IQ vs BBQ

Knjigu ponekad otvorim iz najobičnije znatiželje. Zanima me kamo će me odvesti.
Mislim da sam tako čitao još kao klinac. Priče o mjestima kojih nema na karti bile su mi zanimljive upravo zato što ih nema. Netko ih je morao izmisliti od početka, odlučiti kakvo je tamo nebo, kako ljudi žive, čega se boje, što smatraju normalnim i kakve su sve gluposti u stanju napraviti.
Možeš čovjeku promijeniti gotovo cijeli svijet, ali čovjek će i dalje nekako ostati čovjek. Upravo tu meni priča počinje raditi.
Dobra knjiga vrlo brzo napravi čudnu stvar s glavom. Znaš da grad o kojem čitaš ne postoji, a nakon pedesetak stranica već imaš jasnu predodžbu kojom bi ulicom prošao. Lik je izmišljen, ali svejedno ti ide na živce kad napravi nešto za što si ga tri stranice unaprijed molio da ne napravi.
Takvi ljudi i mjesta znaju ostati s nama godinama, iako nikada nisu stvarno postojali. To mi je i dalje fascinantno.
Vjerojatno mi je zato znanstvena fantastika uvijek tako dobro sjedala. Naravno da volim svemirske brodove, daleke planete i tehnologiju, ali brod sam po sebi može biti zanimljiv nekoliko stranica. Prije ili poslije u njega moraš staviti čovjeka i onda počnu pravi problemi.
Daj ljudima mnogo duži život i odmah me zanima kako bi izgledala obitelj, ljubav, posao, vlasništvo i nasljedstvo. Napravi stroj koji pamti bolje od čovjeka i otvori se pitanje čijem sjećanju vjerujemo. Dovedi nas do inteligentnog života negdje drugdje i lako je zamisliti koliko bi kratko trajalo čisto čuđenje prije nego što bismo počeli raspravljati tko govori u ime Zemlje i tko će što dobiti iz cijele priče.
Takve ideje me znaju odvući daleko izvan romana. Pročitam nešto i krenem kopati: je li to fizički uopće moguće, koliko bi trebalo putovati do te zvijezde, je li netko već pokušao napraviti nešto slično i kako zapravo radi tehnologija koju je autor usput spomenuo. Ponekad izmišljeni planet završi s pola sata astronomije, a jedna rečenica o povijesti s večeri provedenom po starim kartama.
Tu je zapravo cijela čar. Kreneš čitati jednu priču, a ona ti usput pokaže još deset stvari za koje nisi znao da te zanimaju.
To se ne događa samo sa znanstvenom fantastikom. Dobar povijesni roman zna me natjerati da odložim knjigu i provjerim čovjeka koji se pojavio u dvije rečenice. Onda otvorim njegovu biografiju, iz nje završim u nekom ratu, gradu ili stoljeću i nakon sat vremena više nemam pojma kako sam tamo dospio.
Znatiželja baš i nema uredan plan rada, pa jedna stvar povuče drugu prije nego što to uopće primijetiš.
Zbog toga nikad nisam posebno volio popise knjiga koje bi „svatko morao pročitati“. Mogu mi reći što vrijedi pokušati, ali ne mogu odrediti trenutak u kojem će mi neka knjiga sjesti.
I sam sam neke ostavljao pa im se vraćao godinama poslije. Odjednom su bile sasvim drukčije, iako se knjiga nije promijenila. Ja sam u međuvremenu imao još nekoliko godina života, pročitao nešto drugo, izgubio nešto, naučio ponešto i na iste stranice donio drukčiju glavu.
Nekad knjiga jednostavno dođe u dobro vrijeme. Ne mora iz toga nastati nikakav veliki životni preokret; takve tvrdnje mi ionako zvuče malo preveliko za većinu čitanja. Dovoljno je da mi ubaci novu temu u glavu i ostavi je tamo nekoliko dana.
Tada možda poželim čuti glazbu spomenutu u priči, potražiti mjesto, pročitati nešto o stvarnom događaju ili pokušati razumjeti ideju koja mi je prije bila potpuno strana. Ponekad me povuče i prema vlastitom pisanju, ne tako da poželim napisati istu priču, nego zato što me nečija ideja podsjeti koliko je mogućnosti još neistraženo.
Valjda je tako bilo i puno prije knjiga. Mogu zamisliti nekoga tko sjedi uz vatru i priča što navodno postoji iza planine. Možda je tamo stvarno bio, a možda nije otišao dalje od susjednog potoka i upravo izmišlja pola priče. Svejedno ga slušaju, i netko će sutradan prema toj planini pogledati malo duže.
Meni su čitanje i istraživanje još uvijek povezani na taj način. Mašta vrlo lako prebaci čovjeka u znatiželju, a onda već sam nastaviš dalje.
Zato mi se zna dogoditi da nakon nekoliko poglavlja imam otvoren preglednik, kartu, neki stari članak i još dvije knjige koje prije toga nisam namjeravao tražiti. Roman ostane na stolu, prst među stranicama, dok ja već kopam po nečemu što je u njemu spomenuto usput.
Nekad se vratim nakon pet minuta.
Nekad nakon sat vremena.