Događa li se i vama ovo kad ostanete sami?
Događa li se i vama da, kad ostanete sami doma na dan ili dva, odjednom nekako izgubite volju za svime?
Ne mislim na to da mi je dosadno jer nema nikoga doma. Više je neki čudan osjećaj koji ni sama ne znam najbolje opisati.
Kao da se sve uspori.
Ne da mi se pospremiti stol nakon ručka, staviti suđe u perilicu, oprati nešto ili napraviti neku sitnicu koja realno traje pet ili deset minuta. Znam da nije nikakav posao i da ću brzo završiti, ali teško mi se uopće pokrenuti. I nije stvar u tome da sam lijena ili da mi se jednostavno ne da nešto napraviti. Zapravo me čak nervira što znam koliko je jednostavno i koliko malo vremena treba, a opet kao da postoji neka unutarnja kočnica zbog koje se ne mogu natjerati da ustanem i krenem.
I onda je još čudnije što mi se ne da ni ono što inače radim kad se želim odmoriti. Ne da mi se biti na mobitelu, gledati nešto, čitati knjigu ili se nekako zabaviti.
Kao da mi se zapravo ne da ništa.
Samo sam zaokupljena mislima.
O svemu i svačemu. O sadašnjosti, prošlosti, ljudima, odnosima, prijateljstvima, djetinjstvu, stvarima koje su nekad bile dio svakodnevice, a danas više nisu.
Nekad razmišljam o nečemu što mi se događa sada, pa me to odvede na neku situaciju od prije nekoliko godina. Onda se sjetim neke osobe, nekog mjesta, nečega iz djetinjstva i odjednom mi se u glavi otvori još deset drugih tema.
Jedna misao samo povuče drugu.
I onda mogu tako dugo sjediti i razmišljati, a zapravo ne dođem ni do kakvog zaključka. Kao da samo potrošim cijeli dan u mislima, a da se ništa zapravo nije dogodilo.
Ponekad se sjetim kako sam kao dijete zamišljala budućnost. Kako mi se tada činilo da je odrasli život nevjerojatno daleko i da će djetinjstvo nekako trajati zauvijek. A onda odjednom shvatiš da su prošle godine, da se puno toga promijenilo i da vrijeme nekako ide sve brže.
Ali opet, nije stvar samo u nostalgiji.
Nekad uopće ne razmišljam o ničemu posebno tužnom. Nemam neki veliki problem, ne dogodi se ništa loše i ne mogu reći da postoji jedna stvar koja me muči.
A osjećaj je svejedno tu.
Neka čudna mješavina praznine, težine, nostalgije, previše razmišljanja i nemogućnosti da se pokrenem.
I možda mi je najčudnije upravo to što sam izvana cijeli dan napravila jako malo, a imam osjećaj kao da mi je glava cijeli dan bila potpuno zauzeta.
Kao da se, kad sve oko mene utihne i nema drugih ljudi, odjednom pojača sve ono što je inače negdje u pozadini.
Ne znam je li to samo neka reakcija na samoću, nedostatak rutine, previše vremena za razmišljanje ili nešto sasvim drugo.
Zato me baš zanima — događa li se još nekome nešto slično kad ostane sam? I kako vi provodite vrijeme kada ste sami?
Komentari:
Za komentiranje je potrebna registracija.