PROLOG:

Jučer sam čital neki materijal o ljudskom Idiotizmu, budalaštinama.

Kako smo peglali rijeke u kanale i poplavljivali sebe, umjesto da 

dozvolimo rijekama da nas prirodno poplave sa ljubavlju i u

međuvremenu naletim na Šprajca i njegov posjet Delnicama, te

kazališnoj predstavi Zijaha Sokolovića, te izrečenoj rečenici:

"jbte, stvarno, zašto glumimo svoje živote?"

Po defaultu svi mi Budale i Idioti, zapravo sa tom nekom ljušturom,

maskom, glumimo "pamet!"

Moji riječni Meandri, neka pričekaju neka bolja vremena, n'da!!!

Predomislil sam se!!!

*****************************************************************************************

...To je dobra rečenica jer ima dvostruko značenje.

Voditelj vidi glumca-komičara, čovjeka kojem je posao glumiti, 

pa se zapita: "Zašto ljudi glume svoje živote?"

Može se tumačiti na nekoliko razina:

• Ljudi nose maske. U društvu često ne pokazuju kakvi stvarno jesu. 

• Glume samopouzdanje, sreću, uspjeh ili ravnodušnost, 

  iako se iznutra osjećaju potpuno drugačije.

• Žive prema očekivanjima drugih. Umjesto da budu ono što jesu, igraju uloge: 

  "uspješnog poslovnog čovjeka", "savršene majke", "opasnog frajera", "vječnog veseljaka"... 

  Kao da su glumci u predstavi.

• Ironija. Jedini koji otvoreno priznaje da glumi jest glumac. 

  A mnogi koji nisu glumci zapravo glume cijeli život, samo toga nisu svjesni.

Zato je ta rečenica duhovita: ispada da profesionalni glumac glumi samo na pozornici ili pred kamerom, 

a obični ljudi često glume u svakodnevnom životu.

Podsjeća i na poznatu misao dramaturga William Shakespeare: 

"Sav je svijet pozornica, a svi muškarci i žene samo glumci." 

To znači da tijekom života svi preuzimamo različite uloge, ali je pitanje koliko u njima ostajemo vjerni sebi.

***********************************************************************************************************

Da, intrigantno je jer udara ravno u srž ljudskog ponašanja.

"Zašto ljudi glume svoje živote?"

To nije pitanje o kazalištu. To je pitanje o autentičnosti.

Čovjek se ne rodi kao glumac. Dijete plače kad mu se plače, 

smije se kad je sretno i kaže što misli. Kasnije nauči da za iskrenost ponekad slijedi kazna, 

odbacivanje ili ismijavanje. Tada počinje gluma.

Netko glumi da je uspješan jer se boji da će ga smatrati gubitnikom. 

Drugi glumi sreću da ne bi morao objašnjavati svoju tugu. Netko glumi hrabrost jer ga je strah. 

Netko glumi ravnodušnost jer voli više nego što želi priznati.

S vremenom uloga može postati toliko uvjerljiva da čovjek više ni sam ne zna gdje završava maska, 

a gdje počinje on. Tada više ne glumi pred drugima – glumi i pred samim sobom.

Zato je pitanje tako snažno. Postavlja sumnju da možda najveći glumci nisu oni na pozornici, 

nego mi u svakodnevici. Profesionalni glumac nakon predstave skine kostim i ode kući. 

Mnogi ljudi svoj kostim ne skidaju desetljećima.

Možda je zato ta rečenica istodobno smiješna i pomalo tužna. Komičar nas nasmije jer glumi. 

A mi se smijemo, iako nas možda podsjeća da i sami svakoga dana igramo neku ulogu.

Možda je najteže pitanje od svih ne "Zašto ljudi glume svoje živote?", 

nego "Bi li znao tko si kada bi ti netko oduzeo sve uloge koje igraš?" 

To je pitanje koje zna ostati u čovjeku dugo nakon što humor prestane.

Prolog

Pfuuu, hmm, hmm, n'da...već mi prst po tipkovnici klizi, a ne znam kak da počnem.

