Warning-Upozorenje

Ako želite bolje vidjeti kolaž:
Desnim klikom miša kliknite na fotografiju

 i odaberite „Otvori sliku u novoj kartici”.
Zatim kliknite na novu karticu 

koja se otvorila na vrhu preglednika. 

Slika će se otvoriti u punoj veličini 

pa je možete dodatno povećati 

pomoću Ctrl + kotačić miša ili tipkama Ctrl + +.

Sljeme!

Eto, bil sam. Vozil sam se "Novom" žičarom. Najveća mi fora kaj sam vidil staru kabinu.

Kak sam ja u nju stal pojma nemam???

I ručali gore kod Tornja u Buffet-u "Vidikovac"...pristojne cijene.

Ja sam si zel grah varivo, pivu i kavu. Natrpal sam se doma, pred polazak. Nas šestero je bilo.

Mladi, Ona i njezini roditelji, Nas dvoje i sinčina + Puffy. Jednostavno ga nemreš uslikati.

To leti od ve do ve!

Žičara je O.K.. 

Ljudi koji žive okolo su lažljivci...šljam.

Setil sam se kak su srali o buci žičare. Ja ju čul nisam!

Šljam je valjda štel neke nofce zvleči od investitora.

Žičara cirkulira bez zastoja.

Je da je skupa, ali ko ga šiša. Metropola koja imalo drži do sebe trebaju imati.

Sad čekam otvorenje novog bazena kod sebe.

bila kod sina zahvaljujući dobroti jedne gospođe koja me je odvela tamo i bila sa mnom par sati te me vratila kući,  neizmjerno sam joj zahvalna na njezinoj dobroti.

Nakon rušenja berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke odnosno pripajanja socijalističkog DDR-a vlastodršci su žurili i simbolično demonstrirati moć nove velike države. Dobar dio centra istočnog Berlina je sravnjen sa zemljom, stanovništvo raseljeno, i sve je postalo veliko gradilište na odjednom izuzetno skupom zemljlištu na kojem je bilo mjesta za gospodarenje samo najmoćnijim svjetskim firmama. To su u ono vrijeme bile Sony i Mercedes, izlicitirale su središnji prostor i počele graditi svoje velike centre. Sony je angažirao i poznatog, u ono vrijeme najskupljeg arhitekta Helmuta Jahna za izgradnju monumentalne kupole. Turisti su prvih godina hrlili barem vidjeti to čudo, posjetio jučer, sve otužno poluprazno, a i Sony center je izgubio prvi dio iz imena, ista stvar se dogodila mercedesovim arcadama, uslikao sam ex Sony kupolu.

Odšetao sam do drugog simbola ujedinjenog grada, ne previše originalne kopije francuskog pobjedničkog slavoluka. Ljudi izniču iz podzemlja, jedna stanica S-Bahna i odmah se počinju naslikavati.

To je to.

Usput sam uslikao povijesno najznačajniji berlinski hotel "Adlon", pred njim je u bolja vremena Jin volio piti vodu iz lijepo ukrašene posude, nema više nikave ni posudice ni vode. Po obiteljskoj verziji vlasnika hotela u nacističko vrijeme, vlasnici su birajući prisilnu radnu snagu među logorašima, kako se to radilo u ratno vrijeme, spašavali su im živote, zauzvrat su ih nakon rata odrobijali te po privatnim tužbama platili velike odštete. 

Iz tog hotela potječu čuvene slike Michaela Jacksona s djetetom u rukama, kao da će ga baciti.

Završna slika prije i mog silaska u podzemlje...

Netko je primijetio da slabo pišem o hrani, za razliku od zlatnih berlinskih godina uglavnom ekonomiziramo i hranimo se doma, iako je meni ta hrana bolja od svake vani, nije previše atraktivna za blog. Jučer smo ipak izašli u poznati "Max & Moritz" poznat po kvalitetnim, ali jako začinjenim pilićima, te pilećem kebapu, kao i vegetarijanskom i veganskom kebapu, mi smo ipak testirali teleći kebap, drugarici je bio izvrstan, meni, koji kako ona kaže, nikad nisam zadovoljan i uvijek moram njurgati, je bio šabački zasoljen, inače odličan, šteta. 

To je bilo to...

Poznato je da sam alergičan na nacionaliste svih vrsta, od čorbista do thompsonista, moj najbolji drugar iz mladosti Čombe imao je sreću živjeti u Puli iznad kafića Mate Parlova, najboljeg našeg boksača svih vremena, te se za šampionovog života družiti s njim, on je običavao reći, ljudi, kako bih ja mogao biti nacionalist, pa ja sam bio olimpijski pobjednik. Zato mi je, i danas, ako ništa, multi kulti filozofija, šarena i lijepa.

