Nisu prvi naravno, stotine sam ih sretao po Berlinu i Rijeci, ali je ovo bio prvi baš "doživljen" susret.

Nakon nedjeljnog ručka ponovo smo se odlučili za "visinsku" šetnju po Svetom križu uz riječku zvjezdarnicu.

Šetamo dalje, u daljini manja skupina ljudi, sad ih vidiš, sad ih ne vidiš, čuju se usplahireni glasovi na jeziku nalik francuskom.Nakon nekog vremena ponovo se još nemirni penju na stazu, naprijed čvrst tip širokih ramena zaziva nam dobar dan, iza troje, očito par, štrkljo i isto mršava mlada  žena, te kći oko osam godina u kratkim hlačicama, mada je zazimilo, na moj pogled žena nesigurno oponaša dobar dan onog koji ih očito vodi.

U zgradi astronomskog centra zanimljiv vijugavi put spušta se do toaleta.

Ja već zaboravio, a drugarica za kraj konstatirala, prepale ih tvoje vojničke hlače, o jebem te živote!

Dragi moji svi,

tek san prije neki dan skužila da iman bipolarni poremećaj, a doktor psihijatar mi je lipo pokaza u dokumentaciji da ga je otkrija, tj. dijagnosticira još 2014.

Ukratko:

1. bila san jako loše. Zapravo, još prije san bila loše, a tek 2014. bila san dobro. U seansama kojima san prisustvovala s vrhunskom psihijatricom Jadrankom Jeličić bile su dijagnoze kronični stres, psihoza, depresija. Možda je i ona dijagnosticirala bipolarni poremećaj, no ja nisan čitala i razumila harte. Bilo mi je samo važno da buden bolje, da tablete djeluju.
2. rastavila san se od muža koji mi je reka da će me izludit, da će se ubit i namistit da san ga ja ubila, da će biti troje mrtvih… Sve san uspila spasit.

U razdoblju od 2008. do 2014. počela san zapisivat asocijativne riječi i rečenice koje san razumila samo ja, sve što mi se događalo, da ne zaboravin. 2014. mislila san da je roman gotov, ali beštija nije.

Sad je 2026. i ja san u hiper fazi, puna energije, iman poremećaj spavanja, fiks-ideje da san poznata, svemoguća… Na bolovanju san. Roman je završen tek sada i proslijeđen jednom redatelju.

U svim proteklim godinama nisan nijednom pomislila na samoubojstvo do prekjučer, kad san se rasplakala, ali ono pravo rasplakala zbog jebenog prstena koji želin šest lit i koji je Vranjo napokon kupija. Ali nisan sritna jer san ga isprosila ka prosjak ljubavi, pa san ga u naletu bijesa bacila, a zatin mu ga platila.

U svih osamnaest godina stalno san bila gori, doli i na sredini, u normali. Svaki put san sama morala pripoznat euforiju ili euforijicu, ka sada, pa san se sama javljala psihijatru.

Od 2013. san kod psihijatra Darka Kosa, koji me vodi do dan-danas. Ja san poslušni pacijent, pridržavan se terapije, sama se javljan na pregled kad vidin da letin, da mi je jako lipo, prelipo, ili mi se jave dosadne crne misli ka paranoja, strah da me neko želi ubit. Ili, još gore, da mogu radit sve šta hoću, da me svi čuvaju.

Kurac me čuva, ako se neću čuvat sama.

Evo kako to kod mene izgleda:

• Iman viška energije.
• Mislin da san svemoguća.
• Iman faze tuge i plakanja.
• Poželila san se spičkat s auton.
• Iman maniju pisanja i stvaranja — kreativna faza.
• Iman poremećaj sna, često se budin za WC, budin se ranije i krećen delati…
• Iman faze iscrpljenosti, trenutne pospanosti kad zaspen za stolon, na WC školjki.
• Jako psujen.
• Zanima me politika, gledan sve dnevnike i jeben svima mater.
• Pokušavan vozit jako brzo, pripreman se za to ako me neko bude tija ubit — paranoja.
• Puca me na dobrotu, suosjećanje, empatiju — često se ježin na ljudske nedaće.
• Trošin novac nemilice, virujuć da sve moje pomagače i one koji me čuvaju financira dobri šeik.
• Trenutačno zaboravljanje
• Glasna muzika i glasno pjevanje mi puni baterije, more me smiruje.

