene može zanimati dobar tekst.
Njega zanima jesam li ostao.
Ako me neka glupost dovoljno iznervira da pročitam sto pedeset komentara, algoritam neće zaključiti: „Vedranu se ovo gadi, maknimo mu to.“
Zaključit će otprilike: „Aha. Ovaj je zagrizao.“
I sutra - evo još.
Ako pogledam video do kraja samo zato što ne mogu vjerovati koliko je besmislen, također sam dao vrlo jasan signal.
Ako se vratim vidjeti što je jedan potpuni neznanac odgovorio drugom potpunom neznancu oko stvari koja ni jednom ni drugom neće promijeniti život, sustav je ponovno nešto naučio o meni.
Možda više nego što bih želio priznati.
Nigdje nisam kliknuo: „Dajte mi još ljudi koji me živciraju.“
Nisam ni morao.
Pokazao sam.
Prije interneta barem smo otprilike znali tko nam bira što ćemo gledati. Urednik je složio novine. Netko je odredio redoslijed vijesti na televiziji. Mogao si se slagati ili ne slagati, ali znao si da postoji čovjek koji je rekao: ovo ide prvo, ovo drugo, ovo ne ide.
Danas sjedim sam, skrolam svojim prstom i sve izgleda potpuno moje.
Ja sam otvorio.
Ja sam kliknuo.
Ja sam ostao.
A negdje iza toga sustav uredno pamti da sam se na videu s medvjedom zadržao tri sekunde duže nego na tekstu o ekonomiji.
I možda je zaključio da sam čovjek za medvjede.
Što, doduše, nije najgori zaključak koji je internet ikada donio o meni.
Živim danas dosta daleko od gradske buke. Do mene nema ni asfalta kako treba, ali internet radi sasvim uredno. Mogu sjediti usred tišine, negdje na planini, i za manje od minute završiti usred svađe ljudi udaljenih tisuću kilometara.
To mi je uvijek pomalo smiješno.
Trebalo mi je tristo kilometara da dođem do mira, a onda ga sam pokvarim palcem.
I nitko me nije tjerao.
Zato mi je ova australska ideja zanimljiva, čak i ako većina ljudi na kraju ostavi algoritam uključen.
Barem te netko pita.
Hoćeš gledati ono što si sam izabrao ili ono što smo mi procijenili da bi ti danas moglo sjesti?
Možda bih i ja ostavio algoritam.
Vrlo vjerojatno bih.
Preko njega sam otkrio glazbu koju inače ne bih čuo, autore za koje nisam znao, zanimljive ljude, knjige, dokumentarce i hrpu sasvim korisnih stvari.
Dakle, ne bih ga baš odmah bacio niz planinu.
Ali postoji jedna sitnica koja mi je sve zanimljivija.
Dvije osobe danas mogu otvoriti istu društvenu mrežu i vidjeti praktički dva različita planeta.
Jednome izgleda da svi pričaju o ratu.
Drugome da cijeli svijet raspravlja o prehrani.
Trećemu su svi bijesni na vladu.
Četvrtome čovječanstvo očito više nema većih problema osim mačaka koje padaju s ormara.
I svatko nakon pola sata ima sasvim pristojan osjećaj da zna što se „danas priča“.
Tu se lako malo zeznemo.
Jer moj feed nije svijet.
On je više nešto kao konobar koji me već dobro poznaje.
Prvi put me pita što ću popiti.
Deseti put već stavlja isto na stol čim me vidi na vratima.
A nakon nekoliko godina možda više ni ne znam jesam li to još uvijek htio ili sam samo prestao naručivati nešto drugo.
Najbolji dio cijele priče je što smo na to pristali gotovo bez otpora.
Da mi svako jutro pred kuću dođe čovjek kojeg nikad nisam upoznao i kaže:
„Vedrane, danas sam ti odabrao vijesti, glazbu, nekoliko ljudi koji će te razveseliti i trojicu koji će te iznervirati.“
vjerojatno bih ga nakon trećeg jutra pitao tko ga je poslao.
Kad to napravi aplikacija, kažemo da je personalizirana.
I još nam je drago kad dobro pogodi.
Meni također.
Zato mi je i glupo glumiti da je tehnologija nekakav zlikovac, a mi nedužne žrtve.
Vrlo rado joj pomažemo.
Svaki zastoj palca je mali glas.
Svaki klik isto.
A kad nas dobro upozna, još joj se čudimo kako zna.
Australci će možda uskoro moći cijelu stvar barem malo vratiti unatrag.
Baš me zanima koliko će ljudi to stvarno napraviti.
Još više me zanima nešto drugo.
Kad bi mi sutra netko potpuno obrisao feed i rekao: „Evo, Vedrane, kreni ispočetka. Sam izaberi što želiš gledati.“
Koliko bih od svega što mi danas svaki dan dolazi pred oči ponovno izabrao?
Za ponešto znam.
Za ponešto baš i nisam siguran.
A za nekoliko stvari prilično sam siguran da bih se zapitao: čekaj malo, tko je ovoga uopće pustio unutra?

Obeća sam cilu plaću daću

I po tebi svoju barku zvaću.

