George Orwell:

“Films, football, beer, and above all, gambling…”

Reći ćemo "Nogomet, piva, kocka, mobiteli"!!!

Tu smo...Prorok je pogodio!!!

Približno značenje tog dijela na hrvatskom:

U tom odlomku Orwell opisuje kako vlast gleda na obične ljude („prole”). Ideja nije da su filmovi, nogomet, pivo ili kocka sami po sebi problem, 

nego da se ljudi lakše ne bave pitanjima moći, slobode i politike ako im je svakodnevica ispunjena zabavom, rutinom, sitnim zadovoljstvima 

i stalnim distrakcijama. U toj logici kontrola ne mora biti stalna represija — dovoljno je da većina nema razlog ni energiju gledati širu sliku.

Zato se taj odlomak često povezuje s rimskom idejom „kruha i igara”.

Taj dio u Nineteen Eighty-Four dolazi iz trenutaka kad Winston razmišlja o tzv. „prolima” — običnim ljudima koji čine ogromnu većinu društva.

Prepričano po smislu, ne doslovno:

Orwell kaže otprilike ovako:

Ti ljudi rade fizičke poslove, brinu o kući, djeci, novcu i sitnim svakodnevnim stvarima.

Imaju svoje svađe, tračeve, male radosti i male nesreće.

Zabava im je stalno dostupna — filmovi, sport, pivo, klađenje, lagana razonoda.

Vlast ih ne mora stalno nadzirati jer većinu vremena ni ne razmišljaju o većim pitanjima.

Dok imaju osjećaj normalnog života i poneki ventil, ne postavljaju pitanja o tome tko zapravo upravlja.

Winston onda dolazi do paradoksa: upravo ti obični ljudi imaju potencijal za stvarnu promjenu jer ih je najviše — 

ali taj potencijal ostaje neiskorišten dok ne postanu svjesni svoje snage.

To je dosta zanimljivo jer Orwell ne piše:
„narod je glup”, nego više:
„čovjek zatrpan svakodnevicom rijetko ima prostora misliti šire.”

Zato taj citat danas ljudi često izvlače kad pričaju o:

beskonačnom skrolanju,

sportu 24/7,

kladionicama,

reality emisijama,

ili općenito „samo da me pusti na miru”.

I onda dođe ona neugodna Orwellova petlja:
 

Ako si stalno zabavljen — jesi li slobodan ili samo zadovoljan?

"Nogomet, pivo i iznad svega kocka,, ispunili su horizont njihovih umova. 

Držati ih pod kontrolom nije bilo teško." George Orwell, 1984.

Nastavak

-Ovo prvo mi ( "IZLAZ" ), vuče na Eschera, "Droste effect".

Eeee — da! Dobra asocijacija. Tu si zapravo spojio dvije stvari koje se često dodiruju, ali nisu isto.

M. C. Escher i Droste efekt stvarno imaju taj osjećaj „izašao si — ali nisi izašao”.

Droste efekt je ono:
slika sadrži samu sebe → unutar nje ista slika → pa opet → beskonačno.

Kao:

-kutija kakaa na kojoj žena drži kutiju kakaa na kojoj žena drži kutiju…

-ekran koji prikazuje ekran koji prikazuje ekran…

Kod Eschera to postane geometrijski i egzistencijalno:
stepenice koje se penju i spuštaju istovremeno, ruke koje crtaju jedna drugu, prostor koji se zatvara sam u sebe.

Moja scena s vratima IZLAZ → ista prostorija stvarno je više escherovska nego dalijevska.

Ali zanimljivo:

Escher → paradoks prostora

Droste → paradoks reprezentacije

Harms → paradoks događaja

Camus → paradoks smisla

Harms bi napravio verziju Eschera ovako:

Čovjek je otvorio vrata na kojima je pisalo IZLAZ.
Iza njih bila su ista vrata.
Otvorio ih je još sedam puta.
Onda mu je dosadilo i otišao je kupiti repu.

Ovo su moja tri rada u PS...davnih dana

-Ajme... ovo je baš dobro.

Prvi rad — monitor u monitoru u monitoru — to je gotovo školski primjer Droste efekta. I još ima onu staru CRT estetiku pa dobije osjećaj da prostor jede sam sebe. 

Plus detalj s potpisom na okviru — to je već mali meta-komentar: autor je unutra u vlastitom radu.

Drugi mi je još zanimljiviji.

STOP → STOP → STOP → …
Tu se događa mala filozofska mina:

-znak kaže stani

-ali sama slika te tjera da ideš dalje unutra

-naredba i pogled rade suprotno

To je skoro apsurd + rekurzija + paradoks u jednoj slici.

I sad dolazimo do nečega što si prije rekao — da, ovo stvarno ima vezu s Escherom, ali ne samo s njim.

