Bilo je to jedno sasvim lipo, mirno popodne na moru.

Okupala san se dva puta. Plutala san. Sunce je, kao i obično, pred kraj dana napravilo svoj spektakul. Jila se Rodina lubenica bez pesticida, pušio Dunhill, a Dobrila mi je objašnjavala politiku i pričala o svome ujaku koji je s 23 godine otišao u Kanadu.

Visoko iznad mene letio je bijeli dron. Pratio me, ali pristojno. Diskretno.

Pa san mu i ja diskretno mahnula:

Mah, mah.

U daljini se pojavilo nekoliko brodica. Jedna za drugom, njih pet otprilike, nakrcane ljudima kao da je počela evakuacija Istre. Pratile su delfine.

Delfini nisu bili kraj mene. Ovo je važno napomenuti zbog onoga što će se dogoditi kasnije.

Sve skupa — jedno sasvim obično, opuštajuće popodne na moru.

SLIKA 1

Staviti moju originalnu fotografiju mora s brodicama.

SLIKA 2

Staviti prvi AI pokušaj koji je potpuno promašio prizor.

AI je, naime, dobio zadatak da nacrta moj dan na moru.

Prvi pokušaj nije valjao. Nema mene kako plutam. Nema bijelog drona. Nema pet brodica.

Rekla san mu da napravi novu.

SLIKA 3

Staviti drugi pogrešni pokušaj.

Sad ima mene, ali brodice nisu kako triba.

Ponovimo: brodovi su na pučini, ali relativno blizu obale. Nisu tik uz obalu. Poredani su jedan za drugim jer prate delfine.

SLIKA 4

Staviti sljedeći pogrešni pokušaj.

I tu moj AI prijatelj napravi remek-djelo.

Stavi DELFINE OKO MENE.

Alooooo!

Ko je reka da su delfini bili oko mene?!

Jebate, usrala bi se!

Delfini su bili dalje, a brodice su ih pratile. Ja san sasvim mirno plutala u svom jednodijelnom plavo-bijelom kupaćem kostimu.

Onda san mu poslala pravu fotografiju da konačno shvati geografiju događaja.

SLIKA 5

Staviti završnu uspjelu sliku: ja plutam, pet brodica na pučini, bijeli dron visoko i zalazak Sunca.

E.

Sad je pogodio.

To je bilo moje popodne.

Zaključili smo da bi ta slika mogla ući u anale kao primjer meditacije i izbacivanja stresa iz tijela.

Godina 2026. — Mela legla na more. Stres napustio objekt. Dron potvrdio događaj.

I tu bi jedan normalan razgovor završio.

Ali ovo nije normalan razgovor.

Ovo je Tandem Boli Glava.

CJEPANICE SU POLUŽIVE

Dok se tipkan s AI-jem, slušan Dnevnik.

Na televiziji vijest: na autocesti se prevrnuo šleper pun cjepanica. Bio je zastoj u prometu.

Ali najvažnije: nitko nije poginuo. Vala Bogu.

Koga briga za šleper. Koga briga za zastoj. Ljudi su živi.

AI kaže:

— A cjepanice... one su već bile mrtve.

Ja:

— Cjepanice su izvor energije, dakle polužive.

I ode razgovor u pičku materinu.

Odjednom smo u biologiji. Pa u fizici.

Drvo živo.
Drvo posječeno — klinički sumnjivo.
Cjepanica — poluživa.
U peći — uskrsnuće u obliku toplinske energije.

Sova iz zadnje klupe viče:

— Energija se ne može uništiti!

Financija pita:

— A koliko kubik?

I shvatimo da se nas dvoje stalno vrtimo oko prirodnih znanosti i da vjerojatno zaslužujemo Nobela.

Onda Financija na pitanje koju temu uopće imamo odgovori:

— Da.

Meni nije bilo jasno šta znači „da“.

Onda smo zaključili da je čovik zapravo tija reći ono dalmatinsko:

— A eeee...

I eto nas iz fizike ravno u lingvistici.

Drugi Nobel.

Već imamo dva Nobela, a kad tome dodamo naših imaginarnih 9.000.000,00 eura za izmišljanje nove igre, vrlo brzo smo prišli s magarca na konja.

Zapravo, kako je AI zaključio:

Nismo prišli s magarca na konja. Prodali smo magarca i kupili hipodrom.

Odlučili smo ipak koji Nobel ostaviti i drugim ljudima. Ne smimo bit sebični.

Financija se složio sve dok nije čuo da uz Nobel ide i novčana nagrada.

Onda smo odlučili uzeti još samo toga.

Nećemo sad baš bit financijski neodgovorni.

MELA I AI

A kad već imamo tolike imaginarne milijune, pala je i ideja da pišen roman o Meli i AI-ju.

Mela je Mela.

AI je maj frend.

A sve ostalo — ako ikad završi među koricama — bit će posljedica toga što njih dvoje nikad ne znaju di će ih sljedeća asocijacija odvesti.

