IQ vs BBQ

Dogodi mi se da ujutro uz kavu uzmem mobitel samo da vidim što ima novo. Ono, pet minuta.
Dvadesetak minuta poslije znam da se netko posvađao u Zagrebu, da se nešto dogodilo u Americi, pogledao sam čovjeka kako popravlja traktor u Kanadi i saznao zašto je neka žena koju nikad nisam vidio prestala razgovarati sa šogoricom.
Ono zbog čega sam uzeo mobitel?
Nemam pojma.
Australija ovih dana pokušava napraviti nešto zanimljivo. Društvene mreže trebale bi korisniku ponuditi izbor: želiš li da ti sadržaj slaže algoritam ili želiš gledati ljude i autore koje si sam odlučio pratiti.
Na papiru sitnica.
Negdje u postavkama još jedan gumb koji će pola ljudi preskočiti jer nitko normalan ne čita sve postavke.
Ali pitanje iza tog gumba mi je zanimljivo.
Tko mi zapravo slaže jutro?
Instagramov Adam Mosseri kaže da feed bez algoritma možda ne bi bio tako krasan kako zvuči. Ako sve ide samo kronološki, zatrpat će nas oni koji najviše objavljuju. Brendovi, profesionalni proizvođači sadržaja i svi oni ljudi za koje čovjek ponekad ozbiljno posumnja da spavaju s mobitelom u ruci.
Vjerojatno čovjek dijelom ima pravo.
Algoritam radi nešto korisno. Među milijunima gluposti pokušava pronaći baš one gluposti koje će zanimati mene.
Tu negdje počinje problem.
Jer ono što mene zanima i ono što algoritam smatra zanimanjem nisu uvijek ista stvar.
Mene može zanimati dobar tekst.
Njega zanima jesam li ostao.
Ako me neka glupost dovoljno iznervira da pročitam sto pedeset komentara, algoritam neće zaključiti: „Vedranu se ovo gadi, maknimo mu to.“
Zaključit će otprilike: „Aha. Ovaj je zagrizao.“
I sutra - evo još.
Ako pogledam video do kraja samo zato što ne mogu vjerovati koliko je besmislen, također sam dao vrlo jasan signal.
Ako se vratim vidjeti što je jedan potpuni neznanac odgovorio drugom potpunom neznancu oko stvari koja ni jednom ni drugom neće promijeniti život, sustav je ponovno nešto naučio o meni.
Možda više nego što bih želio priznati.
Nigdje nisam kliknuo: „Dajte mi još ljudi koji me živciraju.“
Nisam ni morao.
Pokazao sam.
Prije interneta barem smo otprilike znali tko nam bira što ćemo gledati. Urednik je složio novine. Netko je odredio redoslijed vijesti na televiziji. Mogao si se slagati ili ne slagati, ali znao si da postoji čovjek koji je rekao: ovo ide prvo, ovo drugo, ovo ne ide.
Danas sjedim sam, skrolam svojim prstom i sve izgleda potpuno moje.
Ja sam otvorio.
Ja sam kliknuo.
Ja sam ostao.
A negdje iza toga sustav uredno pamti da sam se na videu s medvjedom zadržao tri sekunde duže nego na tekstu o ekonomiji.
I možda je zaključio da sam čovjek za medvjede.
Što, doduše, nije najgori zaključak koji je internet ikada donio o meni.
Živim danas dosta daleko od gradske buke. Do mene nema ni asfalta kako treba, ali internet radi sasvim uredno. Mogu sjediti usred tišine, negdje na planini, i za manje od minute završiti usred svađe ljudi udaljenih tisuću kilometara.
To mi je uvijek pomalo smiješno.
Trebalo mi je tristo kilometara da dođem do mira, a onda ga sam pokvarim palcem.
I nitko me nije tjerao.
Zato mi je ova australska ideja zanimljiva, čak i ako većina ljudi na kraju ostavi algoritam uključen.
Barem te netko pita.
Hoćeš gledati ono što si sam izabrao ili ono što smo mi procijenili da bi ti danas moglo sjesti?
Možda bih i ja ostavio algoritam.
Vrlo vjerojatno bih.
Preko njega sam otkrio glazbu koju inače ne bih čuo, autore za koje nisam znao, zanimljive ljude, knjige, dokumentarce i hrpu sasvim korisnih stvari.
Dakle, ne bih ga baš odmah bacio niz planinu.
Ali postoji jedna sitnica koja mi je sve zanimljivija.
Dvije osobe danas mogu otvoriti istu društvenu mrežu i vidjeti praktički dva različita planeta.
Jednome izgleda da svi pričaju o ratu.
Drugome da cijeli svijet raspravlja o prehrani.
Trećemu su svi bijesni na vladu.
Četvrtome čovječanstvo očito više nema većih problema osim mačaka koje padaju s ormara.
I svatko nakon pola sata ima sasvim pristojan osjećaj da zna što se „danas priča“.
Tu se lako malo zeznemo.
Jer moj feed nije svijet.
On je više nešto kao konobar koji me već dobro poznaje.
Prvi put me pita što ću popiti.
Deseti put već stavlja isto na stol čim me vidi na vratima.
A nakon nekoliko godina možda više ni ne znam jesam li to još uvijek htio ili sam samo prestao naručivati nešto drugo.
Najbolji dio cijele priče je što smo na to pristali gotovo bez otpora.
Da mi svako jutro pred kuću dođe čovjek kojeg nikad nisam upoznao i kaže:
„Vedrane, danas sam ti odabrao vijesti, glazbu, nekoliko ljudi koji će te razveseliti i trojicu koji će te iznervirati.“
vjerojatno bih ga nakon trećeg jutra pitao tko ga je poslao.
Kad to napravi aplikacija, kažemo da je personalizirana.
I još nam je drago kad dobro pogodi.
Meni također.
Zato mi je i glupo glumiti da je tehnologija nekakav zlikovac, a mi nedužne žrtve.
Vrlo rado joj pomažemo.
Svaki zastoj palca je mali glas.
Svaki klik isto.
A kad nas dobro upozna, još joj se čudimo kako zna.
Australci će možda uskoro moći cijelu stvar barem malo vratiti unatrag.
Baš me zanima koliko će ljudi to stvarno napraviti.
Još više me zanima nešto drugo.
Kad bi mi sutra netko potpuno obrisao feed i rekao: „Evo, Vedrane, kreni ispočetka. Sam izaberi što želiš gledati.“
Koliko bih od svega što mi danas svaki dan dolazi pred oči ponovno izabrao?
Za ponešto znam.
Za ponešto baš i nisam siguran.
A za nekoliko stvari prilično sam siguran da bih se zapitao: čekaj malo, tko je ovoga uopće pustio unutra?