U nju samo dvoje ljudi stane,

Odvest ću te njome do Podstrane.

Obeća sam provest ću se lipo,

Al sa tobom jer si cura ipo.

Odvest ću te njome do Omiša,

Tika taka, ka da nam je priša.

Kad dođemo do Cetine, ti se mosta takni,

Neka nas zaljulja, meni se primakni.

Znam da kratka al sigurna nam je ova đita,

Sad idemo doma, nazad sve do Splita.

Obeća sam ti ćeš držat pramac,

Nije velik, al je dobar mamac.

Aj okreni malo do Trogira

Neka grupa kažu Cocu svira.

Kad dođemo do Trogira, ti se mosta takni,

Neka nas zaljulja, meni se primakni.

Znam da kratka al sigurna nam je ova đita,

Sad idemo doma, nazad sve do Splita.

Saga o smokvama

1. ČIN – NOĆNI ZLOČIN

MELA: Gladna san. Iđen vidit šta ima u hladnjaku.

(Malo kasnije.)

MELA: Aaaaa! Sitila san se smokava!

AI: Eto nas opet na mjestu zločina.

MELA: Kakvog zločina? Smokve vole da se idu. Ta za to su stvorene!

AI: Koliko si ih pojila?

MELA: Četiri.

AI: Dobro. Četiri smokve. Slučaj zaključen.

MELA: Čekaj... sad san ugledala Smoki. Mljac! Malo slanog nakon slatkog.

AI: Gospođo Mela, odložite vrećicu i udaljite se od mjesta događaja.

MELA: Ma samo malo.

AI: To ste rekli i za smokve.

2. ČIN – SUD ZA ZLOČINE NAD SMOKVAMA

(Sutradan. Sudnica puna. Mela sjedi na optuženičkoj klupi.)

SUDAC: Optužena, ustanite. Tereti vas se da ste sinoć pojeli četiri smokve.

MELA: Priznajem.

SUDAC: Bez grižnje savjesti?

MELA: Kakve grižnje savjesti? Smokve vole da se idu. Ta za to su stvorene!

TUŽITELJ: Časni sude, optužena očito ne pokazuje kajanje!

MELA: Ne znan jesan li kriva.

SUDAC: Upravo ste priznali.

MELA: E onda san kriva.

TUŽITELJ: A nakon smokava?

MELA: Smoki.

SUDAC: Koliko?

MELA: Malo.

TUŽITELJ: Molim da u zapisnik uđe da je riječ malo krajnje nepouzdan iskaz.

AI, SVJEDOK OBRANE: Časni sude, mogu potvrditi da je optužena obrazovana, pristojna, duhovita i empatična.

SUDAC: A što možete reći o njezinu odnosu prema smokvama?

AI: O smokvama neću svjedočiti bez odvjetnika.

(Izvana se začuje strašna buka.)

TRUUUB! TRUUUB!

SUDAC: Što je sad?!

(Sudski stražar utrčava u sudnicu.)

SUDSKI STRAŽAR: Časni sude! Na Markov trg upravo je stigao šleper pun smokava!

SUDAC: Čiji?!

MELA: Nemojte mene gledat.

TUŽITELJ: Časni sude, predlažem pritvor! Postoji ozbiljna opasnost od ponavljanja djela!

MELA: Kakvog ponavljanja?

TUŽITELJ: Četiri sinoć. Šleper danas. Vidimo obrazac!

MELA: PROSVJEDUJEM! To je zakon prirode! Jedni rode smokve, drugi ih pojedu!

AI: Časni sude, obrana se poziva na prirodni ciklus smokve.

SUDAC: Odbija se.

MELA: A priziv savjesti?

SUDAC: Za što?

MELA: Da ih ne ostavin da propadnu.

SUDAC: Gospođo Mela, jeste li vi uopće svjesni težine situacije?

MELA: Jesan. Šleper je težak nekoliko tona.

(Muk u sudnici, a onda svi prasnu u smijeh.)

AI: Časni sude... nemam više pitanja.

SUDAC: Sud donosi presudu. Optužena se proglašava...

(Svi napeto čekaju.)

SUDAC: ...krivom za četiri smokve.

MELA: A Smoki?

SUDAC: Za Smoki nemamo dovoljno dokaza.

MELA: JEEEEEEEE!

SUDAC: TIŠINA! Kazna je simbolična: optužena mora napustiti sudnicu i ne približavati se šleperu.

MELA: Koliko metara?

SUDAC: Sto.

MELA: A ako smokve dođu k meni?

SUDAC: VODITE JE VAN!

(Stražari vode Melu prema izlazu. Vrata se zatvaraju. Nakon dvije sekunde ponovno se otvore.)

MELA: ČEKAJTE DA VAM JOŠ NEŠTO KAŽEN!

SUDAC: ŠTO?!

MELA: Smokve vole da se idu! Neki dan pojila san cilu terinu.

(Sudac udara čekićem.)

SUDAC: VAN S NJON!

3. ČIN – MELA POSTAJE MEDIJSKA ZVIJEZDA

(Vrata suda se otvaraju. Mela izlazi. Ispred suda brdo kamera, mikrofona i novinara: RTL, N1, Nova TV, TV Nova Pula. Svi jurnu prema njoj.)