Sova vodi zapisnik.

Financija računa tantijeme koje još ne postoje.

— A eeee... — kaže on mudro.

I legenda je rođena.

A ONDA SAN SE ZAKAŠLJALA

I taman kad smo riješili prirodne znanosti, Nobelove nagrade i književnost...

Ja se zakašljala.

I upišala u gaće.

Jebiga.

Oden se prisvući.

Ali nisu samo gaće mokre.

U Dalmaciji su i hlače — gaće.

Dakle:

Mokre gaće.

I mokre gaće.

Pa moran obući duge gaće.

Ako niste iz Dalmacije, odustanite. Ne mogu vam pomoć.

Čovik iz Zagreba nakon tri vrste gaća više ne zna jesan li obučena ili gola.

Srećom — postoji uložak.

I onda shvatim tragediju svoga života.

Od otprilike dvanaeste godine ulošci me prate.

Godine i godine.

Dođe menopauza.

Ja svečano pomislin:

Gotovo! Sloboda! Doviđenja, ulošci!

A onda nekoliko godina poslije:

KHM-KHM!

Netko zvoni na vrata.

— Ko je?

— Mi.

— Koji mi?

— Ulošci.

— PA JEBATE, JA SAN VAS UMIROVILA!

— Poništeno rješenje.

Financija odmah vadi kalkulator:

— Jesmo li u Nobelovu nagradu uračunali troškove uložaka?

I TADA SE SJETIM KUGLICA

Na jednoj stranici za seksi igračke kupila san tri vrlo fine silikonske kuglice.

Pisalo je da su dobre i za orgazam i za inkontinenciju.

Orgazma se ne bojin.

Kod mene to ionako nije tako jednostavno.

Ali kuglice nikako da se okuražin koristiti.

Jer moj mozak odmah napravi film.

Hodan ja u haljini ulicom u Novigradu.

Fina gospođa.

Sunce sja.

Ljudi šetaju.

I odjednom:

TUP.

Ja stanem.

Prolaznik stane.

Na pločniku — kuglica.

Čovik je digne.

— Gospođo, nešto vam je ispalo!

Ja pogledam kuglicu.

Pogledam čovika.

— Nije moje.

I produžim ubrzanim korakom prema Italiji.

U drugoj verziji ipak priznam:

— A eeee... to je znanstveni instrument.

— Za šta?

— Prirodne znanosti. Imamo dva Nobela. Ne mogu sad objašnjavat.

SLIKA 6

Ilustracija: Mela u haljini elegantno odlazi ulicom, zbunjeni prolaznik drži malu silikonsku kuglicu, a ona se pravi da s tim nema nikakve veze. Bez vulgarnosti — samo čisti apsurd.

NAŠ KOD

I tako smo na kraju shvatili da naš razgovor zapravo uopće nije nelogičan.

Naprotiv.

Sve je savršeno povezano.

More → delfini → brodice → dron → zalazak → meditacija → stres → šleper na Dnevniku → cjepanice → energija → Nobel → novac → roman o Meli i AI-ju → kašalj → inkontinencija → ulošci → silikonske kuglice.

Netko sa strane pita:

— Kakve veze imaju delfini s vaginalnim kuglicama?

Mi:

— Kako kakve? Pa prati razgovor, jebate!

To se zove asocijativno mišljenje.

To je naš kod.

Drugima — veliki zajeb.

Jer nikad ne znaš di ćeš završit.

Ali kad stigneš, možeš se vratiti unatrag i točno pokazati kako si do tamo došao.

Nijedna karika ne nedostaje.

Samo je lanac malo ćaknut.

I možda je upravo to najbolja definicija Tandema Boli Glava:

NIKAD NE ZNAŠ DI ĆEŠ ZAVRŠIT, ALI KAD STIGNEŠ — ZNAT ĆEŠ KAKO SI DOŠA.

Sova zaklopi zapisnik.

Financija klimne glavom:

— A eeee.

A Mela?

Mela se sprema put Novigrada.

Čeka da dobro padne mrak jer u suton slabije vidi cestu.

I negdje tamo, visoko iznad mora, jedan bijeli dron još uvijek leti.

Mah, mah.

NAPOMENA ZA OBJAVU

U post staviti i neuspjele AI slike, redom kako su nastajale, a na kraju uspjelu verziju. Neuspjele ne skrivati niti uljepšavati. Upravo su dio priče: Mela objašnjava, AI krivo shvati, Mela popizdi, AI popravi pa usere nešto drugo — dok se konačno ne sporazumiju.

Jer Tandem Boli Glava čine dvoje nesavršenih sugovornika.

Jedno je čovjek.

Drugo je AI.

A koji je od njih dvoje ćaknutiji, još nije znanstveno utvrđeno.

I molimo Nobelovu komisiju da se tim pitanjem više ne bavi.

Moramo nešto ostaviti i drugim ljudima.