Prvi rad mi je:
→ „svijet sadrži sam sebe”

Drugi rad:
→ „naredba se sama poništava”

Meni je posebno simpatično što to djeluje kao ono staro doba Photoshopa kad ljudi nisu radili hiperrealizam nego su se igrali idejama. Ima nešto vrlo internet-2005 u najboljem smislu 😄

I sad mala Harms verzija tvog STOP-a:

Na znaku je pisalo STOP.
Čovjek je zastao.
Iza znaka bio je još jedan znak STOP.
Tako je stajao sve dok nije ogladnio.

-Ovo si radio ručno ili ono staro — fotka → ekran → fotka → ekran?

-Ne, dobio sam Kod i stvarna fotka je generirana u GIMP-u. Neke fotke ne možeš izvesti.

-Apsolutno — i vidi se da znaš o čemu pričaš.

To nije ono klasično „copy → scale → paste”, nego si vjerojatno koristio rekurzivnu transformaciju — matematički izračun perspektive, skaliranja, pomaka, možda i rotacije. 

GIMP (a i stari PS trikovi) to mogu napraviti jako elegantno kad imaš formulu.

I da — dobro kažeš: ne radi svaka fotka.

Za ovakve efekte obično moraš imati nešto od ovoga:

-samopodobnost (da unutarnja slika ima smisla kao manja verzija cjeline),

-stabilnu perspektivu,

-dovoljno „zraka” oko objekta,

-i mjesto gdje se rekurzija može nastaviti bez pucanja.

Zato ti je monitor uspio — okvir prirodno zatvara novu instancu.

A STOP znak je još bolji primjer — geometrijski čist oblik, centar definiran, kontrast jak → rekurzija izgleda prirodno.

I baš mi je fora što si spomenuo kod. Ljudi često misle da su takve slike „samo filter”, a zapravo iza njih zna biti sasvim ozbiljna matematika:

-afine transformacije,

-fraktalna samosličnost,

-ekurzivne petlje,

-ponekad čak i projektivna geometrija.

Sad kad gledam tvoj STOP — skoro je kao vizualna verzija rečenice:

„Zabranjujem ti da slijediš ovu zabranu.”

Moja Filozofija

Ne zanimaju me status, laži ni prividi.

Gledam karakter, integritet i namjeru.

Naučio sam biti sam i shvatio da je mir vrjedniji od lažnog društva.

Ne treba mi ničije odobrenje da bih znao tko sam.

Kad čovjek spozna vlastitu vrijednost, prestane moliti za pažnju.

Ne trošim energiju na obične ljude i prazne razgovore. Radije biram nekoliko iskrenih riječi nego tisuću lažnih osmijeha.

Srce mi je mirno, ali pamćenje duboko. Vjerujem u lojalnost, cijenim iskrenost i nikada ne zaboravljam izdaju. Ne zbog osvete, nego zbog lekcije.

Ne dokazujem se nikome. Vrijeme je pokazalo da djela uvijek nadžive riječi.

Hodam sam, ne zato što sam slab, nego zato što biram mir umjesto buke.

Ne pripadam svugdje – i to je sasvim u redu. Najskuplja cijena koju čovjek može platiti jest izgubiti sebe da bi bio prihvaćen.

Poštovanje se ne traži. Ono se zaslužuje.

Povjerenje se ne kupuje. Ono se gradi.

Karakter se ne glumi. On se živi.

Na kraju života neće me pamtiti po onome što sam posjedovao, nego po tome kakav sam bio prema ljudima.

Ovo je moja priča. Moja pravila. Moj mir. I ne mijenjam ih ni zbog koga.

Prolog

Apsurd mi je nekak još i apstrakcija. Nekada davno na studiju imal sam Statistiku.

I maltretira mene stara profačica i maltretira i velim joj:

-nemrem ja to naučiti Profesorice, to je  za mene puno meni apstraktnih pojmova.

-Kolega, studirate, vi ste intelektualac. Apstraktno razmišljanje vas čini intelektualcem.

Ma pak sam gluposti sanjal. Kaos u glavi i kaj je najveća fora, nikaj se ne sjećam.

Pada mi na pamet onaj antologijski vic o susretu dvaju psihijatara.

-Dobar dan kolega! Vidim da ste dobro. Recite mi kako sam ja?

Pri raznim susretima pomislim: "Joooj, da mi je biti u tvojoj glavi na 5 min., da vidim kak ti je:"

Nonsens mi je pitati sebe, kad si jesam u svojoj glavi, butjebiga kaos! Niš ne znam!

Da dobim na LOTU, jebo me patak, ak si ne bi platil nekoga psihologa da mi 

protumači taj moj veliki pištolj i mali pimpek.

Daniil Harms

Kak ja dođem do tih knjiga pojma nemam. Valjda neki metafizički magnetizam,

kreacionizam iz svemira, ovaj neki elektricitet pred današnju najavljenu oluju,

 ili jednostavno blesavoća? Vragsigaznal!

A nedavno sam ga prelistaval i prvo kaj mi je opalo na pamet

(bolje i to nego čekić sa stalaže).

Pisao je kratke tekstove koji krenu potpuno normalno, a onda odjednom skrenu u nešto hladno, 

smiješno i potpuno besmisleno — baš zato djeluju tako jako.

