IQ vs BBQ

U selu u kojem živim nema javne rasvjete. Najbliži veći gradovi udaljeni su desecima kilometara, iza planinskih vrhova. Kad se navečer pogase svjetla u kućama, šuma se stopi s padinom, a poznato dvorište postane mjesto kroz koje ipak treba malo opreznije proći.

Za vedrih noći bez mjesečine dovoljno je stati pred kuću i pričekati. U početku vidim samo najsjajnije zvijezde. Onda se između njih počnu pojavljivati druge, sitnije, pa se za nekoliko minuta nebo ispuni mnogo više nego što sam očekivao. Kad su uvjeti dobri, iznad šume razabire se Mliječna staza, blijeda i nepravilna, mjestimice gotovo izgubljena u tami.

Ponekad ostanem toliko dugo gledati da me vrat počne boljeti. Spustim glavu, malo se razgibam i onda ponovno pogledam gore. Još mi se ne ulazi.

Iz šume dopire zvuk kojem ne znam odrediti izvor. U daljini se oglasi pas. Sve je to blizu, poznato, u dosegu sluha. A iznad mene su udaljenosti koje mogu izgovoriti, čak i zapisati, ali ih nikako ne uspijevam zamisliti.

Otkad živim ovdje, sve češće razmišljam o tome koliko se lako odviknuti od nečega što nam je oduvijek bilo dostupno. U gradu sam znao da su zvijezde gore. Vidio bih ih nekoliko između zgrada i rijetko se pitao što još propuštam. Čovjek se navikne na nebo koje ima iznad svoje ulice.

Prije nekoliko godina, dok sam šetao ulicama New Yorka, stalno sam imao dojam da je iznad mene krov. Znao sam da sam na otvorenom, ali između visokih zgrada i njihova svjetla nebo sam gotovo prestao doživljavati. Pogled mi se zadržavao na pročeljima, prozorima i reklamama. Čak i kad bih podignuo glavu, opet bih gledao nešto što je netko sagradio. Hodao sam gradom kao kroz golemu unutrašnjost.

Ovdje u Lici, kad se kuće izgube u mraku, pogled ode mnogo dalje. Tek sam uz takve večeri bolje razumio što mi je u New Yorku nedostajalo. Iznad tamošnjih ulica bilo je isto nebo, ali ga u mojem doživljaju grada gotovo nije bilo.

Nedavno sam čitao istraživanje objavljeno 2023. u časopisu „Science“. Na temelju više od 51 tisuće opažanja građana, prikupljenih između 2011. i 2022., znanstvenici su procijenili da je nebo na obuhvaćenim lokacijama u prosjeku postajalo svjetlije oko 9,6 posto godišnje. Sudionici su prijavljivali koliko zvijezda mogu vidjeti golim okom. Procjena se razlikovala među područjima, a opažanja nisu bila jednako raspoređena po svijetu. Ipak, iz njih se jasno vidjelo koliko brzo slabije zvijezde postaju nevidljive.

Pokušavam zamisliti taj gubitak iz jedne ulice. Netko godinama izlazi na isti balkon i svake večeri vidi gotovo isto. Promjena je dovoljno spora da je teško uhvatiti trenutak kad je nešto nestalo. Nema praznog mjesta na koje bi mogao pokazati. Jednostavno sve manje toga vidi.

Već je atlas svjetlosnog onečišćenja objavljen 2016. procijenio da više od osamdeset posto svjetskog stanovništva živi pod nebom zahvaćenim umjetnom svjetlošću. Oko šezdeset posto Europljana iz mjesta stanovanja nije moglo vidjeti Mliječnu stazu. To su podaci iz tog vremena, ali i sami su dovoljno neobični. Prizor koji mi je dostupan nekoliko koraka od kućnih vrata za velik broj ljudi zahtijeva putovanje.

Navikli smo otputovati da bismo vidjeli more, planinu ili neki grad. S nebom mi je to teže prihvatiti. Ono je iznad svake kuće, a ipak treba tražiti mjesto s kojeg ga se može dobro vidjeti.

Kad gledam Mliječnu stazu, sjetim se ljudi koji su pod takvim nebom živjeli bez gotovo ičega što danas znam o njemu. Pokušavam zamisliti nekoga tko navečer izađe pred kuću, daleko prije električne rasvjete. I on je umoran od posla, nešto ga boli, brine ga hoće li biti kiše i ima li dovoljno hrane. Ne provodi svaku večer razmišljajući o vječnosti. Ali kad podigne pogled, taj je prizor dio njegova običnog dana.

Nama je postao nešto što se posebno fotografira.