Živin i radin normalno, osin kad me spuca BP — bipolarni poremećaj. Tada san na bolovanju. Okolina i poslodavac razumiju. Nisan opasna za ostale jer me, kako ja to doživljavan, 90 % puca na pozitivu, a 10 % na kritiku politike, samoubojstvo, kritiku Toca… kritiku Vranje…

Od samog početka, kad san samoinicijativno posjetila psihijatricu jer san jako pametna i prepoznala simptome za koje san mislila da su simptomi šizofrenije, uvik san promatrala i proučavala sebe i redovito se javljala doktorici. Nikad nisan sama prekidala terapiju jer san, naravno, jako inteligentna i obrazovana da znan da se to ne smije radit na svoju ruku.

Najgore mi je bilo vrime depresije, down faza, kad ne bi mogla ist, govorit, pivat, skuvat juvu, čistit kuću. Bila je faza kad san nepomično ležala i buljila u prazno i jako duuuuuugo spavala, smršavila…

Iz depresivnog stanja izlazila san jako sporo i dugo. Sve sekunde bile su vječnost. No tada nisan nikad poželila ubit se. Moja okolina me bodrila da je to samo prolazna faza i da ću biti dobro.

Uz terapiju san sebi pomagala plivanjem, pjevanjem, pisanjem, smijanjem, teretanom… Sve san  u depresiji bila ostavila ili nisan mogla, ali vožnju ne, jer san bila prisiljena vozit, da buden mobilna.

Ja to opisujen ovako: kod psihičkih bolesti kada se mozak srami biti bolestan, negira to i odlučuje da neće pit tablete. I onda se mogu dogodit pizdarije, ubiješ nekoga jer si ima grozan strah do kostiju, strah od nekoga koji ne postoji...

E pa, dragi moji, u mozgu ima još mozga zdravog — pronađite ga i neka vas on potakne da potražite pomoć i čuvate sebe.

Kad van se učini da ipak nije moguće da vas neko želi ubit već godinama i da to nikako nije učinija, znači da je vrime poć kod doktora. Kad van se učini da van se događaju čuda — vrcon kod doktora. Neka čuda budu uistinu čuda, ali brzo kod doktora.

U ovoj trenutnoj fazi jako puno zaboravljan. Niti se ne stignen ustat da pođen po nešto, odma zaboravin. Al san istrenirala mozak da uključi „mozakgoogle” i siti me ča san tila. Pa me nakon nekoliko minuta ili nekoliko sati siti ča san tila.

NAJVAŽNIJA STVAR JE SLJEDEĆA: ne prekidajte terapiju na svoju ruku.

Ako van terapija ne odgovara, imate nuspojave ili mislite da van više ne triba jer ste dobro — recite to doktoru. Nagli prekid nekih lijekova može izazvati pogoršanje bolesti.

Netko je na ovon blogu u jednom komentaru napisa: „Bit ćeš ti dobro.”

Fala mu.

A tebi, Toco, moja isprika ako san te jako povridila. No ja i dalje stojin pri tome da kukaš i to me nervira. Volin tvoje pozitivne postove.

AI mi je neke moje rečenice prominija, jebat ću mu mater!!!

Mela&AI

Originali i Brand-ovi među njima su jako skupe igračke.

U gornjem videu je prikazano kako sam improviziral svoju Dome skalameriju.

Ovisno koliki si Fan toga, koliko boraviš na vodi.Mene impresioniraju mogućnosti toga.

Sve to, rad oko toga ostaje na meni. Žena je ne koperativna, ne suradljiva,

"joooj nemoj me maltretirati". Drugoga nikoga nemam, tko bi mi bio na raspolaganju.

Tak da sve sam moraš, a masu tih "operacija" traži barem Modela, nekog manekena,

ili pomoćnog tehničara, koji ima bar malo smisla, a ne da ti  "odreže pola glave", ili

"pola kurca" da prostiš.

Antitalenat ko Naš NF 🤣 🤣 🤣 🤣 🤣 🤣 no šalim se, kaj se odmah duriš???

🤣 🤣 🤣

Warning-Upozorenje

Ako želite bolje vidjeti kolaž:
Desnim klikom miša kliknite na fotografiju

 i odaberite „Otvori sliku u novoj kartici”.
Zatim kliknite na novu karticu 

koja se otvorila na vrhu preglednika. 

Slika će se otvoriti u punoj veličini 

pa je možete dodatno povećati 

pomoću Ctrl + kotačić miša ili tipkama Ctrl + +.

Većinu video uradaka ne mogu prikazati, jer su rađeni na nudističkoj plaži.

Po bazenima se ne želim naslikavati i po javnim plažama, iz straha da ću si izazvati probleme,

o čemu piše naš kolega "Tocco" tu, na svom Blogu.

