IQ vs BBQ

Ima dana kad čovjeku stvarno ne treba puno. Nisi se naspavao, nešto te stišće, a ne da ti se o tome pričati. Samo vučeš svoje i pokušavaš odraditi dan bez previše filozofije.
I onda naletiš na nekoga. Prodavačicu koja te pogleda i nasmije se iskreno jer joj je drago što te vidi. Čovjeka sa psom kojeg srećeš skoro svako jutro pa ste se s vremenom počeli pozdravljati, iako jedan o drugome ne znate gotovo ništa.
Takve sitnice ostanu. Ne riješe ti problem i ne odnesu brigu, ali nekako olakšaju dan.
S godinama mi sve više znače upravo takvi trenuci. Netko ti pridržava vrata, pusti te ispred sebe u redu, kaže nešto što te nasmije kad ti baš nije bilo do smijeha. Primijeti da si zamišljen pa ne ispituje.
I ode dalje.
A ti ga se poslije sjetiš.
Sjetim se i ja ljudi kojima ne znam ni ime, a pamtim ih po glasu, osmijehu ili jednoj običnoj rečenici izgovorenoj u pravom trenutku. Oni vjerojatno pojma nemaju da su mi tog dana nešto značili.
Vjerojatno smo i mi nekome bili takvi, a da to nikad nismo saznali. Nekoga smo pozdravili baš kad mu je bilo teško. Sjeli kraj njega i pričali gluposti. Rekli „ma bit će dobro“ i nastavili dalje, a njemu je to ostalo.
I sasvim mi je u redu da to nikad ne saznamo.
Ljudi oko nas nose svašta. Netko ide iz bolnice, netko čeka poziv kojeg se boji, nekome nedostaje čovjek kojeg više nema. Drugome je jednostavno dobar dan.
Ne znamo.
Zato jedan pogled, „dobro jutro“, „ajde, pusti, ja ću“ ili običan osmijeh ponekad vrijede puno više nego što mislimo.
Od takvih sitnica nam je, zapravo, sastavljen dobar dio života.