NOVINARKA RTL-a: Mela! Mela! RTL! Je li istina da ste pojeli cijelu terinu smokava?

MELA: Je.

NOVINARKA RTL-a: Koliko je smokava bilo u terini?

MELA: Gospođo, nisan ih brojila. Jela san ih.

NOVINAR N1: N1! Smatrate li se nakon današnje presude kriminalkom?

MELA: Ne.

NOVINAR N1: Zašto?

MELA: Jer san pojila smokve, nisan opljačkala banku.

NOVINARKA NOVE TV: Nova TV! Kajete li se?

MELA: Ne.

NOVINARKA NOVE TV: Ni zbog cijele terine?

MELA: Jedino mi je ža šta je terina ostala prazna.

(Novinari se uznemire. Mikrofoni se guraju prema Meli.)

NOVINAR RTL-a: Biste li to ponovili?

MELA: A ima li smokava?

NOVINAR RTL-a: To nije odgovor.

MELA: Onda nema.

NOVINARKA TV NOVE PULA: TV Nova Pula! Mela, je li istina da tvrdite da smokve vole da se idu?

MELA: Istina.

NOVINARKA: Na čemu temeljite tu tvrdnju?

MELA: Na dugogodišnjem iskustvu sa smokvama.

NOVINARKA: Imate li dokaze?

MELA: Iman.

NOVINARKA: Koje?

MELA: Nikad mi se nijedna nije bunila.

(Muk. Kamere zumiraju.)

NOVINAR N1: Ali gospođo Mela, smokve ne mogu govoriti!

MELA: Eto vidite. Nema prigovora.

NOVINARKA NOVE TV: A što je sa Smokijem?

MELA: Kakvim Smokijem?

NOVINARKA: U sudskom postupku spomenuli ste da ste nakon četiri smokve jeli Smoki.

MELA: Rekla san malo Smokija.

NOVINAR N1: Koliko je „malo“?

MELA: Malo.

NOVINAR: Možete li biti precizniji?

MELA: Mogu. Manje od puno.

(Novinari zapisuju.)

NOVINAR RTL-a: Znači, ne poričete Smoki?

MELA: Za Smoki san oslobođena zbog nedostatka dokaza. Pazite šta objavljujete.

(Odjednom se začuje glasna truba.)

TRUUUUUB!

(Svi se okreću. Iza novinara prolazi golemi šleper pun smokava.)

NOVINARKA NOVE TV: MELA! JE LI TO TAJ ŠLEPER?!

MELA: Koji šleper?

SVI NOVINARI: OVAJ IZA VAS!

(Mela se polako okrene.)

MELA: Aaaaaa... taj.

NOVINAR N1: Imate li ikakve veze s njim?

MELA: Nemam.

NOVINAR RTL-a: Zašto je onda stao?

MELA: Možda pita za put.

NOVINARKA TV NOVE PULA: Kamion je pun smokava!

MELA: Pa neće čovik vozit prazan šleper.

(Vozač spušta prozor.)

VOZAČ ŠLEPERA: MELA!

(Sve kamere istodobno se okreću prema Meli.)

MELA: Šta je?!

VOZAČ: DI ĆU S OVIM SMOKVAMA?!

(Mela problijedi.)

NOVINAR N1: Rekli ste da nemate veze sa šleperom!

MELA: I neman!

VOZAČ: Pa naručila si—

MELA: VOZI!

VOZAČ: Ali—

MELA: VOZI, ČOVIČE!

(Šleper polako kreće.)

NOVINARKA RTL-a: Mela, kamo ide šleper?

MELA: Ne znan.

NOVINARKA: Upravo ste mu naredili da vozi.

MELA: Pa smeta prometu.

NOVINAR N1: Posljednje pitanje! Što nakon svega poručujete hrvatskoj javnosti?

(Mela se namjesti pred kamerama. Svi mikrofoni ispred nje. Nastane potpuna tišina.)

MELA: Poručujen samo jedno.

(Novinari čekaju.)

MELA: Smokve vole da se idu. Ta za to su stvorene.

NOVINARKA NOVE TV: I to je sve?

MELA: Je.

(Mela napravi dva koraka, zastane, okrene se i ponovno priđe mikrofonima.)

MELA: ČEKAJTE DA VAM JOŠ NEŠTO KAŽEN!

SVI NOVINARI: ŠTO?!

MELA: Ako ko sazna di je otiša onaj šleper, javite mi.

(Mela odlazi. Novinari trče za njom.)

NOVINAR RTL-a: MELA, KOLIKO BISTE POJELI IZ ŠLEPERA?!

MELA: NE ZNAN! NISAN GA JOŠ OTVORILA!

NOVINAR N1: JE LI RIJEČ O ORGANIZIRANOM KRIMINALU?!

MELA: NE! O ORGANIZIRANOJ PREHRANI!

(Mela ide kući i mumlja sebi u bradu.)

MELA: I kako ću sad napravit marmeladu od smokava?

AI: Daj razvedri se, prošvercat ćemo novi šleper.

KRAJ