U zvijezdama piše

Kada je moja majka bila živa putovala sam s njom i bilo je divno, nedostaje mi to da putujem. Bila sam u Napulju 1974 i tada je tamo vladala zaraza zvana kolera. S obzirom da zbog nečega u organizmu nesmijem primati cijepiva bila sam u izolaciji ali u tom prostoru gdje sam boravila svo vrijeme bilo mi je lijepo jer je bio pripremljen samo za mene kako bih lakše podnjela zatvoreni prostor.

Kolera je bolest koja se širi putem smeća.

1982 otpitovale smo u Manilu i tamo mi je bilo genijalno jer smo svugdje šetale kada smo imale obje slobodnog vremena i sada mi nedostaje toplina sunca koji tamo tako lijepo grije. Stanovništvo je uljudno, ljubazno, drago. Svatko svakome priskaće pomoći i nikada nisam na njihovim licima primjetila ljutnju. Toiko finog voća koje te osvježava, odjeće koja tvoj znoj čuva i da koži disati zbog visoke vlage, mlakih čajeva i kokosovog mlijeka koji ti gasi žeđ, mali slatki gušteri su ti kućni ljubimci. Divota.

Zadar, Nin, Biograd na moru, Trogir,  Umag, Pula i još puno puno toga obišla sam sa svojom majkom i putovanja mi nedostaju jer volim upoznavati ljude, volim se družiti bar na kratko i biti darem dan dva tamo gdje me ljudi neće čudno gledati nego će me prihatiti ovakvu kakva sam. Sama sam dva puta bila u SPLITU divnom gradu koji u posljednje vrijeme (MANJI BROJ) ne voli različitost ali znam da Spličani nisu takvi kaki su prikazani prije utakmice neki dan. Moram posjetiti Rijeku da vidim onaj MRTVI KANAL i da na KORZU sretnem meni drage osobe koje nisam vidjela godinama, a možda vidim i još ponešto.

Za sada u mislima imam samo stare divne uspomene, a putovanje mi nedostaje puno.

ali ne ide, kada izađem moram se brzo vratiti doma jer nemam snage nista vidjeti ni cuti oko sebe.
"Zašto se svega bojiš?" Pitanje je moga sina kada negdje izađemo dok je sunčano vrijeme.

Pokušavam ali ne ide, ne vjerujem nikome i nikada vise vjerovati neću, zelim biti sama ali to je nemoguće, a moj sin voli kada sam ja ljuta jer tada sam mu lijepsa no nasmijana.
Treba mi malo odmora od ovih zidova, od ljudi u mom okruženju, ali nemam kuda ni s čim otići i biti tamo gdje nikoga ne poznajem.

od kada sam se vratila iz bolnice promjenila sam se, ne izlazim jer se bojim ljudi, prometa.
Mjesečno jednom odem u trgovinu kupim potrebno, nitko mi u životu nije potreban osim moga sina kojem sam potrebana ja i jedino se zbog njega borim da ostanem prisebna.

Više ne vjerujem nikome jer toliko puta sam bila iskorištena da nema broja, udala sam se u inat nekome, trpjela uvrede i batine sve do rastave, upoznala sam muškaraca za kojeg sam po njegovom ponašanju mislila da sam dobila osobu za cijeli život koja zna voljeti i koji će biti uzor mom sinu, ali prevarila sam se.
Zbog njega ne vjerujem nikome više, gadi mi se i sama pomisao da sam mu podarila dvadeset godina. 
Unistio je u meni sve dobro sto je bilo, ali sretna sam jer sada vjerujem sama sebi i živim ne razmišljajući o muškarcu koji me je varao s kim je stigao, koji nikada nije bio iskren i kome sam bila potrebna samo kao bankomat da bi on mogao odlaziti drugoj koja je za njega gospođa sa velikim G.

Hoćeš li biti sretna? 
Možda hoću ako ce mi život biti bajka i zivim u dvorcu okružena onima koji me vole. 
A ja Vas, da Vas pitam hoćete li Vi, da Vi biti sretni što sam dio Vaših gena?

Sada uživam u svojoj slobodi, knjigama, pisanju i iskrenim osobama koje samnom komuniciraju na daljinu.

napisati nešto danas ali nikako ne mogu složiti normalan tekst koji bi privuko komunikaciju sa blogerima a nedostaje mi toliko da imam osjećaj kako ću uskoro početi pričati sama sa sobom, a to, baš to nije normalno.

Ako ne uspijem s Vama komunicirati jer nemate vremena morati ću kupiti ogledalo da ne pričam gledajući u zid.