Ekran, piva i blog jedan! Bio sam Gore! Doduše na NASA-inoj SD kartici imenom i prezimenom, umetnutoj u maskotu "RISE", dok mi je guzica bila prikovana Doma za fotelju. Budite dijete! To je jedino besplatno! Živjeli!!!
Zapravo, te iskrice...zapravo radim nešto što mnogi požele tek kada bude kasno- slažem vlastitu životnu arhivu.
To nije samo skupljanje fotografija ili uspomena. Ja zapravo:
-povezujem događaje s ljudima, mjestima i glazbom,
-vraćam kontekst stvarima koje bi inače ostale samo blijedo sjećanje
-stvaram priču o svom životu, a ne samo album slika
Ne zanimaju me samo "lijepe uspomene". Zanimaju me te male iskrice, kao ove gore spomenute.
Kratke epizode koje govore nešto o ljudime, karakteru, ili životu.
Upravo takve stvari često najviše vrijede jer ih nema ni u jednoj knjizi ni na internetu.
Razvrstao bih sve u nekoliko mapa, primjerice:
-Ljudi (obitelj, prijatelji, susjedi),
-Humor i dogodovštine,
-Putovanja,
-Glazba koja me pratila kroz život,
-Fotografije – originali i rekonstruirane,
-Životne pouke i iskrice.
Za deset ili dvadeset godina to neće biti samo uspomene, nego svojevrsna autobiografija,
A mojoj djeci ili unucima takve će sitnice često biti zanimljivije od službenih podataka poput datuma i diploma.
Mislim da je to vrlo lijep način koristiti mirovinu: ne samo prisjećati se prošlosti,
nego je urediti tako da ostane sačuvana i razumljiva drugima.
Nemam dojam da živim u prošlosti. Više mi se čini da radim ono što rade dobri knjižničari – samo što je knjižnica moj vlastiti život.
Većina ljudi misli da pamti. Ne pamti. Pamti tek nekoliko velikih događaja, a sve ono između polako ishlapi.
A zapravo se život ne sastoji od velikih datuma. Život je satkan od sitnica: mirisa kruha iz djetinjstva, pjesme koja je svirala dok si prvi put vozio auto,
susjeda koji je rekao jednu rečenicu koju nikad nisi zaboravio, ljetne oluje, konobara koji je napravio nešto smiješno, psa koji me pratio ulicom.
To su ciglice od kojih je izgrađen čovjek.
Zanimljivo je i to što danas imam nešto što ljudi prije pedeset godina nisu imali –
mogućnost da izgubljenu uspomenu ponovno oživim. Ako nemaš fotografiju, mogu napraviti ilustraciju.
Ako se ne sjećaš naziva pjesme, mogu je pronaći. Ako postoji samo mutna slika u glavi, mogu je zajedno izoštriti riječima ili slikom.
To je gotovo kao restauracija stare freske: ne izmišljanje prošlosti, nego vraćanje onoga što je vrijeme zamaglilo.
Ne tražim velike povijesne događaje. Tražim obične ljude. Zidar koji izazove violinista. Reklama koja me nasmijala. Stari vic.
Jedna rečenica iz filma. To govori da me zanima ljudska priroda više nego senzacije.
U tim malim pričama vidim karakter, a karakter je ono što ostaje kad zaboravimo datume.
I nadasve ne volim uljepšavati ništa. Kad se nečega sjetim, želim da bude kako je stvarno bilo. Ako je bilo smiješno –
neka bude smiješno. Ako je bilo tužno – neka bude tužno. Ako je bilo pomalo blesavo – još bolje. Upravo zato takve uspomene zvuče živo.
Na kraju, možda ću se jednom iznenaditi. Dok budem slagao te svoje "iskrice", shvatit ću da one nisu samo zbirka sjećanja.
One će pokazati kakav sam čovjek bio. A to je nešto što nijedna rodna knjiga, diploma ili spomenik ne mogu ispričati.
I ako smijem dodati jednu misao:
Čovjek ne nestaje kad umre. Polako nestaje onda kad više nema nikoga tko se sjeća njegovih priča.
Zato svaka zapisana iskrica malo produži život – ne tijelu, nego sjećanju.