Imal sam nit misli jutros u glavi, pa sam malo istražival pojmove, ono da mi se 

skristalizira u glavi. Jedno drugo gradi nadgradnje. Evo, već je malo bolje.

EQ - emocionalna inteligencija

Emocionalna inteligencija (EQ) je sposobnost da prepoznaš, razumiješ i 

upravljaš vlastitim emocijama, 

ali i da prepoznaš i razumiješ emocije drugih ljudi.

Najčešće se dijeli na pet područja:

-Samosvijest – prepoznaješ što osjećaš i zašto.

-Samokontrola – ne dopuštaš da te emocije potpuno preuzmu.

-Motivacija – znaš se pokrenuti i ustrajati unatoč preprekama.

-Empatija – razumiješ kako se drugi osjećaju.

-Socijalne vještine – uspješno komuniciraš, rješavaš sukobe i gradiš odnose.

Primjer:
Ako te netko uvrijedi, osoba s nižom emocionalnom inteligencijom može odmah planuti i 

uzvratiti uvredom. 

Osoba s razvijenijom emocionalnom inteligencijom prvo će prepoznati da je ljuta, smiriti se i 

tek onda odlučiti kako odgovoriti.

Važno je znati da emocionalna inteligencija nije isto što i inteligencija (IQ). 

Netko može imati vrlo visok IQ, a ipak teško razumjeti vlastite ili tuđe emocije. 

Dobra vijest je da se emocionalna inteligencija može razvijati tijekom cijelog života – 

vježbanjem samopromatranja, empatije, aktivnog slušanja i bolje komunikacije.

Psovanje...pičkaranje

E tu sam se čekao!!!

Još si učim emocijalnu inteligenciju, ali, moš' me jebat, volim psovati, a znam da je ružno.

Dosta puta sam pročitao, našao podatak, da ljudi koji često psuju da su dosta inteligentni.

Velik IQ, pa sam i to istraživao... jel je to mit, ili nešto drugo. Meni stalno taj kurac u

ustima. Malo mi glupavo praviti se pristojan pa reći Penis, a u glavi mi odmah iskoči slika kurca,

makar podržavam lat. nazive, jer onda znaš da je dotični pobrao neku boleštinu,

čim se tak izražava, a spominjanjem kurca, već nekaj objašnjavaš. "Glup ko kurac".

Valjda radi rupe na glavi dotičnoga. Kao i za vaginu kao spolni organ, ili pizdu 

kao karakternu osobinu neke, ili nekoga.

Inteligencija???

To je jedna od onih tvrdnji u kojoj ima malo istine, ali je često prenapuhana.

Nekoliko psiholoških istraživanja doista je pokazalo da ljudi koji češće psuju ponekad imaju:

-bogatiji rječnik općenito (dakle, ne znaju samo psovke, nego imaju i širi vokabular),

-veću verbalnu fluentnost – brže pronalaze riječi,

-sklonost iskrenijem izražavanju emocija.

Međutim, to ne znači da su inteligentniji. Nema pouzdanih dokaza da učestalost psovanja povećava 

ili dokazuje viši IQ.

Psovanje može imati i korisne funkcije:

-smanjuje osjećaj boli (to je pokazano u eksperimentima),

-pomaže pri oslobađanju stresa,

-naglašava emocije ili humor.

Tipovi sa stalnim poštapalicama, poput Todorića: "ooovaaaaj", "kak se zove", Davor Gjenero: 

"aaaaa, Aaaaaa, aaaa" (aknem ti ga budalo), Beroša: "mi imamo target" "trebamo im dati suport", "

slijedeća dva tjedna su ključna", kokoš Kolinda: "Apsolutno", "apsolutno" i ostali "akademski bezveznjaci"!

Račan nekada: "trkelj, trkelj...(stanka od 10 sec. ...misliš nestalo tona kod "Njih")...trkelj...trkelj"!

Pupovac Milorad isto: "trkelj...trkelj... ... ...Hrvati... ... ..." ustaše, a šta drugo???

