S plesom pobjednice izbora i moguće gradonačelnice Berlina Elif Eralp namjeravam završiti temu berlinskih izbora. Najveću podršku ona ima u skupini koju kao i sebe naziva postmigrantima koji više desetljeća žive u Berlinu te mladima uključujući naravno fetive Nijemce koje je pridobila programom izvlaštenja stambene mafije, grad uzima prazne stanove po procijenjenoj tržišnoj cijeni u svoje vlasništvo i gospodari njima. Tome se zasad protive nužni suradnici socijaldemokrati, no Elif, postala gradonačelnica ili ne namjerava odluku o tome dati na referendum za što ima dovoljnu podršku i legitimet. Krov nad glavom, kako napisa davno lijeva ideoginja Agnes Heller, spada u osnovne ljudske potrebe.

Zanimljivo da su migranti i postmigranti  te motivi vezani uz njih slučajno ili ne na dobrom djelu mojih berlinskih fotografija.

Kod slika uličnog plesa na većini...

Bez brige, većina Hrvata tamo odbija odnarođivanje, ostaju velikim Hrvatima iako je dobar dio izbjegao za rata, nezanemariv dio glasa za AfD, dok i sami ne dođu na red za protjerivanje.

Ustajem noćaš u šetnju kroz pola kata, pogledam na ručni sat, deset minuta do ponoći, prva pomisao, ma super, još jedan trošak, stao sat, zaustavilo se vrijeme. Jutros ga svejedno pokušam pokrenuti, vidi čuda, ide,ali se zablesirao, nekako prebrzo vrijeme prolazi. Brate Einsteine, što bi ti rekao? Ništa, valja nama u grad, uraru...

Objašnjavam  situaciju starijem majstoru svog zanata, promjenu baterije bih si još priuštio, ako je veći kvar neću imati izbora nego preći na skuplji moderni multifunkcionalni sat što sam dobio od vodstva sindikata za odlazak u mirovinu, onda zbogom velikim kazaljkama i preglednosti.

Kaže slijepile se velika i mala kazaljka i idu zajedno, ako mi odgovara on bi fiksirao kazaljke i zamijenio bateriju, 15 eura, ali moram barem 15 minuta prošetati. Pristajem.

Korzo je blizu, a Olympus raspoložen.

Baš kad fingiram selfie da bih snimio curu razdrapanih traperica, lovi me bivša kolegica za ruku i ispadne samo selfie. Njoj netko živi u Berlinu i pravi se važna glupim informacijama koje dobiva. Danas je nadmašila sebe, zar mene ne bi bio strah da dva sibolički najjača grada NY i Berlin vode muslimani. Odgovorio sam joj jezikom koji razumije, da je najveći favorit za gradonačelnika demokršćanin (CDU) homoseksualac, da je šefica neonacista (AFD)lezbijka, živi s Azijatkinjom u Švicarskoj i imaju dvoje posvojene djece, sve protiv čega se kao političarka bori, a moja Turkinja porijeklom(die Linke), rođena je u Njemačkoj, hetero, dvoje djece i bolje govori njemački od svih njih, a socijalisti uglavnom nisu religiozni, pa to muslimani je itekako sporno.

Kazaljke su opet pravilno postrojene, sat funkcionira jedino moguće ispravno, predvidivo, kao što je predvidivo da će u hrvatskim dnevnicima najprije u nedjelju javiti da je u još jednoj njemačkoj pokrajini najviše glasova osvojio krajnje desni AfD, a onda usput spomenuti mnogo važnije izbore u Berlinu

Otišao ja naširoko, a Jin buban, upala uha, kako nas sve lako ponese ludilo nebitnog, dobili termin sutra kod veterinarke.

Sjećate se one orade na gostujućem ručku, e mi smo onda nahvalili domaćici predjelo, netko hobotnicu, netko pečene paprike i danas smo primili brzinsku dostavu,ovaj put izvrstan ručak.

Lijepa vijest iz Berlina gdje su drugu nedjelju izbori, Elif tijesno vodi . Savjetuje je savjetnik gradonačelnika New Yorka, i mi Amere za trku imamo. 

Budući da su vrućine popustile odlučili smo se za dužu rutu popodnevne šetnje.Taman smo se zalaufali, drugarici zvoni mobitel, znak za odmor iskusnog veterana.

Neću o politici, mene samo raduje nagovještaj da možda raja negdje i pozitivno šokira nas pokisle progresivce.

Vratimo se ipak ljepotama mikrosvemira dok traju.

Svaka generacija kod nas mora izgleda odrastati uz ista sranja o kojima je mladi Houra pisao pjesme, dok nije sazrio, shvatio da treba prehraniti obitelj, a rat je dobra šansa za biznis s nekim novim filmovima. Ova generacija nema studentske demonstracije, i bolje, studenti su zauzeti plakanjem uz "emotivnog" Tompsona u Šibeniku.