Zvijezde su pomagale pri orijentaciji, pratile su se njihove sezonske promjene i uz njih su se vezivale priče. Danas za smjer imam navigaciju, za vrijeme prognozu, a za položaj zvijezda mogu otvoriti aplikaciju. Sve mi to koristi. Velik dio života proveo sam uz tehnologiju i dobro znam koliko mi je posla olakšala.

Ali primjećujem kako se promijenila moja pažnja. Kad mi podatak stigne gotov, rijetko ostanem promatrati ono na što se odnosi. Saznam da će kiša i nastavim raditi. Nekad bi čovjek zbog istog pitanja više puta pogledao prema brdu, osjetio vjetar ili se zadržao vani. Nije uvijek dobro procijenio, ali je nešto ipak vidio.

I sa zvijezdama je slično. Mogu pogledati fotografiju daleke galaksije, pročitati koliko je udaljena i nekoliko minuta poslije zaboraviti što sam pročitao. Kad stojim pred kućom i čekam da mi se oči priviknu, sporije prelazim preko prizora. U međuvremenu čujem šumu, osjetim hladnoću i shvatim da već neko vrijeme nisam mislio na ono zbog čega sam cijeli dan bio nervozan.

Ne prođe mi zbog toga svaki problem. Kad se vratim unutra, dočeka me gdje sam ga ostavio. Ali godi mi što sam barem nakratko bio zaokupljen nečim što od mene ništa ne traži.

Uvijek me fascinirala svjetlost zvijezda, taj neobičan vremeplov dostupan običnom pogledu. Od nekih je putovala godinama, od drugih stotinama ili tisućama godina. Kad ih gledam zajedno, svaka mi pokazuje neko drugo vrijeme, premda na nebu djeluju kao da sve pripadaju istoj večeri.

Znam da svjetlosti treba vremena da prijeđe udaljenost. Ali kad stojim pred kućom, to mi je teško sasvim pojmiti. Do mene upravo stiže svjetlost koja je krenula dok se na Zemlji živjelo drukčije, prije nego što su se rodili ljudi koje sam poznavao, a kod udaljenijih zvijezda i prije mnogo toga o čemu sam učio iz povijesti. Ja sam samo izišao na zrak i podignuo glavu.

Zato mi znanje o svemiru nikad nije umanjilo doživljaj neba. Što više razumijem ono što gledam, dulje ostajem vani. Pokušavam zamisliti udaljeno sunce od kojeg do mojih očiju stiže jedva vidljiv trag, nakon putovanja koje mi je teško usporediti s ičim iz vlastitog života.

Pritom se lako zaboravi da tama oko kuće treba i drugim živim bićima. Dok ja stojim i gledam nebo, oko mene se traži hrana, lovi, skriva i kreće. Umjetna rasvjeta može ometati orijentaciju ptica selica i privlačiti kukce, mijenjajući njihovo ponašanje i odnose s drugim vrstama. Nama je svjetiljka korisna nekoliko minuta dok prolazimo. Za život oko nje može ostati uključena cijelu noć.

O tome bih volio da se više razmišlja kad se postavlja rasvjeta. Potrebno je vidjeti stepenice, cestu i ulaz. Ali vrijedi pogledati kamo odlazi ostatak svjetla i treba li jednako jako svijetliti i kad ondje satima nema nikoga. Usmjerena, zaklonjena rasvjeta, prilagođena jačina te senzori i vremensko upravljanje mogu smanjiti nepotrebno osvjetljavanje.

Kod nas se tama još podrazumijeva. Drugdje je treba sačuvati, pa čak i ponovno omogućiti. Neobično je što je nešto tako obično došlo na red za zaštitu, ali slično se dogodilo i s tišinom. Dok je imaš, ne razmišljaš mnogo o njoj. Tek kad je stalno nečim prekinuta, počneš primjećivati koliko ti nedostaje.

Pitam se kako noćno nebo zamišlja dijete koje ga je uvijek gledalo iz osvijetljenog grada. Zna za zvijezde, vidjelo je fotografije, učilo o planetima. Ali nije stajalo pod nebom na kojem ih ima toliko da mu treba vremena da se snađe. Volio bih da to doživi prije nego što se navikne da sve zanimljivo na nebu dolazi preko zaslona.

Ne mora poslije poželjeti biti astronom. Dovoljno je da jednom vidi zašto je netko ostao vani iako mu je hladno.

Meni sada treba vedra noć, dovoljno tame i malo vremena. Ponekad iziđem samo nakratko, pa ostanem dok ne osjetim da sam se trebao toplije obući. Tada spustim pogled prema kući i pričekam da ponovno razaberem stazu.

I gotovo svaki put još jednom zastanem i pogledam gore.