Nachtfresser

Nakon rušenja berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke odnosno pripajanja socijalističkog DDR-a vlastodršci su žurili i simbolično demonstrirati moć nove velike države. Dobar dio centra istočnog Berlina je sravnjen sa zemljom, stanovništvo raseljeno, i sve je postalo veliko gradilište na odjednom izuzetno skupom zemljlištu na kojem je bilo mjesta za gospodarenje samo najmoćnijim svjetskim firmama. To su u ono vrijeme bile Sony i Mercedes, izlicitirale su središnji prostor i počele graditi svoje velike centre. Sony je angažirao i poznatog, u ono vrijeme najskupljeg arhitekta Helmuta Jahna za izgradnju monumentalne kupole. Turisti su prvih godina hrlili barem vidjeti to čudo, posjetio jučer, sve otužno poluprazno, a i Sony center je izgubio prvi dio iz imena, ista stvar se dogodila mercedesovim arcadama, uslikao sam ex Sony kupolu.

Odšetao sam do drugog simbola ujedinjenog grada, ne previše originalne kopije francuskog pobjedničkog slavoluka. Ljudi izniču iz podzemlja, jedna stanica S-Bahna i odmah se počinju naslikavati.

To je to.

Usput sam uslikao povijesno najznačajniji berlinski hotel "Adlon", pred njim je u bolja vremena Jin volio piti vodu iz lijepo ukrašene posude, nema više nikave ni posudice ni vode. Po obiteljskoj verziji vlasnika hotela u nacističko vrijeme, vlasnici su birajući prisilnu radnu snagu među logorašima, kako se to radilo u ratno vrijeme, spašavali su im živote, zauzvrat su ih nakon rata odrobijali te po privatnim tužbama platili velike odštete. 

Iz tog hotela potječu čuvene slike Michaela Jacksona s djetetom u rukama, kao da će ga baciti.

Završna slika prije i mog silaska u podzemlje...