IQ vs BBQ

O ljubavi je najlakše govoriti kada je sve mirno. Tada svi otprilike znamo što bi trebalo. Biti iskren, vjerovati, ne gušiti drugoga, razgovarati.
U stvarnom životu to rijetko ide tako uredno.
Svatko u odnos donese nešto svoje. Stare strahove, iskustva, loše navike, ponos, poneku ranu za koju je mislio da je odavno zarasla. Tek tada se vidi koliko smo zapravo spremni nekoga pustiti blizu.
Ljubav ima cijenu već samim tim što nam netko postane važan. Osoba kojoj vjerujemo može nas povrijediti na mjestu do kojeg drugi uopće nemaju pristup.
S godinama sam počeo drukčije gledati i na iskrenost. Nije poanta reći baš sve samo zato što je istina. Ponekad je važnije kako nešto kažemo i zašto to govorimo. Iskrenost bez obzira prema drugome lako postane samo drugo ime za grubost.
Sujeta je još nezgodnija. Zna se dogoditi da dvoje ljudi više razmišlja o tome tko će prvi nazvati ili priznati pogrešku nego o tome zbog čega su se uopće udaljili. Kad se to ponavlja dovoljno dugo, ponos počne zauzimati mjesto na kojem je prije bila bliskost.
Ni ljubomoru ne doživljavam kao nešto što se može jednostavno proglasiti dobrom ili lošom. Normalno je da nam nije svejedno kada nam je netko važan. Problem nastaje kada vlastiti strah počnemo liječiti kontrolom druge osobe. Tu se povjerenje vrlo brzo istroši.
A bez povjerenja je teško. Ne postoji potvrda da nas netko nikada neće razočarati. To nitko ne može obećati. U jednom trenutku jednostavno odlučujemo vjerujemo li osobi s kojom jesmo ili ćemo ostatak odnosa provesti provjeravajući ga.
Ne vjerujem ni da postoje dvije jednake ljubavi. Zapravo, ni ista ljubav ne ostane ista kroz godine. Mijenjaju se ljudi, okolnosti i ono što od života tražimo. Ono što nam je nekada bilo presudno poslije postane manje važno, a neke sasvim obične stvari dobiju težinu koju prije nismo primjećivali.
Zbog toga sam oprezan kada netko izdaleka daje konačne savjete o tuđoj vezi. Možemo vidjeti da nešto nije dobro. Možemo nekome otvoriti oči za nešto što ne želi vidjeti. Ali cijeli odnos poznaju samo ljudi koji ga žive, a ni oni ga ponekad ne razumiju sasvim.
Postoji i teža istina. Možemo nekoga još uvijek voljeti, a više ne znati s njim dobro živjeti.
Osjećaj sam ne popravlja izgubljeno povjerenje, godine zamjeranja, stalne svađe ili potpuno različite potrebe. Ponekad se dvoje ljudi još voli, ali svaki pokušaj da ostanu zajedno samo otvara iste rane.
Tada odlazak ne znači nužno da ljubavi više nema. Ponekad znači da smo napokon priznali da ljubav sama nije uspjela riješiti ono što se među nama dogodilo.
Možda mi je zato danas najveći znak bliskosti nešto sasvim drugo. To je trenutak kada čovjek nekome pokaže dijelove sebe koje inače skriva. Slabost, strah, nesigurnost, nešto čega se srami ili što teško izgovara.
Za to treba dosta povjerenja.
Jer drugoj osobi tada prepuštamo nešto što se ne može jednostavno uzeti natrag.
Koliko ljubavi treba, koliko ljubomore je normalno, koliko pitanja smijemo postavljati i koliko sebe treba dati, ne znam postoji li odgovor koji vrijedi za sve.
Znam samo da s vremenom postane važno jedno.
Da uz nekoga možemo biti bliski, a da pritom ne moramo prestati biti svoji.