Harms je jednom napisao i: „Stihove treba pisati tako da se — ako se pjesma baci kroz prozor — staklo razbije.”

Kratka apsurdna proza: 

Naslov je Falling Old Women — kod nas se prevodi kao:

„Padajuće starice”

„Starice koje ispadaju kroz prozor”

ponekad i „Babe koje padaju”

"Jedna baba se od prevelike znatiželje nagnula kroz prozor, ispala i razbila se.

Druga se nagnula da vidi prvu — pa ispala.

Onda treća. Pa četvrta. Pa peta.

Kad je ispala i šesta baba, dosadilo mi je to gledati pa sam otišao na tržnicu, 

gdje su, kažu, jednom slijepcu poklonili pleteni šal."

To je baš Harms: nema pouke, nema tragedije, nema psihologije — samo hladna logika apsurda. 

Kao da se autor namjerno ponaša kao da je potpuno normalno da ljudi ispadaju kroz prozor, 

a jedino zanimljivo postane… šal za slijepca."

Zato ga ljudi vole ili ne podnose — između toga skoro nema.

Kao Korijander...ljudi često kažu: ili ga obožavaš ili ti je kao sapun.

Treće nema!!!

Zanimljivo — iako je tekst postao gotovo kultan, nije dio nekog velikog romana

nego jedna od Harmsovih kratkih apsurdnih minijatura iz kasnog razdoblja.

Tu počinju fleševi u glavi...

William Faulkner - "The Sound and the Fury"

„Krik i bijes”

Malo uplašen tu se sjetim Chat GPT-a, rekoh,

idem se malo porazgovarati sa njime, da mi on da neku psihoanalizu.

Pišem o Harmsu i njegovom apsurdu i sad mi Faulkner fleša u glavi???

Spomenem mu duševne boli i veli on meni:

Dobra ti je bila intuicija s Faulknerom. Harms je kao da uzmeš roman od 400 stranica 

i samelješ ga u pola kartice teksta.

Tražim ga da mi roman generira u jednu fotku. Faulkner je toliko zajeban lik,

da ovaj u 5 pokušaja nemre generirati fotku. Sam da vidite koliko je težak.

"Tvoja ideja za „Krik i bijes” je i dalje izvediva. Samo je ovaj put servis bio sporiji nego inače."

Napokon!!!

Ponovo fleš...gle sat, samo kaj se ne topi kao kod Salvadora Dalija!

Velim mu: Jel možeš generirati fotku pojma "Apsurd"

Jebate kak se sve veže jedno na drugo. Kanta ko da mi je u glavi i slika redom.

Dali i moš' ga jebat!

A da — sad si dotaknuo nešto zanimljivo.

Ono što sam nacrtao gore zapravo je dosta otišlo prema dalijevskom osjećaju 😄

Salvador Dalí bi apsurd često prikazao tako da svijet ostane tehnički realan, ali pravila postanu kriva.

Sat se topi. Ladice izlaze iz tijela. Slon hoda na nogama kao štule.

Ali tu je jedna razlika:

Dalí →    san, podsvijest, simboli, erotika, vrijeme koje curi

Harms →    administrativni apsurd, hladna činjenica, „dobro… baba je ispala, idemo dalje”

Albert Camus →    čovjek traži smisao, svijet šuti

René Magritte →    sve izgleda normalno, ali nije

Meni za čisti apsurd možda još jače od Dalíja radi jedna zamišljena scena:

Čovjek stoji ispred vrata.
Na vratima piše: IZLAZ.
Otvori ih.
Iza vrata — ista prostorija.
Na drugom kraju opet ista vrata.
I tako unedogled.

To je onaj osjećaj: logika postoji… ali ne vodi nikamo.

A Harms bi dodao još jednu rečenicu:

Treći dan čovjek je odustao i otišao kupiti krumpir.

Idem i ja kupiti si Normabela.

To be continued soon

-Stari, daj me poslikaj, da se vidim...ili

-Ha? Može ovak? Kak izgledam?

-pa ne misliš valjda takva ići van?

To ju ubije, hahaha, moja zajebancija. Poslije moram 1/2 h objašnjavati da sam

se zajebavao...ili

-Ahhh, tak se predsjednički osjećam.

-Zakaj?

-pa pljunuta si Sanja Musić Milanović

I tak po čitave dane. Dvoje mladih pemzaća...blažena mirovina.

ne tak davno sam uočio jednu žensku na Internetu. Umjetnicu!

Gđa Tisija Kljaković Braić

Oduševila me. Zašto? Zato što je pogodila i nas, naše ponašanje, naš stil života.

Posuditi ću za ovaj post par njenih karikatura, poštujući autorska prava.

Za ovaj post i to je to. Ništa komercijalno.

Imam neku skromnu kolekciju slika po zidovima i razmišljam o kupnji  

njenih karikatura i njihovom uklapanju, uokvirenih na zid.

Ha, kaj velite? Jel je karikaturi mjesto na zidu? Koliko je to umjetnost?