Za ovu djevojku s pokrivalom na glavi mi morate vjerovati na riječ da je jako lijepa i zanimljivo diskretno našminkana, imao sam kao i uvijek pravo na samo jedan pokušaj snimanja i ovaj put nisam uspio, refleksi slabe, a ni okidač ne ulovi uvijek odmah.

Zanimljiv je fenomen "Ostalgije", nostalgije za vremenom DDR diktature, u Berlinu dosta prisutna, postoji više restorana, muzeja i modnih dućana. Nije to samo, kako je to volio tumačiti naš bloger koji nedostaje Dražen, čežnja staraca za danima svoje mladosti, pokušat ćemo temu, ako bude vremena i mogućnosti, apsolvirati u posebnom postu. Blogam otežano, postove pišem često napamet u mraku, ne stignem ispravljati nužne greške.

Objavili Crnogorci rat Kinezima i dvojica junaka sjede u rovu i razgovaraju:
– Čuj, jado, koliko li uopće ima tih Kineza?
– Oko milijardu i pol, ako ne i više.
– Auuu... Pa tko će sve to pokopati?!

Ulazi čovjek u kinesku robnu kuću i pita prodavca:
– Izvinite, imate li kineske čarape?
Prodavac ga značajno pogleda i reče:
– Pa, sve su nam kineske!
Čovjek se nasmije i odgovori:
– E, pa onda mi dajte jedne italijanske.

Došao Kinez u Hrvatsku, zaposlio se i šeta gradom. 

Naiđe na tablu s natpisom: „AKCIJA“.
Dođe on kod gazde i pita ga:
– Gazda, što je to „Akcija“?
Gazda mu objašnjava:
– Pa to ti je kad staviš robu jeftinije da se brže proda.
Nakon nekoliko dana umre gazdina punica. Kinez dolazi gazdi izraziti sućut i govori:
– Gazda, čuo sam za punicu... velika akcija, a?!

Došao Kinez kod urara i nosi mu stari zidni sat na popravak.
Urar ga pita:
– "Što mu je?"
Kinez tužno odgovori:
– "Sat se pokvario. Kuc-kuc ima, ali ćiju-ćiju nema!"

Prvo što smo primijetili ulazeći autom u Berlin, bilo je kako puno mladih po ulicama nosi crno. Naravno da sam pomislio da je u pitanju koncert ili okupljanje grufti scene po kojoj je Dresden poznatiji, no izgleda da Berlinčani samo osjećaju bilo vremena. Nisam fotkao, jer ja sam navugacija u našem autu, koja se lako dekoncentrira. U skladu s tim prva vijest ovdje što me zatekla je bila o raskidu još jedne od naizgled idealnih veza.

Shvatili smo jučer da je subota, pa smo otišli u shopping po namirnice nužne za preživljavanje, naravno na Alexanderplatz, televizijski toranj, simbol i orijentir se nazire u pozadini prve slike. Pred svakim dućanom bi Jin dok smo čekali legao dremnuti, odmah bi nam dojurio neki zabrinuti ljubitelj životinja, pas sigurno treba vode. Da me ne bi  dalje gnjavili, brzo sam naučio lekciju i uz svaki predah bih zalegnutom zbumkenom psu stavljao posudicu s vodom pred njušku.

Jin se jučer ovdje naigrao za godinu života u Hrvatskoj. Ni psi ovdke ne izbjegavaju stare i bolesne. Iako je klima idealna, ja još nisam obukao kratke hlače, on povremeno teško diše, zato me vesele ta druženja. Jutros me probudio za ići na balkon, zato i jesam više za kompom.

Jučer sam eksperimentirao što inače ne radim, stavio iste fotke na dva bloga i FB, daleko najbolja posjećenost i uvjetno rečeno interakcija na FB, iako je otvoreno samo za prijatelje tamo, i to me malo rastužuje. Ove će iči samo ovdje, jako mi fali Irfanview. Vrijeme za novu šetnju, iako smo Jin i ja već kratko bili vani, om za pronjuškati oko haustora i malo dalje na prvoj travi obaviti nuždu, ja promatrati buđenje kvarta, pijani mladi crnac je mjerio širinu trotoara, a mlada cura je trčala zakopčane kao uisred zime io valjda u skladu s pobožnošću nedjelje.