IQ vs BBQ

Kad pomislim na nedjeljni ručak iz djetinjstva, ne sjetim se prvo hrane. Sjetim se koliko je ljudi bilo u kući.
Nismo bili mala obitelj koja uredno sjedne za četiri mjesta. Dolazile su tetke, barbići, kumovi, netko s drugog kraja grada, netko samo na kavu pa bi, naravno, ostao i na ručku. Stol se širio koliko je trebalo, izvlačile su se dodatne stolice, a djeca su ionako sjedila gdje ih se uspjelo ugurati.
Prije ručka postojao je svoj red.
Stariji muškarci bi negdje sa strane popili rakijicu. Jednu, jasno. Barem se tako govorilo.
Žene su već od jutra bile oko kuhinje i vodile svoje razgovore koje sam tada slušao samo napola. Recept koji je jedna dobila od neke rođakinje, kako ona druga radi tijesto, koliko ide ovoga, koliko onoga, zašto nešto ovaj put nije ispalo kao prošli.
Mater bi, naravno, već unaprijed imala primjedbu na vlastiti štrudel.
„Ni baš ovisti put, ko pasani.“
Meni je bio isti.
Vjerojatno je i bio.
Ali neke stvari u obitelji valjda traže da se malo pokude prije nego što ih svi pojedu.
U jednom trenutku iz kuhinje bi došlo ono mamino:
„Ajde, za stol!“
I to je bilo to.
Nije trebalo zvati drugi put samo one koji su stvarno bili gladni. Ostale se skupljalo po kući, balkonu, dvorištu i tko zna gdje.
Nas djecu najmanje je zanimalo što odrasli imaju za reći. Ako bratića nisi vidio cijeli tjedan, sedam dana je tada bilo ozbiljno dugo vrijeme. Trebalo je nadoknaditi što se dogodilo, vidjeti tko bolje vozi ponicu, otići do susjeda jer je kupio novi APN 6 i nekoliko minuta stajati oko njega kao da je upravo stigao iz tvornice Ferrari.
Motor je bio važna stvar.
Nije čak morao biti tvoj.
Dovoljno je bilo da postoji u ulici.
Ručak nas je prekidao usred mnogo važnijeg života.
Juha, glavno jelo, kruh preko stola, odrasli koji razgovaraju svi istodobno i netko tko te pita nešto baš kad imaš puna usta. Nisi smio ustati kad ti padne na pamet. Trebalo je ipak malo sjediti s ljudima.
Tada mi je to ponekad išlo na živce.
Danas mi je drago da nije bilo po našem.
Ostao je osjećaj da si dio nečega što je veće od tebe.
Nitko nije spominjao „obiteljske vrijednosti“. Nitko nije objašnjavao važnost zajedništva. To bi za tim stolom zvučalo prilično čudno.
Samo su ljudi dolazili.
To je bilo dovoljno.
Neki su prelazili pola grada da bi bili tamo. Netko je donio kolač, netko bocu, netko sebe i svoju najnoviju priču koju će svi čuti nekoliko puta. Djeca su gledala kako što prije ponovno pobjeći van, stariji bi nakon ručka ostali uz kavu, a razgovori iz kuhinje i blagovaonice nastavili bi se kao da između njih nije ni bilo ručka.
To je bio ritam.
I mislim da mi danas upravo to najviše nedostaje kad se ne uspijemo okupiti.
Ne živimo više svi blizu. Djeca imaju svoje živote, kilometri rade svoje, obaveze isto. Obiteljski ručak još postoji i čuvamo ga kad možemo, ali više se ne dogodi sam od sebe samo zato što je nedjelja.
Nekad se trebalo samo pojaviti.
Danas se mora i moći.
To je velika razlika.
Možda zbog toga danas bolje razumijem ono što kao klinac nisam mogao.
Dom nije bio samo stan, kuća ni adresa.
Bio je taj metež.
Rakijica prije ručka.
Mater koja viče da je gotovo.
Netko tko još nije došao pa se pita gdje je.
Tetka koja objašnjava recept.
Barba koji ima svoje mišljenje o svemu.
Bratić koji te već pogledom pita koliko još moramo sjediti prije nego što možemo natrag na bicikle.
Susjedov APN 6 koji nas vani čeka važniji od cijelog razgovora odraslih.
I štrudel koji „ni baš ko pasani“, a nestane do zadnje fete.
To je bio mir, samo što tada nisam znao da mir može biti toliko glasan.
Danas, kad se uspijemo okupiti, prepoznam nešto od toga. Nisu isti ljudi, nisu iste uloge, ponekog više nema, a oni koji su nekad jurili van danas možda sjede za stolom kao odrasli.
I dobro je tako.
Ne treba vraćati staru nedjelju.
Dovoljno mi je da još postoji ona ista lakoća kad napokon sjednemo zajedno. Da se razgovor ne mora najaviti, da netko može doći gladan, umoran ili nervozan i svejedno zna da mu je mjesto tu.
Možda je to ono što sam iz tih nedjelja stvarno nosim.