Mrzim kad me se površno čita, izuzetno rijetko pišem o Nijemcima i Njemačkoj, moji su postovi o Berlinu, koji ne bi bio glavni grad da je Hitler pobijedio,a i upitan je njegov status, ako najjača stranka AfD, o čijim biračima Alexxl piše kad opisuje Nijemce, preuzme vlast. Ja sam jučer čuo na glavnoj TV samo neku važnu nadahnutu babu, kako mladi za razliku od vršnjaka s trulog Zapada oba spola radu idu u vojnike i spremni su i životom braniti tekovine slobode i demokracije, deja vu.

Neke fotke nisam objavio jer ih je trebalo samo malo posvijetliti, na ovoj se vide tri kolodvora o kojima sam pisao, te četvrti možda i najveći na kojem je bio čuveni Checkpoint Charlie. O tome možda u kvizu, ako platforma preživi.

Cura ispred Gropius muzeja, koji mi je ostao u lijepom sjećanju i odnosom prema umirovljenicima, posvijetljena cura, nije više perfektna kao u polumraku.

Došlo je do promjene u anketi, ove cvike su izbile na moje iznenađenje, na diobu prvog mjesta, usput prvi riječki selfie nakon Berlina.

Za kraj i znojava fotka s vrelog asfalta slučajne prolaznice, ulice su inače sablasno puste.

Uvijek kad me u Berlinu uhvati bedara, odem se izgubiti  u košnicu velebnog glavnog kolodvora, jučer je bio jedan od tih dana. 

Kolodvor, remek djelo od stakla, željeza i betona, najveće europsko križalište pruga na pet nivoa, otvorila je 2006. Angela Merkel kao simbol ekonomske moći ujedinjenje Njemačke na mjestu nekadašnjeg zida i time okončala priču koji je najvažniji berlinski kolodvor, istočni Alexanderplatz ili zapadni Zoo.

Mislim da je spomen ploča njoj u čast maknuta (napomena: AI veli da je još tu i da sam je promašio), ja je jučer nisam vidio, kao što se uklanjaju simboli politike berlinske otvorenosti, no miješanje naroda i rasa je vidljivo na svakom koraku. 

Za razliku od nas gdje putuju uglavnom penzići, ovdje je većinski u pitanju jako mlada populacija, podsjetilo me jučer da će nam u osmom mjesecu doći u goste samostalno na more kći berlinskih domaćina s četiri ili pet svojih vršnjakinja (17).  

Od Hauptbahnhofa do našeg berlinskog utočišta vozi direktna tramvajska linija. Inače smo pročitali da se početkom kolovoza u Rijeci temperature ponovo penju do 35, još jedan razlog za osjećaj nelagode povratka.

Netko je primijetio da slabo pišem o hrani, za razliku od zlatnih berlinskih godina uglavnom ekonomiziramo i hranimo se doma, iako je meni ta hrana bolja od svake vani, nije previše atraktivna za blog. Jučer smo ipak izašli u poznati "Max & Moritz" poznat po kvalitetnim, ali jako začinjenim pilićima, te pilećem kebapu, kao i vegetarijanskom i veganskom kebapu, mi smo ipak testirali teleći kebap, drugarici je bio izvrstan, meni, koji kako ona kaže, nikad nisam zadovoljan i uvijek moram njurgati, je bio šabački zasoljen, inače odličan, šteta. 

To je bilo to...

Poznato je da sam alergičan na nacionaliste svih vrsta, od čorbista do thompsonista, moj najbolji drugar iz mladosti Čombe imao je sreću živjeti u Puli iznad kafića Mate Parlova, najboljeg našeg boksača svih vremena, te se za šampionovog života družiti s njim, on je običavao reći, ljudi, kako bih ja mogao biti nacionalist, pa ja sam bio olimpijski pobjednik. Zato mi je, i danas, ako ništa, multi kulti filozofija, šarena i lijepa.

Za ovu djevojku s pokrivalom na glavi mi morate vjerovati na riječ da je jako lijepa i zanimljivo diskretno našminkana, imao sam kao i uvijek pravo na samo jedan pokušaj snimanja i ovaj put nisam uspio, refleksi slabe, a ni okidač ne ulovi uvijek odmah.

Zanimljiv je fenomen "Ostalgije", nostalgije za vremenom DDR diktature, u Berlinu dosta prisutna, postoji više restorana, muzeja i modnih dućana. Nije to samo, kako je to volio tumačiti naš bloger koji nedostaje Dražen, čežnja staraca za danima svoje mladosti, pokušat ćemo temu, ako bude vremena i mogućnosti, apsolvirati u posebnom postu. Blogam otežano, postove pišem često napamet u mraku, ne stignem ispravljati nužne greške.