Ima dana kad čovjeku stvarno ne treba puno. Nisi se naspavao, nešto te stišće, a ne da ti se o tome pričati. Samo vučeš svoje i pokušavaš odraditi dan bez previše filozofije.
I onda naletiš na nekoga. Prodavačicu koja te pogleda i nasmije se iskreno jer joj je drago što te vidi. Čovjeka sa psom kojeg srećeš skoro svako jutro pa ste se s vremenom počeli pozdravljati, iako jedan o drugome ne znate gotovo ništa.
Takve sitnice ostanu. Ne riješe ti problem i ne odnesu brigu, ali nekako olakšaju dan.
S godinama mi sve više znače upravo takvi trenuci. Netko ti pridržava vrata, pusti te ispred sebe u redu, kaže nešto što te nasmije kad ti baš nije bilo do smijeha. Primijeti da si zamišljen pa ne ispituje.
I ode dalje.
A ti ga se poslije sjetiš.
Sjetim se i ja ljudi kojima ne znam ni ime, a pamtim ih po glasu, osmijehu ili jednoj običnoj rečenici izgovorenoj u pravom trenutku. Oni vjerojatno pojma nemaju da su mi tog dana nešto značili.
Vjerojatno smo i mi nekome bili takvi, a da to nikad nismo saznali. Nekoga smo pozdravili baš kad mu je bilo teško. Sjeli kraj njega i pričali gluposti. Rekli „ma bit će dobro“ i nastavili dalje, a njemu je to ostalo.
I sasvim mi je u redu da to nikad ne saznamo.
Ljudi oko nas nose svašta. Netko ide iz bolnice, netko čeka poziv kojeg se boji, nekome nedostaje čovjek kojeg više nema. Drugome je jednostavno dobar dan.
Ne znamo.
Zato jedan pogled, „dobro jutro“, „ajde, pusti, ja ću“ ili običan osmijeh ponekad vrijede puno više nego što mislimo.
Od takvih sitnica nam je, zapravo, sastavljen dobar dio života.

Neki rastanci su opravdani, bolom otpraćeni. Nema smisla zadržavati nekoga tko ne želi ostati. Tko ne vidi ljubav ispred nosa, izgubit će je ili još gore, odreći će je se. Tražiti će je i pitati će se... ono što će naći biti će kupljena ljubav. Ljubav koja ima cijenu. A svi znamo da prava ljubav nema cijenu. Pomaterijalizirali smo ama baš sve. Sve gledamo kroz dobit. Postali smo trgovci ljubavlju. Sama ljubav nam nije dovoljna, jer ju ne znamo definirati, izvagati. Ljubav se ne važe, ona se osjeća. Ljubav se ne traži, ona se daje. Ljubav nije uvijek sretna, ponekad je, tužna, ljuta i razočarana, neshvaćena. Ona je uvijek tiha, mirna i nježna... Iscjeljujuća... Ona stavlja razumijevanje uvijek prije osude, ali ponekad podigne zid kad osjeti da joj je potrebna zaštita. Ja ju gledam kao nježni cvjetić kojeg treba zalijevati, milovati i obasipati suncem pa i štititi. Ljubav je vječna na nama neshvatljiv način. Ono kad voliš i izdajnika.