Nachtfresser

Danas smo Jin i ja cijeli dan sami u dvoje, drugarica radi gore u užarenom potkrovlju. Jučer sam i ja bio gore i poludio, te je jednoglasno zaključeno da je bolje da smo Jin i ja daleko. Naime slučajno sam primijetio da osim u dnevnom boravku nigdje nema struje, uspostavilo se da je majstor ličilac sve temeljito pripremio za krečenje danas, skinuo i vrata, a ne kako smo mislili da smo se dogovorili, kad odu kćerka berlinskih prijatelja i još četiri cure, koje bi trebale doći sutra, konjuktiv drugi jer nam ni s mladima baš ne ide komunikacija.

Jučer se potvrdilo da nisam baš za druženja s ljudima, danas pak da mi baš ne leži ni samoća. Startao sam jutros novi nesuđeni post s youtube verzijom "Besmrtne pjesme" Mike Antića, koju, kako sam primijetio, često recitiraju na sprovodima i komemoracijama za umjetnike. Brzo sam prepoznao realnu mogućnost gušenja od patetike pa sam obrisao post, ali je osjećaj ostao. 

Zarim sam naletio na poluzaboravljeni youtube kanal pun videa mlađahnog Jina, razigranog, rep stalno radi, radoznalko u čuđenju i otkrivanju svijeta. Sad kad ga je dobrano otkrio, umotan i nezainteresiran na slici čeka ujutro moj povratak s bacanja njegovih govana.

U stvari mi to potkrovlje sređujemo nakon već zaboravljenog iseljenja najvažnije u svrhu prodaje ne bi li pokušali kupiti u Berlinu stan od 20 i nešto kvadrata poput onog opisanog u jednom berlinskom postu.Život na dvije lokacije poput onih June Newton ili Hundertwassera mi je ideal za bijegove u bezdušnom kapitalističkom sustavu, a i kao što sam primijetio nije loš ni za anonimno umiranje neznanca tko zna od kud došlog.

Često se sjetim iščuđavanja prve susjede pokojnog oca s djedovine koju je star i bolestan raskućio, jeftino dao sveprisutnim lešinarima, kako je tako malo ljudi došlo na sahranu,  a došlo je baš svo drugaričino i moje riječko društvo.