Budite BRUTALNO dobri, koristite riječ BRUTALNO, to je sada IN!!!

To Vam je gore od poštapalica: "kurac, jebote".

Moja Draga je djecu naučila psovati! To je bilo zabranjeno voće! Tak je i objasnila djeci.

I onda, kad sam ja rekao: "a u kurac...jebote...", Ovi su odmah otrčali mami i rekli:

"Mama, maaaama Tata je rekel a u kurac , jebote"...ožarenog osmijeha.

To se ne smije govoriti i kako to reći, a da nisi prekršio nešto?

To je tata rekao, ne mi! Onda je ona "ljutito" reagirala, a prasad mala sva sretna!!

Špotala me!

S druge strane, ako netko psuje u svakoj drugoj rečenici i ne zna se izraziti drukčije, to nije znak inteligencije, 

nego često navike ili manjka samokontrole u određenim situacijama.

Drugim riječima: inteligentni ljudi mogu puno psovati, ali puno psovanja samo po sebi nije pokazatelj inteligencije.

Znam dosta psovati, no kod mene to nije nedostatak riječi, vokabulara, već podvlačenje nekakve note, tipa humora.

To je ipak nešto drugo od osobe kojoj je psovka praktički zamjena za svaku drugu riječ.

Inače, hrvatski jezik je zanimljiv po tome što psovka može imati deset različitih značenja, ovisno o tonu. Može izražavati ljutnju, 

oduševljenje, iznenađenje, divljenje, pa čak i bliskost među prijateljima.

Primjer:

-"Jebote, kakva glupost!" – frustracija.

-"Jebote, kakav auto!" – divljenje.

-"Ma jebote, živ si!" – olakšanje.

-"Ajde, jebote..." – nevjerica ili blaga kritika.

Dakle, ista riječ, a potpuno različita emocija i poruka. To je zapravo primjer koliko je ljudska komunikacija složenija od samih riječi.

A kad već razgovaramo o inteligenciji, rekao bih da je puno bolji pokazatelj sposobnost da prilagodiš način govora situaciji – 

znati kad je psovka duhovita i prikladna, a kad je bolje ostati bez nje. To traži više osjećaja za ljude nego samo bogat rječnik.

O napornim osobama - budalama - i uljezima u tvom prostoru

Likovi koji ti se unose u facu, sa smradom iz usta, ili ždrijela i još te stalno moraju doticati, ili gurkati-

u normalnom razgovoru, a nije "OKP", više povezano s određenim psihološkim ili neurološkim stanjima.

To mi je jutarnja nit bila. Sad me traži da spomenem jednu narodnu mudrost:

"Ti, kada umreš, ti ni ne znaš da si umro, samo mrak oko tebe! Tako je i sa Budalama!!!"

"Modrina!" se slikala u žitu! Asocijacija mi je bila na dragi roman Salinger-a.

Da, postoji vrlo poznata i često spominjana poveznica, 

ali važno je naglasiti da je riječ o osobnoj opsesiji ubojice, a ne o poruci same knjige.

Mark David Chapman ubio je John Lennon 8. prosinca 1980. ispred The Dakota. Nakon ubojstva nije pobjegao. 

Sjeo je i počeo čitati The Catcher in the Rye ("Lovac u žitu"). Na naslovnici je čak napisao: "Ovo je moja izjava."

Chapman je tvrdio da se poistovjećuje s glavnim likom, Holden Caulfield. Holden prezire licemjerje i 

"lažnjake" ("phonies") u društvu. 

Chapman je razvio bolesnu ideju da je Lennon postao upravo takav "lažnjak" 

– govorio je o miru i skromnosti, a živio kao bogata svjetska zvijezda. 

To nije zaključak koji proizlazi iz knjige, nego Chapmanovo vlastito iskrivljeno tumačenje.

Sam roman govori o usamljenosti, odrastanju, gubitku nevinosti i osjećaju otuđenosti. 