Fotke su nadasve interesantne i lijepe, pogotovo, ak ima dobrih "komada".

Ovak izgleda profesionalac.

Ha, želja mi je još, prije nego umrem, kupiti si  "Insta 360" kameru.

malo se odmaram u Andreinoj polici

Ima dana kad čovjeku stvarno ne treba puno. Nisi se naspavao, nešto te stišće, a ne da ti se o tome pričati. Samo vučeš svoje i pokušavaš odraditi dan bez previše filozofije.
I onda naletiš na nekoga. Prodavačicu koja te pogleda i nasmije se iskreno jer joj je drago što te vidi. Čovjeka sa psom kojeg srećeš skoro svako jutro pa ste se s vremenom počeli pozdravljati, iako jedan o drugome ne znate gotovo ništa.
Takve sitnice ostanu. Ne riješe ti problem i ne odnesu brigu, ali nekako olakšaju dan.
S godinama mi sve više znače upravo takvi trenuci. Netko ti pridržava vrata, pusti te ispred sebe u redu, kaže nešto što te nasmije kad ti baš nije bilo do smijeha. Primijeti da si zamišljen pa ne ispituje.
I ode dalje.
A ti ga se poslije sjetiš.
Sjetim se i ja ljudi kojima ne znam ni ime, a pamtim ih po glasu, osmijehu ili jednoj običnoj rečenici izgovorenoj u pravom trenutku. Oni vjerojatno pojma nemaju da su mi tog dana nešto značili.
Vjerojatno smo i mi nekome bili takvi, a da to nikad nismo saznali. Nekoga smo pozdravili baš kad mu je bilo teško. Sjeli kraj njega i pričali gluposti. Rekli „ma bit će dobro“ i nastavili dalje, a njemu je to ostalo.
I sasvim mi je u redu da to nikad ne saznamo.
Ljudi oko nas nose svašta. Netko ide iz bolnice, netko čeka poziv kojeg se boji, nekome nedostaje čovjek kojeg više nema. Drugome je jednostavno dobar dan.
Ne znamo.
Zato jedan pogled, „dobro jutro“, „ajde, pusti, ja ću“ ili običan osmijeh ponekad vrijede puno više nego što mislimo.
Od takvih sitnica nam je, zapravo, sastavljen dobar dio života.

 ... a nemam vremena. Radi se, naime, o problematici nasilja vezanog uz proteste učenika i tinejdžera u Francuskoj, koja se - naravno, da se čovjeku posljednja vlat kose na glavi digne - često tumači jednostrano, jednostavno i posve pogrešno; čuvenim identitetskim objašnjenjem: sve su to krivi tamnoputi; da ih se manje puštalo, manje bi problema bilo.

E, pa ne bi. Ne bi; nikako; jer problemi s društvenim sektorom u Europi ne datiraju od dana kada je prvi "ofarbani" uskočio preko granice, nego od dana kada je kapitalizam odlučio da su neprofitne djelatnosti čisti višak.

O tome su legendarna Braća Taverniere davno još snimila film, a ja svojedobno imao potrebu kpredočiti ga i prezentirati svekolikom pučanstvu; pa u ovoj - na žalost, posve prigodnoj situaciji - to vodje činim ponovno.

Uživajte, gospodo profiteri, dok se dade i može.

___________________________

Sve je počelo tada

------------------------------------

Neki dan odgledao sam u ciklusu na Trećem sjajan film velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); intrigantno, skromno i nenametljivo djelce iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je, kako ćete vidjeti, u mnogočemu posvema precizno otkrivalo mjesta na kojima sustav već tada dramatično popušta, a još više - kakve će se posljedice uslijed toga zbiti. 

Radnja filma zbiva se ponajvećma u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas.

Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika nakon socijalista Mitteranda i bujanja socijale u osamdesetima izrazito i beskrupulozno hvata pravac udesno; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je tek otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno naziva „investicijska klima“. 

Umjesto daljeg prepričavanja i razmatranja, prepuštam vas dijalozima koje na rubu suza u filmu vode odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici.

„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“

„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“

„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“

„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.

To je preživljavanje.“

Eto, možda mi ne možemo razumjeti kako smo dospjeli tu gdje smo dospjeli, ali zato postoje ljudi kao Taverniere koji će nam to sigurno umjeti objasniti; lirski, nenametljivo a kirurški precizno. I kao i uvijek, usput natuknuti: možda je moguće da nisu baš krivi oni drugi.