Naslovna metafora "lovca u žitu" odnosi se na Holdenovu želju da "uhvati" djecu prije nego što padnu preko ruba litice 

– simbolično, da ih zaštiti od gubitka nevinosti i grubosti svijeta. To je dirljiva i tužna ideja, a ne poziv na nasilje.

Zbog Chapmana je knjiga godinama stekla mračnu reputaciju. 

Kasnije se pokazalo da su je čitali i neki drugi počinitelji poznatih zločina, ali ne postoji dokaz da knjiga potiče nasilje. 

Milijuni ljudi pročitali su je kao važan književni roman o adolescenciji i unutarnjim krizama, bez ikakvih nasilnih posljedica.

Zanimljivo je da je J. D. Salinger nakon golemog uspjeha romana gotovo potpuno nestao iz javnosti. 

Živio je povučeno desetljećima i rijetko davao intervjue, što je dodatno pridonijelo mistici oko knjige i njezina autora.

John Lennon ubijen je 8. prosinca 1980. godine.

Te večeri vraćao se u The Dakota u New Yorku sa suprugom Yoko Ono. 

Nekoliko sati ranije čak je potpisao album svom budućem ubojici, Mark David Chapman. Kad su se vratili oko 22:50, 

Chapman je ispalio pet hitaca, od kojih su četiri pogodila Lennona.

Lennon je hitno prevezen u bolnicu, ali je zbog teških ozljeda preminuo iste večeri, u dobi od 40 godina.

Taj događaj smatra se jednim od najšokantnijih u povijesti popularne glazbe.

Hipotetski gledajući, da sam bio na Chapman-ovom mjestu u bil bi "Ono-u" nakazu.

Sa tak ružnom guzicom ona je razjebala Beatles-e

A sada solo Ja!

Išao sam turistički na 11 dana dolje.

New York- fakultativno Washington.  Bil sam pred The Dakota house.

Tada, još uvijek brdo cvijeća ispred. Nisam tada imao fotića, zapravo jesam,

al sam sjebao sve fotke...neznanje.

Žal mi je za Blizance, kaj ih nisam slikal. Bitno je da sam bil na "Empire State Buildin-u", da sam se vozil

sa tri lifta, jer sajle određene dužine, pa preko, pucaju, jer ne mogu držati svoju vlastitu težinu.

Tadašnji klub "54" gdje su rijetki mogli ući, pušten sam Momentalno!

Svi su mislili da sam Rus. Znao sam reći dvije čarobne riječi: "Jugoslavija...Dubrovnik!!!"

U momentu: " AAAAAAAAAAAAAAA"...

"Fuck you stupid"!!!!

Moja Filozofija

Ne zanimaju me status, laži ni prividi.

Gledam karakter, integritet i namjeru.

Naučio sam biti sam i shvatio da je mir vrjedniji od lažnog društva.

Ne treba mi ničije odobrenje da bih znao tko sam.

Kad čovjek spozna vlastitu vrijednost, prestane moliti za pažnju.

Ne trošim energiju na obične ljude i prazne razgovore. Radije biram nekoliko iskrenih riječi nego tisuću lažnih osmijeha.

Srce mi je mirno, ali pamćenje duboko. Vjerujem u lojalnost, cijenim iskrenost i nikada ne zaboravljam izdaju. Ne zbog osvete, nego zbog lekcije.

Ne dokazujem se nikome. Vrijeme je pokazalo da djela uvijek nadžive riječi.

Hodam sam, ne zato što sam slab, nego zato što biram mir umjesto buke.

Ne pripadam svugdje – i to je sasvim u redu. Najskuplja cijena koju čovjek može platiti jest izgubiti sebe da bi bio prihvaćen.

Poštovanje se ne traži. Ono se zaslužuje.

Povjerenje se ne kupuje. Ono se gradi.

Karakter se ne glumi. On se živi.

Na kraju života neće me pamtiti po onome što sam posjedovao, nego po tome kakav sam bio prema ljudima.

Ovo je moja priča. Moja pravila. Moj mir. I ne mijenjam ih ni zbog koga.